‘’Ni Jevreji u doba neonacističke Nemačke nisu doživeli takav progon kao što su demokrate za vreme vladavine Aleksandra Vučića’’! 

Kad se gornji citat, pripisan Radoslavu Milojičiću, predsedniku Izvršnog odbora Demokratske stranke u Leskovcu i narodnom poslaniku (sic !) 1. avgusta, posredstvom portala JuGmedia.info,  proširio twitterom, najpre se moglo pomisliti da je to ili podmetačnina, ili još jedno blentavo zezanje, ili pak ‘’izvrnuto’’ podsmevanje naslovnoj stranici NIN-a objavljenoj 13 dana ranije, 20. jula – da je Srbija radni logor što je ilustrovano fotografijom kapije jednog od Hitlerovih konclagera s parolom ‘’Rad oslobadja’’, (‘’Arbeit macht frei’’)!

Ispostaviće se, nažalost da nije. Kao što ni NIN-ova naslovna strana nije bila nikakav štos, već (o)smišljeni uredjivački projekt. I ispostaviće se da je čelnik leskovačkih demokrata najverovatnije ozbiljno shvatio ‘’arbajtovanje’’ i smernice NIN-a. I inspirisan krenuo u ‘’razradu’’, ‘’preslagivanje’,’ a sve u povodu datuma rodjenja Zorana Djindjića; ambiciozno, u korist svoje karijere u Demokratskoj stranci i stranke same. Da belaj bude još gori, naglasiće će. da bi i sam Zoran Đinđić bio ‘’ponosan na nas (demokrate, prim. mmj) koliko smo i šta sve izdržali za ovih šest godina’’.

‘’Ni Jevreji u doba neonacističke Nemačke nisu doživeli takav progon kao što su demokrate za vreme vladavine Aleksandra Vučića’’! Tako kaže član Demokratske stranke, Radoslav Milojičić.
‘’Ni Jevreji u doba neonacističke Nemačke nisu doživeli takav progon kao što su demokrate za vreme vladavine Aleksandra Vučića’’! Tako kaže član Demokratske stranke, Radoslav Milojičić.

Nažalost, Đinđić je brutalno i podlo ubijen. Nemoćan je da bilo šta kaže pa i da se (od)brani od ovakih prisećanja na njega, kao ovaj provincijalni ambiciozni partijski radnik koji se obreo u velikoj politici, sa do zla boga neukusnim poredjenjem holocausta, istrebljenja Jevreja s doživljajima članova Demokratske stranke u Srbiji, nakon što je izgubila vlast i političkim (i materijalnim) osujećenostima koje su nakon Tadićevog pada za njih sledile.

Nakon desetak sati il’ zrgažanja, il’ ismevanja po društvenim mrežama Demokratska stranka sutradan, oko podneva, u Saopštenju, kad se ovaj mladi fukcioner ohladio od polemičkog usijanja, ili kad su u centrali shvatli šta se zbiva, preneće Milojičićevo – izvinjenje. No rečeno je - rečeno. Nadati se kako njegovo, kao i izvinjenje DS neće biti poput onog u NIN-u, ali - videćemo - u zemlji u kojoj se živi u ambijentu koji opisane i njima slične incidente proizvodi na dnevnom nivou, takoreći, sistemski.

Naime, NIN će, najpre, dok se onaj broj od 20. jula nije ni rasprostro po pultovima prodavnica novina, putem interneta i društvenih mreža, svojim čitaocima uputiti izvinjenje zbog njegove naslovne strane koje, medjutim, ipak neće nasloviti kao izvinjenje već kao – objašnjenje!

NIN je svojim čitaocima uputito izvinjenje zbog njegove naslovne strane koje, medjutim, ipak neće nasloviti kao izvinjenje već kao – objašnjenje.
NIN je svojim čitaocima uputito izvinjenje zbog njegove naslovne strane koje, medjutim, ipak neće nasloviti kao izvinjenje već kao – objašnjenje.

Sedam dana kasnije, medjutim, u sledećem, štampanom broju od 27. jula, i na takvo objašnjenje-izvinjenje NIN će zaboraviti. Nema ga. Naprotiv, u Uvodniku povodom kritika naslovne strane prethodnog broja, još će žešće napasti one koje je gadjao i prvi put – aktuelnu vlast, Vučićeve bliske saradnike, sledstveno i njega samog. Pretpostavimo, neka je i tačna tvrdnja NIN-ovog uvodnika - koji je napisao, ljutiti, gotovo uvredjeni glavni urednik Milan Ćulibrk, u prvom štampanom broju nakon onog sa zlosrećnom naslovnom stranom – da su, kako on kaže, reagovanja na naslovnu stranu zaklonila priču o pravima radnika koju je NIN hteo da ispriča.
Ali, za to, krivicu ne snosi čitalačka javnost, već sam nedeljnik i oni koji su odlučivali o naslovnoj strani koja im je pojela priču! Morali su znati šta se može zbiti. A još je gore ako su to uradili baš zato što su znali (i dobili ) šta su (i od koga) tražili.

Uvodnik počinje s pitanjem: ‘’Šta povezuje Aleksandra Vulina, Aleksandra Martinovića, Branka Ružića, Vladana Vukosavljevića, Zoranu Mihajlović, Maju Gojković, Marka Djurića osim udvorišta prema Aleksandru Vučiću?’’
To što je u pitanju već sadržan i odgovor ( jer bi u suprotnom u rečinica počinjala sa ‘’šta JOŠ povezuje… osim ’’), neka ovde bude zanemareno. Intrigantnija je svojevrsna linija manjeg otpora, da uvodnik ide lakšim putem – redjajući imena svih onih funkcionera vlasti koji su i inače, ‘’miljenici’’, izloženi kritikama ili ismevanjima twitteraške antivučićevske javnosti; nekad razložno, ali nekad, twitteraški rečeno, iz pukog uvreženog hejta, mržnje, utemeljene u besu i stvarnoj nemoći Vučićevih oponenata. Uvodnik ni rečcom ne pominje bilo koga drugog od onih koji su, a baš na društvenim mrežama i PRE narečenih Vučićevih saradnika, uputili prve kritike NIN-u i njegovoj naslovnoj strani. Ne pominje ljude koji se nikako ne mogu smatrati Vučićevim sledbenicima ili botovima, već su u pitanju kolege - s renomiranim imenima upravo u svetu medija i pisane reči i pripadnici opozicije s gradjanskim i liberalnim pedigreom i ljudi gotovo u kontinuiranom kritičkom klinču s vlašću. Početi polemiku i sa njima bilo bi svakako izazovnije od bacanja ustaljene i uobičajene ‘’političke anateme’’ i ‘’hejta’’ na ‘’Vučićevce’’ koji su demostrirali svoju političku budnost i podobnost. NIN bi, u tom slučaju morao da progovori i o sebi.

Pošto nije, najdeblji kraj izvući će Ivica Dačić. Proglašen je za ‘’kralja zamene teza’’, zbog iskaza da ‘’nečuveno je licemerje i bezobrazluk da list koji je u stranom vlasništvu strane investitore poredi s nacistima, a radnike u Srbiji s logorašima’’
Ko je
- pita potom NIN Dačića, a i čitaoce uvodnika - kriv što Srbija liči na logor – investitori ili Vlada koja kreira ambijent i od svojih gradjana zahteva da se odreknu zakonom grantovanih prava? O tome – zamera uvodnik – ni reč.

Ali nigde ni reči o tome da li su napadi na FIAT kao povlašćenog investitora samo vrh ledenog brega. I da li se pored štićenja interesa radništva, u Srbiji, već duže kontinuirano podstiče i negodovanje zbog (načina) privlačenja stranih investitora, posebno onih sa Zapada? Čijem dolasku oni van Srbije pristupaju s respektom i priznanjima, ili poput nekih suseda Srbije, primenjuju metode slične srpskim, ali sa zakašnjenjem - dok se u samoj Srbiji, sve češće, uočava podastiranje nezadovoljstva koje, ne retko, skončava u lamentaciji i moralisanju utemeljenim u propaloj ideologiji (kvazi) samopravljača. Da li vidno ruženje i odvraćanje stranih investicija od Srbije, u osnovi, ima samo jedan cilj – njenu dugoročnu destabilizaciju, zaustavljanje investicija i reformskog kursa zarad daljeg odvraćanja Srbije od EU i Zapada?

O političkim motivima iza štrajka u FIATu premijerka Ana Brnabić govorila je samo jednom i pre nego što je nesporazum izmedju FIAT-a i radnika u štrajku zalečen. E, da bi potom, dalja rasprava i razotkrivanje političkih motiva dosad izostalo. Ruženje priliva stranih investicija je, medjutim, nastavljeno.
U NIN-u od 27. jula posao s FIAT-om biće osumnjičen kao ‘’prevara veka’’. U glossi s masnim slovima NIN navodi da je ‘’država stranom partneru dala (ili bi tek mogla dati) toliko da bi mogao zaposlenima da isplaućje prosečne plate od 398 evra narednih 100 godina!’’  Nije, doduše, napisano čak i da ne rade. Ali na to dodje. Samoupravljački lament transcendira ka rajskim snovidjenjima u kojima svi uživaju bez rada kakav svet poznaje do danas. Ali, ako bi blagodet od 400 evrića i važila za one zaposlene u ‘’Kragujevačkom-raju-bez-Fiata’’, šta FIAT znači za ostatak Srbije, za kooperanske firme i radnike, delatnosti koje ga prate? O onih deset hiljada radnika koji su bili (s)pominjani u drugim medijima, a koji bi, osim 2.500 zaposlenih u samom FIAT-u u Kragujevcu, takodje bili pogodjeni eventualnim FIAT-ovim odlaskom iz Srbije – u NIN-ovom tekstu ni reči.
Umesto o tome, na sledećim stranicama, posle teksta I FIAT-u, sledi veliki toksični intervju s Majkom Jongenom, filozofom nemačke desnice u usponu, partije Alternativa za Nemačku, veličanje Putina uz prizivanje i naveštavanje urušavanja EU.  

 Neka briga NIN-a o pravima radnika FIAT-a u Kragujevcu i zabrinutost na stradavanje radnika po Srbiji bude ovde dopunjena i sećanjima na ne tako davna kršenja istih prava i radnika medijskog koncerna Ringier [1] u Beogradu, kome pripada i NIN; radnika - novinara koji su, ovako ili onako, oterani iz Ringierovih izdanja: Tamare Skrozze, Tamare Spaić i prethodnog glavnog i odgovornog urednika NIN-a, skoro preminulog, Nebojše Spaića.  [2]

Antonela Riha je dobila otkaz u NIN-u, iako je u tom momentu bila jedna od najboljih urednika i novinara.
Antonela Riha je dobila otkaz u NIN-u, iako je u tom momentu bila jedna od najboljih urednika i novinara.

Antonelu Rihu u ovom nabranju vredi ovde posebno izdvojiti i to sa posebnim poštovanjem. Jer, baš će njoj pisac pominjanog uvodnika i glavni i odgovorni urednik NIN-a, ‘’ničim izazvan’’ saopštiti da je otpuštena ‘’jer njom nije zadovoljan’’, a kompanija napisati da je ‘’tehnološki višak’’ u nedeljniku, iako je baš Riha, u to vreme, bila jedan od najboljih novinara i urednika NIN-a. [3] A, s poštovanjem, jer se iz njenog kritičkog teksta o Ninovom logorskom front page-u, taj detalj ni iz jednog retka nije dalo naslutiti. Ništa ličnog! Riha će u svom tekstu napisati ono što bi NIN trebalo da zabrine mnogo više nego kritike iz pravca Vučićeve nomenklature: ‘’U trci za tiražom – napisaće Riha na portalu Cenzolovke - nedeljnik NIN je iskoristio simbole nacizma i holokausta i time obesmislio opravdanu kritiku režima koji svojim odlukama građane pretvara u jeftinu radnu snagu, pokornu i nemoćnu da se odupre. (…) Najstariji nedeljnik na Balkanu, sa tradicijom ozbiljnog analitičkog novinarstva, nije časopis od kojeg se očekuje da provocira senzacionalnim tabloidnim naslovima, već da jasno, tačno i kritički piše o aktuelnim temama.’’ 

S istančanim uredničkim iskustvom, Riha piše poglede ovog uredjivanja NIN-a : ‘’Od NIN-a se, kao i od svakog ozbiljnog medija, ne očekuje da podilazi bilo kome. Brojne su metafore i simboli kojima se život u Srbiji može nedvosmisleno opisati. Umeće urednika jeste u tome da precizno fokusira temu, jasno da kontekst i jakom porukom pogodi u centar problema.’’

I ‘’tačno u sridu’’ kaže: ‘’Iza kapije nacističkog logora sa naslovne strane NIN-a nisu bili radnici koji imaju izbor da tu ostanu ili ne, da rade ili ne, da možda pregovaraju o nekakvim uslovima ili da se pobune. Urednici NIN-a su u ovom slučaju taj centar promašili. Time što su relativizovali zločine nacističkog režima poredeći logoraše sa obespravljenim i osiromašenim radnicima, obesmislili su sopstvenu nameru – opravdanu kritiku vlasti koja svojim odlukama građane pretvara u jeftinu radnu snagu, pokornu i nemoćnu da se odupre.’’

GORAN DIMIĆ, dizajener koji dans živi u Budimpešti u diskusiji na Facebooku sa svojim kolegom iz nekadašnjeg nedeljnika NON, prisećajući se koliko su važne naslovne stane, za 16 minuta iskreirao je 4 mnogo snažnije naslovne strane umesto one s kapijom konclagera koja se dopala urednicima NIN-a
GORAN DIMIĆ, dizajener koji dans živi u Budimpešti u diskusiji na Facebooku sa svojim kolegom iz nekadašnjeg nedeljnika NON, prisećajući se koliko su važne naslovne stane, za 16 minuta iskreirao je 4 mnogo snažnije naslovne strane umesto one s kapijom konclagera koja se dopala urednicima NIN-a

Pritom, piše Riha, takvim uredjivanjem zapravo samo jačaju ono protiv čega misle da se bore i da će ‘’pre nego što se sve zaboravi i neka druga naslovna raspali društvene mreže, Vučić će imati još jedan povod da se prenemaže kako je žrtva „slobodne štampe“, a NIN će prodati koji primerak više.’’

 Linija odbrane i preko nje…

 Mora biti da su NIN ipak najviše zabolela povezivanje sa tabloidima i u tekstu Rihe i po društvenim mrežama. Tabloida i tabloidizma dotaći će se ‘’do-uvodnik’’ kao rubrika Lični stav – književnika Filipa Davida – s nadnaslovom ‘’O jednoj naslovnoj strani’’, ‘’koja je naišla na osudu vlasti’’. Braneći NIN, napisaće kako su upravo ‘’politički pokrovitelji tabloidnog novinarstva razdražljivi pred ogledalom koje im pokazuje jedno od njihovih pravih lica’’. Sad, može biti da se ovim rečima otklanja i brani od povezivanja s tabloidima i da li metafora s ogledalom možda nudi i mogućnost da pomislimo da se NIN u kontekstu naslovne strane oslonio na slogan da se klin klinom izbija, nije važno. Ali i dobitnik NIN-ove nagrade za roman Kuća sećanja i zaborava, ne pominje da nije samo vlast reagovala na NIN-ovu naslovnu stranu.

U ozračju onog što se desilo nije, medjutim, samo priča o krnjenju ugleda, za šaku dinara, za prodati primerak više. Pogotovo što se pri takvom pristupu mogu i izgubiti oni čitaoci, na primer, koji od ozbiljnih nedeljnika s višedecenijskom tradicijom i ugledom očekuju da u borbi za opstanak na tržištu ne klize ka tabloidnom senzacionalizmu ili prilagodjavanju ovdašnjim steroptipima lošeg negativističkog mentalileta.

Kao što nije ni samo bojazan kako bi se u slučaju NIN-a ( ali i drugih srpskih nedeljnika ili preostalih tzv. ozbiljnih novina ) mogla ponoviti već znana iskustva kako ne možete pridobiti nove čitaoce bez rizika da izgubite one koje već imate!
Nemoguće je, naime, ili veoma teško, praviti ozbiljne novine za one koji čitaju tabloide.

Ovdašnji novinski prostor omedjen je danas trianglom loših novinara, koji prave loše novine, za loše čitaoce!

Ali, o ovdašnjoj razornoj metastazi tabloidskog pristupa i njihovom pogubnom uticaju na kritičko promišljanje stvarnosti, kojem smo podlegli i kao političko društvo i kao narod, neka bude reči nekom drugom prilikom.

Ovde će još biti pomenuto uspostavljanje svojevrne linije za odbranu NIN-a , tamo gde je i počela njegova kritika - na društvenim mrežama. Grupa na toj linije će se konstituisati brzinom proporcionalnoj onoj sa kojom su već pomenuti Vučićevi saradici istupali sa osudama NIN-a i njegove naslovne strane. A koja je, valja priznati, po brojnosti nadmašila one koji su na Twitteru NIN kritikovali i koja će sve one koji NIN u ovom slučaju ne brane – Vučićevcima! Što uveliko nadrasta samu priču o spornoj NIN-ovoj naslovnoj strani.

U diskusiji na Facebooku , Dragan Todorović ovakve prigovore uporediće podsećanjem kako bi to bilo isto ‘’kao reći da su svi oni koji su bili protiv bombardovanja 1999. podržavali Miloševića’’!

Dragan Todorović, novinar, profesor i pisac.
Dragan Todorović, novinar, profesor i pisac.

U Srbiji afirmisan i poznat kao novinar, a danas profesor i nagradjivani prozni pisac koji živi u Velikoj Britaniji, Todorović kritičare kritičara NIN-a sa stavom da ko nije s njima, taj je protiv njih upozorava da je to ‘’odličje nastupa desnice i da nalikuje fašistoidnom pristupu!’’

Uočivši da se u odbrani NIN-a i njegove naslovne strane ‘’čuo i glas Slaviše Lekića, koji je – napisaće Todorović - i čovek od ugleda i neko ko ima vrlo važnu funkciju (predsednik NUNS), koja se ne iscrpljuje samo u odbrani slobode izražavanja, nego valjda ima i ulogu kolegijalne (samo) kritike, kaže kako, to nije uopšte dobro.’’
Nije!

A ‘’milion drekavaca – piše on - koji vrište iste kletve ne čine rečenicu istinitom. Vi koji podržavate NIN u ovom slučaju samo pravite stereo sliku. Na jedno uvo atakuju Vučić i njegovi, na drugo uvo vi. Ali to je jedna te ista pesma.’’

+++

Ovde se može završiti dosadašnji tok priče o naslovnoj strani NIN-a, koju sam već na početku sažeo s tri odrednice na Facebooku.

Moje reagovanje  na naslovnu stranu NIN-a: Više od provokacije! Više od tuge. Više od bruke.
Moje reagovanje na naslovnu stranu NIN-a: Više od provokacije! Više od tuge. Više od bruke.



Na kraju se opet vraća i ukazuje sve veća i zlokobnija tema narastajuće društvene netrpeljivosti, koja kao da prati užarenost leta.
Novo usijanje izazvaće svakako upravo započeta tzv. društvena debata o Kosovu a isto pitanje: Mogu li se još ovde gde smo i kakvi smo i kako izbeći zamke i sve vidljiviji i sve dublji rovovi podela iz kojih se osim u verbalne može dospeti i u neverbalne konfrontacije?! 

Cenzolovka