Crna Gora, pod različitim imenima (Duklja, Zeta, Crna Gora), postoji kao država od polovine X stoljeća kad je njome vladala dinastija Vojisavljevića (Mihailo Vojisavljević je dobio kraljevske oznake od pape Grgura VII prije 1077. godine). Nakon Velike šizme (raskola) i podjele na zapadno hrišćanstvo (Katolička crkva) i istočno hrišćansku crkvu (Pravoslavlje), tadašnja država na prostoru Crne Gore (Duklja/Zeta) bila je dio zapadnog hrišćanstva i, jedno vrijeme, imala nadbiskupiju u Baru. Tek u trećoj deceniji XIII stoljeća, Nemanjići, srpski vladari koji su vojno osvojili Duklju oko 1186. godine i učinili je vazalnom državom, uvode pravoslavlje među tadašnje benediktanske sveštenike. Otuda se među stanovništvom na prostorima današnje Crne Gore uobičajilo da se pravoslavlje naziva srpskom vjerom, sve do XX stoljeća, što je u XIX stoljeću rezultiralo specifičnim identitetskim dvojstvom kod crnogorskog naroda. Tako je Josef Holeček (1853-1929), češki putopisac, u svom djelu "Crna Gora" (Prag, 1877.) zapisao: Pitaš li ga za vjeru, odgovoriće Crnogorac da je Srbin, pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac. Crna Gora je u svom planinskom djelu očuvala slobodnu teritoriju za vrijeme Otomanskog carstva, iako se formalno smatrala njegovom pokrajinom: Vojisavljevići su vladali od kraja X do kraja XII stoljeća, slijede Balšići od sredine XIV stoljeća do dvadesetih godina XV stoljeća, a crnogorska srednjovjekovna istorija se okončava vladavinom dinastije Crnojevića, od sredine do kraja XV stoljeća. Nakon Vojisavljevića, koji su u vjerskom smislu bili katolici, te Balšića koji su također uglavnom bili katolici, Crnojevići su prva pravoslavna dinastija. U nacionalnoj istoriji Crnogoraca, Petrovići su četvrta po redu dinastija koja je bila na čelu nezavisne države. Od kraja XVII stoljeća do 1851. Crna Gora je imala teokratsku vladavinu. Vladike (mitropoliti) iz porodice Petrovića bili su državni poglavari i poglavari autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). Godine 1852. Crna Gora je, pod vladarima Petrovićima, postala Kneževina Crna Gora, a 1910. je proglašena Kraljevinom.

Kraljevina Crna Gora objavljuje rat Austrougarskoj 1914. godine, nakon što je austrougarske objave rata Srbiji, povodom atentata i ubistva Franca Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu. Završetkom Prvog svjetskog rata Crna Gora nestaje kao država i biva prisajedinjena Srbiji i novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) voljom velikih sila i situacijom „na terenu“. CPC je takođe ukinuta i prisajedinjena novostvorenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Crna Gora vraća državnost nakon Drugog svjetskog rata i postaje jedna od šest republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako je vratila svoju državnost, tadašnje komunističko rukovodstvo u Crnoj Gori nije bilo zainteresovano za rješavanje crkvenog pitanja, tako da SPC nastavlja sa svojim djelovanjem u Crnoj Gori, što se pokazalo kao kratkovida politika jer je SPC odigrala ogromnu ulogu u događajima s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina XX stoljeća u krvavom raspadu Jugoslavije. U Crnoj Gori je 1988. godine došlo do uličnog prevrata i na vlast su došli političari koji su bezrezervno podržali ratni avanturizam beogradskog režima Slobodana Miloševića i time doprinjeli razbijanju jugoslovenske države. Sredinom 1997. godine dolazi do sukoba na crnogorskom političkom vrhu, između struje predvođene premijerom Milom Đukanovićem, koji se sukobio sa Miloševićem i njegovom politikom, i struje koju je predvodio predsjednik Republike i Demokratske partije socijalista, Momir Bulatović, koji je ostao vjeran Miloševiću i njegovoj politici. Pokazalo se da je taj sukob bio i sukob dvije državne koncepcije. Pobjeda Đukanovića dovela je toga da je 21. maja 2006. godine Crna Gora postala nezavisna država. SPC u Crnoj Gori je čitavo to vrijeme vodila nacionalističku, velikosrpsku politiku, podržavala ratno djelovanje Srba u Hrvatskoj i BiH, negirala postojanje crnogorske nacije, borila se svim sredstvima protiv nezavisnosti Crne Gore. Njeno djelovanje se poklapalo sa skoro plebiscitarnim stavom u Srbiji koji predstavlja Crnogorce kao dio srpskog etničkog korpusa, definišući dvije nacije, srpsku i crnogorsku, kao jedinstvenu etničku grupu. Ta teorija je nastala u XIX stoljeću nakon stvaranja moderne srpske države, koja je svoje teritorijalno širenje opravdavala „oslobađanjem bratskih naroda“. Crkva je u potpunosti postala dio te i takve politike teritorijalnog širenja i asimilacije drugog pravoslavnog stanovništva, što je najbolje artikulisano “svetosavljem” kao imperijalnim političkim projektom nastalim u godinama prije Drugog svjetskog rata.

Period nakon Prvog svjetskog rata i gašenje CPC

SPC djeluje u Crnoj Gori formalno od 1920. godine, odnosno 1922. godine, neformalno od 1918, kada je nezakonitim i Ustavu CPC iz 1903. godine suprotnim aktom, potpisanim sa nedovoljnim brojem članova Sinoda, CPC ukinuta i prisajedinjena SPC. U Protokolu br. 148 Vaseljenske patrijaršije, od koje je zatraženo kanonsko priznanje novostvorene SPC, odnosno Beogradske patrijaršije, a kojim se dodjeljuje tomos SPC godine 1922. februara 19, epimemneze 5. stoji da su u granice ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle Avtokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i CRNOGORSKA, kao i dve dalmatinske eparhije: Zadarska i Bokokotorska”. Ovo je važno napomenuti jer je ta činjenica, poput mnogih drugih, nedvosmisleno pokazivala da je Crnogorska pravoslavna crkva prije njenog ukidanja bila u potpunosti samostalna i imala status „državne crkve“ koji je bio priznat Ustavom Crne Gore iz 1905.godine. Član 40. Ustava kaže: Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovjesti slobodne su u Crenoj Gori“. Nepriznavanje te činjenice poslužilo je do današnjih dana za očuvanje monopola SPC u Crnoj Gori i spriječavanje kanonskog priznanja CPC, o čemu će u nastavku biti riječi. Crkvenu situaciju među pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori nije moguće objasniti bez bar letimičnog priziva istorijskih činjenica koje se svjesno apstrahuju i relativizuju iz potpuno nesakralnih razloga ili, bolje reći, iz čisto političko-pragmatskih potreba.

SPC (Beogradska patrijaršija) je osnovana dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića donešenim 17. juna 1920. godine, a objavljena u Glasniku, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve , 14. jula 1920. godine, o Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS. Ta odluka glasi: U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalmatinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine - Dabro-bosanske, Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćke, u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz. Aleksandar, s. r.”

Razlozi za formiranje jedinstvene pravoslavne crkve na prostoru novostvorene države pronađeni su u crkvenim kanonima kojima se predviđa da crkve moraju biti razređene saglasno državnom ustrojstvu. Ili, kako to piše u zapisniku zakonodavnog odbora Sv Arhijerejskog Sabora Srpske Patrijaršije, održane u Beogradu 3. (16) septembra 1920, pod predsjedavanjem Dimitrija, Arhiepiskopa Beogradskog i Mitropolita Srbije, na kojoj se raspravljalo o prisajedinjenju CPC Srpskoj crkvi: „Po odredbama svetih kanona osnivanja najviših crkvenih oblasti u jednoj državi i odnosno u njenoj najvećoj oblasti biva tako, da se katedra prestonice odnosno metropole najveće oblasti podiže na najveći jerarhijski stupanj. Tako pravilo 17 Halkidonskog Sabora određuje da razređenje crkvenih oblasti sledi razređenju državnom i građevinskom. Takođe, u Glasniku, službenom listu Srpske pravoslavne patrijaršije br. 1, g. I, od 1/14. oktobra 1920. g. na strani 102 je napisano: Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim gradovima – u Beogradu za Srbiju, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije.

Amfilohije Radović
Mitropolit Amfilohije Radović

Bez istorijskog konteksta nije moguće na pravi način shvatiti današnju realnost i raskole u Crnoj Gori između pristalica SPC i CPC, kao ni veliki broj događaja i izjava vezanih za djelovanje SPC u Crnoj Gori. Jednako koliko je važno napomenuti kako je došlo do ustoličenja SPC u Crnoj Gori, toliko je važno objasniti i istorijske okolnosti u kojima je došlo do gašenja CPC i njenog pripajanja SPC-u. Poznato je da su crnogorski kralj Nikola I, dio Vlade i Dvora, 19. januara 1916. evakuisani u Albaniju, potom iz luke Medova brodom za Italiju. Na Cetinju su 25. januara 1916. potpisane Odredbe o polaganju oružja od strane crnogorske vojske sa Austrougarskom. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene strane, jer je kralj Nikola odbio da izda punomoćje krnjoj Vladi u domovini da potpiše ugovor o miru. Krajem 1918. g. samoorganizovane crnogorske jedinice (pet bataljona), u oktobru su oslobodile Crnu Goru od trogodišnje austrougarske okupacije. Tada su oslobođeni: 30. septembra - Andrijevica; sledećeg dana - Berane; narednih dana do 23. oktobra oslobođen je Nikšić. Dan ranije, 22. oktobra, jedinica austro-ugarske vojske napustila je Cetinje. Tog dana od austro-ugarske okupacije oslobođena je čitava teritorija Crne Gore. Jedino je desna kolona II jugoslovenskog puka (srpske trupe) učestvovala u borbama za oslobađanje Podgorice 17. i 18. oktobra. Međutim, nakon što su oslobodili zemlju, svih pet bataljona crnogorske vojske bili su razoružani. Dolaskom srpskih trupa u Crnu Goru i formiranjem fantomskog Centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje počinje organizovan rad na prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Previše bi vremena oduzelo pisanje ko je sve i kako organizovao „Podgoričku skupštinu“ 11. novembra 1918. godine, kojom je Crna Gora prestala da postoji kao država i bila prisajedinjena Srbiji. Osnivanje Organizacionog odbora za prisajedinjenje, ka ni sprovođenje same „Podgoričke skupštine“ nije imalo nikakvo utemeljenje u pravnom sistemu Kraljevine Crne Gore. „Podgorička skupština“ se može smatrati revolucionarnom skupštinom, osnovanom nedemokratskim putem, bez biračkih spiskova, glasanjem aklamacijom za povjerenike kojima je delegirano pravo da odlučuju o izboru delegata za tu tzv. skupštinu. Sve je učinjeno kako bi se obezbjedilo jedinstvo u skupštini i izbjegla iznenađenja. Zato je izbjegnuto direktno glasanje, a kao dodatno obezbeđenje postavljene su komite Koste Pećanca sa mitraljezima nasuprot ulaza u zgradu gdje se održavala „Podgorička skupština“ kako bi odmah reagovali u slučaju nepovoljnog glasanja. Prisustvo srpskih trupa u Crnoj Gori najbolje definiše general srpske vojske Živojin Mišić, koji u naredbi upućenoj komadantu Jadranskih trupa u Crnoj Gori, 19. 11. 1918. godine piše: „Nastavite najenergičnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala, uguši svaka agitacija, pa ma od koga dolazila. Za ovo vam stoje na raspoloženje sva sredstva koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja“.

Nakon proglašenja „ujedinjenja“ Crne Gore sa Srbijom na Podgoričkoj skupštini izbila je pobuna, poznata pod nazivom Božićni ustanak 1919 - 1926. godine. Ustanici traže da srpske trupe napuste Crnu Goru. Procjene broja ustanika kreću se oko 5.000. Opkoljeno je nekoliko gradova, među njima Cetinje, Nikšić, Rijeka Crnojevića, Virpazar... Pobuna je u krvi ugušena. Mnogi ustanici su pobijeni, mnogi su dopali dugogodišnjih robija, a mnogi su se otisnuli u šume, nastavivši sa komitskim, gerilskim ratovanjem. Ova su vremena poznata po mnogim zvjerstvima počinjenim nad samim ustanicima i njihovim porodicama. U predgovoru svoje knjige „Crnogorski političari, objavljene u Beogradu 1924. godine, beogradski novinar Pantelija Jovović piše: Slom Crne Gore 1915. i način njenog ujedinjenja sa Srbijom 1918. g. dva su kobna datuma u njenoj istoriji. Prvi datum može se nekako i pravdati, ali ovaj drugi jeste najgrozniji spomen srama i stida zvaničnoga Beograda. Golgota koju je preživljavala Srbija za vreme evakuacije kroz albanske gudure, ni približno nije ravna onoj Golgoti, koju je Crna Gora preživela za vreme Ujedinjenja. No sve do 1921. g. o tim nečuvenim zločinima režima nije se ništa znalo. Crna Gora sve do tada bila je za našu javnost terra incognita. Do 1921 g. već je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko, van Crne Gore, u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije ništa znao. Tek prvi put tada beogradski 'Balkan' nalazi se pobuđen da me pošalje kao svoga naročitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja bio kome je pala u deo ta teška dužnost, da otkrije sve zločine počinjene posle Ujedinjenja u Crnoj Gori. I ja sam ih otkrio stavljajući na kocku svoj život. Demaskiranjem zločinaca, ja sam učinio da budem s bombama i revolverima napadnut i slučaj je hteo da ostanem u životu iako sam bio teško povređen. Moje izveštaje o prilikama u Crnoj Gori, preštampavali su ne samo svi naši domaći listovi, već i jedan dobar deo štampe u Italiji, Engleskoj, Francuskoj i t.d. Ja sam Evropi jasno predočio da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja, razapeta na krstu…“. Takođe u beogradskom “Balkanu” piše Jovan Plamenac, bivši premijer crnogorske vlade u izgnanstvu: "1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca... Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su, kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju cnogorsku, skrnaveći grobove predaka... vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci". O ovim događajima i nasilju postoji sijaset novinskih članaka, izvještaja posmatrača zapadnih zemalja, poput dopisa izaslanika britanskog parlamenta grofa De Salisa i izaslanika američkog predsjednika Vudro Vilsona, potpukovnika Šermana Majlsa, ... Lord Sidenem u Gornjem domu Britanskog parlamenta govori o mnogobrojnim zločinima i nasilju koji stižu putem izvještaja posmatrača Parlamenta. Tako je i u navodima iz izvještaja grofa de Salisa: Moja istraga me je dovela do zaključka da je izbor takozvane Velike narodne skupštine bio farsa, da je izvršen prevarom, zastrašivanjem i nasiljem, i da ne održava volju naroda. I dalje: „Kako srpska nacija može tako nehumano tretirati ljude sopstvene rase, religije i jezika, prevazilazi moje poimanje. Jedna mala Crna Gora, koja je bila prva da stupi u rat na našoj strani, guši se na smrt. Nijesam mislio da smo se za ovo borili. Ni neprijatelj ne bi gore učinio". Izvještaj grofa de Salisa obiluje opisima mnogobrojnih zločina, od koji su mnogi nepojmljivi ljudskom razumu.

Uticaj Srbije i njene zaštitnice Francuske bio je u to vrijeme toliko veliki da je Mirovna konferencija u Parizu preletjela preko crnogorskog pitanja ne pozabavivši se njime ozbiljno“, piše dr Jozsef Bajza, poznati mađarski slavista i istoričar književnosti u svojoj knjizi „Crnogorsko pitanje“, objavljenoj 1928. godine. Erl Kurzon od Kedlstouna (Džordž Nataniel Kurzon) u Britanskom parlamentu, odgovarajući na razloge javnog neobjavljivanja izvještaja grofa de Salisa kaže: Razlog iz kojeg pitanje Crne Gore i, budućnost Crne Gore dosad nije konačno uzeto u raspravu i riješeno od strane Mirovne konferencije je, kako plemeniti lordovi dobro znaju, to što je ono posmatrano kao dio ukupnog Jadranskog pitanja ... Prevladalo je već odavno dogovoreno stanovište među velikim silama o formiranju države južnih Slovena, a Crna Gora je bila samo kusur u potkusurivanju te ideje. Jedino je Vudrou Vilson obećavao autonomiju za crnogorski narod, ali su događaji i vrijeme učinili da to pitanje više nikada nije postavljeno.

Period između dva rata

Crnogorsko – primorska eparhija Srpske pravoslavne crkve, kako se danas zvanično zove, postoji od 1920. godine u Crnoj Gori. Između dva svjetska rata, ko god se krstio automatski je postao Srbin, jer je u crkvenim krštenicama upisivana samo srpska nacionalnost. Crnogorske crkve i manastiri prekršteni su u srpske, kao i nekoliko najpoznatijih svetaca CPC. Bogomolje, koje je nezakonito okupirala SPC uglavnom su bile prepuštene zubu vremena. Pokušaji da se SPC da univerzalni istorijski značaj i svevremensko djelovanje, kao nasljednice cjelokupnog pravoslavlja među južnim Slovenima, samo je proizvod manipulacija u političke svrhe, jer SPC ne bi imala razloga da se formira 1920. godine da je to tačno. Administrativnom diobom KSHS, odnosno Jugoslavije, 1929. godine pojavljuje se po prvi put ime Crnogorsko – primorske mitropolije na Cetinju, formirane od bivše zahumsko – raške, bokokotorske i djelova pećke eparhije. U periodu do 1945. godine Crnogorsko – primorska mitropolija je imala dvojicu mitropolita, dr Gavrila Dožića od 1931 1938. i Joanikija Lipovca od 1941 1945. godine. Dr Gavrilo Dožić je kao mitropolit pećki i član Sinoda CPC potpisnik akta o nestanku CPC 29. decembra 1918. Na nepotpunoj sjednici "Svetog Sinoda Kraljevine Crne Gore", zajedno sa crnogorskim mitropolitom Mitrofanom Banom, episkopom nikšićkim Kirilom Mitrovićem i đakonom Ivom Kaluđerovićem kao zapisničarem. On je, takođe, bio aktivni učesnik „Podgoričke skupštine“ i član delegacije koja je odluke te skupštine odnijela regentu Aleksandru Karađorđeviću. Na patrijaršijskom tronu SPC naslijedio je patrijarha Varnavu 1938. godine. Mitropoliti Joanikije Lipovac je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa italijanskim i njemačkim okupatorom, aktivno podržavao četnički pokret i borio se protiv partizana u Crnoj Gori. U periodu od 1918. od 1941. godine SPC, pod patronatom države, raspolaže velikim privilegijama i materijalnim sredstvima, intenzivno se radi na školovanju sveštenstva, podizanju crkava, širenju vjere i slično. To se, međutim, ne odnosi i na Crnu Goru u kojoj je crkveni život proticao u izvjesnoj stagnaciji.

Period poslije II svjetskog rata – doba socijalizma

Tokom Drugog svjetskog rata SPC je, izuzev pojedinih svešenika, naročito u Crnoj Gori, podržala četnički pokret Draže Mihailovića i ostala dosljedna u lojalnosti porodici Karađorđević. Ni nakon rata SPC nije priznavala odluke AVNOJ-a, donešene u Jajcu, niti je iskazivala lojalnost prema federativnoj strukturi socijalističke Jugoslavije. Takođe, nije priznavala posebnost i nacionalni identitet pojedinih naroda. Crnogorci se tretiraju kao Srbi, a naročito rigidno stanovište ispoljava se prema Makedoncima koji se nazivaju etničkom grupom. Srpski patrijarh German Ćorić (1958 - 1990) je u komunikaciji s predstavnicima državnih organa stvarao privid lojalnosti. Vodio je politiku ustupaka, konstantno nastojeći da zaštiti ključne interese crkve. Jedan od najvećih uspjeha takvog djelovanja ogleda se u postavljanju Danila Dajkovića za mitropolita crnogorsko - primorskog 1961. godine. Bila je to pravilna procjena patrijarha Germana, jer ga je mitropolit Danilo bezrezervno slijedio u svim bitnim pitanjima na relaciji crkva - država. Germanovo balansiranje i fingirana kooperativnost sa vlastima naglo se prekinulo 1966. godine, smjenom Aleksandra Rankovića, koje je doživljeno kao udar na srpske interese. Pravoslavno sveštenstvo u Crnoj Gori, nakon Rankovićevog pada, jadikuje nad „sudbinom srpstva” koje je, kako su govorili, „oduvijek stradalo”.

Mitropolit Danilo Dajković
Mitropolit Danilo Dajković

Mitropolit Danilo Dajković je često isticao sveštenicima da se više brinu za „nacionalnu sudbinu“ i da srpska crkva treba aktivnije da se uključi u zaštitu srpstva. Patrijarh German i mitropolit Danilo Dajković, sve više svoje javne nastupe boje nacionalnim i kosovskom simbolikom. U septembru 1967. godine. prilikom osvećenja manastira Kosijerevo patrijar German je između ostalog rekao: „Vi znate što je Vučji do, što je na njemu bilo, i po čemu je to mjesto slavno! To mjesto je sveto, jer je tu pala silna krv divnih sinova roda srpskog - hrabrih i neustrašivih Crnogoraca, od kojih je svaki bio u stanju da udari na stotinu neprijateljskih vojnika. A zašto? I zar bi to bio u stanju da učini čovek prema svojoj fizičkoj snazi i moći? Ne bi on to mogao prema svojoj fizičkoj snazi da učini, ali je mogao to svojom duhovnom snagom koju je u duši nosio i kojom je srce njegovo bilo ispunjeno. Sećao se on slavnih Nemanjića i nosio u mislima hrabre borce sa tužnog Kosova, koje je bilo naša teška pogibija, ali i viteška bitka u kojoj su Srbi, na čelu sa čestitim Knezom Lazarom, pribegli Carstvu nebeskom. I kada su se oni privoleli Carstvu nebeskome, oni su ceo rod naš predodredili za Carstvo nebesko, i poveli sa sobom ka Carstvu nebeskom". Kako ne bi bilo nedoumice kakav je stav SPC prema crnogorskoj naciji, patrijarh German nadalje kaže: "Mi Srbi, razume se da mislim da su i Crnogorci Srbi,...” Ovakve izjave patrijarha Germana izazvale su ogorčenje crnogorskog državnog rukovodstva, ali, obzirom da je uticaj Crkve u to vrijeme bio sporadičan i marginalan, ono nije preduzelo nikakve aktivnosti povodom toga, iako su izazvale resentiman u narodu zbog istorijskog odnosa prema Crnoj Gori i Crnogorcima.

Odnosi između crnogorskog državnog rukovodstva i SPC dodatno su pogoršani 1969. u jeku najave rušenja grobne kapele vladike Petra II Petrovića Njegoša i protesta Srpske pravoslavne crkve. Кada je 1951. godine donijeta odluka o podizanju mauzoleja, SPC nije imala nikakvih prigovora jer je izgradnja mauzoleja shvaćena ustvari kao nastavak radova koje je planirao Aleksandar Karađorđević, po projektu koji je naručio od poznatog vajara Ivana Meštrovića, a koji su bili obustavljeni zbog velikog iznosa potrebnog za njegovu izgradnju. Ubrzo SPC inicira kampanju protiv rušenja kapele koju je izgradio Aleksandar Karađorđević 1925.godine, posvećenu njegovom sinu Petru i podizanja mauzoleja na Jerskom vrhu, na Lovćenu. Naime, ta kapela je izgrađena nakon rušenja originalne kapele koju je podigao Petar II Petrović Njegoš kao mjesto u kome bi počivali zemni ostaci Petra I Petrovića Njegoša i njegovi. Povod za rušenje kapele nadjen je u njenom nevelikom oštećenju austriskom granatom, ispaljenom sa jednog od brodova iz Bokokotorskog zaliva. Očigledno se htjelo dati sasvim novi značaj izgradnjom nove kapele, koja bi simbolički predstavljala dominaciju Karađorđevića nad Crnom Gorom. Otuda i toliki protesti SPC, iako je mauzolej izgrađan sa malim izmjenama u odnosu na projekat koji je Meštrović uradio po narudžbi Aleksandra Karađorđevića dvadesetih godina XX stoljeća. Кampanja koju je SPC inicirala i vodila pogoršala je raspoloženje javnosti u Crnoj Gori prema SPC. Crnogorsko rukovodstvo je upozorilo SPC da je Crna Gora imala svoju autokefalnu Crkvu i , ukoliko se nastavi „ovakva politika SPC“, nije isključeno da pitanje autokefalne crkve postane aktuelno i u Crnoj Gori. Milo Jovićević, predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, je upoznao patrijarha da mitropolit Danilo (Dajković, inače rodom iz Crne Gore) svojim izjavama i držanjem izaziva i javnost i odgovorne faktore u SR Crnoj Gori, čime je doveo sebe u takav položaj da moli vlasti da ga zaštite od njegovih sopstvenih vjernika. „Sem toga mitropolit Danilo održava veze sa nekim neprijateljskim elementima u inostranstvu o čemu odgovarajući faktori u Crnoj Gori imaju nesumljive dokaze. Ukoliko se ukaže potreba, sa ovim dokazima biće upoznata javnost, što svakako neće biti povoljno niti za mitropolita Danila, niti za SPC u cjelini. Mitropolit Danilo saslušava svešenike i vrši pritisak na njih zbog njihovih slobodno izraženih stavova i mišljenja po pitanju spomenika. Ukoliko Danilo nastavi ovakvu politiku, društvo će biti prinuđeno da zaštiti svešenike kao slobodne građane“.

U nedjelju 28. jula 1974. godine, na Jezerskom vrhu crnogorskog Lovćena svečano je otvoren Mauzolej Petru II Petroviću Njegošu, sazdan po zamisli i projektu najpoznatijeg jugoslovenskog vajara, Ivana Meštrovića. U odnosu na svečanost prilikom otkrivanja Kapele koju je Njegošu podigao kralj SHS Aleksandar Karađorđević 1925, na kojoj je ispoljena demonstracija državne moći, ovoj svečanosti nijesu prisustvovali zvanični predstavnici srpske crkve. Jedino je, na svoju ruku, otvaranju prisustvovao iguman Filaret Koprivica, koji nije bio protiv podizanja Mauzoleja. Vladika je izjavio da je „za SPC Njagoševa kapela (je) crkva. Njegoš je bio vladika, hrišćanin i kada se postavi mauzolej, za SPC je mauzolej neznabožački.

Svetosavlje kao politički program

Početkom osamdesetih godina SPC izlazi na javnu scenu, u početku iskopavanjem kostiju žrtava iz Drugog svetskog rata,a onda sve otvorenijim i otvorenijim političkim djelovanjem i uplitanjem u državne poslove. U to vrijeme se, nakon smrti J.B. Tita i demonstracija Albanaca 1961. godine, aktualizuju dešavanja na Kosovu. SPC se veoma aktivno uključila u zaštitu srpskog stanovništva na KIM” i u aprilu 1982. Svešenici objavljuju apel upućen Svetom arhijerejskom saboru i najvišim državnim organima Srbije i federacije, u kojem crkveni oci izražavaju zabrinutost zbog dešavanja na Kosmetu”. Taj gest Crkve, dalje se u tekstu kaže, valja shvatiti kao “dizanje glasa u zaštitu duhovnog i biološkog bića srpskog naroda na Kosovu i Metohiji”.

Među potpisnicima apela bio je i Amfilohije Radović, budući mitropolit SPC u Crnoj Gori, koji je 1991. godine zamjenio na tom mjestu Danila Dajkovića. Kosovski problemi iskorišćeni su kao inicijalna kapisla za pregrupisavanje snaga u SPC. Na vanrednom Saboru 1990. godine, arhijereji, suprotno ustaljenoj praksi, biraju novog patrijarha Pavla, iako je stari patrijarh German u to vrijeme još uvek bio živ. Umro je u avgustu 1991. godine, osam mjeseci nakon što ga je Sabor razriješio dužnosti patrijarha.Opravdanje je nađeno u Germanovoj starosti i izazovima koji se postavljaju pred crkvom u teškim vremenima koja dolaze, kako je to objašnjeno. Amfilohije je tada ustoličen na mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog, uzdigavši se za stepenik više na ljestvici crkvene hijerarhije. Ponovo je zatraženo „od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mestima”.

Sociolog religije, Mirko Đorđević, je često iznosio činjenicu da se „svetosavlje javlja uoči četrdesetih godina prošlog veka. Stvaraju ga nacionalisti, za svoje političke potrebe, posebno Nikolaj Velimirović, koji je 1937. godine održao čuveno predavanje na Kolarcu, pod naslovom Nacionalizam Svetog Save. Svetom Savi je pripisao nacionalizam kojeg kod njega, jednostavno, nema! Ni pomena o nečem sličnom nema. Štaviše, Nikolaj mu je pripisao i druge osobine da njegove ideje, kako ih on vidi, realizuje veliki vođa Hitler itd. U tom predavanju izrekao je i čuvene pohvale Adolfu Hitleru....“ . One glase: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anolmalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi.” „Termin svetosavlje“, nastavlja Đorđević upotrebljen je prvi put tek pre šezdesetak godina, u Srpskom književnom klubu, ne sa religijskom ili verskom konotacijom, nego tipično političkom, nacionalističkog usmerenja. Smatran u početku prolaznim, filetizam se vremenom pokazao kao opaka bolest, koja se s vremena na vreme javlja i u koliziji sa društvenim menama i promenama, gura crkvu sa univerzalnog na etno plan. Odatle se rađa nacionalizam najgore vrste koji u prvom redu šteti crkvi, a kasnije, naravno, u celini i društvu". Ta i takva politička i nacionalistička ideologija, oličena u svetosavlju, svoj zamah dobija u devedesetim godinama kada dolazi do disolucije Jugoslavije, zatim do krvavog rata, pa sve do današnjih dana. "Povampireni filetizam se, uostalom, u pravom svetlu pokazao i na 'famoznom mitingu na Gazimestanu', gde su se zajedno vijorile zastave sa srpom i čekićem i krstom, a da onima koji su osetili kuda to vodi nije dat prostor da o tome progovore. Vera je otišla u drugi plan, a na scenu su stupila dva nacionalizma: Miloševićev politički nacionalizam i crkveni filetizam...“ , kaže nadalje Đorđević.

Popis, Novak Đoković
Kampanja uoči popisa u Crnoj Gori

Crkva je otvoreno i snažno podržavala Miloševića, a politički i crkveni nacionalisti su, između 89. i 91. isto nudili. Crkva se pretvorila u ideološki servis za potrebe autoritarne vlasti, a oboje odvojeni od svijeta. „...Pa i kada se crkva ’94–95. i ’96. sukobila sa Miloševićem, to je bilo ne zato što je htela otvaranje i odgovor na nove, moderne znake vremena, nego zato što je smatrala da on svoj naum etnofiletizma, političkog nacionalizma, ratnih razaranja, rasturanja, nije doveo do kraja“. SPC je odigrala u kravavom raspadu Jugoslavije veoma značajnu i nemjerljivu ulogu. S jedne strane, dala je snažan doprinos buđenju etnonacionalizma i velikodržavnog raspoloženja najširih slojeva naroda, manipulišući religijskim i nacionalnim osjećanjima građana u čisto političke svrhe, dok je, s druge strane, pružala i neposrednu podršku samom režimu Slobodana Milosevića. „Pojam 'Velike Srbije' je zapravo svetosavski pojam", piše Zoran Janjić korišćen svojevremeno u spisima Nikolaja Velimirovića kao oznaka dvaju uzajamno suprotstavljenih a ipak povezanih carstava, onog zemaljskog i nebeskog: 'Ah ta Velika Nebeska Srbija! Ona predstavlja već odavno ostvareni ideal Velike Srbije!', kliče sa zanosom Velimirović. Političke strukture u Miloševićevo vrijeme i sve vlade nakon njega objeručke su prihvatile SPC kao jedan od stubova svoje moći. A SPC je to koristila, nametnuvši se kao snažan politički faktor i jačajući svoj materijalni položaj. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudili da narodu ‘provre krvca’, koristeći pritom mitove, bajke, epske pesme ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lepim. Nakon tog zagrevanja počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivani. Bez ovih epskomitskih ‘psihofizičkih priprema kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi elitni nacionalisti, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ.“  [1]

Amfilohije Radović

Uoči Božića 1991. godine, Amfilohije (sin Ćira i Mileve Radović) je došao i na Cetinju ustoličen za mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijsko-brdsko-zetskog i pećkog trona egzarha. Bavi se teologijom, esejistikom i prevodilaštvom. Učenik je Justina Popovića koji se smatra najtvrđom nacionalističkom i konzervativnom strujom u okviru SPC. Završio je Bogosloviju Svetog Save u Beogradu. Na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu diplomirao je 1962. godine. Pored teoloških nauka, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, studirao je klasičnu filologiju. Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu. Amfilohijevo političko delovanje izaziva brojne kontroverze u javnosti zbog promovisanja klerikalizma, velikosrpskog nacionalizma, negiranja crnogorske nacije i državnosti, reafirmacije četništva, kao i zbog protivljenja evropskim integracijama, pravima seksualnih manjina itd. Njegovo učće u političkom životu se smatra izrazito konzervativnim i militantnim.

U avgustovsko-januarskim mitinzima u Crnoj Gori 1988/9. godine SPC je djelovala kao korifej veliokosrpskog nacionalizma. Krajem 1988. godine časopis Glas Crkve svojim propagandnim tekstovima, izjavama crkvenih vjerodostojnika, podsticao je najtribalniji velikosrpski nacionalizam. Sveštenici su se, prilikom vršenja službi, bavili takođe propagandom. U vrijeme priprema mitinga u Crnoj Gori SPC je vrlo svjesno poslala agresivnog velikosrpskog nacionalistu, Amfilohija Radovića, koga će Crna Gora pamtiti samo po zlu. Poslala je čovjeka koji ne priznaje crnogorsku naciju niti državnost Crne Gore. Čak je i prethodni mitropolit Danilo Dajković tražio od Sinoda SPC da ne šalje Amfilohija Radovića: Ili mi mičite Amfilohija, ili ću od vas odvojiti crkvu u Crnoj Gori”, poručio je Sinodu. Suprotno kanonima, Amfilohije je postavljen za mitropolita iako je prethodni mitropolit, Danilo Dajković, još uvijek bio živ.

Danilo Dajković
Mitropolit Danilo Dajković

U beogradskim "Književnim novinama” 1989. godine, Amfilohije Radović, kada je bio episkop banatski, govorio je: U istoriji nikad nije postojao crnogorski narod”, a 1992, sada već sa titulom koju i danas nosi, u beogradskom časopisu Svet: Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj I Đilasovoj laboratoriji”. U Ljubljanskoj “Mladini” oktobra 1988, Amfilohije Radović kaže: Stav komunističke partije i to po direktivama Kominterne prije rata, bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba da se oslabi. Na temelju toga stvoreni su novi narodi koji u istoriji nijesu nikad ni postojali, kao recimo Crnogorci, oni su najočigledniji primjer. Ja sam Srbin, premda sam rođen u Crnoj Gori”. Iste godine, na srpskoj državnoj televiziji, Amfilohije ponavlja slične riječi: Kažu mi, a izgleda da je to i tačno, kako je Milovan Đilas dobio naređenje da istorijski obrazloži i dokumentuje postojanje crnogorske nacije i da je to on uradio na osnovu Marksovog učenja. Međutim taj isti Đilas se 1954. odrekao tog svog kopileta i sada se piše i osjeća Srbinom. Ali to zlo je ostalo.”

Devedesetih godina prošlog stoljeća u Crnoj Gori se formirao otpor velikosrpakom državnom projektu. Njega su činili Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, pojedini mediji, u prvom redu Monitor, Matica crnogorska, udruženja književnika, crnogorski PEN i mnogi istaknuti crnogorski intelektualci. Amfilohije ih je nazivao pogrdnim imenima: crnolatinaši, bezbožnici, izrodi i sl. Zajedno sa tadašnjom vlašću u Crnoj Gori, Amfilohije je uspješno djelovao na posrbljavanju Crnogoraca. To se najbolje vidjelo u popisima kada je broj Srba u Crnoj Gori uvećan više od pet puta. Prije postavljenja za mitropolita Amfilohije u titogradskoj “Pobjedi” izjavljuje. Crnogorci su Srbi pravoslavne vjere, a Lovćen krov srpstva kojem treba vratiti staru kapu”. Za vraćanje stare kape Amfilohije je izabran za počasnog poredsjednika Odbora za rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, čiji je sastav oličavao najortodoksnije zagovornike velikosrpstva u Crnoj Gori. “Vraćanje kapele na svoje staro mjesto kako bi kosti vladike Rada počivale u miru, kao i mirenje zavađene braće, mirenje ne samo živih već i mrtvih, i njih međusobno, moji su glavni zadaci sa kojima dolazim u Crnu Goru”, u više navrata je govorio Amfilohije.

Crnogorska politika je u to vrijeme bezrezervno podržala nacionalističku politiku Beograda, pa je SPC imala neograničen medijski i svaki drugi prostor za svoje djelovanje. To je bilo doba “simfonije" između crnogorskih vlasti i Amfilohija Radovića. Agresivna medijska kampanja, širenje ratne atmosfere, svakodnevno propagiranje ugroženosti Srba na teritorijama izvan Srbije i Crne Gore, probudilo je stare podjele u Crnoj Gori koje vuku korijene iz doba kralja Nikole I Petrovića Njegoša i tragičnog nestanka Crne Gore 1918. godine njenom aneksijom od strane Srbije. Medijska propaganda, veliki uticaj Beograda i popularnost Slobodana Miloševića koji je vodio porijeklo iz Crne Gore, vraćanje crkve na velika vrata među stanovnike Crne Gore, nagli porast religioznosti, djelovanje SPC probudilo je srpstvo u Crnoj Gori. To je vrijeme poznato po sramnoj agresiji na Konavle i Dubrovnik u Hrvatskoj, započetoj u oktobru 1991. godine, u kojoj su glavni izvršioci bili crnogorski rezervisti. Činjenica da je broj dobrovoljaca prelazio potreban broj rezervista govori o psihologiji tadašnjih stanovnika Crne Gore prouzrokovanoj besomučnom ratnom i nacionalističkom kampanjom. U vrijeme najvećih političkih trvenja među republikama i u praskozorje ratnih događanja Amfilohije Radović je izjavio: Ne treba gubiti iz vida, recimo, da je Makedonija i u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu dobila svoju slobodu na kostima srpskih ratnika. Kad kažem srpskih onda mislim da ih je bilo i iz Crne Gore, a naročito iz Srbije. Makedonija je posijana kostima srpskim... Stoga, pitanje Makedonije neće moći biti olako riješeno. Željko Ražnatović Arkan, poznat i u svijetu po svojim kriminalnim poduhvatima i ratnim aktivnostima u Hrvatskoj i BiH, krajem juna 1991, na Petrovdan, sa blagoslovom Amfilohija Radovića, sa svojom oružanom formacijom “Tigrovima” naoružanim do zuba, boravi u Cetinjskom manastiru. On je sa svojom paramilitarnom družinom, sumnjičenom za mnogobrojne ratne zločine, ispraćen na ratište blagoslovima i zdravicama Amfilohija Radovića i sveštenika SPC. U novembru 1991. godine Amfilohije Radović je, uz gusle, bodrio crnogorske rezerviste u sramnom pohodu na Konavle i Dubrovnik. Maja 1991. godine Atanasije Jevtić (episkop SPC) izjavljuje: "Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. ... I šta možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Jevrejka zlobnim i agresivnim muslimanima: Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo". Prvog novembra 1991. srpski patrijarh Pavle poslao je otvoreno pismo britanskom lordu Karingtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim ga ubjeđuje da Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima i da imaju pravo da se ujedine sa Srbijom. Patrijarh kaže da su “Srbi bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima" i to u Jugoslaviji čije su granice određene voljom Josipa Broza Tita”. SPC je, tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, odbacila gotovo sve ponuđene mirovne planove, uključujući Vensov plan, Vens-Ovenov plan, plan Kontakt grupe i Dejtonski mirovni sporazum. Amfilohije Radović, ubijeđen da je došao istorijski trenutak za ostvarenje velikodržavnog projekta srpskog naroda 1992. godine ushićeno konstatuje: Ovo je presudan trenutak u istoriji našeg naroda". Odbacujući Vens - Ovenov plan, govoreći o bosanskim Srbima, Amfilohije je prizvao Kosovski zavjet riječima “...opredjelili su se, kao i car Lazar za carstvo nebesko".

Amfilohije i Arkan
Mitropolit Amfilohije Radović u društvu Željka Ražnatovića Arkana

Na pitanje “Pobjede” o njegovom političkom angažmanu, Amfilohije odgovara: “To zamjeranje je nasljeđe titoističko - brozovske ere. I tada je bila na snazi stroga zabrana crkvenim ljudima da se bave politikom. Samo ako su svirali uz dipšle titoističko - totalitarne politike, a takvih je bilo, to ne samo što nije zabranjivano, nego je nagrađivano sinekurama i visokim državnim odlikovanjima. Crkvi, saglasno njenoj prirodi i njenoj svečovečanskoj misiji, ništa što je ljudsko nije tuđe. Crkvi, pri tome, nije svojstveno politikantstvo, patrijaršenje, stranačko opredjeljivanje. Ona služi Bogu, živom i cijelom narodu, dužnik je svakom ljudskom biću, svakom narodu". No, nije se libio da stane uz Narodnu stranku, zagovornika velikosrpskih ideja i srpske države koja bi obuhvatala Crnu Goru i “Republiku srpsku Dubrovnik" prisustvujući njenim skupšinama. Čak je i tadašnji predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović konstatovao: "Zaista, naš mitropolit prednjači u tim žestokim ocjenama i ja se načuditi ne mogu da čovjek koji sjedi na tronu sv. Petra Cetinjskog ne osjeća bilo i puls ovog naroda, ne osjeća njegove potrebe i želi mu nametnuti nešto što ovaj narod ne prihvata", poručivši mu da on ne može da postavlja i smjenjuje vlast u Crnoj Gori".

Vesna Mališić je pisala 2008. godine u “Blicu”: "Amfilohije Radović je jedan od retkih sveštenika koji se bez ustezanja bavio politikom. Dok je kao duhovnik i mislilac hvaljen, u javnosti je osporavan njegov politički angažman. Onima koji su tvrdili da izlazi iz okvira duhovnika, odgovarao je da 'nisu izašli iz nasljeđa Brozovske ere'. Govorio je da mu nije strano sve što je ljudsko. Zato je, čim je Miloševićevim ratnim pohodima devedesetih prepoznao 'ideju preporoda nacije', stao uz nju. I nije se ustručavao da, kao svešteno lice, pokaže svoju sklonost ka ratu i ratnicima. A na prigovore da je njegova delatnost nesaglasna s verom koju propoveda, odgovarao je tezom o ratu kao 'neumitnosti zbog nesavršenosti čoveka'. Učestvovao je na skupovima o Memorandumu SANU na kojima je eksplodirao srpski nacionalizam, govori na prigodama kakve su bile, recimo, putovanje moštiju kneza Lazara i guslao kako bi podržao crnogorske rezerviste na dubrovačkom ratištu. Na Petrovdan 1991. godine u Cetinjskom manastiru ugostio je Arkana i Srpsku dobrovoljačku gardu. Arkanu je, godinu dana kasnije, pripala čast da čuva badnjak na Cetinju". Dok je trajao rat u BiH Amfilohije je organizovao nošenje mošti Sv. Vasilija Ostroškog po Nikšiću i do manastira Tvrdoš u Hercegovini, ne osvrćući se što pravoslavna crkva zabranjuje takve obrede, niti na proteste pravoslavnih vjernika. Otkad je stupio na tron mitropolita Amfilohije Radović bio je u sukobu sa Cetinjanima. Cetinjani su prestali odlaziti u manastir, a Cetinje je ispisano grafitima Risto sotono". Na Cetinju je došlo do sukoba 1991. godine između pristalica Crnogorske i Srpske crkve. Liberalni savez je tada zahtijevao da Amfilohije kao glavni organizator petrovdanskog orgijanja četnika odmah i zauvjek napusti Crnu Goru!" Odbor za vraćanje autokefalnosti CPC skupio je 8.000 potpisa za vraćanje Crnogorske crkve i njene autokefalnosti, uputivši peticiju državnim organima Crne Gore.

Prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, Amfilohije je napravio jedan u nizu skandala, karakterističnih za njega, upavši na italijanski vojni brod sa posmrtnim ostacima u luci Bar, gde je, nasilno i mimo protokola, održao molitvu pred zaprepašćenim prisutnim Italijanima i članovima porodice Petrović.

Cetinjski manastir
Cetinjski manastir

Uoči Badnjeg dana 1991. godine Amfilohije je pozvao Crnogorce da se svi okupe pod srpskom zastavom, proklinjući sve one koji se budu skupili i ložili badnjak na Trgu kralja Nikole. Tradicionalni badnjak se nalagao pred Cetinjski manastirom od 1707. godine, ali se, silom prilika, njegovo loženje preselilo sto i nešto metara dalje. Međutim, pored policijske zabrane, na Cetinju je održan Svecrnogorski narodni zbor na kojem je traženo obnavljanje Crnogorske pravoslavne crkve. Pred Manastirom razglas, gusle, kosovski ciklus ... odjekuju plotuni iz pištolja i pušaka, čuju se kletve upućene onima koji “razbijaju svetosavlje". Na Trgu kralja Nikole se pjeva “Оj svijetla majska zoro ..." kliče viva vero Montenegro!. Iste te godine, pred crkvom Sv. Đorđa u tadašnjem Titogradu, Amfilohije se obratio Mojkovčanima: Nadam se da će Mojkovčani dogodine ložiti badnjake ukoliko ne žele da ih upamtimo po neznanju i maloumlju". To Badnje veče ostaće upamćeno po najopskurnijim nacionalističkim pjesmama i povicima, te po bizarnim stihovima Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi"!

Srpski patrijarh Pavle nikada nije reagovao na nedjela Amfilohija Radovića i svešenika SPC u Crnoj Gori. Međutim kada je na Cetinju aklamacijom zbor Crnogoraca na Lučindan 1993. godine izabrao za poglavara Crnogorske pravoslavne crkve arhimandrita Antonija Abramovića, Sveti arhijerejski sabor SPC, održan u Cetinjskom manastiru, izdao je saopštenje: Grupa građana - među njima veoma mnogo nepravoslavnih, inovjernih, nekrštenih i deklarisanih ateista - rukovođena prizemnim političkim, apsolutno necrkvenim motivima, našla je za shodno da već kanonski suspendovanog klirika Američke pravoslavne crkve, arhimandrita Antonija Abramovića, nenadležno i nezakonito proglasi za tobožnjeg autokefalnog poglavara nepostojeće Crnogorske pravoslavne crkve."

Kada je nova crnogorska vlast početkom 90-tih prošlog vijeka zabranila vjeske svečanosti CPC, prvo u Bajicama, a zatim na Cetinju, otpočeo je progon vjernika i poštovalaca CPC, u kojem je ključnu ulogu igrao Amfilohije Radović. Ministar vjera u vladi Crne Gore, dr. Slobodan Tomović, koji je na toj funkciji proveo dva četvorogodišnja mandata, odmah se stavio na stanu mitropolita SPC Amfilohija po njegovom dolasku u Crnu Goru. Predsjednik Crnogorskog PEN-a, akademik Pavle Mijović, 1993. godine obratio se ministru Tomoviću javnim pismom: “...Nijeste shvatili ni ono što svaki ministar vjera u laičkoj državi mora da zna - da se ne stavlja na raspolaganje nijednoj stranci, ni vjerskoj organizaciji, pa ni vladi koja bi htjela konfesionalne slobode udruživanja zamjeni vjerskim prinudama. Znali ste da je Crna Gora poslije vladavine vladika prestala da postoji kao klerikalna država, i da je baš vladika Njegoš odlučio i preporučio prelazak na svjetovnu vladavinu izborom sinovca Danila za prvog knjaza Crne Gore. Znali ste da je Danilov nasljednik prvi od južnoslovenskih vladara izjednačio pred zakonom pripadnike pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovjesti i da otuda potiče naša, više nego stoljetna vjerska tolerancija i sloboda vjerskog organizovanja. Znali ste da od velike Francuske revolucije, evo već dvjesta godina, vlada sekularizam (odvojenost crkve od države), pa ste iz te istorijske retrospektive morali znati da se danas ne vodi spor oko postojanja ili nepostojanja Crnogorske autokefalne crkve u Knjaževini ili Kraljevini Crnoj Gori. Jer, činjenica je da je ona postojala do regentovog dekreta o njenom ukidanju prilikom osnivanja Srpske patrijaršije."

Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC u Crnoj Gori se sve više udaljavala od crnogorske vlasti, osuđujući je za izdaju srpstva i zapostavljanje braće zapadno od Drine". Sredinom 1995. godine tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović optužio je episkope SPC da su se “upetljali u ono što im ne pripada". Bulatović je posebno izdvojio Amfilohija u optuživanju vlasti u Crnoj Gori (a i Srbiji): Mnogo je primjera gdje je, mjesto da je umirio, posvađao ljude. Mjesto da vjernike uvede u crkvu, vjernike je od crkve odbacio. S druge strane, nije ni mogao, izgleda, da radi svoj posao zato jer se bavio onim poslom koji mu ne pripada i kojega ne zna. Amfilohije se najžešće okomio na vlast u Crnoj Gori kada je ona napravila politički zaokret u odnosu prema srpskom rukovodstvu sa Pala i Radovanu Karadžiću, prijatelju Amfilohija Radovića. U saopštenju Mitropolije crnogorsko-primorske, izdatom u avgustu 1995. godine, otvoreno se govori o izdaji i tri puta proklinje “ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji".

Ispred manastirskog kompleksa Ostrog, tri puta je rušena petokraka na spomeniku 106 boraca NOR-a. Dva kaluđera SPC koji su je drugi put srušili kažnjeni su simboličnom novčanom kaznom. Takođe je srušena spomen ploča čuvene Ostroške skupštine sa upravne zgrade Manastira i još tri spomen obelježja u blizini. Mještani svjedoče da su svešenici SPC učestvovali u tim bestijalnostima. Narodna stranka i Amfilohije Radović su u ljeto 1995. godine, u lješanskom selu Goljemadi, planirali da u seoskoj crkvi Sv. Trojice održe parastos četnicima iz Lješanske nahije. Došlo je do podjeljenosti meštana i oživljavanja starih rana. Umalo da dođe do krvoprolića između partizana i čletnika i njihovih potomaka. Oni najtrezveniji su spriječili krvoproliće. Policija je zabranila skup. Amfilohije je ipak održao parastos u susjednom selu Bigor 269-torici četnika. Sa dva autobusa svojih pristalica Amfilohije je krstario Crnom Gorom, držao parastose četnicima, osveštavao već osveštane crkve... Putovanja po sjevernoameričkom kontinentu Amfilohije je koristio za širenje neistina o Crnoj Gori, izazivajući podjele i mržnju među crnogorskim iseljenicima. Godine 1996-te susreo sa četničkim vojvodom Momčilom Đujićem, što je rezultovalo gomilom laži o ugroženosti SPC u Crnoj Gori po srpskim medijima u Americi i optužbama o komunističkoj represiji prema njoj.

U januaru 1994. godine, u dnevniku RTCG, Amfilohije je saopštio da je ruka Jovana Krstitelja, koji je krstio Isusa Hrista, došla u srpske ruke, u Beograd, i tako spašena od progonitelja. Ruku je 1941. godine jugoslovenski kralja Petar, bježeći iz Beograda, donio u Ostroški manastir i ostavio na čuvanje u manastirskoj riznici, kazao je Amfilohije, dodajući da će je on prenijeti u Cetinjski manastir "na pravo mjesto za čuvanje". U režiji SPC falsifikovan je jubilej crkve Sv. Luke u Kotoru. Maja 1995. godine, u prisustvu srpskog patrijarha Pavla, mitropolita Amfilohija i crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića, obilježeno je osam vjekova pomenute crkve. Međutim, istorijski dokumenti nepobitno dokazuju da je ona osnovana 1195. godine kao katolička, a tek je 1657, godine ustupljena na korišćenje pravoslavnom življu u opsjednutom Kotoru i to samo za vrijeme trajanja rata. Na proljećnom sajmu knjiga u Peći, primajući nagradu "Sv. Sava" za knjigu "Vraćanje duše čistoti", Amfilohije je izgovorio sljedeće riječi: "U ovom trenutku dušu našeg naroda ne čuvaju moje riječi, rekao bih, ni riječi drugih koji ih izgovaraju i pišu, u ovom trenutku na ovaj dan, dušu svog naroda sačuvala je i čuva Bijeljina, Republika Srpska i Srpska Krajina. U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom đevojkom, sa Krajišnikom - čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredjelili su se, kao i Lazar na ovom Kosovu, čuvaru i ognjištu naše duše, za carstvo nebesko".

Rumija bez crkve
Venecijanska karta iz 1571, dokaz da na Rumiji nije bilo crkve

Preuređena je Vlaška crkva na Cetinju. Povodom "restauracije" Vlaške crkve na Cetinju, podignute 1450. godine, a prepravljene i proširene 1864. godine, Miroslav Radojičić je pisao: "Vjekovima održavan kao svetinja u kojoj se svaki kamen čuva i svjedoči, oskrnavljen je tako što je tajno (vjerovatno noću) izvaljen i razvaljen kameni pod, koji je sa rođenjem crkve tu postavljen od crnogorskog kamena u dvije boje (crvena i bijela). Sada je natajno od strane SPC zamijenjen granitom poput keramičkih pločica u nekom novobogatunskom kupatilu ili pišalu... Pišaj se na državu i njen Zavod za zaštitu spomenika koji toliko svijesti o kulturi nemaju da se, prije svega u ovoj kulturnoj svetinji, nijedan kamen nije smio pomjerit, a kamoli uklonit bestrva." I dalje "..mnogo je u crnogorskim bogomoljama porušeno i prerušeno. Dozidan je potkrovni sprat Cetinjske bogoslovije bez konsultacije tzv. Zavoda za zaštitu spomenika CG, podignut je bespravno objekat u krugu Cetinjskog manastira. Uzurpiran je posjed princeze Ksenije koji joj je od oca, kralja Nikole, zavještan testamentom i na njemu izgrađen komunalni objekat za potrebe SPC. Bez stručnog nadzora Zavoda restaurirani su konaci u Podmainama i Stanjevićima, ... Crnogorske bogomolje su živopisane po nahođenju popovske bratije SPC, a naročito su revnosni pristupali potiranju starih živopisa koji im nijesu značili i zračili 'srpski'. Još nijesu vraćeni arheološki eksponati sa prostora sakralnog spomenika Prevlake, koji su bili u posjedu Zavoda, a 'pozajmila' ih je SPC na neodređeno vrijeme, odnosno, na zadovjek! Sa crkvom Sv. Trojice u Pljevljima desilo se slično..."

Uz pomoć vojske Jugoslavije Amfilohije je sagradio kontejnersko naselje na ostrvu Beška na Skadarskom jezeru za smještaj vojnika i svešenika, da bi zatim podigao na njemu crkvu bez ikakvih dozvola nadležnih državnih organa. Manastir Dugu i Manastir Ćelija Piperska je pretvorio u prihvatilište za iskušenice. Udario je na temelje crkve Sv. Marije koja je najznačajniji spomenik iz IX stoljeća na području Crne Gore. Može se slobodno reći da je malo sakralnih objekata na teritoriji Crne Gore koji nijesu bili na udaru Amfilohijevog "obnavljanja" crnogorske kulturne baštine i prilagođavanja moravsko-vizantijskom stilu. Tako je Amfilohije uništio temelje najstarije crkve u Crnoj Gori na području Zlatice, koja pripada periodu Duklje i datira iz IV stoljeća. Nazivajući izložbu "Nova ikona" prikazanu na Cetinjskom bijenalu 1977. godine "svetogrđe" i "bogohuljenje" Amfilohije je uspio da zatvori izložbu prije njenog kraja, tvrdeći da su njome povrijeđenja osjećanja pravoslavnih vjernika i da su umjetnici "popljuvali lik Hrista Bogočovjeka i svete ikone", svetinje "pretvorili u klozetsku šolju" a hrišćanske simbole u "demonsku obrazinu". Tražio je da se "Vladin dom i Cetinje hitno oslobode i očiste od najezde paklenih duhova i od adskog smrada 'nove ikone' i zvijeri iz Bezdana .... Ukoliko to ne bude što skorije urađeno, onda će nama hrišćanima postati jasno da je započelo novo apokalitično gonjenje Hristove crkve, strašnije i perfidnije od svih dosadašnjih, i to ovog puta uz pomoć države". Osnivač i direktor Cetinjskog bijenala, princ Nikola Petrović, doživio je još jednu neprijatnost na uskrs u nedelju 11. aprila 1999, godine kada ga je svešenik SPC Marko Kesić izbacio iz cetinjskog manastira uz pogrdne riječi, nazvavši ga bitangom.

Branko Sbutega
Don Branko Sbutega

Dolaskom u Crnu Goru mitropolit Amfilohije je poremetio tradicionalno dobre odnose između pravoslavne i katoličke crkve i međuvjersku toleranciju. U izjavama i intervjuima državnim crnogorskim medijima, koji su mu uvijek bili naklonjeni, a da i ne govorimo o njegovim besjedama, često je napadao katoličke svešenike u Crnoj Gori, pogotovu Don Branka Sbutegu. Povodom jednog intervjua don Branka Sbutege u Monitoru aprila 1998. godine, Amfilohje je protestovao kod biskupa kotorskog, monsinjora Ilije Janjića, teško optužujući don Sbutegu da ruši odnose između srpske i katoličke crkve. Monsinjor Janjić je zatražio objašnjenje od don Sbutege koji mu je opširno odgovorio, poslavši taj odgovor Monitoru: “Poštovani oče biskupe, Njegovo Visoko Preosveštenstvo zapanjeno je mojim frontalnim napadom na Mitropoliju crnogorsko-primorsku. I ja sam zaprepašten frontalnim napadom Mitropolije na mene. I sa većim pravom. Jedan župnik, pa ma ko on bio, teško da bi ipak mogao nauditi jednoj Mitropoliji. Ali jedna Mitropolija jednom župniku bogme nešto bi mogla. I jest. A napad je frontalan od kada je na čelo Mitropolije došao gospodin mitropolit Radović. Ne samo na mene, nego i na sve moje. Javno i privatno, ružnim iskazima mišljenja i falsificiranim činjenicama mrtvi su mi posrbljivani, živi proglašavani pokatoličenima (čitaj poturicama i izdajicama). Sveštenstvo, monaštvo i monahinje nam uskraćuju kršćanski pozdrav, negira nam nacionalnu pripadnost, obezvrijeđuje vjersku, sumnjiči političke nakane, insinuiraju nečasne rabote, daju uvrijedljive izjave, čak se usuđuju oficijelnim zahtjevom samog Mitropolita tražiti izmjenu naših povjesnih i sakralnih toponima.

Crkve u kojima se molim proglašavaju se spomenicima tuđinskog nasilja, vjernici kojima služim potomcima srpskih prevjera, žrtava vatikanskog nasilja. Crkva u kojoj živim svoju vjeru, otpadnicom, raskristovljenom i razduhovljenom, kultura koja me formirala bezbožničkom i sotonskom. Od najviših predstavnika SPC upućivane su mi poruke od kojih mi se dizala kosa na glavi i kvalifikacije zbog kojih se zaprepašćivao civilizairani svijet. Nijedna nam svetinja nije bila pošteđena, nijedna vrlina priznata. Nekoliko sam puta o tome pisao, više puta govorio. Nijednom nisam ni insinuirao, a kamoli propisivao SPC sve negativno što se događalo. Bilo bi to i naivno i neistinito gledanje na genezu mržnje i zločina. Ja sveudilj vjerujem u božansko poslanje i SPC, kao i svih kršćanskih crkava. Ali ne vjerujem da se iza poslanja može sakriti i njime pokriti baš svaka rabota. Zna gospodin mitropolit veoma dobro, dok mu je pristup svim medijima u ovim prostorima bio otvoren, da to nije bilo ni meni ni nikome mome omogućeno. Naprotiv. Novinske stranice punili su tekstovi puni laži i mržnje, neistina, poluistina i falsifikata, tekstovi, ako ne izrečeni, a ono bar atribuirani većim i manjim velikodostojnicima SPC. Bez naknadnih demantija i ispravki. Nitko time dušu ne spasi, ali ne ostaše bez ploda. Osamdesetak časnih sestara više ne služe u raznim odjelima crnogorskih humanitarnih i zdravstvenih ustanova, stotine i stotine naših vjernika moralo je napustiti Boku zbog straha i prijetnje, među njima i moj rođeni brat s djecom i suprugom, inače pripadnicom Pravoslavne crkve, što je i uostalom moja rođena mati, pa ih ni to nije poštedjelo apelativa 'ustaških matera'.

Sjećam se i pravoslavne večeri 1991. u Kotoru kada je poveća grupa mladih ljudi poslije izlaska iz crkve demolirala prozore na našoj konkatedrali Sv. Marije. Gdje je tada bilo mitropolitovo srce koje ga, eto, boli zbog moje izjave u 'Monitoru', kad su nam skoro svi njegovi svećenici, pa i on sam, uskratili božićnih i uskršnjih čestitki, pozdrava na ulicama, respekta i elementarne učtivosti. Je li potrebno taksativno nabrajanje svih ružnih momenata i nečasnih izjava? .... Vaši prethodni biskupi, svećenici, redovnice, ili gestom, riječju i djelom povrijedio dostojanstvo, svetost i poslanje Mitropolije crnogorsko - primorske, njezinih svetinja, klera, vjernika? Ja se ne sjećam, a i da se sjetim, radosno bih tražio ispriku. Naprotiv, nikada ni u jednoj prilici nisam doživio od onih koje znam i koje sam poznavao, crkvenih službenika kotorske biskupije, jedan gest i riječ zbog kojih bi se stidio. A ovako, ja sam prijetnja odnosima Rima i Carigrada! Kao da sam ja nasilno srušio oltar u zajedničkoj crkvi Sv. Petke kod Bara! I ja protuzakonito prepisao od pamtivjeka zajedničko suvlasništvo na crkvama Sv. Petke i Sv. Tekle Srpskoj crkvi u cjelini ...." [2]

Mitropolit Amfilohije, mitropolit dabrobosanski Nikolaj i episkop zahumsko-hercegovački Atanasije izdali su 1998. godine zajedničko saopštenje: "Takozvana autokefalna crnogorska crkva sastavljena je od jednog raspopa, jednog raskaluđera i jednog nesvršenog učenika Cetinjske bogoslovije, delikventnog ponašanja, predstavlja jednu necrkvenu i anticrkvenu sektu. Zato svako učestvovanje u toj sekti znači umjesto blagoslova božijeg, prizivanje prokletstva na sebe i svoje potomstvo!"

U septembru 1999. godine u intervjuu češkom nedeljniku “Tidem” Amfilohije je izjavio da je zadatak SPC "očuvanje srpske Jugoslavije" i "sprečavanje otcepljenja Crne Gore". Krajem oktobra 1999. godine objavljena je informacija da je SPC u Crnoj Gori prisvojila čak 175 arheoloških eksponata sa Prevlake. Ti predmeti su dati SPC na revers iz depoa tivatskog Centra za kulturu u okviru obilježavanja 800 godina Hilandara. Amfilohije je u dva navrata obećavao da će vratiti eksponate, a onda je obavjestio pismenim putem gradonačelnika Tivta da će SPC osnovati svoju riznicu na Prevlaci u kojoj će držati te iste eksponate.

Početkom aprila 1998. godine, predsjednik Skupštine Crne Gore Svetozar Marović izjavio je u “Pobjedi”: "Za nas je mitropolit crnogorsko-primorski, gospodin Amfilohije, zvanični predstavnik crkve u Crnoj Gori, a tako se odnosimo i sarađujemo sa njim. Dugujemo veliku zahvalnost mitropolitu i ljudima oko njega, jer su oni pomogli da se pokaže kako gospodin Milo Đukanović nije antisrbin, već ponosni Crnogorac koji zna svoju vjeru i porijeklo".

Vladika Mihailo Dedeić
Vladika Mihailo Dedeić

Predsjednik Vlade Crne Gore Filip Vujanović, izjavio je 21. decembra 2000. godine da je Mitropolija crnogorsko-primorska legitiman predstavnik pravoslavlja u Crnoj Gori i da se zato mora poštovati njena imovina. Vujanović je u Skupštini Crne Gore rekao da je to precizirano kanonskim pravom i da država mora to da poštuje jer je to njena ustavna obaveza. "Drzava ne može presuđivati koja je crkva kanonski legitimna, već samo da konstatuje stanje koje kanonsko ustrojstvo verifikuje", izjavio je on. Još je ocijenio da se ipak ne može zabraniti dijelu građana Crne Gore da svoja vjerska osjećanja iskazuju i u drugim crkvama.

Paroh Dragan Stanišić i svešenici SPC 21. novembra 1999. godine zaustavili su automobil u kome se nalazio poglavar CPC Mihailo, koji je krenuo na službu u mjesto Čevo. Paroh Stanišić je prvo pljunuo u pravcu poglavara CPC, a zatim ga i udario, dok su ljudi iz njegove pratnje počeli da razbijaju automobil g-dina Mihaila. Kao reakcija na ovaj incident, kasnije je uslijedio napad na parohe SPC na Cetinju, a nekoliko dana kasnije i na učenike Cetinjske bogoslovije. Mitropolija SPC je izdala saopštenje da je "grupa od 50 ljudi sa raspopom Dedeićem na čelu napala i ugrozila život svešteniku Stanišiću i trojici đaka Cetinjske bogoslovije" i da je on "bio prinuđen da se brani od siledžijstva na drumu". Crnogorski Helsinški komitet za ljudska prava utvrdio je da je "cijeli slučaj još jedna potvrda da u Crnoj Gori vjeroispovjesti nijesu ravnopravne" i da "Vlada i Skupština Republike Crne Gore kontinuirano krše ljudska prava i slobode kada se radi o tretmanu CPC".

U januaru 2000. godine učestali su napadi na crnogorsku vlast i CPC. Prvo su mještani cetinjskog sela Očinići (nije to prvo mjesto koje je donijelo takvu odluku) donijeli odluku da tamošnja dva hrama pređu u okrilje CPC, što je izazvalo burnu reakciju SPC. Drugi povod za zaoštravanje odnosa prema crnogorskoj vlasti bila je izjava crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića: "Pošto je registrovana i Crnogorska pravoslavna crkva, sasvim je razumljivo, moje čestitke od sada će ići i na tu adresu, osnosno biće upućene i vjernicima CPC, njenom svešenstvu i mitropolitu Mihailu".

Kada je u ljeto 2000. godine predsjednik Republike Crne Gore uputio izvinjenje hrvatskom narodu prilikom susreta sa hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, u Cavtatu, zbog sramotnog napada na Konavle i Dubrovnik, Amfilohije je na platou ispred hrama Sv. Vasilija Ostroškog u Nikšiću izjavio da se "ne može poslije Jasenovca i Jadovna traziti izvinjenje i primati dželatova krivica kao svoja". Povodom Đukanovićevog izvinjenja Hrvatskoj, mitropolit Amfilohije je na vidovdanskoj duhovnoj akademiji u Nikšiću poručio da “jedino srpski narod može od Boga da traži oprost za dželata". On je dodao da se "ne moze krvniku praštati ako se on ne kaje, niti mi možemo da primimo njegovu krivicu kao svoju".

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije oštro je optužio crnogorsku vlast 10. jula 2000. da "podgrijeva stare mržnje i diobe u narodu" i zatražio od međunarodne javnosti zaštitu za Mitropoliju crnogorsko-primorsku. "Svojom nezrelom i kratkovidom politikom, najviši državni organi direktno podgrijevaju stare mržnje i diobe u narodu i stvaraju nove. U ime 'evropske budućnosti' gaze i dopuštaju da se gazi državotvorno, nacionalno i duhovno nasljeđe loze Petrovića, našavši se u opasnosti da prodaju vjeru za večeru, a obraz i dušu za eure", rekao je mitropolit Amfilohije na konferenciji za novinare.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije održao je 23. oktobra 2000. godine liturgiju i opelo za oko 90 pripadnika Vučedolske brigade jugoslovenske vojske u otadžbini (četnike) koje su strijeljali partizani u noći između 21. i 22. oktobra 1944. godine. Opelo je održano u manastiru Kosijerevo u selu Petrovići kod Nikšića, a posmrtni ostaci strijeljanih sahranjeni su u zajedničku grobnicu. Amfilohije je naveo da su strijeljani bili ubijeni jer su bili odani "vjeri, kralju i otadžbini". On je najavio da će na grobnici biti podignut hram posvećen Svetom apostolu i jevanđelisti Luki.

U decembru 2000. godine protojerej SPC Radomir Nikčević se zatvorio u Vlašku crkvu, koja se nalazi stotinjak metara od Cetinjskog manastira i započeo štrajk glađu, kako bi osujetio, kako on kaže, pristalice CPC da zauzmu taj verski objekat. Oko tog događaja napravila se do tada neviđena pompa i on je iskorišćen od strne SPC, Socijalističke narodne partije, Narodne stranke, Pravoslavne omladine, Zorana Žižića, premijera SR Jugoslavije, Bogoljuba Šijakovića, ministra vjera SR Jugoslavije, Vijeća narodnih skupština, patrijarha Pavla i beogradskih medija u besomučnoj kampanji o ugroženosti SPC u Crnoj Gori, sa ciljem da se SPC u Crnoj Gori obezbjedi privilegovan položaj. "Mitropolija Crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve pokrenula je međunarodnu inicijativu kako bi zaštitila sveštenstvo i imovinu u Crnoj Gori od napada", saopštili su u Beogradu predstavnici Mitropolije. Na konferenciji za novinare 21. decembra 2000. mitropolit Amfilohije i predstavnici Mitropolije optužili su vlasti u Crnoj Gori da "podržavaju otimanje imovine" srpskoj crkvi i fizičke napade i prijetnje na njeno sveštenstvo. Za napade na sveštenstvo SPC, oduzimanje imovine i prijetnje, Amfilohije je optužio "grupicu ostrašćenih ljudi okupljenih u sektu takozvanu Crnogorska pravoslavna crkva". "To je jedan šizofren pokret. Njih nema više od četvorice. Oni otimaju crkve i onda ih zamandaljuju, jer tamo nema ko da služi. Sve se to čini uz saglasnost sudskih i policijskih vlasti... U Crnoj Gori se povampiruje građanski rat iz 1945. godine", rekao je Amfilohije, ne isključujući mogućnost sukoba i krvoprlića za pravoslavni Bozić u januaru na Cetinju. Predsjednik Skupštine Crne Gore Svetozar Marović izjavio je 21. decembra 2000. da Skupština Republike Crne Gore očekuje da će pravovremenom i efikasnom istragom u vezi svih okolnosti vezanih za pokušaje protivpravnog ugrožavanja svojinskih prava, kao i u konkretnom slučaju, u vezi sa mogućim ugrožavanjem svojinskog statusa Vlaške crkve na Cetinju nadležni organi preduzeti istražne radnje. "Apelujem na sve građane Crne Gore, vjernike i one koji to nisu u svom slobodnom građanskom izboru, vladike, sveštenike, političke partije, da mir možemo sačuvati jedino zajedno svi bez opasnih izazivanja emocija i napetosti koje Crnu Goru ne smiruju nego je uznemiravaju", rekao je tada Marović.

Kapela nakon bombardovanja
Kapela u Crnoj Gori nakon bombardovanja

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije 08. januara. 2001. godine je poručio visokom funkcioneru Demokratske partije socijalista Slavenku Jovanoviću da bi bilo bolje da se "vrati da plete opanke po Morači kao njegovi preci, nego što zapliće svojom pameću Crnogorce u mreže prokletog cara Dukljanina". "Poruka ćivota Svetog Petra Cetinjskog je - čuvajte se braćo Crnogorci od muvljeg dukljansko-montenegrinskog pamćenja i jareće pameti koja hoće da proglasi život Svetog Petra i Mitropoliju crnogorsko-primorsku, koja je kičmena moždina Crne Gore, za sektu i hoće da je izbaci iz Crne Gore", rekao je mitropolit Amfilohije novinarima u Bijelom Polju. "Da nas Bog sačuva muvljeg pamćenja i jareće pameti", istakao je mitropolit, odgovarajući Jovanoviću.

Kada je vlada Zorana Đinđića isporučila Slobodana Miloševića Haškom trubunalu za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, Amfilohije je dao izjavu za medije: "Uradivši to baš na Vidovdan i na takav način, nijesu mogli učiniti Miloševiću veću čast, a sebi i svom narodu veći stid i sramotu pred istorijom. Bojim se da su tim i takvim činom, tako nerazumno izvedenim, riješili da ispišu sebe iz istorije. Pitam se šta nam je sada činiti? Oni koji nijesu izgubili vidovdansko prosvetljenje, a takvih je još mnogo u ovom narodu i našoj državi, znaju šta i kako će raditi. Uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu."

Amfilohije Radović je 21. juna.2001. godine posjetio u Okružnom zatvoru bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Milosevića i predao mu Sveto pismo sa ličnom posvetom. Razgovor mitropolita Amfilohija sa Slobodanom Milosevićem je trajao dvadesetak minuta, a po izlasku iz zatvora mitropolit nije želio da komentariše ovaj susret.

Na Badnji dan 2002. godine došlo je do sukoba u Beranama kada je grupa pristalica CPC htjela da naloži badnjak na obali Lima. To je izazvalo nacionalističku histeriju u Beranama i oko dvije hiljade ljudi je spriječilo loženje badnjaka uzvikujući "Ovo je Srbija", "Ustaše, ustaše" i pjevajući "Od Topole, od Topole pa do Ravne gore ...." i druge četničke pjesme. Njih su predvodili opštinski funkcioneri, pripadnici Pokreta za Jugoslaviju i svešenici SPC. Tokom nemira povrijeđeno je nekoliko policajaca i uhapšeno je nekoliko demonstranata. Zanimljivo je da su se neki demonstranti sklonili u kasarnu Vojske Jugoslavije.

Mitropolit Italijanske pravoslavne crkve, mitropolit Ravene i čitave Italije, Antonije, kada je bio gost CPC za božićne praznike 2002, u intervju datom “Monitoru”, između ostalog je rekao: "Srpski svešenici iz Crne Gore koji ne prihvataju autokefalnost Crnogorske crkve treba da idu u Srbiju, jer se oni ne ponašaju hrišćanski. Ne govorim o narodu. Što će jadan narod, on prati svoje svešenike. Ako je loš svešenik, onda je i narod pogrešno upućen. Mislim da mnogi srpski svešenici nijesu hrišćani, jer ono što rade i što izjavljuju medijima, ne samo u Crnoj Gori nego i u Italiji, ne bi činio ni Bil Laden. Amfilohije, vjerski vođa Srba u Crnoj Gori, nije hrišćanin. On se oblači kao hrišćanski svešenik, a u stvari je vuk u jagnjećoj koži. A Hristos se udaljava od takvih."

Crkva Svetog Đorđa
Crkva Svetog Đorđa

"Mitropolit Amfilohije odavno slovi kao političar u mantiji. Njegova besjeda u ponoć između 13. i 14. januara, na dočeku Nove godine po Julijanskom kalendaru, doživljena je u Crnoj Gori kao poziv na linč protiv svih koji drže do crnogorskog imena, crnogorske države i nacije", riječi su profesora Novaka Kilibarde povodom Amfilohijevog obraćanja 2002. godine okupljenima ispred crkve Sv. Đorđa u Podgorici, kada je pozvao prisutne da svaki od njih "paganskog cara Dukljanina čekićem prikuje za vezirov most". Kada se zna da su imenom Dukljani pokušavali da omalovaže sve one koji pripadaju crnogorskoj naciji, onda se jasno može sagledati smisao takve poruke.

Početkom februara 2002. godine, kada je NTV Montena objavila da Mitropolit CPC Mihailo treba da dođe na Bešku da primi ključeve od dvije crkve i osvješta novopodignuti objekat, ubrzo je do ostrva na Skadarskom jezeru doplovio čamac vojske Jugoslavije pun svešenika SPC i njenih vjernika. Uzvikivali su "Ovo je Srbija" i pogrdne riječi. Policija, koja je ubrzo stigla, spriječila je veće incidente.

Uoči parlamentarnih izbora 2002. godine, u toku izborne tišine, Amfilohije Radović je pozvao građane Crne Gore da glasaju za srpske partije. To je izazvalo oštre reakcije DPS-a nakon izvojevane pobjede na izborima i optužbe na račun Amfilohija za zloupotrebu Crkve. Tadašnji predsjednik Crne Gore i DPS rekao je da je Amfilohije "samoga sebe izbrisao sa božijega spiska". "Očekujem da se još neko ko je veoma dugo zasjeo u stolicu časnih Petrovića na Cetinju, zastidi makar pred Bogom, onoga što je uradio u posljednja dva dana", dodao je. Postalo je jasno da je Đukanović konačno zahladio svoj odnos sa Amfilohijem, naročito poslije poruka o zakivanju "lažnog dukljanskog cara".

Iako nije pozvan ni od porodice Đinđić niti saradnika i prijatelja Zorana Đinđića, održao je opelo nad mrtvim srpskim premijerom, ubijenim 12. marta 2003. godine i tom prilikom je održao politički govor. U intervjuu za emisiju Insajder B92, blizak Đinđićev saradnik Vladimir Beba Popović rekao je za Amfilohija da je na Đinđićevu sahranu došao “bez dozvole”. I dodao: "On upravlja crkvom, on ima najviši čin među vladikama. Pošto je SPC pre desetak godina postala jedna paramilitantna organizacija kojom upravljaju ziloti koji su u međuvremenu kroz ove ratne godine postali oficiri SPC, on ima najviši čin - to je čin pukovnika". Amfilohije je nad mrtvim premijerom, između ostalog, izgovorio sljedeće riječi: "Ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da, ko se mača maši, od mača će i poginuti. Zoran Đinđić, koga ispraćamo danas iz ovoga svetoga hrama na vječni počinak, biće zapamćen po mnogo čemu, ali prvjenstveno po tome, što je u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda na 'obrenovićki' način ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svijetu". Amfilohije Radović je Zorana Đinđića povezao sa dinastijom Obrenović, koja je Srbiju okrenula Zapadu, u vrijeme kada je takva politika bila jednaka izdaji. Ubistvo posljednjeg Obrenovića godinama je tumačeno kao legitiman herojski čin, čije izvršioce ne treba kažnjavati, nego ih treba slaviti kao heroje i spasioce naroda. Za Zorana Đinđića, za kojeg su razni kriminalni, politički i medijski krugovi bez dokaza govorili da je mafijaš u pokušaju da ga diskredituju, Amfilohije Radović je rekao: "Ko se mača maši, od mača će i poginuti". Mirko Đorđević, poznati sociolog religije, tim povodom je rekao: "Deset i više godina mitropolit seje neslogu. I Crkvu kompromituje. I tu, nad odrom, još jednom je dostigao punu meru balkanskog neukusa. On je tugu porodice stavio u senku jedne propale politike. To je morbidni zov prošlosti nad odrom čoveka koji je davao krila nadi za drugu i drugačiju Srbiju".

Kad su u pitanju govori nad posmrtnim odrom, Amfilohije je na negativan način zapamćen još od sahrane Danila Kiša. Književnik Danilo Kiš u svome testamentu objavljenom u štampi, odredio je da mu se sahrana obavi po pravoslavnom crkvenom ritualu i da mu se nad odrom ne drži nikakav govor. Poštujući piščevu volju književne i kulturne organizacije, pisci i prijatelji, uzdržali su se oproštajnog govora prilikom njegove sahrane. Jedino se nije uzdržao vladika Amfilohije. U dugom i zamornom govoru, prisutnima je objasnio Kišovu estetiku, uz sam amaterizam svoga znanja o tome, napravio poređenja sa drugim piscima i ukazao na njegovo mjesto u literaturi.

Nakon vaskršnje liturgije u Podgorici aprila 2003. godine, Amfilohije je žestoko napao crnogorsku vlast: "Današnja vlast nije ništa bolja od one u vrijeme Pontija Pilata - ona pere ruke u krvi pravednika tobož u ime demokratije, poistovjećujući laž i istinu, Boga i Satanu, pravdu i nepravdu, smrt i život". Na ove riječi odgovrio mu je predsjednik skupštine Crne Gore Filip Vujanović: "Nije primjereno da mitropolit daje bilo kakve političke ocjene vlasti. Mitropolit Amfilohije se vrlo intezivno bavi politikom, a političkih konotacija bilo je i u njegovom govoru na opelu ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. Vjerujem ipak da će mitropolit odlučiti da se ne bavi politikom i da će se baviti vjerskim pitanjima, jer smo mi čvrsti u opredjeljenju da se bavimo politikom, a ne vjerskim pitanjima".

Ukaz kralja Aleksandra
Ukaz kralja Aleksandra o stvaranju Srpske pravoslavne crkve

Odbijajući da postupi po odluci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture o obustavljanju radova na četiri manastirska kompleksa na Skadarskom jezeru, mitropolit Amfilohije Radović upozorava direktora Zavoda da bez pismene dozvole Mitropolije Zavodu ubuduće neće biti dozvoljeno da obavlja bilo kakve poslove na zemljištu koje je "vlasništvo" Crkve, te da SPC "ne pristaje da bude prirepak jedne, ma koje nekrofilske ustanove... s paganskim duhom i sitnošićardžijskim nastrojenjem...". Jasno je da su se te kvalifikacije odnosile na crnogorsku državnu vlast.

U nekim medijima, kao i od strane Haškog tribunala, mitropolit Amfilohije Radović mnogo puta je označavan kao jedan od ključnih ljudi SPC koji skrivaju odbjeglog haškog optuženika Radovana Karadžića.Više puta je navođeno da se Karadžić skriva u manastiru Ostrog i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Na sahrani majke jednog od dva najtraženija haška begunca, Radovana Karadžića 23. maja 2005. godine, mitropolit Amfilohije rekao je: Majka Jovanka upisuje se danas među majke besmrtnice. Ona spada među majke sedam brata Makavija, koji su svoj život žrtvovali za svetinju Jerusalima. Među majku Jugovića, koja je devet sinova žrtvovala za vjeru, Hrista i otadžbinu. Majku Jevrosimu, Kraljevića Marka... Tamo gdje su one i majka vladike Rada Tomova, Gospod će upokojiti i majku Jovanku. Ona je svoj porod naučila da nema ničeg svetijeg od vjere i služenja čistog obraza Bogu i svom narodu. Blago tom narodu koji ima ovakve majke.

U martu 2004. godine, svešenici SPC sa svojim pristalicama spriječili su svešenika CPC da obavi obred sahrane Novice Filipovića u Poljima pored Mojkovca, iako je obred vršen od strane CPC po želji pokojnika. Svešteniku CPC, Neđu Furtuli, prijećeno je smrću od strane svešenika SPC Aleksandra Krgovića i njegovog brata.

Nakon poznatih događaja na Kosovu u drugoj polovini marta 2004. godine, Amfilohije Radović i SPC, uz saradnju srpskih partija iz Crne Gore, organizovali su protestni skup na koji su izveli učenike srednjih škola. Nekoliko noći su se okupljali ispred hrama u Podgorici. Svešenici SPC obraćali su se okupljenim srednjoškolcima zapaljivim nacionalističkim govorima. Za vrijeme protestnih šetnjih skandiralo se "Ubi, zakolji, da Šiptar ne postoji" i pjevale četničke pjesme. Knjižara islamske vjerske zajednice u Baru je kamenovana, polupano je nekoliko automobila.

Amfilohije i Matija Bećković
Amfilohije Radović i familija Matije Bećkovića

U vrijeme formiranja državne zajednice Srbija i Crna Gora, odnosno, kada je zasjedala Skupština i odlučivala o simbolima te državne zajednice, dan ranije patrijarh SPC Pavle je uputio Skupštini pismo zahtijevajući da se povuče predlog himne koju su sačinjavale dvije strofe iz srpske himne "Bože pravde" i dvije strofe iz crnogorske himne "Oj svijetla majska zoro", obrazlažući to time da je autor stihova crnogorske himne, kako patrijarh srpski kaže, jedna od najmračnijih ličnosti iz prošlosti, dr Sekula Drljević. Svima je bilo jasno da iza tog zahtjeva stoje Amfilohije Radović i pjesnik Matija Bećković, kao korifeji anticrnogorstva u obije republike.

Kada je septembra 2004. godine uveden u školski program obrazovni predmet maternji jezik, koji je mogao biti crnogorski, srpski, bošnjački ili hrvatski, došlo je do instrumentalizacije od strane SPC naziva školskog predmeta, izvrćući njegovu suštinu. U javnosti Crne Gore i Srbije je povedena čitava kampanja posprdno poistovjećujući naziv predmeta i naziv jezika. U tome je prednjačio pjesnik Matija Bećković. Uz podršku SPC i srpskih partija iz Crne Gore, grupa profesora nikšićke gimnazije organizovala je štrajk zbog “ukidanja srpskog jezika u crnogorskim školama" kojem su se pridružili učenici srpske nacionalnosti. "Ovih dana svjedoci smo galame o nominaciji jezika u Crnoj Gori u kojoj su najgrlatiji sitni političari koji laički pristupaju problemima jezika, svetosavski klerikalci sa g. Amfilohijem na čelu i nedužni građani koje su isprovocirali politikanti i popovi", izjavio je tim povodom za podgoričku “Republiku” dr Novak Kilibarda, profesor književnosti.

Srpska pravoslavna crkva proglasila je Milorada Vukojičića (1917-1945), zvanog pop Maca (deminutiv od "macola) ili pop Koljač, za sveca u maju 2005. godine u manastiru Žitomislić u Hercegovini, uprkos protestima žitelja Pljevalja koji su tvrdili da je ratni zločinac. Uz Vukojičića za sveštenomučenika istovremeno je proglašen i Slobodan Šiljak, koji je takođe po mnogim svjedočenjima okrvavio ruke krvlju nevinih. Glumac Mihajlo Janketić, čija je majka zaklana, taj je čin nazvao "amoralnim" ("To što je učinila Srpska pravoslavna crkva je toliko amoralan čin da neću da učestvujem u čitavoj ovoj stvari čak ni kao protivnik"). Miodrag Stamenić iz Pljevalja protestovao je zbog kanonizacije Milorada Vukojičića, za koga tvrdi da mu je u Drugom svjetskom ratu ubio članove porodice: đeda Dika Stamenića, babu Jule i oca Ljuba, 1944. godine u Pljevljima. Zemaljska komisija Crne Gore utvrdila je 15. februara 1946. da je Milorad Vujkojičić ratni zločinac, o čemu svedoči dokument br. 1487 koji se nalazi u Državnom arhivu Crne Gore.

Crkva na Rumiji
Crkva na Rumiji

Uz pomoć helihoptera vojske Srbije i Crne Gore, Amfilohije je 18. juna 2005. godine postavio metalnu crkvu na vrh planine Rumije. "Rumija je nesporno kultno mjesto i arheološki lokalitet, a tumul na njoj je sakralni i kultni objekat koji podleže naročitoj spomeničkoj zaštiti kao objekat od izuzetnog, ne samo kulturnog, već nacionalnog i političkog značaja. Čak ga treba zaštititi naročitim mjerama zaštitite. U svakom slučaju on zbog svoje starine i namjene pripada evropskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Pa bi zato trebalo da uživa, moguće, i zaštitu UNESKO. Istu vrstu zaštite treba da uživa Rumija, kult i krst svetog Vladimira koji sa tumulom, u kultnom i religioznom smislu, sačinjavaju nerazdvojivu cjelinu", rekao je Stevo Vučinić, predstavnik Crnogorske pravoslavne crkve, i dodao: "Na kraju, vjerovatno niko ni u snu nije mogao pomisliti da bi nekome palo na pamet da nasrne na ovu svetinju. Ali zato, nakon ovog nesumnjivog zločina nad njom, najviše državne adrese i nadležne institucije i ustanove moraju hitno i organizovano da preduzmu mjere da se sakralni objekat, tumul na Rumiji, obnovi u prvobitnom obliku i obezbijede njegovu trajnu i sigurnu zaštitu kao spomenika kulture." Po predanju, Barani vjekovima na Trojičin dan iznose po kamen na vrh planine, a u tome činu učestvuju pripadnici sve tri konfesije. Kako je crkva podignuta bez ikakvih dozvola, Ministarstvo uređenja prostora je naložilo da se objekat ukloni sa Rumije. No, iako je je u međuvremenu donesena sudska odluka o njenom uklanjanju, ona i dalje stoji na Rumiji dok Amfilohije proklinje svakoga ko je bude sklonio. "Ko sruši taj hram, Bog ga srušio, i njega i njegovo potomstvo i časni krst mu sudio", poručio je Amfilohije prilikom paljenja i osveštavanja badnjaka ispred Crkve Svetog Jovana Vladimira u Baru.

Sociolog religije Mirko Đorđević rekao je tim povodom kako izjava mitropolita Amfilohija, kojom je poručio kako metalna crkva sa Rumije neće biti uklonjena, potvrđuje nepromjenjljivost stavova prvog čovjeka srpske crkve u Crnoj Gori: "Sagradivši tu crkvu mitropolit Amfilohije je pogazio jednu tradiciju i poslao lošu poruku javnosti i crkvenoj i laičkoj. Rasprave su otišle taoliko da se oglasi i sud koji je presudio da crkva u tom obliku ne može na tom mestu stajati, ali presuda nije izvršena i s toga on u najnovijoj izjavi ovako pobedonosno izjavljuje da nema sile koja će to da sruši." Predstavnik Crnogorske pravoslavne crkve Stevo Vučinić ocjenio je da je problem u više ravni, a prije svega u političkoj: "Metalni objekata na vrh Rumije kojim je razoreno kultno mjesto je, ustvari, u simboličnoj ravni postavljanja kamena međaša imperijalnih ambicija velikosrpskih nacionalista i države Srbije koja ih podstrekava i podržava u čitavoj ovoj priči. Mi smo pokrenuli postupak pred UNESCO, pokrenućemo postupak pred Strazburom da se konačno rješenje drugostepenog organa koje je bilo nadležno za uklanjanje tog objekta, a koje je stavljeno ad akta i nikad po njemu nije postupano, riješi i mi smo prinuđeni da preko Strazbura to zahtijevamo."

Amfilofije je prilikom osveštavanja crkve u Grblju kod Kotora 25. jula 2005. rekao da je Crna Gora ovih danas riješila sve probleme i da je jedini problem da Vlada i Parlament sruše hram Svete Trojice na planini Rumiji. "Zamislite kakvo je to bezumlje ministra za uređenje prostora Bora Vučinića da od mitropolita traži da sruši hram. Demonska, bezbožna sila srušila je hram Svetog Petra na Lovćenu, ista sila hoće i hram Svete Trojice, a iza te sile je ista njuška koja je srušila na hiljade hramova širom Rusije i 150 hramova u poslednjih šest godina na Kosovu i Metohiji", izjavljivao je Amfilohije. Predstavnici crnogorske vlasti i albanskih partija oštro su kritikovali najavu mitropolije da će odbiti zahtev Ministarstva Crne Gore za uređenje prostora da ukloni crkvu metalne konstrukcije na Rumiji.

Vesna Mališić je pisala 2008. godine u “Blicu”: "Svoje političko djelovanje mitropolit Amfilohije pojačao je uoči proglašenja crnogorske nezavisnosti. Na proslavi pravoslavne nove godine u Podgorici uzviknuo je: 'Neka svaki Crnogorac prokletog cara Dukljanina prikuje čekićem za Vezirov most'. Crnogorsku naciju označio je kopiletom Milovana Đilasa, a za crnogorski državni projekat rekao da se 'ne pravi pita od onoga'. Po cenu sukoba vojnim helihopterom je doneta metalna crkva na Rumiju, gde se tradicionalno jednom godišnje okupljaju pripadnici svih veroispovesti."

Pod titulom arhiepiskopa Amfilohije se prvi put pominje u saopštenju Mitropolije crnogorsko-primorske u junu 2006. godine povodom najave prenosa u Moskvu tri velike svetinje koje se čuvaju na Cetinju: čestice časnog krsta, ikone Filermose i desnice sv. Jovana Krstitelja. Amfilohije je objasnio da je titulu arhiepiskopa dobio na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC u maju. Međutim, o tome nema pomena u zvaničnom saborskom saopštenju niti je o tome objavljen bilo koji službeni dokument. U službenom listu SPC Glasnik od 6. juna 2006. godine na stranama 174-177 objavljeno je saopštenje sa zasjedanja Svetog arhijerejskog Sabora, održanog od 15-27. maja uz odluke koje su donešene na Saboru. U saopštenju nema ni pomena o ariepiskopu cetinjskom. Beogradski nedeljnik NIN je pisao: "Iako nema informacija da je Arhijerejski sabor SPC ili, pak, Sinod doneo takvu odluku, na saopštrenjima Mitropolije crnogorsko-primorske pojavila se titula 'arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski'. Vreme koje dolazi će već pokazati da li je reč o ličnoj odluci Amfilohija (Radovića) ili o strategiji Patrijaršije da na taj način ublaži udare koji se mogu očekivati od crnogorskih nacional-romantičara. Jedino je sigurno da Srpska crkva, otkad je u rangu patrijaršije, prvi put ima dva arhiepiskopa".

Period nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine

Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja. Ukupna površina nepokretnosti upisanih na Mitropoliju crnogorsko-primorsku, odnosno SPC, iznosi više od 11 miliona kvadratnih metara. Od ove brojke više od 60 hiljada kvadrata otpada na 523 objekta, a ostalo su pašnjaci, šume, zemljište...

Ustav Crne Gore iz 1905. godine
Ustav Crne Gore iz 1905. godine

"Crnogorska pravoslavna crkva je, sudeći po mnogim odgovorima, dijelila sudbinu države Crne Gore. Kad je nestala država, nestala je i ona. Tada je formirana Srpska pravoslavna crkva, koja ne može da naslijedi Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Smatraju da je istog dana kad je obnovljena država Crna Gora trebalo obnoviti i Crnogorsku pravoslavnu crkvu i vratiti joj svu imovinu, kojom je raspolagala do 1918. godine. Stvarnost je sasvim drugačija. Srpska pravoslavna crkva nema status pravnog lica, ali ostvaruje sva prava. Čak se bavi i biznisom (samo hotel Podostrog u Budvi ima više od 60 soba), ne plaća porez... Inače, u Poreskoj upravi, odnosno u Privrednom sudu, kako su nas obavijestili Novo Radović, odnosno Lidija Klikovac, nema podataka o poreskim obavezama ni jedne crkve. I, naravno, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj demantuju da su uzurpatori.." [3]

Mirko Đorđević, sociolog religije, za beogradski Danas je govorio: "Logika pravoslavnih crkava je - na čitavom istoku - i nepisano pravilo: svoja nezavisna država i svoja nezavisna autokefalna crkva. Sasvim je, dakle, logično da i Srbi imaju svoju SPC. I imaju je. Sledi neugodno pitanje - zašto Crnogorci u svojoj nezavisnoj državi da nemaju svoju CPC? Pa neka im bude kako im bude, biće im kao i svima. Tu počinju nevolje. Logika važi dok je na mojoj strani - sve ostalo znamo. Komesari u mantijama, kao i oni bez mantija, teraju svoje. I tu smo. Neredi, bitka za moć, i bolni konflikti dok 'sveci blago dijele'. Istorija je učiteljica, ali smo mi, dokazano, loši učenici. Ostalo je nevažno - ostalo su psovke i popovsko - policijske besmislice. I biće nam što je ne jednom bilo." [4]

Iako se Srpska crkva 1920. godine godine pozivala na crkvene kanone koji govore da crkveno uređenje mora pratiti državno, odnosno, da nezavisne države moraju imati svoju nacionalnu crkvu, svim silama se trudi, uz pomoć Ruske crkve, da onemogući kanonsko priznanje CPC i njenu autokefalnost. Povodom proglašenja tadašnjeg mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića patrijarhom Srpske patrijaršije, u "Glasniku", Službenom listu Srpske pravoslavne patrijaršije br. 1, g. I, od 1/14. oktobra 1920. g. na strani 102 je napisano: "Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije." Takođe u djelu zapisnika zakonodavnog odbora Sv Arhijerejskog Sabora Srpske Patrijaršije, održane u Beogradu 3. (16) septembra 1920, pod presjedavanjem Dimitrija, Arhiepiskopa Beogradskog i Mitropolita Srbije, na kojoj se raspravljalo o prisajedinjenju CPC Srpskoj crkvi piše: "Po odredbama svetih kanona osnivanja najviših crkveni oblasti u jenoj državi i odnosno u njenoj najvećoj oblasti biva tako, da se katedra prestonice odnosno metropole najveće oblasti podiže na najveći jerarhijski stupanj. Tako pravilo 17, Halkidonskog Sabora određuje da "razređenje crkvenih oblasti sledi razređenju državnom i građevinskom". Nema spora da je SPC tada pravilno tumačila crkvene zakone jer to potvrđuju sva dokumenta i knjige objavljene o crkvenim zakonima i odlukama crkvenih sabora. Ali se postavlja pitanje: "Zašto se to ne odnosi na nezavisnu državu Crtnu Goru i Crnogorsku pravoslavnu crkvu?

U knjizi koja je bila udžbenik za učenike Bogoslovije SPC, štamapanoj po odobrenju Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve i po preporuci glavnog Prosvjetnog savjeta stoji: "Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države." [5]

Crnogorska pravoslavna crkva

Od obnove Crnogorske pravoslavne crkve, 1993. godine, u Crnoj Gori traje besprimjerena, orkestrirana kampanja protiv nje, u različitim formama, koju sprovode SPC, pojedine političke partije, kao i dio same vlasti. Svešenstvu, vjernicima i pristalicama CPC se upućuju najprimitivnije i najvulgarnije riječi, prave se podvale, šire klevete i diskfalifikacije. U skladu sa važećim Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica [6], Crnogorska pravoslavna crkva je prvi put, 26. jula 1995. godine podnijela zahtjev za registraciju kod nadležnog organa, ali je tek 17. januara 2000. godine bila registrovana. Kako je za registraciju vjerskih zajednica u Crnoj Gori nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova, Crnogorska pravoslavna crkva se od toga trenutka počinje nazivati "policijskom crkvom" od strane istih krugova koji su joj osporavali pravo na postojanje.

Antonije Abramović
Antonije Abramović, prvi poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve

Prvi poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve bio je vikarni episkop Antonije Abramović. Nakon Antonijeve smrti 1996. za novog poglavara na Badnji dan 1997. godine pravoslavni Crnogorci su izabrali dotadašnjeg pravoslavnog paroha Carigradske patrijaršije u Rimu, arhimandrita Miraša Dedeića. On je rukopolaganjem za episkopa dobio crkveno ime mitropolit Mihailo. U Sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, Mihailo je 1998. kanonski rukopoložen za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Hirotoniju je izvršio poglavar Bugarske pravoslavne crkve patrijarh Pimen. Rukopoloženju Mihaila za episkopa obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve sasluživali su: Inokentije, mitropolit sofijski, Genadij, mitropolit dorostolski i još pet episkopa i četiri sveštenika. Ta hirotonija imala je podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne crkve. "Našem Svetom Sinodu bila je velika čast da rukopoložimo arhimandrita Mihaila za episkopa crnogorsko-primorskog i ja mu želim da u službi hrišćanstva nosi sa sobom pravu snagu Hristove slobode", rekao je na kraju ceremonije hirotonisanja patrijarh Pimen. Anatolij Balačev, glavni sekretar i portparol Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve tom prilikom je rekao: "Prije nekoliko mjeseci Sveti Sinod je dobio molbu od istaknutih crnogorskih pisaca, slikara, političara i drugih javnih radnika da njegovo preosveštenstvo arhimandrit Mihailo bude rukopoložen za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Sveti sinod je takođe dobio pismo od njegovog preosveštenstva arhimandrita Mihaila da je saglasan da bude hirotonisan, ukoliko Sinod usvoji pomenutu molbu. Sveti Sinod je razmotrio ta dva dokumenta i naložio nekolicini svojih članova da istraže istorijske dokumente i činjenice o autokefalnosti CPC. Oni su, na osnovu brojnih relevantnih dokumenata, pored ostalog, utvrdili da je CPC, već u doba vladike Danila, kada je Crna Gora imala veliki uticaj, bila stvarno autokefalna i da je nakon konačnog ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine bila priznata u svakom pogledu kao potpuno nezavisna od svih tadašnjih autokefalnih crkava, i to prvo od ruskog Svetog Sinoda, a potom od Vaseljenskog patrijarha. Istorijska je činjenica i da je u atinskoj Sintagmi, čije je štampanje odobrila Carigradska patrijaršija 1855. godine, CPC, među petnaest tadašnjih autokefalnih crkava, zavedena pod brojem devet. I najveći srpski kanonist Nikodim Milaš, u svojoj knjizi 'Pravoslavno crkveno pravo', bugarsko izdanje, stranice 312. i 1313, piše da je CPC autokefalna. Nikodim Milaš to potvrđuje i u trećem srpskom izdanju Crkvenog prava”.

Balačev je još rekao: "Godine 1920. Crnogorska crkva je nezakonito ukinuta, a potom postala eparhija SPC, što je apsolutno nesprovodivo i istorijski neopravdano. Ovim činom ispravlja se jedna istorijska nepravda ili, bolje reći, uspostavlja istorijska pravda. Zbog ovog današnjeg svetog čina crnogorski narod ima pravo i dosta razloga da se raduje. U ime Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve i iz ovog svetog hrama ja upućujem povodom hirotonisanja arhimandrita Mihaila u episkopa crnogorsko-primorskog pozdrave malom, ali herojskom i ponosnom crnogorskom narodu." Tom prilikom napomenuto je da je bilo pokušaja, čak i posredstvom diplomatskih predstavnika SRJ, da se spriječi, ili bar odloži sveti čin hirotonije episkopa Mihaila. Za to je bio specijalno angažovan mitropolit SPC Amfilohije, koji je širio neistine o CPC i gospodinu Mihailu. Amfilohije se čak ultimativno obratio bugarskim vlastima da ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti hirotoniju poglavara CPC.

Objavljivnje vijesti agencije Montena-fax iz Sofije o rukopoloženju poglavara CPC u "Pobjedi", na Radiju i TV Crne Gore uzdrmalo je Mitropoliju SPC. Sjutradan je organizovala pres konferenciju na kojoj je pročitano i otvoreno pismo mitropolita Amfilohija predsjedniku Vlade Crne Gore Filipu Vujanoviću. U tom pismu se, između ostalog, navodi:

"Zvanično prenošenje i objavljivanje vijesti od strane državnih medija Crne Gore da je Crnogorska pravoslavna crkva dobila episkopa, nasljednika trona crnogorskih mitropolita, koji treba da bude uskoro intronizovan na Cetinju, predstavlja otvoreno obmanjivanje naroda i manipulisanje javnim mjenjem. Njime se direktno ugrožavaju vjekovni identitet i neprekinuti kontinuitet Mitropolije crnogorsko-primorske, njena istorijska i imovinska prava i zakonom zagarantovani položaj, a kanonski postavljeni i svepravoslavno priznati mitropolit smatra nepostojećim".

Crnogorski književnik Sreten Perović, poznavalac crkvene problematike, na polemički napis mitropolita Amfilohija, objavio je u “Monitoru” oktobra 1998: "Netačna je tvrdnja mitropolita SPC g. Amfilohija da su pravoslavni patrijarsi, okupljeni na svepravoslavnom saboru u Sofiji, 30. septembra i 1. oktobra 1998. godine, 'odlučili i jasno stavili do znanja da su svi činovi koje je ta jerarhija (Bugarska crkva na čelu s patrijarhom Pimeno) vršila u raskolničko doba... ništavni, nekanonski i nevažeći'."

Dalje je naveo da je vijest da je anulirana episkopska hirotonija poglavara CPC po svemu sudeći potekla od mitropolita SPC Amfilohija, a da je njena suština direktno u koliziji sa izvještajem delegacije SPC koja je učestvovala na Saboru u Sofiji. Prema saopštenju Srpske patrijaršije u Beogradu i tumačenju Episkopa bačkog Irineja, člana delegacije SPC (Politika od 3. oktobra.), "na sofijskom su Saboru 'mitropoliti koji su bili hirotonisani pre raskola vraćeni na episkopske katedre, a mitropoliti i episkopi koji su bili nekanonski rukopoloženi za vreme trajanja raskola primljeni su u crkvenu zajednicu kao titularni episkopi koji stoje na raspolaganju Svetom sinodu Bugarske crkve'! Taj čin je bio povod Amfilohiju da nastavi kampanju protiv CPC i episkopa Mihaila. Kako nije bio član delegacije SPC na Saboru (kojemu je, uz patrijarha Pavla, prisustvovao Irinej Bulović), Amfilohije nije znao ili je prećutao ovaj zaključak što po vrijednosti nadilazi ukidanje epitimije (crkvene kazne) i 'svrgnuća' (oduzimanja zvanja i odstranjenja iz Crkve, pa i prokletstva), jer su i 'nekanonski' episkopi primljeni u krilo obnovljene Bugarske crkve. A Sabor nije doveo u pitanje autokefalnu CPC, niti njenog poglavara...", napisao je Perović.

"Crnogorska pravoslavna crkva takoreći nema svoje imovine, jer je sve u rukama Srpske pravoslavne crkve, odnosno srpske filijale i srpske patrijaršije iz Beograda. Vraćeno nam je 30, 40 ili 50 seoskih crkvica. Ali, mi nemamo ni jedan od 43 manastira. To Srpska crkva drži u svojim rukama i eksploatiše od 1920. godine do danas", izjavio je mitropolit crnogorski Mihailo u razgovoru za “Pobjedu”.

"Do razdvajanja Srbije i Crne Gore" govorio je mitropolit Amfilohije Radović, "može doći samo protivno volji naroda, putem nasilja, krađe, ucjena i prijetnji. Zato će SPC ignorisati eventualnu odluku Crne Gore o samostalnosti, a što se, pak, Crnogorske pravoslavne crkve tiče, ona je čedo titoista koji i danas nastavljaju nasilje nad SPC”.

Nakon što je na referndumu izglasana nezavisna Crna Gora osnovan je Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori pod predsjedništvom mitropolita Amfilohija. Episkomski savjet su, pored Amfilohija, sačinjavali episkop Joanikije (Mićović), Jovan (Purić) i Filaret (Mićović). Njih trojica nijesu bili crnogorski državljani. Nijedna od eparhije na čijem su čelu nije registrovana u Crnoj Gori, iako su na srpske eparhije iz Trebinja i Prijepolja upisana vlasnička prava nad crnogorskom državnom teritorijom u Bijelom Polju, Pljevljima i u Herceg Novom (groblje i crkve u Sutorini). Manastiri, crkve, groblja u podgoričkoj, cetinjskoj, barskoj, nikšićkoj i danilogradskoj opštini su u isključivoj nadležnosti opština i mjesnih zajednica. Budvanska i kotorska imovina je polovinom zadržala postojeći status pravnih lica pod kompetencijom sela i bratstava, a polovinom je neosnovano upisana na SPC, bez ikakvih dokumenata ili sudskih presuda o vlasništvu na njima. Ukupno u Crnoj Gori je u katastar uneseno vlasništvo SPC nad 12 kilometra kvadratnih, takođe bez dokaza o vlasništvu ili sudskih presuda.

"Imovina pravoslavne (Crnogorske) crkve do 1918. godine bila je državno vlasništvo, dok su crkve i manastiri imali pravo uživanja. Pravoslavlje je u Crnoj Gori imalo status državne religije, a Crnogorska crkva 'državne crkve, tako da je zbog toga još logičnija državna vlast nad njenom imovinom. Oni koji prave nasilne paralele između statusa imovine Crnogorske crkve i imovine Barske nadbiskupije, pokazuju da ne poznaju osnovne procese iz istorije Crne Gore. Uostalom, sve je to bilo zvanično regulisano još 1868. godine odlukom crnogorske državne vlasti kojom se utvrđuje da je država krajnji vlasnik imovine Crnogorske crkve. U toj odluci se, pored ostalog, kaže: 'Zaključeno je, međutim, još i ovo: da se ostatak prihoda predaje na dobit u sigurne ruke; da odbor senatski, kojem će se narodna blagajna povjerit, pregleda račune manastirske svaka tri mjeseca; da besposredni odgovornik za dobra crkvovna bude isti Mitropolit Ilarion, ili drugi, koji bi ga nasljedio; i na posljetku, da glava crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti ili darovati od onoga što crkvi prinadleži.' Svi kasniji zakonski akti, donešeni do 1916. godine, samo su potvrđivali rješenje navedeno u odluci Narodne skupštine održane 24. marta 1868. godine”, kaže Mićo Orlandić, direktor Uprave za nekretnine Vlade Crne Gore, u “Pobjedi” od 23. januara 2011. godine.

Mirko Đorđević
Mirko Đorđević

Na pitanje ima li Srpska pravoslavna crkva pravo da polaže pravo na objekte u Crnoj Gori, koje je gradio narod, Mirko Đorđević, sociolog religije, kaže: Koliko god djelovalo da je ovo komplikovano pitanje - sva imovina u jednoj državi, dakle, zemlja pripada državi. Tako je u Francuskoj. Tako je u Rusiji. A, koliko znam to je neriješeno i u Crnoj Gori. Sva imovina koju verske zajednice imaju pripada državi, ali republika je dužna da im tu imovinu ustupi na besplatno korišćenje (katedrale, crkve, kapele) dok je sva prava vernika republika dužna da štiti. Tako stoje stvari zakonski pravno u modernoj Evropi. Kod nas, i u Srbiji i Crnoj Gori, i u drugim zemljama na Balkanu, to u novije vrijeme nije dovoljno precizirano koliko je na strani države koja bi morala da zna da li se može većina Fruške gore dati u zakup crkvi".

Stevo Vučinić, potpredsjednik Savjeta CPC, podsjeća da su vlasnici crkava u Crnoj Gori bila sela, bratstva, plemena, a manastiri u posjedu države. “Cetinjska Mitropolija je bila vlasnik samo Cetinjskog manastira, ribolova na Karuču, izvjesnih livada na Cetinju, te pašnjaka i šuma na Lovćenu. Njene kompetencije su bile isključivo duhovne dok su materijalne i vlasničke uvijek bile u posjedu ktitora. Tako je bilo do pred kraj prošloga vijeka kada je dio objekata neosnovano prepisan na srpsku crkvu."

Sociolog religije Mirko Đorđević je jednom prilikom, govoreći o sukobu pravoslavnih crkava u Crnoj Gori, rekao da se tu ne radi o crkvenom raskolu, da obje crkve nijesu eklisijski i dogmatski u sukobu i da se problem njihovog sukoba svodi na politički i teritorijalni. Amfilohije Radović je korifej svetosavlja u SPC, njegovo djelovanje u Crnoj Gori je prevashodno političko i nacionalističko. Negirajući crnogorsku naciju zloupotrebio je vjeru u posrbljavanju svega u Crnoj Gori. Od građana, do sakralnih objekata, baštine, manifestacija. “Srpska pravoslavna crkva ima specifičnu ulogu u odnosu na Crnu Goru. SPC je uporno tretira kao srpski etnički prostor, često se mešajući u pitanja od političkog i državnog interesa.... Kako ratna opcija više nema šansi, SPC je preuzela ulogu glavnog zagovornika očuvanja srpskog etničkog prostora. U tom smislu, SPC otvoreno iskazuje pretenzije prema Crnoj Gori stalnim negiranjem postojanja crnogorske nacije", pisalo je u izvještaju Helsinškog odbora Srbije 2010. godine.

Govor mržnje, homofobija, popisi, odnos prema EU i NATO

Današnja Srpska crkva, okovana svetosavljem i okoštana do srži svog institucionalnog postojanja, neće preživjeti sve ono što na evropskom i civilizacijskom planu čeka Srbiju, ako se i njena Crkva ne reformiše. Teško je od crkve saradnice okupatora i fašizma u Drugom svjetskom ratu i crkve aktivnog podstrekača i nosioca ideja i prakse etničkog čćenja u nedavnom srpskom ratu za teritorije, očekivati da može tako lako i bezbolno zakoračiti u Evropu i podsticati svoj narod na civilizacijske procese od, za Srbiju i Balkan, presudnog značaja. Ako bi današnja Srpska crkva ostala učaurena u ovim njenim današnjim konzervativnim utegama ona bi uskoro bila najobičnija vjerska sekta s najmračnijom predstavom o pravoslavlju.

U Podgorici je održan protest 12. oktobra 2008. godine zbog odluke Vlade Crne Gore da prizna nezavisnost Kosova. U nemirima je više ljudi povrijeđeno u sukobima sa policijom, a nekoliko desetina je privedeno u policijsku stanicu. Bacane su petarde i baklje prema zgradama državnih institucija i srušena ograda oko zgrada Predsjednika i Skupštine Crne Gore. Proteste su predvodili Andrija Mandić i mitropolit Amfilohije, a skup je bio organizovan od strane Srpske liste, SNP-a, Narodne stranke i Demokratske srpske stranke. Dragoljub Rašović, predstavnik fondacije Sveti Petar Cetinjski se pitao: "Zar je pristojno da sa bilo koje političke tribine, a pogotovo na protestnom političkom mitingu, normalni mitropolit ma koje crkve psuje državu u kojoj duhovno živi?"

U julu 2008. mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije posjetio je i pričestio Radovana Karadžića u Specijalnom sudu u Beogradu, navela je Srpska pravoslavna crkva na svom sajtu. "Po želji Karadžića, mitropolit ga je posjetio na praznik Bogorodice Trojeručice, zajedno sa đakonom Stevanom Rapajićem. Tom prilikom, poslije osmodnevnog posta samo na vodi, koji je držao od dana hapšenja, Karadžić se ispovjedio i primio Svetu Tajnu Pričća", navedeno je u tekstu objavljenom na sajtu SPC, uz ocjenu da Karadžić “zrači optimizmom i nepokolebljivom vjerom u Božiju i ljudsku pravdu".

Iz Politike od 16. januara 2009. godine: "Svetinje u Cetinjskom manastiru, za sada, nisu ugrožene, a taj hram je otvoren za sve vernike i ljude dobre volje, pa i za kozake i mnoge druge Ruse", izjavio je za "Politiku paroh podgorički mr Velibor Džomić. Pre toga je u u crnogorskim medijima objavljena vest ruske agencije Interfaks prema kojoj bi kozaci Armije velikog Dona trebalo da čuvaju Cetinjski manastir i relikvije pohranjene u njemu - desnu ruku svetog Jovana Krstitelja i česticu Časnog krsta. "Poslaćemo grupu od pet, šest kozaka u Crnu Goru. U skladu sa sporazumom, postignutim sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem, oni će čuvati desnu ruku svetog Jovana i ostale dragocenosti u manastiru", saopšteno je iz Armije velikog Dona, a preneo je Interfaks. Takođe se navodi da će kozaci za misiju biti pažljivo izabrani.

Iako je Amfilohije u mnogo navrata negirao postojanje crnogorske nacije, predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, je u emisiji RTCG "Replika" rekao: "Mitropolit Amfilohije nikada nije osporavao crnogorsku naciju bez obzira na to što se on lično osjeća Srbinom. On je poštovao crnogorsko nacionalno biće i prema njemu je imao jedan odnos koji zavređuje javnost Crne Gore i postojanje crnogorske nacije". Koliko je Amfilohije poštovao crnogorsku naciju govore njegove mnogobrojne izjave, od kojih ćemo navesti samo neke. "U istoriji nikada nije postojao crnogorski narod";(Književne novine, Beograd, 1989.g.) "Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj i Đilasovoj labaratoriji" (Politika, Beograd 1992.g.); "Crnogorci su komunistički nakot ili kopilad ... I kopile je dijete koje treba ljuljati. Nije ono neko čudovište. Uostalom, koliko danas imate djece koja su vanbračna i imaju sva prava kao što imaju druga bračna djeca" (Хraćanje duše u čistotu", 1992.g.) , itd.

Milo Đukanović, crnogorski premijer, izjavio je 26. maja 2010. godine da u vrhu države postoji nesuglasje oko tog pitanja, ali da je nesporno postojanje CPC: "Ona je potvrđena u brojnim istorijskim dokumentima. Jednako tako, nesporno je legitimno obnavljanje CPC. No, čak i da ne postoje ti neoborivi fakti, samostalnost CPC proističe iz ustavnog prava na ispovjedanje vjere i slobodu vjerskog izražavanja".

Krajem avgusta 2010. godine, mitropolit Amfilohije je uputio pismo predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću i premijeru Milu Đukanoviću, protestujući protiv uvođenje crnogorskog jezika u škole. U čast dolaska nove 2011. godine po julijanskom kalendaru, mitropolit crnogorsko-primorski služio je moleban u Podgorici, a zatim poručio okupljenima da je crnogorski jezik izmišljen i osudio sve one koji govore tim jezikom. "Neki kažu da promjenimo svoj jezik i uvedemo neki novi, nepostojeći, kojim niko nikada nije govorio u Crnoj Gori. Možemo to i da uradimo, ali se time ne obnavlja duša Crne Gore, njeno pamćenje i njena pamet". Amfilohije je tada rekao i da njegova kletva uoči Božića upućena svakome ko želi da sruši limenu crkvu na Rumiji, kao i njegovo poređenje predsjednika Demokratskog saveza u Crnoj Gori Mehmeta Bardhija sa "Turcima koji su srušili časni krst" - nijesu jezik mržnje, "nego jezik ljubavi i najdublje brige".

Dana 09. januara 2011. predsjednik Crne Gore Filip Vujanović ocijenio je da je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije "izašao iz okvira onoga što je dobra religijska poruka" u svojim obraćanjima javnosti na Badnje veče. "U prilici sam da konstatujem da su se blage poruke i riječi harmonije, mirenja i ljubavi, ovom prilikom mogle čuti od nekih sveštnika koji su nižeg ranga, a da je Amfilohije ovom prilikom izašao iz okvira onoga što je dobra religijska poruka, posebno u blagim danima koji treba da afirmišu sklad, mirnoću, harmoniju i iznad svega ljubav", kazao je predsjednik Vujanović povodom Amfilohijeve božićne kletve. Predsjednik Senata Udruženja pravnika Crne Gore Stanko Marić ocjenjuje da bi mitropolit Amfilohije mogao da bude sudski gonjen zbog kletve kao eklatantnog primera govora mržnje. "To je govor mržnje. Bilo ko da šalje poruke mržnje, podliježe krivično- pravnoj odgovornosti. Tužilac odlučuje da li će da procesuira slučaj."

Crkva na Rumiji
Dopremanje crkve na Rumiju vojnim helikopterom

Dana 21. januara 2011, komentarišući za beogradski tabloid “Kurir” najavu crnogorskog Tužilaštva da će protiv njega podnijeti prekršajnu prijavu zbog govora mržnje mitropolit Amfilohije izajvljuje: "Haranga koju vode protiv mene je njihova čestitka za praznike!" Predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić ocjenio je da Srpska pravoslavna crkva postavljanjem metalne crkve na planini Rumiji ruši državu Crnu Goru. "Crkva na Rumiji je objekat za rušenje multietničke Crne Gore", rekao je Krivokapić u intervjuu Radiju Crne Gore. "SPC ne poštuje Ustav ove zemlje, negira njene zakone, državu, crnogorsku naciju, to nema nigđe. To je nezamislivo", rekao je Krivokapić i upozorio da mitropolit Amfilohije mora da odgovara pred sudovima zbog njegovih izjava u vezi sa tom crkvom.

26.01.2011: Predsjednica Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Srbije Sonja Biserko izjavila je da smatra da je vlast Crne Gore reagovala "na adekvatan način time što je pokrenula pravosudni postupak protiv mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohija”.

02. 02. 2011: Potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama jugoistočne Evrope Jelko Kacin tražio je, na zasjedanju Komiteta za spoljne poslove Evropskog parlamenta, od izvjestioca za Crnu Goru Čarlsa Tanoka da osudi ponašanje mitropolita Amfilohija.

08. 02. 2011: Mitropolit Amfilohije održao je tajni sastanak u manastiru Ždrebaonik kod Danilovgrada, na kome je, u prisustvu ambasadora Srbije u Podgorci Zorana Lutovca, razgovarano o popisu stanovništva u Crnoj Gori, objavio je podgorički list "Vijesti". Tom sastanku prisustvovali su i predstavnici prosrpskih političkih stranaka u Crnoj Gori, kao i predsjednik Srpskog nacionalnog savjeta, Momčilo Vuksanović. Sastanak sa Amfilohijem je održan u strogoj konspiraciji, a glavna tema razgovora bilo je dogovaranje strategije zajedničkog djelovanja uoči popisa stanovništva u Crnoj Gori, koji je održan u aprilu te godine.

07. februar 2011: Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve ocijenila je da se u Crnoj Gori vodi "anticrkvena kampanja u kojoj učestvuje jedan broj medija i pojedinaca iz vrha vlasti" kao i da "sa mnogih adresa postoje pritisci uoči predstojećeg popisa stanovništva, zakazanog za 1. april”. Poslije sastanka mitropolita Amfilohija sa starješinama manastira mitropolije apelovano je na pravoslavne vjernike i sve građane Crne Gore da se slobodno i "bez straha" izjasne na predstojećem popisu koji je već "isuviše ispolitizovan". Mitropolit i starjeđine manastrira smatraju da je "najnovija kampanja protiv crkve u izvjesnoj vezi sa predstojećim popisom stanovništva" i kao zlonamjerne su odbačene tvrdnje da Srpska pravoslavna crkva "poziva na mržnju". Mitropolit Amfilohije je početkom godine prokleo "sve one koji se usude" da sruše limeni objekat na Rumiji, što je Tužilaštvo okaratkterisalo kao govor mržnje zbog čega je protiv mitropolita pokrenut prekršajni postupak.

03.02.2011: U tijesnoj konkurenciji sa 6.000 mladih huligana, titulu ''Homofob 2010. godine'' koju dodeljuje portal GayEcho.com, osvojio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Radović je, nakon dvije nedelje i 1061 glasa posjetilaca GayEcho portala, osvojio titulu naj homofoba, i to sa 27 odsto (282 gllasa), saopšteno je u četvrtak na tom portalu. Mitropolitu će pobjedničku lentu uručiti prošlogodišnji ''Homofob godine'' i gradonačelnik Beograda Dragan Đilas. Amfilohije je nominovan za prestižno priznanje zbog svojih izjava prije i poslije beogradske Parade ponosa. ''Drvo koje ploda ne rađa siječe se i u oganj baca'', poetski je najavio mitropolit ono što su njegovi mladi poštovaoci pod kapuljačama pokušali da sprovedu u djelo 10. oktobra 2010. To im, na veliku žalost nagrađenog Radovića, nije pošlo za rukom, ali su patriote sa štanglama kompenzovale neuspjeh demoliravši širi centar grada. Radović se i tada oglasio: "Evo, juče smo gledаli kаkаv je smrаd otrovаo i zаgаdio prestoni grаd Beogrаd, strašniji od uranijuma. Nаjveći smrаd sodomski koji je ovа sаvremenа civilizаcijа uzdiglа nа pijedestаl božаnstvа. I vidite, jedno nаsilje, nаsilje tih obezboženih i nаstrаnih ljudi izаzvаlo je drugo nаsilje. Pа se sаd pitаju ko je kriv i tu đecu nаzivаju huligаnimа", osvojivši srca glasača i glasačica GayEcho portala. Još 23. jula 2000. mitropolit Amfilohije je govorio u emisiji "Djeca Apokalipse - djeca Otkrovenja" na Radio Svetigori da je homoseksualnost u Crnoj Gori uvek bila "nešto najsramnije". “Homoseksualnost je nešto što je, pogotovo u Crnoj Gori, za Crnogorce, bilo sramno da se i pomisli, a kamoli govori o tome, nešto što je najsramnije".

5.03.2011: Postupajući u okviru zakonom propisane nadležnosti da prima i razmatra pritužbe zbog povrede odredaba Zakona o zabrani diskriminacije i daje mišljenja i preporuke u konkretnim slučajevima (član 33. stav 1. tačka 1. Zakona o zabrani diskriminacije "Sl. Glasnik RS" br. 22/2009), povodom govora mitropolita Amfilohija Radovića od 11. oktobra 2010. godine, koji su prenijeli mnogi mediji u Republici Srbiji, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije daje mišljenje: "U govoru mitropolita Amfilohija Radovića od 11. oktobra 2010. godine okupljenima u selu Klinci kod Luštice, koji su preneli mnogi mediji u Republici Srbiji izražene su ideje i stavovi koji predstavljaju kršenje zabrane govora mržnje koja je propisana članom 11. Zakona o zabrani diskriminacije" (“Sl. Glasnik RS" br. 22/2009).

Nevena Petrušić
Nevena Petrušić, Poverenica za ravnopravnost građana

6.03.2011: Mitropolit Amfilohije Radović nema namjeru da se izvini predstavnicima gej populacije u Srbiji, iako ga na to obavezuje zakon. Naime, preporuku poverenice za zaštitu ravnopravnosti Nevene Petrušić, koja je naložila Amfilohiju da se javno izvini učesnicima Parade ponosa, jer je prekršio Zakon o zabrani diskriminacije, u SPC vide kao miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. "Ne osudih grešnika nego grijeh, ono što unižava njihovo, moje i dostojanstvo drugih ljudi, a njihovo je da li će to da prime ili ne", poručio je Amfilohije. "Svako ima pravo da živi kako smatra ispravnim, ali to ne znači da je taj način istinski pravi način. Ne može Crkva da prihvati nastranost, neprirodnost življenja kao princip življenja". Nakon mišljenja Poverenice za zaštitu ravnopravnosti, Amfilohije Radović je bio dužan da u roku od 30 dana od prijema preporuka po njima i postupi. To je značilo da bi trebalo da se javno izvini, uzdrži od sličnih izjava i sastane sa predstavnicima LGBT organizacija. U slučaju nepoštovanja preporuke, Povjerenik može samo da mu izrekne opomenu.

28.03.2011: U državnu propagandu Srbije da se što više građana na predstojećem popisu u zemljama regiona izjasne kao Srbi, kako bi se njihov broj potom koristio kao poluga u ostvarivanju različitih ambicija zvaničnog Beograda, uključila se i Srpska pravoslavna crkva. "Partijarh srpski Irinej se obratio svim vjernicima pripadnicima srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve da se na sljedećem popisu izjasne slobodno kao Srbi pravoslavne vjere", preneo je đakon Ivica Čairović patrijarhove riječi. Dobar poznavalac crkvenih prilika Mirko Đorđević smatra da je neuobičajeno da se poglavar SPC oglašava po pitanju popisa, jer je dosadašnja praksa vrlo često ulogu crkve svrstavala u politički prostor. To se i u ovom slučaju nazire."Ovde se na prvom mestu ima na umu Crna Gora i Bosna i Hercegovina, gde se upravo vodi politička bitka čak i oko popisa", rekao je Đorđević. To, nastavlja Đorđević, samo po sebi ne bi trebalo da bude predmet posebno pažnje, ali on tu vidi i zamku. "Odavno je poznato da su crkve na Balkanu i u Bosni i u Crnoj Gori i u Srbiji, uopšte sa nacionalnim predznakom i one se često više nego što bi trebalo upliću u konkretna politička zbivanja". Miljenko Dereta iz nevladine organizacije Građanske inicijative upozorio je da to otvara prostor za brojne manipulacije: "Zašto se ne bi pozvali svi građani da se prijave, bez obzira da li su Srbi, Crnogorci, Makedonci, Hrvati, Bošnjaci. To da se crkva pojavljuju kao neko ko poziva Srbe da se povežu to je, rekao bih, jedna anahrona situacija u koju se ponovo crkva meša, što sasvim sigurno ne spada u njene ingerencije". Pokušaj Vlade Srbije da se pod plaštom brige za sudbinu svojih sunarodnika u susjednim zemljama zatraži konstitutivnost za Srbe u Hrvatskoj i Crnoj Gori, dočekale su oštre kritike i diplomatske note koje su upućene zvaničnom Beogradu.

"Svi oni kojima je srpstvo na duši, a patriotizam na pameti pozvali su ovih dana Srbe pravoslavne vere da se na predstojećem popisu izjasne kao Srbi pravoslavne vere. Marketinške poruke kojima se već nedeljama mrcvare crnogorski građani na temu nekog od tri stuba identiteta za potvrdu na popisu stanovništva, kreativno razigravaju različite kombinacije srbovanja u jeziku, veri i nacionalnom opredeljenju. U finalu, kako i priliči, stigao je ubedljivo najluđi slogan - Rađajmo se, množimo se i napunimo zemlju - autorsko čedo najnovijeg među srpskim biserima u regionu, nevladine organizacije Srpska medijska mreža. Predsednik ove sveže iznikle NVO posvećene 'srpskim radio-talasima' izvesni je Zoran Nikolić, nekadašnji novinar u podgoričkom listu 'Dan', a sada urednik radija 'Bum', inače dugogodišnji član izbornih štabova Nove srpske demokratije u raznim političkim trkama po Crnoj Gori. U svetlu aktuelnih prekograničnih korupcionaških afera, međutim, daleko je zanimljiviji podatak da Nikolić radi i u jednoj mešovitoj srpsko-srpskoj konsultantskoj firmi čiji su se vlasnici godinama kalili u političkom marketingu Srbije, naročito uspešno u vreme dok je sedištem u Nemanjinoj 11 u Beogradu stolovao Vojislav Koštunica. Uz Srpsku medijsku mrežu u kampanji za srpsko razmnožavanje i izjašnjavanje na crnogorskom popisu učestvuju i Radio 'Bum' te 'Srpski jug' časopis za književnost, umjetnost i kulturu Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine - koji u najnovijem broju donosi besedu Gojka Đoga i druge priloge zanimljive ljubiteljima pisane reči. Zasebnu kampanju vodi prošle godine osnovan ogranak Matice srpske, sa dva televizijska spota kojima se 'Srbi hrabre da odgovorom na popisnicu sačuvaju identitet'. Za razliku od Srba jezičke orijentacije, Srbi nebeskog porekla težište stavljaju na crkveni identitet. Tako će tezu da je izjašnjavanje o članstvu u ovom ili onom etničko-verskom taboru - pitanje od kosmičke važnosti, potvrditi konačno i Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je u svom saopštenju naglasila građansku obavezu čuvanja 'obraza i duše'. Večne paklene muke očekuju sve one koji se na popisu budu izjasnili 'neodređeno kаo 'vjernik', kаko nаžаlost sugerišu pojedini instruktori Monstаtа, ili s nekim nаcionаlnim ili bilo kаkvim drugim dodаtkom, kаko sugerišu neki političаri', jer će biti svrstani u druge religiozne grupe i time 'lišeni iskаzivаnjа svog stvаrnog vjerskog identitetа', upozorava Amfilohijeva mitropolija. Mitropolija SPC-a je ovome priložiila i svetovni 'argument': 'Nаime, premа uputstvimа Ujedinjenih nаcijа i Evropske zаjednice sаmo postoje i priznаju se vjeroispovesti: prаvoslаvnа, kаtoličkа, protestаntskа, islаmskа.... pа se tаko trebа i pisаti i izjаšnjаvаti, bez obzirа nа nаcionаlnu ili neku drugu pripаdnost." (Milica Jovanović, e-novine, 31.mart 2011)

28.03.2011: "Crnogorsku naciju nije stvorio Bog nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti, a generalno je tvorac crnogorske nacije đavo u suštini stvari", rekao je iguman manastira Dajbabe, protosinđel Nikodim (Bogosavljević) u emisiji “Pitajte sveštenika" Radio Svetigora. Na pitanje slušalaca kako se izjasniti na sljedećem popisu stanovništva u slučaju ako se otac u porodici izjašnjava kao Crnogorac, a sinovi kao Srbi, a ima i razmirica u porodici, Nikodim je rekao da je situacija teška, ali ne nerješiva. On je rekao da je upravo "našoj crkvi dat dar blagodet svetog duha kojim možemo razlučivati, rasuđivati i tražiti najpovoljnije rješenje za složene situacije koje stvarnost nameće”. "Pravoslavna crkva nikad ne može da blagosilja ono što nije stvorio bog, a definitvno crnogorsku naciju nije stvorio bog nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti, a generalno je tvorac crnogorske nacije zapravo đavo u suštini stvari", kazao je Nikodim.

28.3.2011: Više državno tužilaštvo je ocijenilo izjavu igumana mnastora Dajbabe protosinđela Nikodima datu Radiju Svetigora i našlo da se radi o govoru mržnje, jer se izgovorenim riječima vrijeđaju nacionalna osjećanja pripadnika crnogorske nacije.

7.4.2011: Srpski patrijarh Irinej je u intervjuu za “Novosti” kazao da je SPC u Crnoj Gori na velikim iskušenjima. "Ne možemo da utičemo na želju nekih da se stvori crnogorska nacija, ali imamo obavezu da reagujemo na pokušaj stvaranja crnogorske crkve. To nije nikakva crkva", smatra Irinej.

17.4.2011: "Samovoljno postavljanje krsta i raščćavanje temelja crkve na Svetom Stefanu koje su, uprkos zabrani, izveli građani Budve, predvođeni sveštenstvom beogradske patrijaršije, nasilan je akt, kojim se podstiču nemiri", ocijenio je predstavnik Crnogorske pravoslavne crkve Stevo Vučinić. Više stotina građana Svetog Stefana, Paštrovića, Budve i Bečića, počeli su u subotu obnovu crkve Svetog Aleksandra Nevskog iz 15 vijeka, na terasi Grada hotela Sveti Stefan. Oni su, u svetoj litiji, koju su predvodili sveštenici Mitropolije crnogorsko-primorske, nosili tri metra visok metalni krst i građevinski materijal.

Filip Vujanović
Filip Vujanović, predsednik Crne Gore

21. april 2011: Ulaz u Sveti Stefan blokiralo je 40 budvanskih policijaca i podgoričkih specijalaca u 10 džipova, dok se sve veći broj mještana okupljao ispred grada - hotela, spremnih da spriječe rušenje dograđenog dijela hrama Svetog Aleksandra Nevskog. Mještani su najavili da su spremni da naprave živi zid kako bi spriječili inspekciju da sruši dio hrama. "Biće krvi do koljena, samo neka pokušaju da poruše. Neka vidi Crna Gora kako je ministar započeo turističku sezonu", poručili su mještani.

28. april 2011: Vlada Crne Gore raspravljala je o mogućnosti da sporna crkva na Svetom Stefanu ipak bude obnovljena, ali tako što bi se to izvelo pod patronatom države i što bi značilo da bi ona bila otvorena i za vjernike Crnogorske pravoslavne crkve. Ministarstvo održivog razvoja pripremilo je za sjednicu Vlade materijal kojim se predlaže da se formira Komisija koja bi pronašla održivo rješenje. "Jedna od mogućnosti je da to bude na način što bi država obnovila crkvu, koja bi bila u vlasništvu 'Budvanske rivijere', kao i ostale dvije crkve na Svetom Stefanu”. Rješenje o rušenju donijela je Vlada, ali je njegovo sprovođenje odloženo nakon dogovora premijera Igora Lukšića i mitropolita Amfilohija da se gradilište zapečati do pribavljanja dozvola. "Mi više ne možemo da garantujemo mir na Svetom Stefanu, jer ukoliko se to desi situacija će izmaći kontroli, znajući trenutno raspoloženje među narodom", rekao je paroh Siniša Smiljić. Potpredsjednik Savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić kazao je agenciji MINA da je zabranjeno podizati spomenike u bilo kom obliku, "uključujući i spomen objekat osobi koja je simbol gubitka slobode i nezavisnosti i onoj koja je u istoriji Crne Gore imala negativnu ulogu". On je rekao da je takvu ulogu u crnogorskoj istoriji imala kraljica Marija Karađorđević, čija je zadužbina, kako je pojasnio, crkva Aleksandra Nevskog. "Porodica Karađorđević je čak i simbol međuratne okupacije i propasti Crne Gore. Članom 2 istog Zakona, objašnjeno je da je spomen objekat između ostalih oblika i zadužbinski objekat, što je bez sumnje crkva Aleksandra Nevskog", naveo je on. Vučinić smatra da bi svaki dogovor crnogorske Vlade sa Odborom za obnovu zadužbne Karađorđevića i mitropolitom Amfilohijem u pitanju obnove te zadužbine bio protivzakonit akt uperen protiv ustavnog poretka sopstvene države. "Pokušaj obnove crkve zadužbine kraljice Marije protivzakonski je akt čiji je cilj veličanje okupatora i okupacije Crne Gore i vrši se u korist beogradskog režima", naveo je Vučinić, dodajući da je istim Zakonom propisano da će organizator podizanja spomen obilježja biti kažnjen kaznom zatvora do tri godine.

14. maj 2011: Mitropolija crnogorsko-primorska započela je novi poslovni poduhvat - pored vođenja neoporezivog biznisa preko hotela "Podostrog" i raznih drugih ugostiteljskih objekata, uskoro kreće u gradnju stambeno-poslovne zgrade, na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Podgorici. Ta vjerska organizacija, luksiznu petospratnicu, vrijednu oko sedam miliona eura, sa 51 stanom, dva nivoa podzemnih garaža i prizemljem predviđenim za poslovne prostore, ukupne površine od oko 10.000 kvadrata, gradiće nadomak crkve Sv. Đorđa, na mjestu nekadašnjih crkvenih baraka koje su izgorjele u požaru. Ukupna građevinska površina nadzemnih etaža iznosiće 7.546 kvadrata, a podzemnih 2.375.

12. maj 2011: Gostujući u emisiji “Načisto" TV Vijesti, mitropolit Amfilohije je rekao da je mimo njegovog znanja Mitropolija crnogorsko-primorsa registrovana 2006. godine u Beogradu, ali i bez saglasnosti Sinoda SPC. "Baš ću da pitam ministra vjera Šijakovića (Bogoljuba) da li je to tačno. Ako je to tačno, neka me briše. Crkva to nije tražila, Mitropolija to nije tražila, Sinod to nije tražio", kazao je poglavar SPC u Crnoj Gori. Dodao je da takav zahtjev nikada nije podnio, ali da je moguće da je "neko, u tom kontekstu, sve eparhije SPC koje postoje u svijetu potpuno nerazumno registrovao". "Ja se nijesam registrovao. Ja ne znam. To je neko drugi. Ako je to uradio bivši ministar vjera Srbije, onda je to protivzakonito. Nema nikakvog razloga da se registrujem bilo gdje... Taj zahtjev nisam podnio. Nikada nisam niti ću ikada", kazao je Amfilohije. Mitropolija nema tolike prihode kako se spekuliše u javnosti i suma od dva i po miliona na godišnjem nivou, prema njegovim riječima, ne predstavlja bogatstvo: "Imali smo eparhijiski savjet. Ne znam da li je prelazilo 500.000 eura. A sve skupa i crkvene opštine i manastiri u Crnoj Gori, ne vjerujem da prihoduju više od dva, dva i po miliona. To nije bogatstvo", zaključio je Amfilohije. Kasnije, nakon što je utvrđeno da je MCP registrovana u Beogradu, protojerej-stavrofor Velibor Džomić je rekao da, s obzirom na to da niko iz Mitropolije crnogorsko-primorske nije ni podnio zahtjev za upis u Registar crkava i verskih zajednica Ministarstva vera Srbije, nema nikakvog razloga da bilo ko iz te vjerske organizacije podnosi zahtjev za brisanje iz registra.

22. maj 2011: Predsednik DPS-a Milo Đukanović poručio je da je, u cilju prevazilaženja tradicionalnih podjela, odgovorno podsticati pravoslavne vjernike u Crnoj Gori da krenu putem objedinjavanja i dostizanja pune organizacione samostalnosti pravoslavne crkve.

Protojerej-stavrofor Velibor Džomić
Protojerej-stavrofor Velibor Džomić

15. jun 2011: "Izjava patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, u kojoj ponovo negira postojanje crnogorskog naroda, dokazuje da u Crnoj Gori nije moguće formirati ujedinjenu pravoslavnu crkvu", poručio je Stevo Vučinić potpredsjednik Savjeta Mitropolije CPC. Vučinić smatra da je izjava Irineja očekivana, jer je on na čelu Svetosavske crkve, a svetosavlje je, kako kaže, politička ideologija koja ima za cilj unifikaciju pravoslavnih prostora. "Izjava gospodina Irineja je očekivana zato što je on patrijarh Svetosavske crkve i to je krunski dokaz da je ta crkva po svoj suštini srpska, da je ona lojalna državi Srbiji, da više ne pokušavaju da na neki način interpretiraju i da pokušaju da prave ujedinjenu pravoslavnu crkvu koja niti postoji u svijetu, niti je moguća u praksi. To je krunski dokaz svima onima i premudroj vlasti da shvati da nije moguće napraviti pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori nego samo može da bude ili srpska ili crnogorska. Naravno mi smatramo da to treba da bude crnogorska", kazao je Vučinić.

03. jun 2011: Srpska pravoslavna crkva dodijelila je orden Svetog kralja Milutina preduzeću "Mat kompani", čiji su pravi vlasnici Duško i Darko Šarić, u znak zahvalnosti što su bili među najvažnijim donatorima za izgradnju nedavno osveštanog hrama u Pljevljima. Protiv Darka i Duška Šarića je podignuta optužnica zbog umješanosti u aferu krijumčarenja droge iz Latinske Amerike.

10. jun 2011: Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović ocjenio je kao zabrinjavajući stav patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja o crnogorskoj naciji, odnosno o negiranju Crnogoraca kao nacije. "Stav Irineja je zabrinjavajući. Irinej ne može da osporava crnogorsku naciju. Svako osporavanje je uvreda za Crnogorce", rekao je Vujanović u intervjuu podgoričkoj televiziji IN.

12. jun 2011: Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve organizovala je u noći između subote i nedelje pohod-litiju na vrh planine Rumije, gdje je 2005. godine helikopterima Vojske tadašnje Srbije i Crne Gore postavljena limena crkva. Litija je krenula iz Bara u dva sata poslije ponoći, a rano ujutro služena je liturgija u crkvi na vrhu Rumije. Na poziv Mitropolije da se pridruže pravoslavnim vjernicima, nijesu se odazvali katolici i muslimani jer nijesu zainteresovani i zbog nepovjerenja u dobre namjere Mitropolije za učće u litiji. Vjernici SPC, katolici i muslimani, izlazili su na Trojičin dan na vrh Rumije, koji smatraju zajedničkim svetim mjestom. Ta tradicija je prekinuta prije šest godina kada je Mitropolija SPC samovoljno na vrh planine postavila svoju crkvicu. Državni organi Crne Gore ranije su najavili da će metalna crkva na Rumiji biti uklonjena. Na takve prijetnje, mitropolit Amfilohije je na Božić odgovorio da ako do toga dođe, može se desiti da bude srušena i neka džamija. Pravoslavci su i ove godine na Rumiju iznijeli krst Svetog Jovana Vladimira.

11. februar 2012: Više sveštenih lica iz crkava i manastira u pljevaljskoj opštini moraće da napusti Crnu Goru do 15. februara. SPC nije dostavila dokaz da je registrovana i da ima "svojstvo pravnog lica". Izdavanje dozvole odbijeno je protejerejima Ognjenu Perkoviću, Nikoli Oliću, Saši Janjiću, Darku Joviću, Borivoju Pantiću i arhimandritu Leonidu. Oni bi po nalogu policije morali da napuste Crnu Goru do 15. februara. Pošto su njihove žalbe odbijene, crkvene vlasti su pokrenule postupak pred Upravnim sudom, ali taj proces, po svemu sudeći, neće odložiti izvršenje... MUP Crne Gore je 21. juna saopštio da "u postupku za odobrenje privremenog boravka, shodno Zakonu o položaju vjerskih zajednica, podnosioci zahtjeva ne poštuju obavezu prijave osnivanja i prestanka rada vjerske zajednice, njenog organa ili organizacije."

1. maj 2012: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije sugerisao je vlastima Crne Gore da državu registruju kod Srpske pravoslavne crkve SPC. Amfilohije je poslije liturgije u Manastiru Svetog Dimitrija kod Danilovgarada za slavskom trpezom kazao da se "moli bogu da prosvijetli" lidera vladajuće Demokratske partije socijalista DPS Mila Đukanovića jer on i "njegova vlast progone crkvu i traže od svete, drevne crkve svetosavske, da se registruje", saopšteno je iz MPC. "Ako ne želi da se registruje, neka ne ponižava Crkvu", poručio je Amfilohije.

Ranko Krivokapić, predsednik Skupštine Crne Gore
Ranko Krivokapić, predsednik Skupštine Crne Gore

4. maj 2012: "Pitali su me šta mislim o ulasku Crne Gore u NATO pakt, pa sam ja rekao, i to ponavljam, da u Evropsku zajednicu, naravno, treba ući, zajedno živjeti sa svim evropskim narodima, ali što se tiče NATO pakta, tu stvari stoje drugačije", kazao je mitropolit Amfilohije nakon liturgije u Donjem Grblju. U ime demokratije i ljudskih prava, kazao je Amfilohije, NATO pokazuje plodove koji nimalo ne mirišu ni na demokratiju ni na zaštitu ljudskih prava nego upravo obratno. On je objasnio da ti plodovi pokazuju da se iza tog militarističkog sistema, na ovaj ili na onaj način, skriva isti onaj duh koji je u toku Drugog svjetskog rata "zalio svijet krvlju".

30. maj 2012: Od posljednjeg ročišta mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju zbog optužbi za govor mržnje prošlo je devet mjeseci. To što se na nastavak suđenja čeka toliko, jer nema odgovora na zahtjeve odbrane za izuzeća, za potpredsjednika Udruženja pravnika Crne Gore Željka Tomovića je neoubičajena praksa. Tomović smatra da tim odugovlačenjem odbrana ide na jedno - da slučaj zastari.

17. jun 2012: Mitrpolit crnogorsko-primorski Amfilohije zatražio je da, povodom 200 godišnjice rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, bude obnovljena crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. "Obraćamo se i premijeru Igoru Lukšiću, tražimo i zahtijevamo, molimo i nadamo se, da će to biti ispunjeno u mjeri razuma i probuđene savjesti da se povodom 200 godišnjice rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, koji se rodio 1813. godine, obnovi i crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu", kazao je mitropolit Amfilohije.

17. jun 2012: Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović saopštio je da je mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju rekao da o obnovi crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu može odlučivati samo Vlada Crne Gore.

30. oktobar 2012: Mitropolit Amfilohije je ocijenio da bi oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori predstavljalo bezuman i antievropski čin, dodajući da je usvajanje novog zakona o vjerskim organizacijama nasušna potreba.On je podsjetio da je pravoslavna crkva u vrijeme Kraljevine Crne Gore bila državna vjera.

25. jul 2012: Mitropolit Amfilohije se usprotivio svođenju vjera na vladinu kancelariju u Srbiji i tražio da ta odluka bude još jednom preispitana. Kao razlog za svoje protivljenje naveo je to što je srpsko Ministartstvo vjera do sada pomagalo crkve i bogoslovije u Crnoj Gori "koje nemaju podršku vlade te države". Ukidanjem pomoći iz Srbije, SPC u Crnoj Gori, prema njegovom mišljenju, bila bi stavljena u težak finansijski položaj. Na Amfilohijeve nedoumice oko ukidanja Ministarstva vjera odgovorio je, vladika bački Irinej Bulović, koji je Amfilohija optužio da ne razumije problematiku o kojoj govori.

15. jul 2012: "U Boga se nadam da Crna Gora neće u NATO, koji nas je bombardovao", kazao je mitropolit Amfilohije. On smatra da bi Crna Gora, ulaskom u NATO, samo postala šraf u toj militarističkoj organizaciji koja, kako je naveo, danas “vrši nasilje nad svijetom”."Zar treba da pomognemo da se tomahavci i bombe pretoče u raonike i druge alatke za obradu zemlje i unapređenje društva i ljudske zajednice", kazao je Amfilohije nakon osveštenja hrama Svetih vračeva Kozme i Damjana u mjestu Ratiševina, kod Herceg Novog.

Patrijarh Irinej
Patrijarh Irinej, poglavar Srpske pravoslavne crkve

9. januar 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je, u besjedi prilikom liturgije u manastiru Morača, na drugi dan Božića, kаzаo dа se “bezbožni, demonski duh ponovo pojаvljuje među nаmа, tаj duh koji je srušio crkvu nа Lovćenu, isti tаj duh bi sаdа dа ruši i crkvu nа Rumiji”. "Ko trаži dа se sruši crkvа Svete trojice nа Rumiji? Nevjernici, vođeni lаžnom idejom. Dа sruše crkvu kojа je nа tom mjestu više od deset vjekovа. Srušili bi je Turci, а sаd oni nаstаvljаju turski zločin. Nаprаvljen je strаšаn zločin kаdа je srušenа crkvа Svetog Petrа Cetinjskog nа Lovćenu. Lovćen je urnisаn, nаjstrаšniji je onаj tunel koji je rаzorio utrobu Lovćenа. Tаj duh koji ruši svetinje spremаn je dа ruši svetinju ljudskog bićа i ljudskog životа", nаglаsio je mitropolit Amfilohije, ističući dа je zаdovoljаn što je u mаnаstiru veliki broj djece kojа su blаgoslovenа krenulа prаvim putem.

7. decembar 2012: Mitropolit Amfilohije inicijator je ideje da Sinod Srpske pravoslvne crkve zauzme oštar stav prema postojećoj politici Vlade Srbije prema Kosovu. On je prije nekoliko dana na sjednicu Sinoda došao sa takvim zahtjevom, ali i s inicijativom da se predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću preda dokument poput memoranduma SPC o KiM. U javnosti je objavljeno "pismo SPC", odnosno memorandum u kome se u osam tačaka državni vrh poredi sa evroslinavcima" gdje se navodi da su pojedine partije izdale glasače jer više nijesu nacionalne orijentacije. Crkveni velikodostojnici su predsjedniku predali stav Sinoda, ali znatno ublažene retorike. Kao malo puta do sada, u Patrijaršiji su se, međutim, mogle čuti dvije verzije odakle pismo koje je dospjelo u javnost i ko ga je pisao. Prema prvoj - optužujuće, kritičko i ultimativno pismo u kome se traži da državni vrh odmah raskine sve sporazume - pripada mitropolitu Amfilohiju. Prema drugoj verziji, mitropolit je došao na sjednicu Sinoda takođe sa zahtjevom da se Crkva - jasno deklariše. Međutim, nije došao sa pismom, već je ono sublimacija izrečenih stavova na sjednici Sinoda na kojoj se mitropolit istakao. Svi ti stavovi i navodi su pretočeni u zapisnik, a potom i prečćen tekst koji je uručen Nikoliću.

5. januar 2013: Direktor Foruma Progres Zdravko Cimbaljević božićnu poslanicu mitropolita Amfilohija nazvao je govorom mržnje i kazao da očekuje reakciju države koja bi već jednom trebala da omogući poštovanje ljudskih prava i sloboda. On kaže i da ga posebno zabrinjava što Amfilohije šalje netolerantne poruke kad vjernici slave ljubav i saosjećanje među ljudima. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u božićnoj poruci naveo da današnja seksualna sloboda" vodi ka porobljavanju čovjeka seksualnim nagonima. Ova revolucija novog (prastarog) paganskog totalitarizma obesmišljuje osveštanu svetinju braka, razara porodicu, ukida monogamiju, u ime individualnog polnog zadovoljstva pretvara materinu utrobu iz radionice života u radionicu smrti, legalizuje sve seksualne izopačenosti, od sodomije do pederastije", saopštio je Amfilohije.

26. januar 2013: U hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici održana je Svetosavska akademija u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske, kojoj je prisustvovao mitropolit Amfilohije. On je između ostalog, kritikovao crnogorsku vlast zbog priznanja nezavisnosti Kosova, posebno njeno obrazloženje da je to bila mudra odluka. “Ima onih u Crnoj Gori koji se hvale kako su najveći domet svoje mudrosti dostigli kada su priznali takozvano nezavisno Kosovo. Lažu, mi smo svjedoci da lažu", kazao je mitropolit Amfilohije. "Tako je mala Crna Gora postala jedno od rijetkih mjesta na svijetu, gdje nijednoj gluposti, ma koliko bila velika, ne može biti tijesno", kazao je Vladimir Božović, profesor Univerziteta Crne Gore i predsjednik Upravnog odbora Matice srpske u Podgorici.

2. februar 2013: Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije kazao je da nije mogao svjedočiti u Hagu na poziv Slobodana Miloševića zbog stava nadležnih u crkvi da to ne bi bilo dobro za njega kao mitropolita, iako mu je, kako je rekao, srce suprotno govorilo. “Moram da se ispovijedim danas. Slobodan me je iz Haga pozvao da budem njegov svjedok. Izvinio sam se, nijesam mogao, iako mi je srce govorilo da to treba da poštujem. Nijesam mogao, jer su mi nadležni u crkvi rekli da to ne bi bilo dobro za mene kao mitropolita crnogorskog”, kazao je Amfilohije.

12. mart 2013: “Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokaiić iznio je više neistina i grubo dezinformisao poslanike Evropskog parlamenta. Na sastanku sa članovima Odbora za međunarodne odnose EP Krivokapić je kazao da predstavlja Srpska pravoslavna crkva problem, jer ne priznaje državnost Crnoj Gori jer ne želi da se registruje kao sve ostale vjerske zajednice", naveo je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u pismu upućenom komesaru za proširenje i politiku susjedstva Evropske unije Štefanu Fileu i predsjedniku Odbora za međunarodne odnose EP Elmaru Broku.

30. mart 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kazao je da je Kosovo epicentar sukoba dobra i zla i da je Evropa na Kosmetu bombardovanjem 1999. godine pokazala svoj osvajački nagon. "Evropa je na Kosovu, bombardovanjem 1999. godine, po ko zna koji put pokazala svoj osvajački nagon, već viđen u krstaškim, austrougarskim i nacifašističkim pohodima. Sve te pohode pravdali su navodnim svetim ciljevima, a tragovi im smrde nečovještom", rekao je Amfilohije na tribini u Podgorici na temu "Kosovo- zločin bez kazne".

Amfilohije
Amfilohije Radović, tokom opela Vladi Srbije

26. april 2013: Prvi potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić kazao je da se srpska Vlada ne miješa u to šta Srpska pravoslavna crkva radi, a da SPC radi i misli da može da vlada u Srbiji. "Što se tiče stava SPC, šta god da kažem ići će protiv nas. Ali, imam jednu rečenicu - mi se ne miješamo u to šta SPC radi i misli, ali čitajući saopštenje Sinoda SPC bio sam veoma razočaran, jer sadrži političke kvalifikacije koje su neistinite", rekao je Vučić. "U ovoj zemlji možete i vi da vladate, nemam ništa protiv da gospodin Amfilofije izađe na izbore i pobijedi, ali prije nego što se to desi neće voditi politiku ove zemlje", poručio je Vučić.

26. april 2013: Mirtropolit crnogorsko-primorski Amfilohije smatra da kritike koje je iznio povodom Briselskog sporazuma Beograda i Prištine ne predstavljaju miješanje u državnu politiku Srbije. Međutim, sociolog religije Mirko Đorđević smatra, da ocjene Srpske pravoslavne crkve SPC imaju političku dimenziju zbog čega opravdava i oštre reakcije vrha Srbije. To što je Briselski sporazum Beograda i Prištine ocijenio kao ponižavajuci dokument kojim je je priznato nezavisno Kosovo mitropolit Amilohije ne vidi kao miješanje u državnu politiku Srbije. “Neka mitropolit Amfilohije i crkva skinu mantije, istaknu listu i idu na izbore, neka budu politička partija, a ne crkva. Pozadina je, čini se, jasna. Crkva u vezi sa Kosovom hoće da igra rukovodeću ulogu, a država se konačno odlučila na potez koji otvara neke druge perspektive. Država je, do sada, tetošila crkvu, obasipala je privilegijama, ali sada, kada je crkva povukla ovakav politički potez, odnosi su dovedeni do maksimuma zategnutosti. Potpuno je opravdana reakcija Vučića jer državni vrh ne može nazad. Mora da otvara perspektive opstanka države i pomirenja Srba i Albanaca", smatra Đorđević.

8. maj 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije izjavio je da će Saboru Srpske pravoslavne crkve SPC podnijeti inicijativu da Petar II Petrović Njegoš bude proglašen svecem. "Mene od SPC-a ništa ne može iznenaditi, pa da i Njegoša proglase svetiteljem. To nije padalo na pamet nikome na crnogorskom prostoru od Njegoševe smrti. Srpska crkva to može uraditi, ali to je zaista suprotno istorijskim činjenicama, jer Njegoš je bio najmanje mitropolit, a najviše svjetovni vladar", istakao je istoričar Novak Adžić za Radio Antena M.

8. maj 2013: Na redovnom majskom zasijedanju Svetog arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne crkve SPC raspavljaće se o prijedlogu da Petar Drugi Petrović Njegoš bude proglašen za sveca. Mitropolit Amfilohije je rekao za “Politiku” da se o tom prijedlogu dugo govorilo. "Da ne kažem, od Njegoševe smrti. Sa strahopoštovanjem su o njemu, kao svetom čovjeku, govorili ranije mitropoliti i narod kroz istoriju", kaže Amfilohije koji će lično, kao mitropolit crnogorsko-primorski, podnijeti ovu inicijativu Svetom arhijerejskom Saboru.

10. maj 2013: Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije održao je moleban za Kosovo i Metohiju. "Molimo se za upokojenje Vlade i Skupštine i da im se oprosti svaki grijeh", poručio je Amfilohije. Na mitingu su bili prisutni Vojislav Koštunica, Amfilohije Radović, vladika Atanasije Jeftić, Velibor Džomić, Bora Đorđević, Matija Bećković, Miodrag Perunović bivši prvak u boksu, Vladeta Janković, Slobodan Samardžić, Milorad Vučelić...

10. maj 2013: Patrijarh Irinej ogradio se u svoje ime i u ime Crkve od svih izjava i činjenja mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i penzionisanog vladike Atanasija Jeftića na protestu na beogradskom Trgu Republike protiv Briselskog sporazuma vlada Srbije i Kosova. "Mitropolit Amfilohije me je pitao da služi moleban u hramu i ja sam se sa tim saglasio. Sve drugo što je činjeno van hrama je njegova lična stvar i njegov lični istup iza kojih ne stojim ni ja, ni Sinod, ni Crkva", rekao je patrijarh Tanjugu. Nema dileme da je mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije, na protestu protiv Briselskog sporazuma, jasno izrekao molitivu za upokojenje legalne i legitimne vlade i parlamenta kao najvišeg tijela zemlje, što je ne samo teološki nemoguće, već nedopustivo i predstavlja kršenje kanona, slažu se vjerski analitičari.

13. maj 2013: "Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije se ogriješio o crkvene kanone, ali i načinio do sada nezapamćen presedan u molitvenom kontekstu ne samo mijenjanjem riječi, već zloupotrijebivši dio u molitvi za stradale na Kosovu jer je na njihovo mjesto stavio politiku i kletvu", kazali su beogradskom “Blicu” u Patrijaršiji.

Amfilohije

16. maj 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u intervjuu za Radio-televiziju Republike Srpske (RTRS) ocijenio neprihvatljivim način na koji se tretira Srebrenica, te odnos aktuelnog rukovodstva države Srbije prema mjestu gdje je u julu 1995. godine ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Amfilohije smatra neprihvatljivim to što se od Srebrenice stvara simbol veći i od Dahaua i Aušvica. Pored toga što je Srebrenicu nazvao ''nesrećom'', Amfilohije tvrdi da se aktuelnim tretiranjem Srebrenice pripremaju novi pokolji, podsjećajući na događaje iz Drugog svjetskog rata, zločine Handžar divizije i ustaških jedinca nad Srbima.

19. maj 2013: Svečanim liturgijskim unošenjem ikone Petra Drugog Petrovića Njegoša u Cetinjski manastir, na Cetinju je, na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj ustanovljen kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja Crkve Božje. U liturgijskoj propovijedi mitropolit Amfilohije je rekao da je i Petar Drugi Petrović Njegoš, poput mironosica, Svetog Save i svog strica Svetog Petra Cetinjskog, svjedok Hristovog Vaskrsenja. "Poput njih, nesumnjivo je svjedok Hristovog vaskrsenja i Sveti Mitropolit Petar Drugi, Cetinjski pustinjak i Lovćenski tajnovidac. Tako je već napisano na njegovoj ikoni koju ovdje vidite, liturgijski unijetu na ovaj sveti dan u hram Roždestva Presvete Bogorodice Cetinjskog manastira", kazao je Amfilohije.

19. maj 2013: Članovi Savjeta Javnog servisa RTCG Vojo Banović, Draško Đuranović i Branko Banjević reagovali su na prilog emitovan u Drugom dnevniku ove televizije, u kojem je, kako su naveli, mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju Radoviću omogućeno da "ratni zločin i genocid u Srebrenici pokuša da opravda kao navodnu osvetu za zločine počinjene nad Srbima", piše “Pobjeda”.

27. jun 2013: “Pedofili i homoseksualci su dio iste priče”, smatra mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. “Оprostite, grijeh je grijeh. Možete ga nazvati kako hoćete. U suštini ista priča. Biblijski, evanđelski i hrišćanski gledano to je potpuno ista priča", tvrdi Amfilohije.

28. jun 2013: "Nemogućnost većine u Saboru Srpske pravoslavne crkve SPC da shvati Njegoša je jedan od razloga zbog kojih je kanonizacija crnogorskog vladara i vladike skinuta sa dnevnog reda", kaže mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Bez obzira na to, on ga naziva svecem. Amfilohije je u emisiji "Živa istina" na Atlas TV istakao da se partijarh Irinej poistovijetio sa crkvom kada je rekao da priča o proglašenju Njegoša za sveca liči na Crnogorce, ali da ne obavezuje crkvu. "Neka mi oprosti moj patrijarh koga ja veoma poštujem, ali se on tom izjavom, o kojoj nije razmišljao, poistovijetio sa crkvom. Niti sam ja crkva, niti je on crkva, niti je Sabor crkva. Narod je crkva", kazao je Amfilohije.

19. jul 2013: Pаtrijаrh Ruske pravoslavne crkve (RPC) Kiril uručio je poglаvаru Srpske prаvoslаvne crkve SPC Irineju, mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju i člаnovimа delegacije SPC-a, ordenje "u spomen nа nаpore nа dobro Svete Crkve u vezi sа 1025-godišnjicom krštenjа Rusije”.

01. avgust 2013: "Ne daj Bože da bude Parade ponosa u Podgorici, nadam se da će ljudi shavtiti da je to jedna besmislena priča", kazao je mitropolit crnogorsko primorski Amfilofije Radović komentarišući nedavno održanu Povorku ponosa u Budvi. "Nikada nijesam rekao da je to Parade ponosa, nego srama sa svim poštovanjem prema tim ljudima", istakao je Amfilohije.

25. septembar 2013: Država je spremna da u okviru svojih aktivnosti maksimalno pomogne obilježavanju 1700-godišnjice Milanskog edikta i osvećenju Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, poručio je predsjednik Filip Vujanović mitropolitu crnogorskom-primorskom Amfilohiju. U Podgorici je održan sastanak Počasnog odbora za obilježavanje 1700- godišnjice Milanskog edikta u okviru kojeg će se izvršiti osvećenje Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. "Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u ime Mitropolije obavijestio članove odbora o aktivnostima Mitropolije povodom obilježavanja 1700. godina Milanskog edikta i osvećenja Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Iskazao je uvjerenje da će ove pripreme obezbijediti da ovaj jedinstveni događaj u pravoslavlju Crne Gore, po vrijednosti i značaju i crkvenim veledostojnicima koji će biti prisutni, bude primjeren njegovom istorijskom mjestu u pravoslavlju Crne Gore. Iznio je i očekivanje da država pruži maksimalnu podršku i pomoć u organizaciji ovog značajnog skupa", saopšteno je iz Vujanovićevog kabineta.

28. septembar 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je, komentarišući zabranu Parade ponosa u Beogradu i najavljenu u Podgorici, kazao da svako ima pravo da živi kako hoće, ali ne i da svoj način života nameće. ega se pametan stidi, time se budala ponosi", istakao je on. Prema njegovim riječima Parade ponosa su rezultat propagande nametnute sa Zapada. Amfilohije je ocijenio da je odluka o zabrani Parade ponosa u Beogradu trezvena. "Nadam se da će takva trezvenost preovladati i ovdje u Crnoj Gori" naglasio je on. "Ima među njima i onih sa određenim poremećajima u samoj prirodi, kao što to biva, ali očigledno većina njih se danas ponaša prema uticajima masovne propagande koja je nametnuta od Amerike, preko Evrope", smatra on.

16. oktobar 2013: “Gejstvom ne samo što se onemogućuje ostvarivanje svrsishodnosti utkane u prirodu muškog i ženskog, nego dolazi do posunovraćenja same ljudske prirode: žensko nije žensko, muško nije muško. Gejstvo vodi samouništenju, samoubistvu, ne samo pojedinca nego - čovječanstva”, ocijenio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.On je u pismu upućenom organizatorima Parade ponosa kazao da je uporno proglašavanje svakog otpora protiv neprirodnog bluda, kao i bilo kog drugog grijeha ništa drugo do obmanjivanje sebe samih i drugih. "Proglašavati strah od grijeha, grjehofobiju za homofobiju, znači ne znati šta je čovjek, poistovjećivati moralnu posunovraćenost za vrlinu, čovjeka grješnika sa grijehom", navodi se u pismu. "Zašto bi bila zabranjena pedofilija? Uostalom, nijesu li danas pornografija i njene nastranosti, od homoseksualizma do pedofilije postali najunosniji biznis koji se mjeri milijardama? Ovaj duhovni otrov njegovanja nagona, razvrata i svih polnih nastranosti od malih nogu, zar nije neuporedivo zarazniji i dugoročno opasniji za cjelosno ljudsko zdravlje od bilo koje droge i zatrovane hrane", istakao je on.

Stevo Vučinić
Stevo Vučinić

21. oktobar 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije ocijenio je da bi bilo dobro da se "gej paraderi" koji ucjenjuju Crnu Goru zamisle i prekinu sa nasiljem nad ljudskim moralom i savješću. "Ono što se juče dogodilo je obeščćenje brka Crnogoraca i čitave Crne Gore. Policija koja je dobila zadatak da brani od nasilja one koji unose nemire i sukobe našla se u obeščćenom položaju. Bilo bi dobro da se ti gej paraderi evropski koji ucjenjuju Crnu Goru zamisle ako zaista misle dobro sebi i Crnoj Gori, te prekinu sa takvim nasiljem nad ljudskim moralom i savješću”, kazao je mitropolit Amfilohije. Prema njegovim riječima ne treba da se skrnavi brk (simbol Prajda) Crnogoraca koji je svetinja jer je u njemu sadržan moral Crne Gore, moral Svetog Petra Cetinjskog, moral Svetog Vasilija Ostroškog. Iz Uprave policije je saopšteno da je 20. oktobra za vrijeme Parade 20 policajaca povrijeđeno, a 60 osoba je privedeno, među kojima 21 maloljetnik. Iz policije je ocijenjeno da je bezbjednosna situacija prije, tokom i poslije održavanja Povorke, uzimajući u obzir određene incidente, bila na zadovoljavajućem nivou, zahvaljujući pravovremenom reagovanju policijskih službenika.

23. oktobar 2013: Bratstvo pravoslavne omladine Crne Gore uputilo je juče otvoreno pismo pokroviteljima i medijima u kojem ističu da pod paravanom grupe Ateisti Crne Gore na društvenim mrežama Facebooku i Twiitteru Centar za demokratsku tranziciju iz Nikšića širi govor mržnje protiv Pravoslavne crkve u Crnoj Gori i mitropolita crnogorsko primorskog Amfilohija. Na dvadesetak zvaničnih adresa, među kojima su i USAID, Balkanski fond za demokratiju, Ambasada SAD, ministarstva Poljske i Holandije, Institut za otvoreno društvo, Koordinacioni tim za implementaciju komunikacione strategije o evroatlantskim integracijama, kao i više firmi iz Crne Gore, juče je stiglo pismo predsjednika Bratstva pravoslavne omladine, jereja Miajla Backovića u kome ih upozorava na sinhronizovanu medijsku propagandu neformalne organizacije Ateisti Crne Gore u kojima su najaktivniji Dragan Koprivica i Milica Kovačević iz Centra za demokrtasku tranziciju CDT, kao i Darko Ivanović iz Građanske Alijanse. "U posljednje vrijeme, na zaprepašćenje svih religioznih ljudi u Crnoj Gori, a naročito pravoslavnih hrišćana, čelnici ove organizacije, Milica Kovačević i Dragan Koprivica, putem društvenih mreža (Facebook i Twitter), u krajnje omalovažavajućem tonu, sa izrazito uvredljivim komentarima se obraćaju pravoslavnim hrišćanima i crkvenim velikodostojnicima", navodi se u pismu.

26. oktobar 2013: Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) organizovala je u Podgorici Petkovdansku litiju za, kako su saopštili, crnogorsku čast, obraz, svetinju braka i rađanja djece.

10. novembar 2013: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije smatra da je Petar Drugi Njegoš utamničen u Meštrovićevom mauzoleju na Lovćenu. On posebno ističe da je Petar Drugi Petrović Njegoš "utamničen u zindanu mermernom, sakriven i kao da ga više nema na Lovćenu". "U stvari, na Lovćenu je Meštrović sa Njegoševom bistom i naci-fašističko-socijal-realističkom vizijom, a to je Meštrovićeva vizija Njegoša. O tome svjedoči Mauzolej na Lovćenu", kazao je za Srnu mitropolit Amfilohije.

5. januar 2014: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rekao je da vjernici ne obraćaju pažnju na izjave lažnog popa Miraša Dedeića, poglavara CPC, koji ga, kako kaže, podsjeća na babu iz "Gorskog vijenca". "Molimo se Bogu da mu Bog vrati pamet, jer očevidno on radi iz svojih ličnih interesa, a ne iz ljubavi ni prema Crnoj Gori, ni prema Crnogorcima, niti iz ljubavi prema Hristu i crkvi Božijoj. Pošto je raščinjen i izbačen iz Carigradske patrijaršije i lišen čina, da bi mogao od nečega da živi i zaradi neki dinar on je došao ovdje da obmanjuje, kao ona baba iz 'Gorskog vijenca', '... kazuj, babo, jesi li vještica", rekao je Amfilohije ističući da je uloga Miraševa u Crnoj Gori od prilike ista kao uloga babe u "Gorskom vijencu".

11. januar 2014: Sociolog religije Mirko Đorđević za Antenu M je rekao: "Kad je u pitanju mitropolit Amfilohije, to nije ništa novo, jer on često koristi takav rječnik i prema mitropolitu Mihailu i prema drugim neistomišljenicima i iz crkvene i iz laičke sfere. To je ružno, naravno, i on nema pravo da se tako odnosi, jer mitropolit Mihailo i CPC imaju legalno pravo da postoje. Pluralizam u pravoslavnom svijetu je činjenica i mitropolit Amfilohije nema pravo da za sebe prisvaja titulu presuditelja ko je prava crkva, a ko je otpadnik, sektaš itd."

30. januar 2014: Predsjednik crnogorskog parlamenta i lider Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić oslikan je na jednoj od freski Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Krivokapićev lik nalazi se na fresci na jednom od gornjih svodova hrama, na kojoj je prikazan pakao. Podgorički paroh, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić kazao je podgoričkim “Vijestima” da je Krivokapić svoje mjesto "u paklu" obezbijedio "neuspjelim pokušajima progona Mitropolije" . Na fresci, koja oslikava pakao, osim Krivokapića, naslikani su i Karl Marks, Fridrih Engels, Josip Broz Tito...

3. mart 2014: “Srpski patrijarh Irinej, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i pjesnik Matija Bećković javno su na podgoričkoj litiji promovisali niz asimilatorskih neistina raspirujući nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju prema Crnogorcima i Crnoj Gori. Nastavili su svoju staru šovinističku misiju jer su im sve slične dosadašnje prošle nekažnjeno”, kazao je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve CPC Mihailo. "Prvo je Mitropolit Amfilohije pokrstio i preobratio u srpsko pravoslavlje Mahmuta Bušatliju nepoznatog i nedokazanog potomka Crnojevića dinastije čime je želio ukazati kako su Crnogorci i njihove vladajuće kuće Srbi. Zatim je povodom 900. godišnjice rođenja Stefana Nemanje izveo političku procesiju i predizborni miting uz podršku velikosrpskih asimilatora, patrijarha Irineja i pjesnika Matije Bećkovića, istakao je mitropolit Mihailo. Prema njegovim riječima, poruka "ovog providnog političkog performansa" bila je mobilisanje i pokretanje Srba u anticrnogorsku kampanju urušavanja Crne Gore njenom denacionalizacijom i depersonalizacijom. "Njihov istup vrvio je od brojnih neistina. Za Irineja 'Crnogorci i Srbi su sijamski blizanci' iako se ovo prirodno biološko svojstvo pojedinaca ne može primijeniti na narode i nacije. Dodao je da srpski i crnogorski narod su nerazdijeljeni, nepodijeljeni jedan (srpski) narod. Iz ove temeljne neistine proizilaze sve njihove brojne konstrukcije, izmišljanja, domišljanja i krivotvorenja istorije, odnosno krivotvorenjem nastale neistine", kazao je mitropolit CPC.

17. mart 2014: “Popovi i vladike Beogradske patrijaršije ne mogu da izađu na kraj sa punjenjem šupljih džepova. Nezakonito su na Srpsku crkvu upisali 12 od 60 kvadratnih kilometara crnogorske crkvene imovine, desetine crkava i manastira od ukupno 650. Samo iz Ostroga prihoduju desetine miliona eura koje vrećama iznose iz zemlje”, kazao je Stevo Vučinić, potpredsjednik Savjeta Crnogorske pravoslavne crkve CPC, piše “Blic” Crna Gora. "Otimaju od sirotinje koja prilaže na ćivot, a reklamiraju 110.000 obroka koje su podijelili sirotinji", ocijenio je on.

24. mart 2014: "Ako su ciljevi NATO pakta ono što se dogodilo nama 1999. godine i što se događa na prostorima Azije i drugdje, onda to stvaranje novog poretka po mnogo čemu liči na one prethodne bezbožne poretke kojima tragovi smrde nečovještvom", kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. "Evropski narodi, nekada hrišćanski, su tim bombardovanjem svete zemlje, svetinja hrišćanskih, naročito na Kosovu i Metohiji, obilježili 2.000 godina hrišćanske istorije. To je znamenje koje će zapamtiti pokoljenja i koje će biti mjera svega što se događalo krajem dvadesetog i početkom 21. vijeka", rekao je on istakavši da se to bezbožno i tiransko nasilje nastavlja u Iranu, Iraku, Egiptu, Libiji, Avganistanu, Siriji i da svoje pipke ispruža u novije vrijeme i prema sjeveru Evrope. Još je rekao da je živo čudo da se oni čiji su se preci borili protiv hitlerovske tiranije i nasilja, naročito u Crnoj Gori, sada bore da postanu "šrafovi u tiranskoj i bezbožnoj mašineriji NATO pakta". "To tiranstvo i to bezbožništvo miriše na onu “zaštitu" Hristovog groba iz vremena krstaških pohoda", smatra mitropolit Amfilohije.

29. april 2014: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije oštrim riječima je osudio politiku Podgorice prema Rusiji, rekavši da je crnogorski premijer Milo Đukanović takvu odluku donio u ime Vlade, ali ne i u ime Crne Gore i Crnogoraca. Amfilohije je u Beogradu, prilikom predstavljanja knjige "Vratiti se Rusiji" direktora Ruskog instituta za strateška istraživanja RISI Leonida Rešetnjikova, iskoristio priliku da kritikuje crnogorsko rukovodstvo. "Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene. To je ono što je ostavio Sveti Petar Cetinjski svojim Crnogorcima, pa bi bilo dobro da i sadašnji predsjednik Vlade Crne Gore pročita ove riječi u trenutku kada po prvi put u istoriji zavodi sankcije Rusiji", rekao je Amfilohije. Amfilohije je ocijenio da je Đukanović takvu odluku donio u ime Vlade, ali ne i u ime Crne Gore i Crnogoraca. "Bilo bi tužno i smiješno da nije istinito. Sve smo mogli očekivati u Crnoj Gori, ali to nijesmo mogli očekivati", rekao je Amfilohije. Kritici se pridružio i autor knjige Rešetnjikov, koji je ranije danas od srpskog patrijarha Irineja primio Orden svetog cara Konstantina, a koji je crnogorskog premijera nazvao "izdajnikom".

Hotel Podostrog
Hotel "Podostrog"

4. jun 2014: “Crkvu na Rumiji bi da ruše ljudi koji ne znaju i koji, prije svega, u Boga ne vjeruju. Ne vjeruju ni u Boga ni u Alaha, ako ga nazovemo i tim imenom”, kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji je na praznik Svetog Jovana Vladimira služio Svetu službu Božiju na temeljima manastira Prečista Krajinska u Ostrosu. Amfilohije se osvrnuo na saopštenje državne uprave za zaštitu kulturnih dobara u kojem se kaže da kult Svetog Jovana Vladimira narušava crkva Svete Trojice na Rumiji.

11. jun 2014: Uprava za zaštitu kulturnih dobara podnijela je krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Danilovgradu protiv Mitropolije crnogorsko-primorske i mitropolita Amfilohija zbog sumnje da su počinili krivično djelo oštećenje kulturnog dobra. "Službenici Uprave za zaštitu kulturnih dobara i glavni inspektor za zaštitu kulturnih dobara izvršili su kontrolu manastirskog kompleksa Ostrog, nakon čega je sačinjen zapisnik i stručni izvještaj. Službena lica Uprave za zaštitu kulturnih dobara su konstatovala da se godinama i u kontinuitetu na manastirskom kompleksu Ostrog i u njegovoj neposrednoj okolini izvode radovi koji narušavaju kulturno-istorijske vrijednosti. Imajući u vidu da su sve radnje preduzete nezakonito, bez saglasnosti ovog državnog organa, odnosno suprotno članovima 102 i 103 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, glavni inspektor za kulturna dobra podnio je krivičnu prijavu osnovnom državnom tužiocu, a ovaj organ će u skladu sa svojim nadležnostima sprovesti zakonom propisanu proceduru", kazala je direktorka Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović.

3. avgust 2014: Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije Radović juče je na Sinjajevini kazao da je istraga poturica značajan istorijski događaj. "Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu", kazao je Amfilohije. Ispred crkve Ružice dijeljena je knjižica u kojoj je pjesma “Тramni pohod na crkvu Ružicu 2004.” autora Miodraga Muja Bojića. Bojićeva pjesma na pogrdan način govori o poglavaru CPC, a autor se služi terminima "raspop Miraš”, "raskolnik", "sotona", "dukljanska tvorevina". Liturgiju je, tradicionalno, služio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, koji je održao i besjedu. A na svega stotinak metara od crkvenog dvorišta gdje je sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, pred nekoliko stotina okupljenih, održavalo vjerski obred, pod šatorom ugostitelja Ranka Delića, približno isti broj ljudi veselio se uz go-go plesačicu, turbo folk, piće i roštilj.

4. avgust 2014: Islamska zajednica i njeni vjernici u Crnoj Gori duboko su uvrijeđeni iznesenim stavovima mitropolita Amfilohija, odnosno njegovim vrijednosnim sudom o istorijskom događaju sa početka 18-og vijeka, u kojem je izvršen progon nad pripadnicima islama u jednom dijelu Crne Gore, navodi se u saopštenju Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori. "Prvosveštenik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je, u tom kontekstu, nazvao pripadnike islama 'lažnim ljudima sa lažnom vjerom', a njihovo učenje 'duhovnom smrću', i riječima 'spasavanje Crne Gore' opravdao tzv. 'Istragu poturica', odnosno masakr nad tadašnjim muslimanima koji je, prema nekim istorijskim izvorima, izvršio vladika Danilo Petrović. Teško da se radi o neznanju, prije će biti da je riječ o isključivostii , kao o dominantnom obrascu odnosa prema islamu, kada je u pitanju retorika ljudi koji već duže vrijeme rukovode ovom crkvom. Možda bi ljude kratkog pamćenja moglo začuditi da vladika Amfilohije tako kvalifikuje islam, s obzirom da je poznato koje je sve civlizacijske, kulturološke, arhitektonske, umjetničke i duhovne tekovine podario islam i svjetskoj civlizaciji i ovdje u Crnoj Gori, kao vjera proizašla iz istog monotesitičkog korijena, kao i hrišćanstvo i judaizam. Štaviše, sama činjenica da su brojne hrišćanske crkve i manastiri sačuvani i izgrađeni tokom viševjekovne dominacije islama, bila bi dovoljno obavezujuća da se o islamu promišlja bez predrasuda i negativnog naboja", ističe se u saopštenju.

15. avgust 2014: Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije ponovo je kritikovao vlast, zamjerivši joj na politici koju vodi prema Rusiji. On je na narodnom saboru u kolašinskom selu Gornje Lipovo kazao da "gordost, samoljublje i vlastoljublje pomračuju ljudski um". Ti poroci, dodao je on, uzrok su i onog što se trenutno dešava na spoljnopolitičkoj sceni. "Šta se događa u kijevskoj Rusiji sada zvanoj Ukrajina, šta se događa u Siriji i šta se događa na našem Kosovu i Metohiji, šta se nedavno događalo kod nas, šta se događa na svim ovim prostorima, a iza toga šta je? Vlastoljublje, vlast opaka i otrovna, pa kada se to ovaploti u ljudima koji budu na čelu naroda i država onda tek oni otruju i narode i države i povedu ih za sobom. Vlastoljublje u krv je zalilo i zalivalo kroz vjekove ljude i zemaljske narode,", rekao je.

25. oktobar 2014: Mitropolija crnogorsko-primorska održala je litiju podgoričkim ulicama u susret Svetoj Petki koja se slavi 27. oktobra. Litija je bila posvećena porodici i rađanju djece. Mitropolit Amfilohije je na liturgiji u Hramu Hristovog vaskrsenja, koja je prethodila litiji, predstojeću Paradu ponosa nazvao “paradom smrti i samouništenja”. "To je budite uvjereni, pred Bogom vam govorim i svetim božjim ljudima, parada smrti i smouništenja, parada ubistva i uništenja roda ljudskoga. To je parada samoubistva i obesmišljenja svega onoga što jesmo i što nosimo u sebi", naglasio je Amfilohije. Upravo zbog ovakvih i sličnih izjava Amfilohije će biti proglašen za homofoba godine na predstojećoj Paradi ponosa.

8. novembar 2014: Dvije bolesti opake i otrovne su harale ovim prostorima - poturčenjаštvo i brozomorа, kazao je mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije. "Prva bolest je poturčenjaštvo. Jedan dio našeg naroda, po onoj Njegoševoj: 'poturči se plahi i lakomi' je promijenio vjeru, odrekao se časnoga krsta i vjernosti nemanjićkoj otišao je u muslimane. I danas svako ima pravo da se opredijeli u svom životu, ali kad se opredjeljujemo treba uvijek da biramo ono što je bolje od onog što je gore", rekao je mitropolit Amfilohije koji je danas služio nа Mitrovdаn Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi Svetog Dimitrijа u Kolаšinu.

10. novembar 2014: Islamska zajednica Crne Gore reagovala je danas na izjavu mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je u subotu u Kolašinu kazao kako je prelazak na islam na prostorima te zemlje, ili kako je nazvao čitav proces "poturčenjaštvo", bolest. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić izjavio je da je posljednja izjava mitropolita Amfilohija, klasičan primjer govora mržnje. "Na svakom skupu na kojem je on prisutan, njegove izjave se pretvore u govor mržnje. Ne znam zbog čega je to izraženo u zadnje vrijeme, ali je nažalost tako. Želim da podvučem da je izjava mitropolita Amfilohija govor mržnje, a sa ovim bi se trebali pozabaviti i ostali državni organi u Crnoj Gori, jer na ovakav način on ponižava i vrijeđa muslimane, a skoro smo imali priliku da čujemo njegovu izjavu o istragama poturica. Ja sada pitam da li je ovo neki poziv na linč muslimana? Zna li mitropolit Amfilohije da su devedesete godine iza nas, da živimo u novim okolnostima?" upitao je Fejzić.

Parada Ponosa u Budvi
Parada Ponosa u Budvi

14. novembar 2014: “Iznenađen sam ne samo reakcijom Rifata efendije Fejzića, reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori, nego i tonom i sadržajem reakcije”, kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, i dodao je zabrinjavajuća reisova ambicija da mitropolitu crnogorsko-primorskom zabrani da govori o poturicama i poturčenjaštvu.

12. decembar 2014: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rekao je da u svijetu vlada "demonkratija", a ne demokratija i da je sadašnji svjetski poredak nasljednik nacifašizma i boljševizma. Mitropolit Amfilohije kaže da je "Srbija u borbi Davida i Golijata". "David srećom ima pored sebe veliku majku Rusiju, koja ponovo preuzima svoju istorijsku ulogu za spas ne samo Balkana, pravoslavlja i Rusije, nego cijelog svijeta", istakao je mitropolit Amfilohije za rusku televiziju "Carigrad". On je ocijenio da ruski predsjednik Vladimir Putin čuva iskonski moral Rusije, a njegova politika nastavlja vrijednosti pravdoljubivosti i nije zasnovana samo na unutrašnjim ruskim interesima. Mitropolit Amfilohije je naglasio da je Zapad oduvijek imao neko nepovjerenje, sumnju i strah prema pravoslavlju, još iz vremena Vizantijskog carstva, zato što je Rusija bila i jeste velika država svjetskih razmjera, ali država koja nema osvajački imperijalni duh, za razliku od Zapada, koji nikada nije odustao od raznih krstaških pohoda.

Zaključak

Možda se nekome čini na osnovu velikog broja političkih izjava da se ne radi o svešteniku hrišćanske crkve. Mnoge zvijezde masovne kulture pozavidjele bi mitropolitu Amfilohiju na prisustvu na internetu. To samo govori da živimo u svijetu u kojem uglavnom destrukcija i zlo predstavlja vijest. Ovo je samo manji dio informacija koje se nalaze na internetu, u štampi, ličnim dokumentacijama. Zaključili smo sa 2014. godinom, vjerujući da će zastupljenost mitropolita Radovića biti zamašna i nadalje, pa će to biti tema nekog drugog rada.

Pokojni Mirko Đorđević, sociolog religije i sigurno najveći poznavalac pravoslavlja i religije na prostorima Balkana, opisao je Amfilohije sljedeći riječima: "Svaka njegova izjava dovodi do nesporazuma. U njegovim objavljenim knjigama i tekstovima nema dokaza da raspolaže rafiniranim estetičkim čulom. Naprotiv, mjerila su mu retrogradna, klasicistička i, čak, socrealistička, u smislu antimoderne, a rječnik saopštenja koje potpisuje ostraen: na skaradnost on odgovara skaradnošću ('evropski izmet'). U tom krugu nema rasprave, on je zatvoren i zaokružen u skandal.

Srpska pravoslavna crkva se pojavom političke ličnosti Slobodana Miloševića vratila krupnim koracima na političku i društvenu scenu, vremenom sve otvorenije se namećući kao vrhovni moralni i ideološki arbitar. Odlaskom Slobodana Miloševića i promjenom vlasti u Srbiji njena uloga nije oslabila, čak, štaviše, došlo je do još većeg urušavanja sekularnosti države i ulaska SPC u sve sfere života, počev od vaspitanja djece i omladine, do sveukupne kulturne i civilizacijske orijentacije društva u cjelini. Dakako, SPC je takav kurs zauzela i u Crnoj Gori, promovišući vrijednosti krajnje arhaičnosti, kolektivizma, antizapadnjaštva, ksenofobije i, dodatno, nacionalističku, velikosrpsku politiku, negiranje postojanja crnogorske nacije, jezika, urušavajući i mijenjajući kulturnu baštinu Crne Gore, obilježenim visokim stepenom netolerancije i agresivnosti. U tome joj dobrim djelom pomažu i vlasti Crne Gore svojim pasivnim odnosom prema agresivnom djelovanju SPC, izbjegavanjem konfrontacije i sa čelnicima SPC u Crnoj Gori i sa velikim brojem njenih radikalnih pristalica. Takvim ponašanjem samo su još više otvorili vrata SPC u njenom prodoru na državni univerzitet, škole, devastaciji spomeničke baštine, direktnom miješanju u politički život, organizovanju antivladinih i anticrnogorskih aktivnosti, narušavanju međukonfesionalnih odnosa i građanskog mira.