Zašto TV dnevnik? Zašto primoravam sebe da gledam televiziju, naročito javni servis u Srbiji, kad zahvaljujući internetu i VPN tehnologiji mogu da gledam BBC?

Zašto čim otvorim oči, „otvorim“ i TV? Razlog je jednostavan. Volim televiziju kao medij. Odrastao sam uz RTB, ali stvarno odrastao. Ne samo kao gledalac. Otac, novinar, me je vodio na Sajam, gde je bilo prvo sedište tadašnje Radio Televizije Beograd. Sećam se prvih reportažnih kola, sve je išlo „uživo“, stajao sam na galeriji i gledao kako, bravurozno, Radivije Lola Djukić i njegova ekipa „izvode“ „Servisnu stanicu“. Bila je to crno bela magija, sjani kamermani, sjajni glumci. Sećam se da je jednom RTB uspela da snimi TV dramu u studiju iz samo nekoliko kadrova, manje nego u jednom Hičkokovim filmu. Maestralno delo kamermana Voje Lukića.

Šta se sve desilo sa javnim servisom, šta se desilo sa televizijom, u kojoj sam i ja proveo toliko godina? Jednostavno, delila je sudbinu Srbije. Ali danas se Srbija menja mnogo brže, a javni servis se menja mnogo sporije.

Zašto država Srbija nema plan za razvoj javnog servisa? Šta javni servis treba da bude u narednih deset godina? Kakvoj Srbiji će za deset godina trebati javni servis? Sve su to pitanja o kojima će biti reči u ovim TV dnevnicima.

Javni servis juče, danas, sutra

Teret reforme javnog servisa ne sme da bude samo na zaposlenima i rukovodstvu. Država je odgovorna za javni servis i trebalo bi da stvori uslove za jedan moderan, efikasan javni servis, koji ne služi narcisoidnom rukovodstvu da objavljuje rejtinge u takmičenju sa privatnim televizijama. Javni servis mora da iznedri kvalitet, koji ponekad nece imati rejting, ali će imati uticaj.

Da li imamo sad takav javni servis? Nažalost, još ne. Država bi trebalo da im pomogne da ostvare socijalni program, da se RTS oslobodi velikog broja zaposlenih, a da država tačno kaže šta bi trebalo javni servis da ima.

Pre nego što počnem neku vrstu analize junskih napora hiljade zaposlenih na RTS, još samo nekoliko napomena.

Kao čovek, čija je porodica imala veliki, kako se u ondašnja socijalistička vremena zvalo, „minuli rad“ u RTS, uvek mi je žao kad vidim kako se radi, a sigurno da može bolje, i umnije. I što je najvažnije, mnogo televizičnije. Drugo, moramo da budemo svesni da kako odumire takozvana „dušebriznička država“, tako odumire i sam koncept „javnih servisa“, koji su u ona analogna vremena, bili nosioci da poduče, zabave i informišu ljude.

Danas u digitalno doba, mogućnosti su neizmerne, te javni servisi, moraju da se prilagode novom vremenu. Kvalitet iznad gledanosti, što kod nas, sticajem prilika, ambicijama, i ponekad sujetama, ljudima koji su vodili RTS, nije bilo bitno. Danas se sve više mladih informiše preko društvenih mreža. Idućeg meseca govorićemo o rezultatima jednog istraživanja, pored takvih platformi kao što su “Netflix”, “Amazon prime” ili balkanska varijanta “Pickbox”. Znamo da je skoro 70% Srbije obuhvaćeno kablovskim sistemima, znači i internetom, I da se televizija sve manje gleda na onaj klasičan način, da se uključi TV prijemnik i da, kako nam je nekad govorio veliki urednik, a kasnije direktor TV, Nenad Ristić, “ekran isijava dok se ne krene na spavanje”. TV aparat je nekad bio centar okupljanja ne samo porodice, već u prvim danima televizije u Jugoslaviji i centar okupljanja komšiluka. Danas se, zahvaljujući novim tehnologijama, TV program sve više gleda indivdualno, preko mobilnih platformi, a ljudi, gledaoci, sve više kreiraju sopstveni program i satnicu.

No vratimo se program u junu 2017.

O prošlosti i izgubljenoj hrabrosti i kritičnosti

Početkom meseca, video sam da je BBC, koji je ‘’uzor za javne servise“ producirao pozorišnu dramu „Čarls III“ koja je bila nominovana za nagradu „Tonny“. Drama je imala premijeru aprila 2014. u jednom londonskom pozorištu. Delom je triler, delom porodična drama, a najviše politička. Nastala je posle velikog skandala kad je ustanovljeno da je najčuveniji Mardokov tabloid hakovao govornu poštu nekih ljudi. Pod pritiskom javnosti Mardok je morao da ugasi taj tabloid.

Samo 3 godine kasnije, drama je doživela BBC obradu.

Kratak sadržaj: Čarls, najzad, postaje kralj. Vlada je predložila zakon kojim je izglasano i ograničavanje slobode štampe. Kralj Čarls treba samo da ga potpiše nemajuci ustavna ovlašćenja da bilo šta u njemu menja. Čarls to odbija, jer se takav zakon duboko kosi sa njegovim uverenjima da štampa mora da bude slobodna i jer misli da se zakonom na mala vrata uvodi cenzura. U jednom trenutku Čarls raspušta parlament i zakazuje nove izbore. Velika Britanija je u haosu, Vilijam, Kejt i Premijer traze da Čarls abdicira, a što je najzanimljivije, Kejt postaje njegov najljući neprijatelj i glavna organizatorka „pobune“ protiv Čarlsa. Čarls abdicira, a Vilijem i Kejt postaju kralj i kraljica. Loza je sačuvana.

Nisam ovo napisao da bih glorifikovao britansku demokratiju ili BBC. Dok sam gledao ovu dramu, pitao sam se gde su se na javnom servisu Srbije izgubile političke drame, drame iz savremenog života? Zamislite da je RTS producirao dramu u kojoj Djindjić preživljava atentat, kao bi on sad vladao, ko bi mu bio saveznik ili da napravi bar nešto slično seriji „House of cards“ (Kuća od karata). Serija koja, sad vidimo, ima srpsku verziju, ali u stvarnom životu u kom svi živo pokušavaju da Vučiću naplate „vernost“ za podršku novoj mandatarki Ani Brnabić.

Nekad davno bilo je takvih drama i serjija. U ono ‘’vreme socijalizma’’ Lola Djukić je pisao „Gradjanina Pokornog“, „Crni Sneg“, serije koje su, ponavljam za ono vreme, bile i te kako provokativne.

Gde se ta hrabrost usput izgubila.

Javni servis po liniji manjeg otpora odlazi u istoriju, prave se serije po pisanijama Mirjam, pa slobodno možemo da pitamo, a zašto bi neke turske serije bile pogubnije za stanje kulture gradjana Srbije od serija radjenih prema pisanijama Mirjam? Čak kad se i sad pogledaju serije kao što su „Bolji život“ ili „Vruć vetar“ u njima je bilo više kritike društva, nego u bilo kojoj seriji danas. Ali, opet se kreće u prošlost. Radi se serija “Nemanjići”. A pitam se, da bi ta serija i bila moćna, za nju treba i mnogo para. Da li RTS sad ima te pare? Ne verujem. Da ima novca bilo bi i para za socijalni program, jer bez racionalnog smanjivanja broja zaposlenih samo onih 150 dinara mesečno i novac iz budžeta za velike projekte nisu dovoljni.

Današnjica jefitne televizije

Današnjica na javnom servisu postoji samo u TV dnevnicima i debatnim emisijama. To je, znamo svi, vrlo jeftina televizija. Pozovete 4 gosta, koji sede, a ponekad i stoje. Najčešće se svadjaju. Kakofonija glasova i stavova. Niko nikog ne sluša. Zanimljivo da za tolike godine, nismo izgradili kulturu dijaloga u kojoj RTS ima i te kako važnu ulogu.

Najbolji primer bila je emisija „Upitnik“ na temu „Kakva nam nova vlada treba“. Emisija je bila na programu 06. juna. U studiju samo 4 političara, Marija Obradović, potpredsednica SNS, Branko Ružić, potpredsednik SPS, Tamara Tripić, potpredsednika DS, i Čedomir Jovanović, predsednik LDP. Političari iz 4 stranke, koji su nadglasavali i vredjali jedni druge, tako da na kraju ni sama voditeljka, Olivera Jovićević, nije znala šta da radi sa gostima. Umesto eksperata, stručnjaka koji bi, svako iz svog ugla, rekli kakva bi nam vlada trebalo i šta bi ta vlada trebalo da radi, atmosfera iz Skupštine je preseljena u TV studio. Na kraju, da li smo dobili odgovor? Nismo. Naročito sam bio iznenadjen verbalnom agresijom potpredsednice DS. Takvim načinom razgovora, teško da će se ova stranka vratiti i imati mesto koje je nekad imala.

Gde se izgubilo dokumentarno i istraživačko novinarstvo

Gledajući sve ove emisije u studiju pitao sam se gde se izgubilo dokumentarno istraživacko TV novinarstvo. Nekad, davno, postojale su emisije kao što su bili „Vidici“, „Reflektor“, kad su novinari išli na teren, tragali za odgovorima, razgovarali sa ljudima. Bili su to pravi mali dokumentarci. Tragovi takvog novinarstva nalaze se u emisijama produkcije „TV Mreža“ ali je to - eksterna produkcija. Da li, tako, javni servis rešava problem tugaljivih tema? Neka to uradi neko drugi, ne moramo mi, da se ne zamerimo nekome ‘tamo gore’? Da li neko u RTS štopericom meri koliko je ko dobio vremena i da li mu je to glavni argument u raspravama o zastupljenosti u programu?

Da li se sećate, kada je RTS pokrenuo neku aferu? Imam utisak da na jutarnim kolegijumima novinari i urednici prvo pročitaju novine, saslušaju radijsko izdanje „Novosti dana“ u 15.00 pa onda kreću da „sklapaju“ TVD. Kad pogledate prilog u TVD, znate da ste tu temu već negde videli, čuli ili već nešto pročitali o njoj.

Nikako ne mogu da shvatim zašto TVD u 19.30 mora da bude tako sterilan , ravan, kao nekad davno žurnali ‘’Filmskih novosti’’ koje smo gledali po bioskopima, a TVD3 mnogo slobodniji. U 19.30 kao da čitate „Službeni glasnik“, dok u TVD3 još i čujete neku životnu temu ili nečiji lični stav.

Zamislite kakvu bi revoluciju izazvalo rešenje, koje u svetskim TV postoji vec godinama, i u javnim servisima, da jedna ista ekipa uredjuje i vodi glavni TVD godinama, od ponedeljka do petka. U RTSu je to nemoguce iz hiljadu i jednog razloga. To se i vidi na program. Sedam dana - sedam različith pristupa vestima.

Istovremeno, preporučujem jedan eksperiment. Zatamnite sliku za vreme TVD i samo slušajte. Biće to jako solidan radijski dnevnik. Slika koja je suština televizije je u drugom planu.

Najgori je prikriveni marketing u informativnom programu. Tako smo 09.juna u Jutarnjem programu saznali da je u Tunisu divno letovati. Sve je divno i krasno, i turisti i novinar krajnje srećni i zadovoljni. Ni reči o eventualnoj opasnosti od terorizma. Bar da su u uglu stavili oznaku PP. Ovako, kad se nešto radi „Ispod žita“ zašto bi im iko verovao i za neke druge priloge.

Ono što godinama funkcioniše to je ‘’Žikina šarenica“. Gledam tu emisiju, Žika Nikolić je najbolji naslednik legendarnog voditelja, novinara Baneta Vukašinovića. Jedino imam problem, kad Žiki i njegovoj urednici Oliveri Kovačević uručuje nagradu čovek, koji iz nedelje u nedelju komanduje narodnim orkestrom u studiju i koji je organizator manifestacije i nagrade.

Isto mislim da je neukusno obavezno stavljanje na špicu imena generalnog direkrota, direktora programa, urednika posle neke serije. Da li ste to još videli na nekoj TV u svetu? Ja nisam. Istina, to je uveo Aleksandar Tijanić, ali mislim da je vreme da se to ukine. Neukusno deluje, a mislim da i gledaoce to ne zanima.

Daleko od uloge javnog servisa

Imali smo mlako učešće javnog servisa u kosovskim izborima. Ne na sam dan izbora već u predizbornoj kampanji. Očigledno je bila forsirana Srpska lista, ali nismo čuli ko je ko na njihovoj listi, zasto bas ti ljudi, šta je plan, šta je deo njihove političke akcije. Više smo slušali o Haradinaju, manje o Kurtiju, a desilo se to što se desilo.

Ako bismo kojim slućajem ocenjivali RTS kanale, koji je najbliži ulozi javnog servisa, sigurno da bi tome bio najbliži Drugi program RTS. Velika je šteta što taman kad se drugi program ‘uhoda’, a gledaoci na njega naviknu, uslede obavezni prenosi Skupštine i sve se poremeti. Zato je vrlo važno, da se što pre otvori parlamentarni TV kanal, na kome bi se prenosile ne samo sednice već i sednice odbora i drugih skupštinskih tela. Tako bi, onda, gledaoci mogli da vide, kakav je put i kako se donose zakoni i kako ide rasprava po odborima.

Zašto je RTS1 daleko od uloge javnog servisa? I, budimo precizniji, naročito informativni program, koji je ‘’ravan’’ i ‘’ziheraški’’ uredjivan? Naprimer, požar na deponiji u Vinči našao je mesto na programima Beogradske hronike tek nekoliko dana pošto su svi mediji već počeli da izvešatavju o ovoj ekološkoj opasnosti. Zar ne bi bilo bolje da je javni servis medju prvima javljao o naporima da se taj požar ugasi i da, bar do sad, nije bilo neke velike opasnosti po zdravlje Beogradjana? Osim smrada, koji je i te kako bio problem.

Medjutim, nije samo tad Informativni program ‘’kaskao’’.

U TVD 2 samo je pročitana vest o romskom dečaku kog su istukli jer je želeo da drži srpsku zastavu, dok mu drugi dečaci to nisu dopustili. Televizija je slika, vest koja zaslužuje mnogo veći društveni angažman nego onaj od samo nekoliko redova. U stilu, mi smo zabeležili, eto, niko ne može da nam kaže da nismo, ali kako, to nije važno. Forma je zadovoljena.

Ništa bolje nije prošla ni najava Predsednika Srbije Aleksandra Vučića ko će biti novi mandatar. Samo prenos konferencije za štampu.

Saopštavanje imena mandatara je u svakoj zemlji veliki politički dogadjaj. Posle izbora i izglasavanja budžeta i i te kako važan. I, umesto da u studiju budu stručnjaci, predstavnici vlasti i opozicije koji bi, pre i naročito posle, razgovarali o odluci Predsednika - ništa. Opet ziheraški, da se ne talasa, jer kad se tako radi, onda se najmanje može pogrešiti.

Zašto tako, zašto linijom manjeg otpora, nije mi poznato. Javni servis bi trebalo da otvara pitanja, da inicira debate u srpskom društvu.

Otvorena su dva poglavlja, o autorskim pravima i carinskoj uniji. Osim zapisničkog stila, ni reči više. Da li je moguće da samo na privatnoj TV N1 imaju gosta koji kompetentno objašnjava gledaocima o čemu se radi? Info centar EU stalno organizuje tribine o poglavljima za novinare, da se novinari upoznaju sa procesom priključivanja Uniji. Evo, ovih dana, EU centar organizuje nekoliko rasprava, na primer o javnoj upravi. I opet o tome izveštava samo jedna televizija. Najlogičnije je da je to bude javni servis. Ali nije.

Kad većini novinara poglavlja nisu jasna, kako tek očekivati da gradjani znaju o čemu se radi?

Pa se posle čudimo što u istraživanjima javnog mnjenja mladi iskazuju bojazan prema EU.

Ne zagovaram agitpropovsku propagandu, ali neverovatno da javni servis nema serijal šta koje poglavlje predstavlja, šta su prednosti, a šta mane, kako i šta Srbija treba da ispregovara, nemoguće da nema toliko novca da dvočlana ekipa ne može da otputuje u neku susednu zemlju EU i pokaže kako su oni rešili probleme, koji su slični problemima koje ima i Srbija.

Uspeh i promašaji

Da ipak može pokazuje emisija „Upitnik“ u kojoj je tema bila tužba protiv 19 zemalja, članica NATO, zbog bombardovanja i posledica zbog bombardovanja osiromašenim uranijumom. Emitovana je 13. juna. Gosti advokat Srdjan Aleksić, pravni reprezent gradjana, prof. dr Danica Grujičić, veliki pobornik teze da je razlog velikog skoka malignih oboljenja u Srbiji posledica NATO bombardovanja, prim. dr Verica Jovanović, v.d. direktora Instituta Batut i Milan Antonijević iz JUKOMa. Staloženo, bez nervoze zagovronici teza da je porast obolelih od raka u Srbiji izmedju mnogih i posledica upotrebe osiromašenog uranijuma i direktorka insituta za zdravlje Batut, koja je statistikom dokazala da je taj rast u okvirima evropskog proseka. Ali, ono što je najvažnije je dobro obradjena tema, dobro pipremljena urednica i voditeljka i lepo vodjena emisija.

Da li je to tako dobro bilo uradjeno zato što nije bilo prisustva dnevne politike i političara ne znam. Ali, očigledno je da se kad se hoće, može se. Mogli bi srpski političari da se ugledaju na ove goste „Upitnika“

Ali pored jednog uspeha, ide nekoliko neuspeha i propuštenih šansi.

Beogradska filharmonija je po prvi put organizovala koncert na otvorenom, čak je i čuveni Zubin Mehta bio gost. Da li je moguće da javni servis ne prepozna ovakvu priliku za direktan prenos, da gradjani Srbije vide nešto lepo, nešto važno? Skupilo se, neki kažu i preko 20.000 ljudi. Impresivno i ohrabrujuće. Samo podsećam da i sam RTS na svom Trećem programu i te kako i sam emituje tudje snimke sličnih koncerata. I sad, kad se desi u našem dvorištu, dogadjaj - ne postoji. Znam da su problem i autorska prava i sva ostala prava izvodjača, ali zar nije to uloga javnih servisa, da gradjanima približe velike kulturne manifestacije?

O ovom koncertu će se još dugo pričati, ali sigurno da bi se pričalo još više, da je bilo direktnog prenosa. Šteta, takva šansa se ne ukazuje svaki dan.

Ali je zato lako ukinuti nešto. Posle 15 godina postojanja ukinuta je emisija ‘’Trezor’’. Retka prilika da gledaoci vide da istorija TV ne počinje od svakog novog Generalnog direktora, vec da RTS ima istoriju vrednu jedne Srbije. Obrazloženje da postoji poseban kanal Trezor na IPTV Telekom, je slabašno. Još jedan dokaz da svaka rukovodeća garinutura koja dospe na RTS udari crtu i veli, e sad, istorija počinje od nas.

Kao što sam već rekao, za nacionalne televizije nema većih izazova od izbora, donošenja novog budžeta - ili događaja vezanih za inauguracije. To su posebni izazovi za koje ozbiljne TV angažuju najbolje profesionalce, ne samo da vode program. Mnogo je važniji izbor urednika, odnosno onih koji se u svetu zovu producenti. (Kod nas se producent se zove čovek koji vodi računa o parama, organizuje ekipe i novinare, vodi računa o prevozu. U svetu, producent je čovek koji pravi program koji se bavi uredničkim poslom.)

No vratimo se temi.

Posle dugo godina, novoizabrani Predsednik je odlučio da napravi gala, svečani prijem, da pozove goste i da Palati Srbija vrati stari sjaj koja je ona, kao Palata federacije, nekad imala. Gala prijem kao takav, o kome će se još govoriti, da li je trebalo tako i toliko ili drugačije, nije moja tema. Moja tema je televizijski prenos.

RTS u tome ima tradiciju, koja je počela još sa Dimitrijem Stančulovićem, pa se nastavila sa Momom Martinovićem, a sad sa Veselinom Grozdanićem. Zanimljivo je da je RTS, još u vreme kad se zvao RTB uvek imao jaku tehničku ekipu inžinjera i kamermana. Sećam se da su Francuzi bili i te kako zadovoljni produkcijom programa uživo iz Dubrovnika, kad su reportažna kola iz Beograda trajektom iz Cavtata prebacena u luku pod zidinama. Prenos za Žak Šansela, koji su zajedno radili TVZ i TVB, bio je odlično odradjen. Ali vratimo se prenosu inauguracije. Elem, tehnički to je bio veoma dobro uradjen posao. Reporterski - veoma slabo. Od voditelja u studiju, do reportera u Palati Srbija.

Ako treba da dodelim ‘’Oskar’’ meseca, on ide reporterki RTSa koja je pitala Franka Fratinija:“Koliko je važno za odnose Italije i Srbije to što je 12 rimskih vladara rodjeno na teritoriji Srbije“. Siguran sam da Fratini za sve vreme svoje političke karijere nije dobio ovako duboko intelektualno pitanje. A uz to, ajde da se dogovorimo, da li ih je bilo 12 ili 17 , kojim danom ih ima 12, a kojim danom ih ima 17?

Da li je učtivo da Rogozina reporter pita na engleskom umesto na ruskom ili da se Kolindi novinarka zahvali sa „Hvala najlepša“?

Pitanja gostima su bila proceduralna, nijedno oštrije ili bar polemično.

Pri kraju prenosa, imao sam veliku raspravu na Tviteru sa jednom od urednica sa RTS. Moja primedba je bila da kad vidimo na ekranu da Predsednik Vučić šeta salama i da, kad mu u jednom trenutku prilazi madjarski premijer Viktor Orban, pozdravlja se sa njim i odlazi, to što vidimo mora i reporter-komentator da pomene. Medjutim, u tom trenutku „vergla“ unapred napisan tekst o prostoriji u kojoj se zvanice nalaze. Na moju primedbu zašto bar izmedju dve zapete nije rečeno,”evo madjarski Premijer se pozdravlja sa Vučićem”, jer to je bila slika, odgovor je bio, ‘’Pa imali smo Orbana kad je dolazio i dao nam je izjavu. Ko još izveštava o odlasku?“. E, to i jeste osnovni problem urednika na RTSu, što ne poštuju sliku ni u direktnom prenosu, ni u prilogu. Slika jednim putem, a tekst drugim. Ništa im ne vredi ni škola BBC, ni škola bilo čija, to je jednostavno tako. A počelo je još davno, davno, kad je jedan od šefova u informativnom programu rekao da takozvani „natural sound“ u prilozima nije potreban, već samo glas reportera i slika. Ja studentima objašnjavam da je televizijski prilog kao mali film, da imaju za razliku od drugih medija mogućnost igranja sa slikom, zvukom i tekstom. Nažalost jako malo reprtera na RTSu to radi. Ali, pogledajte priloge na HRTu ili RTLu. Potpuno drugačija priča, bar što se tiče dramaturgije priloga.

Ali, bez obzira što Srbiju čeka nova vlada, bez obzira što će Srbija 100 dana skenirati novu vladu, pratiti joj svaki korak, ode RTS u letnju šemu. Šta to znači? ‘’Odokativno’’ više filmova i zabave. A život? Život će da sačeka do prvog oktobra.

I na kraju o vesti koju verovatno nećemo videti.

Društvene mreže već danima bruje o inicijativi stotinu porodica na Jadranu koje nude besplatno letovanje porodicama iz čitavog regiona koje imaju decu s teškoćama u razvoju.

Akcija je krenula iz Postira na Braču pod sloganom “Nije sve u šoldima”,

Da li je moguće da nema toliko inventivnosti i novca da se pošalje dvočlana ekipa RTSa na Brač?

Istina, za razliku od drugih TV ekipa, ona RTSa nikad nema samo dva člana, već mnogo više, ali i o tome za mesec dana.