Anatomija šatorske braniteljske revolucije

Proteklih nekoliko dana Hrvatska je prošla kroz dramu koja je vrhunac brijega zvanog "prosvjed branitelja". Iz šatora na Savskoj ulici u Zagrebu taj se protest prelio u sam centar nacionalne političke moći, hrvatsku Vladu, možda i upravljan na daljinu iz opozicije. Može li premijer Zoran Milanović odgovoriti izazovima?

 

Sedam mjeseci napetosti
 
Bio je to jedinstveni politički događaj u dosadašnjoj povijesti samostalne Hrvatske. Predsjednik Vlade Zoran Milanović i njegova dva ministra Ante Kotromanović (obrana) i Predrag Matić Fred (branitelji) sjeli su za stol s predstavnicima ljudi koji već više od sedam mjeseci protestiraju u šatorima pred Ministarstvom branitelja u centru Zagreba tražeći za sebe bolji položaj, iako im po mnogo čemu nije ni ugrožen. Čak ni to ne bi bilo dovoljno za ocjenu o jedinstvenosti, da nije jednog drugog momenta: cijeli sastanak direktno je prenošen na nacionalnim televizijskim kanalima, na svim portalima pratio se iz minute u minutu poput važnih utakmica, a integralno je dostupan na Vladinom kanalu na YouTubeu. Takvo otvaranje javnosti Hrvatska još nije vidjela. [1]

Ali to je samo forma, ipak je bitan sadržaj. Sastanak je održan kao posljedica nereda koji su se 28. i 29. svibnja događali na Markovom trgu, platou između zgrada Vlade i Sabora, hrvatskog parlamenta. Tada su se branitelji koji već više od 220 dana protestiraju u šatorima pred Ministarstvom branitelja pridružili radnicima nekoliko propalih tvrtki koji su tražili svoja prava. Radnici su rekli svoje i otišli, a branitelji su odlučili ostati. Točno su znali što će se dogoditi, jer je na tom mjestu protestiranje i masovnije okupljanje dozvoljeno od 8 do 22 sata, i znali su kakvu će reakciju isprovocirati. Kad ih je policija pokušala deložirati s trga, uz pomoć nekoliko svećenika povukli su se na rezervni položaj, u crkvu Svetog Marka i policiji je ostalo samo da oko crkve postavi kordon. Puna dva dana trajala je pat pozicija, uz puno političkog prepucavanja, zemlju su obišle ružne slike sukoba branitelja i policije, ali zebnju je izazvalo nešto drugo, mnogo dublje i opasnije: dva dana Hrvatska se osjećala kao da živi u predvorju državnog udara.

Image Source: Reuters

 Na kraju su se branitelji povukli, jer je premijer prihvatio njihov zahtjev za razgovorom (dosad su imali samo dva tri usputna ili neslužbena sastanka). I to se napokon i dogodilo. Rezultat je ipak manje impresivan. Milanović, Matić i Kotromanović s jedne, te Josip Klemm, Đuro Glogoški, Dražimir Jukić i Tihomir Treščec s druge strane uredno su i pristojno razgovarali, puno pristojnije nego je to, recimo, slučaj u sličnim panel diskusijama na televiziji. S jedne strane, Milanović je uspio navesti predstavnike demonstranata da se ispričaju za dosadašnje incidente, i priznaju da ovo ipak nije izdajnička i nenarodna vlada. S druge, pokazalo se da je jedan mali dio branitelja doista ostao bez dijela prava zbog toga što su neka davanja prebačena u nadležnost socijalne skrbi, no sigurno ne u tolikom obimu da bi to bio povod za sedam mjeseci napetosti. Braniteljima iz Savske smeta i sama činjenica što se o tome dijelu prava više ne brine Ministarstvo branitelja nego ono zaduženo za socijalu, što smatraju ponižavanjem, a ne - kako to u Vladi govore - tehničkim rješenjem. Glogoški je na kraju izjavio da nije zadovoljan i da šator u Savskoj ulici ostaje do daljnjega, no bar će se održati novi pregovori, ovoga puta s konkretnim zadacima. Ono od čega branitelji nisu htjeli odstupiti bila je potpuna nespremnost da prihvate činjenicu da se zemlja nalazi u dugogodišnjoj krizi, i da - ako im je do dobrobiti zemlje - i oni moraju podnijeti dio tereta kojega podnose zaposleni koji nisu milošću prethodnih vlada zavrijedili veteranske penzije. Da ne govorimo o tome da je sasvim lijepi dio besparice posljedica prenapuhanog broja ljudi s braniteljskim statusom, danas ih je više od pola milijuna.

Oni su ipak branitelji

Ukratko, nisu se bogznašto dogovorili, ako su se i imali o čemu dogovarati. Matić sigurno - što je prvi zahtjev prosvjednika - neće podnijeti ostavku, a ostale točke zbog kojih mjesecima u Savskoj stoji šator ionako su nedovoljno konkretne da bi se o njima moglo preciznije dogovarati. Ipak, dogovoren je nastavak razgovora, ovoga puta operativnijih, s Kotromanovićem i Matićem. Tko je pobijedio? Nitko, jer su razlike ostale teško pomirljive unatoč vrlo (možda i neočekivano) uljudnom razgovoru. Bitno je da se razgovara, iako mnogima i dalje bode oči činjenica da se s braniteljskom populacijom razgovara kako se ni s jednom drugom u zemlji ne razgovara, u plišanim rukavicama. Inače, Glogoški, Klemm i Jukić došli su u zgradu vlade u svečanim uniformama, što je na društvenim mrežama izazvalo podsmijeh, a Matić se malo i obrecnuo na njih, kazavši da su on i Kotromanović mogli doći i s više odlikovanja od njih trojice.

Prizori s Markova trga - i oni sa sukoba i ovi sa sastanka - vrhunac su procesa koji već mjesecima obilježava političku situaciju u zemlji i kojeg se najčešće definira kao daljinski upravljano stvaranje atmosfere izvanrednog stanja zbog želje HDZ-a i Tomislava Karamarka za usponom na vlast. Ma koliko se branitelji trudili objasniti da nisu Karamarkove lutke na koncu, mnogo je toga što ukazuje da je to baš tako. Povodom događanja na Markovom trgu (na društvenim mrežama duhovito preimenovanom u Karamarkov trg) kolumnist dnevnog lista 24 sata Tomislav Klauški je to još preciznije i zlogukije izrazio: "Ovakvom postupnom eskalacijom - prvo šator, pa povorke, pa Trg bana Jelačića, pa Markov trg - doći ćemo do toga da će na dan izbora svjetina provaliti u Vladu i Sabor, a hunta preuzeti vlast bez izbora". [2]

Image Source: Slobodna Dalmacija

Dok je trajala drama u centru hrvatske političke moći, i branitelji i HDZ su se svim snagama trudili pokazati da im je na umu samo pravda, želja za općenarodnim dijalogom i boljitak domovine. Glavna je meta bio premijer Zoran Milanović - koji ima svojih "zasluga" za ovakvo stanje ali su sada bile nebitne. Pa se tako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u ponoć dramatično javnosti obratila pismom požalivši se da ne uspijeva stupiti u vezu s premijerom. Kasnije se ispostavilo da je Milanović sudjelovao u rješavanju krize s kvarom na jednom avionu nad Zagrebom. Friško oženjeni Karamarko je govorio da je beskrajno tužan, a branitelji utaboreni u crkvi preuzeli su na sebe teret glasa naroda. Istovremeno, međutim, svi oni bili su do grla umiješani baš u zagrijavanje atmosfere. Predsjedničin savjetnik Ante Deur jedan je od organizatora cijelog braniteljskog pokreta i svo vrijeme oštro napada Vladu kao izdajničku. Sami okupljeni branitelji djelovali su iznimno koordinirano, s jasnim uputama (čule su se u direktnim televizijskim uključenjima) suborcima koji su sa strane pokušavali probiti policijske kordone, a sam Karamarko je bio najjasniji od svih. Na pitanje novinara zašto misli da smije postojati društvena grupacija na koju se zakoni ne odnose odgovorio je "Oni su ipak branitelji". Veze među njima su naprosto previše jasne.

Stanje permanente predizborne kampanje

Ili, ekonomsko-političkog analitičara Gorana Vojkovića: "Iza svega ovoga, jer nismo naivci, nalazi se zlo željno vlasti. Zlo spremno izmanipulirati ljude u kolicima i poslati ih tamo gdje je jasno da će policija morati djelovati. Zlo koje je spremno dovesti do situacije usijanja, gdje može biti i krvi, jer netko će kad-tad postati previše nervozan.

Dosta je pizdarija o spontanim okupljanjima! Spontano se ne postavljaju šatori niti se dovlače zahodi, niti se zakupljuju autobusi. (...) Dakle, iza ovoga je netko dobro organiziran i dobro spreman i željan vlasti, čiste nepatvorene vlasti u kojoj bi vladao strahovladom. Gdje bi koristio braniteljske udruge, gdje bi sužavao slobode medija, gdje bi se ponašao kao da je sredina 90-tih, a ne 2015. godina u kojoj je Hrvatska članica EU i NATO... ". [3]

I to je tako od početka, od podizanja šatora u Savskoj ulici.

Samo dan nakon što je spektakularnom inauguracijom stupila na dužnost, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (do izbora u HDZ-u, sada je prema zakonu zamrznula članstvo) odradila je svoj prvi državnički posao - posjetila je branitelje koji su u tom trenutku točno 123 dana protestirali u velikom šatoru ispred zgrade u kojoj je sjedište ministarstva čija su nadležnost baš branitelji, odnosno ratni veterani. Za tu je prigodu preskočila i sjednicu Vlade na koju je bila pozvana. Prosvjednici su je, kako kažu tadašnji medijski izvještaji, dočekali uz nešto prigodnih poklona, rodoljubne pjesme i postrojeni pred svojim šatorom, okruženi zastavama. Razmijenili su i nešto toplih riječi, dogovorili se za nove susrete i zakleli se jedni drugima na vječnu vjernost. Predsjednica Grabar Kitarović se jednostavno morala prvo odužiti ljudima koji su tijekom predsjedničke kampanje stvorili u Hrvatskoj skoro predrevolucionarnu atmosferu. Zaokruživanje imena na izborima za funkciju čiji nositelj skoro ni o čemu bitnom ne odlučuje nametnulo se kao domovinsko i patriotsko "biti ili ne biti".

Image Source: CroExpress

Već tada, i kroz cijelu predsjedničku kampanju, pa onda i u sadašnjem stanju permanentne pred-kampanje, kao mantru se ponavljalo teze o "jedinstvu", "zajedništvu", "novoj borbi za nacionalni opstanak". Naravno, sve te parole znače samo jedno: isključuju sve koji ne dijele iste stavove, ili nisu spremni pokazati želju da ih prihvate. Sam Karamarko je u intervjuu kojeg je Jutarnji list nazvao njegovim "antikomunističkim manifestom" nanizao cijelu seriju neprijatelja i "crvenih vragova" s kojima će se obračunati dođe li na vlast, u rasponu od Zorana Milanovića, preko većeg dijela medija pa do analitičara Žarka Puhovskog. Zašto baš njega, ni Puhovskom ni ikome drugom nije jasno. [4]

Država mjesecima tolerira neprijavljeno okupljanje

A kako je zapravo sve počelo? Nakon nekoliko dana javnih verbalnih sukoba, šator pred neboderom u Savskoj ulici podignut je 20. listopada (oktobra) prošle godine. Ljuti zbog nekih istupa ministra Matića - inače vukovarskog borca i zatočenika srpskih logora - i njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića (sin vukovarske legende Siniše Glavaševića) zatražili su njihove ostavke, kao i Matićeve zamjenice Vesne Nađ. Glavna zamjerka je išla Glavaševiću, koji je na nekoj tribini iznio podatak da je među hrvatskim braniteljima mnogo veći postotak PTSP-a, nego kod srpskih vojnika. To je odmah protumačeno kao njegova želja da kaže da branitelji lažu o svojim zdravstvenim tegobama. Svašta se u međuvremenu događalo, ali taj zahtjev ostao je skoro jedini koji se uopće može nazvati zahtjevom. Tražili su i vraćanje svih prava za koja su smatrali da su im uskraćena - i sudionicima rata i njihovim nasljednicima - iako ova Vlada nije donijela ni jedan zakon koji bi bio restriktivan prema njima. Također, traže donošenje Ustavnog zakona o pravima branitelja, kojim bi dobili potpuno zaštićeni status, skoro plemićki. Vlada je dosad čak odustajala od nekih zakonskih promjena pod ovim pritiskom, jedino nema naznaka da će pristati na pretvaranje braniteljskih prava u ustavnu kategoriju, jer bi time potpuno ugasili mogućnost budućih promjena.

Broj stanovnika šatora mijenja se stalno, iako ih skoro nikad nema više od par stotina, osim u nekoliko prilika kad su iz Savske odlazili na masovnije protestne skupove, poput onoga kad su "obišli" i premijerovu zgradu, uz prigodni muzički repertoar. U međuvremenu je na platou nastalo skoro cijelo malo naselje, u zimskim danima palila se i vatra, a nitko ništa - vjerojatno smatrajući da je iscrpljivanje bolje od izazivanja vraga prisilom - nije radio da pokuša ukloniti i šator i demonstrante. Naravno, i Matić i njegovi suradnici odbijaju dati ostavku, premijer Milanović i bivši predsjednik Ivo Josipović više su puta pozvali demonstrante da se vrate kućama da bi se moglo početi razgovarati, ali je braniteljima zato zagarantirana podrška Kolinde Grabar Kitarović i HDZ-a.

Image Source: AJB

Od prvoga dana na čelu pokreta bila su dva čovjeka, predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida Đuro Glogoški i predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Josip Klemm, ali policiji je punih pet mjeseci trebalo da im uruči prekršajne prijave zbog neprijavljivanja javnog skupa, kako to nalaže zakon. Zato je u međuvremenu Klemmu (iako poznat i ranije, u javni život bučno je ušao kao organizator dočeka generala Ante Gotovine i Mladena Markača nakon puštanja iz Haaga) stigla optužnica koja bi svakoga trebala uvjeriti u njegov patriotizam: za nezakonito izvlačenje tri milijuna kuna iz zaštitarske tvrtke koju ima, te utaju nešto više od pola milijuna kuna poreza. Također, po lihvarskim uvjetima posudio je KK Ciboni pola milijuna kuna za kupnju košarkaša Darija Šarića. Ništa to nije naudilo ni njegovom ugledu među prosvjednicima, ni slici koju sam ima o sebi, pa se i u gužvi na Markovu trgu nametnuo kao glavni govornik u ime branitelja.

Đuro Glogoški je stopostotni ratni invalid, vezan uz kolica, što je posljedica teškog ranjavanja kod Osijeka. Ministar Matić u jednom je trenutku objavio da je penzija Glogoškog oko 26 hiljada kuna (blizu 3500 eura), o čemu "obični" invalidi i ogromna većina hrvatskih građana može samo sanjati. Ta je objava dočekana na nož, jer je shvaćena kao udar na čovjeka koji je za domovinu dao zdravlje, skoro i život.

I drugih se, mnogo živopisnijih likova okupljalo oko Savske. Od bizarnog ražalovanog generala Ljube Ćesića Rojsa koji je u privatno vlasništvo pretvorio cijelu jednu inženjersku pukovniju, pa do Velimira Bujanca - voditelja ultradesničarskog talk showa na nekim lokalnim televizijama, ali mnogo poznatijeg po šetanju u SS-ovskoj uniformi devedesetih [5] ili priznanju da je kokainom plaćao prostitutke. Najpoznatiji je, naravno, po tome što je i s takvom reputacijom sjedio u VIP loži na inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović.

Višemjesečni protest imao je i tragičnih trenutaka, jedna je prosvjednica umrla u šatoru, a jedan se branitelj polio benzinom i zapalio. I na prošlotjednom skupu na Markovom trgu jedan od branitelja se popeo na obližnji krov i prijetio da će se baciti. Ipak, u javnosti je najveću buru izazvalo otkriće da Glogoški uopće ne spava u šatoru, kako se stalno hvalio nego u kući pored Zagreba koju je država dala na korištenje stopostotnim ratnim invalidima, ali samo u slučajevima kad dolaze u Zagreb na liječenje. Vođa pokreta se u kuću jednostavno uselio, ali odmah i iselio kad su ga mediji "uhvatili".

Po zanimanju - ratni veteran

S vremenom se - osim zahtjeva za smjenama u ministarstvu i niza parola poput "vratite dostojanstvo braniteljima" iako ni jednom novijom zakonskom promjenom njihova prava nisu ugrožena - sve zajedno ipak pretvorilo u održavanje permanentne atmosfere napetosti, i ključnog javnog pitanja Hrvatske 2015: "A gdje si bio 1991?" Svaka sličnost sa SUBNOR-om je, naravno, nepoštena prema nekadašnjoj boračkoj organizaciji, osim što pretjerani osjećaj vlastite važnosti opet budi narodni smisao za humor. Tako se došlo do paradoksalne situacije. Karamarkov HDZ se svim silama bori protiv nekakve teško vidljive opasnosti od povratka komunizma, a istovremeno je u Hrvatskoj na djelu dosad u ovim krajevima neviđen proces kultizacije neke ličnosti, jer su HDZ-ovi lokalni šefovi podigli više spomenika Franji Tuđmanu nego je za Tita bilo održano sletova i parada. Teško je naći veće sličnosti s Jugoslavijom u bilo čijem političkom djelovanju nego što je to slučaj kod HDZ-a i grupe veterana koji se u Savskoj ulici predstavljaju zastupnicima volje i težnji svih hrvatskih branitelja. Da stvar bude za njih gora, u Vladi danas sjede ljudi koji se itekako sjećaju gdje su bili 1991. Ministar branitelja Predrag Matić Fred se borio u Vukovaru i mjesecima bio mučen po zarobljeničkim logorima u Srbiji, zbog čega je obolio od PTSP-a. Ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić se zlopatio po velebitskim čukama, a ministar obrane Ante Kotromanović je bio specijalac i jedan od najcjenjenijih vojnika u HV-u, kasnije zapovjednik elitne 4. brigade. U ratu su bili i Orsat Miljenić, Tihomir Jakovina... Naravno, od svog ratnog staža nisu napravili zanimanje, a i to što su u "nehrvatskoj" vladi u očima prosvjednika iz Savske im oduzima pravo da se čak i zovu braniteljima. Ili, ne odgovaraju njihovim - jedinim ispravnim - kriterijima domoljublja. Tim kriterijima zato odgovara cijeli desni i ultradesni dio političkog spektra, pa je Glogoški postao stalni gost svih skupova takvog profila, od komemoracije u Bleiburgu, crkvenih tribina do protestnog okupljanja zbog suđenja za ubojstva civila u vojnom zatvoru Lora u Splitu.

U Zagrebu je posljednjih mjeseci održano i nekoliko kontra-prosvjeda, sa skromnim uspjehom, u jednom trenutku je sve prijetilo čak i sukobom dviju kolona, ali ih je policija uspješno razdvojila. Ti su se skupovi sami ugasili zbog sve slabijeg odaziva. Zato su pripadnici pokreta imali svoje izlete sa Savske prema drugim dijelovima Zagreba. Okupljanje na Trgu bana Jelačića proteklo je u zastrašujućoj ikonografiji - svi su imali crne majice s bijelim križevima na prsima, a nakon skupa su u koloni prošli gradom do premijerovog stana. Već tada najavili su događaj koji je tako uplašio cijelu Hrvatsku - opisanu opsadu crkve Svetog Marka - jer su vrlo otvoreno zaprijetili: ili će ih Milanović primiti ili će mu doći na Markov trg.

S druge strane, okrugli stol koji su nazvali "100 posto za Hrvatsku" propao je jer se nije pojavio nitko od pozvanih političara, pa tako ni lideri HDZ-a.
Po medijima, društvenim mrežama, istupima nekih branitelja izvan pokreta dojam je da se hrvatska javnost nimalo ne slaže s metodama Glogoškog, Klemma i njihovog društva.

Pokušaji da se razina podrške egzaktno utvrdi, očekivano, urodili su rezultatima koji jako ovise o tome tko je i za koga proveo istraživanja. Glogoški je prije dva mjeseca objavio rezultate ankete donedavno malo poznate agencije "2x1 Komunikacije" (imali su najnepreciznije rezultate anketa na predsjedničkim izborima) po kojoj proteste podržava 53,65 posto građana, 38,93 posto je bilo protiv njih, a blizu 7,5 posto je bilo neodlučnih. Još uvjerljiviji rezultat je kod pitanja o potrebi smjene Predraga Matića. Glogoški je te podatke odmah iskoristio kao povod za napad na televiziju RTL (a onda i na sve medije koji im od početka nisu skloni) koja je samo koji dan prije objavila dijametralno suprotan rezultat. Prema toj anketi agencije Promocija Plus prosvjed potpuno podržava 22,8 posto ispitanih, s još 11,6 posto koji ga uglavnom podržavaju. Na suprotnoj strani stoji 35,3 posto koji uopće ne podržavaju pokret, te 12,9 posto koji su svoj stav definirali kao "uglavnom ne podržavaju". Jasno, prosvjed podržava 70 posto HDZ-ovaca i 5,2 posto SDP-ovaca.

I što sad nakon tako dugoočekivanog sastanka premijera Milanovića s ljudima koji mu već mjesecima govore da je veleizdajnik? Tko je pobjednik? Tkogod se takvim smatra, šteta je jedino što se s toliko takta i strpljenja ne pristupa i ljudima koji - za razliku od Klemma i njegovih ljudi - doista nemaju što jesti, jer su im kreatori sistema u kojega se i prosvjednici zaklinju uništili radna mjesta i egzistenciju. Njihovu sudbinu prosvjednici iz Savske - iako se stalno kunu u "zaštitu svih obespravljenih" - ne dijele.

Zaključak

Ovako to kaže kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić: "U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije. Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke". [6]

Punih sedam mjeseci dio hrvatskih branitelja u šatoru pred ministarstvom koje bi se trebalo brinuti o njima protestiraju, tražeći smjenu ministra i njegovih suradnika zbog "verbalnog delikta" i čuvanje materijalnih prava koja im zapravo i nisu ugrožena. Svo to vrijeme oni cijelu zemlju drže u stanju permanentne napetosti, očito radeći u interesu HDZ-a i ostatka desne opozicije, kao i toliko puta do sada. Situacija je došla do katarze sukobom s policijom na Markovom trgu, pred zgradama Vlade i parlamenta, i navela i Vladu i prosvjednike na razgovore koji su dosad izostajali.