Gdje posustaje misao, nagon nosi prevagu

Medijska samoregulacija u Crnoj Gori predstavlja zajednički doprinos medijskih profesionalaca na uspostavljanju uređivačkih smjernica i poštovanju istih kroz procese zasnovane na propisima i standardima novinarske profesije. Time nezavisni mediji prihvataju svoj dio odgovornosti za kvalitet javne riječi uz očuvanje vlastite uredničke autonomije. Promovišući standarde novinarske profesije u Crnoj Gori medijska samoregulacija pomaže uspostavljanju i održanju kredibiliteta medija, s jedne strane, a time i očuvanju i unapređivanju duhovnog i intelektualnog zdravlja društva s druge. Standardizovano novinarstvo kao determinanta štiti prava profesionalnog novinarstva s premisom da slobodni mediji nijesu bez odgovornosti.

Prvi crnogorski zakon o štampi proistekao je iz tek usvojenog Ustava koji je proglašen 19. decembra 1905. u novoizabranoj Narodnoj skupštini Knjaževine Crne Gore. Publikovan je 1. septembra 1905, a stupio je na snagu 1. februara 1906. Naime, ovaj zakon je bio od velikog značaja jer je knjaz Nikola Knjaževinu Crnu Goru težio da podigne na nivo ustavno uređenih evropskih zemalja. To je važna oblast društvenih odnosa Knjaževine Crne Gore koju je trebalo usaglasiti sa tadašnjim savremenim pravnim regulativama Evrope. Iako je Zakon o štampi Knjaževine Crne Gore jemčio slobodu javne riječi putem štampe, zabranjujući svaki oblik cenzure ili novčane kazne, istim zakonom propisano je bilo da državna policijska vlast može zabraniti novine i štampane tekstove ako potencijalno sadrže oblike uvrede Knjazu Gospodaru, Kneginji i Vladalačkom domu, ako napadaju i izlažu omalovažavanju prestolonaslednički red, poziv građana da ustaju protiv zakonite vlasti i vrše djela kažnjiva po krivičnom zakonu.

U Knjaževini Crnoj Gori uvreda Knjazu Gospodaru, Kneginji i Vladalačkom domu istim zakonom kažnjavana je zatvorom u trajanju od jedne do pet godina. Kada je u pitanju štampa, tadašnja zakonska regulativa označavala je tzv. oblik regulacije štampe baziran između ostalog na kriminalizaciji klevete. ,,Narodna misao” deklarisana je bila kao vjesnik moderne štampe i uzor za tzv. kritičku štampu koju vidi u nizu satiričnih članaka u kojima se kralj, ministri, viši oficiri i pravnici javno optužuju za mahinacije. Ništa manje ni danas opozicioni listovi u Crnoj Gori ne zanemaruju takvu praksu, po cijenu povrede časti, ugleda i dostojanstva ličnosti, a posebno ne štedeći uvrede uperene vladajućoj strukturi kao ciljnoj grupi.

Međutim, list ,,Narodna misao” nije dugo opstao sa takvom deklarativnom uređivačkom praksom koja je bila u suprotnosti sa misijom štampe, koja je u to vrijeme od strane Knjaza označena kao prosvetiteljska, a koja će regulisati razvoj informisanja u Crnoj Gori i uticati na stvaranje pravnih mehanizama saglasno ustavnim odredbama drugih evropskih zemalja.

Danas ,,sloboda klevete” uobičajena je pojava u Crnoj Gori kao sastavni dio medijskih sadržaja, što se nepovoljno odražava kako na integritet pojedinaca, tako i na integritet same novinarske etike. Takav oblik pretjerane slobode demokratiju vodi u zatvorenost i ropstvo. Dekriminalizacijom, odgovornost po osnovu krivičnog djela uvrede i klevete potpuno je isključena kada su u pitanju mediji i novinari, te su po tom osnovu sve češći oblici kršenja standarda novinarske profesije. Kleveta je dekriminalizovana, te je otvoren prostor samoregulaciji da ukaže na svoje moći djelovanja u tom domenu.

Stoga, i ovaj rad ima za cilj da novinarima u procesu samoregulacije ukaže na neophodnost ne samo potrebe vraćanja intelektualnih već i estetskih vrijednosti novinarstva, kao praksi koja će podići kako etiku novinarske tako i vrijednosti duhovne prakse društva.

Knjaz Nikola I, počeci samoregulacije u Crnoj Gori

Sam proces usvajanja nivoa tranzicije kada je u pitanju medijska scena u Crnoj Gori uspostavljanjem standarda i usklađivanjem sa normama zemalja već zrele demokratije, započet je još u vrijeme knjaza Nikole. Medijska samoregulacija je oblik društvene odgovornosti koji je jednako važan za sve zemlje, štiti slobodu izražavanja, ali i mjeri nivo sposobnosti medija u ispunjavanju svoje građanske uloge.

Kako je počela samoregulacija u okviru medijske organizacije? Na početku najčešći oblik samoregulacije bio je vezan za odjeljenje za žalbe. U New York World-u 1913. godine, kada je jedan od radnika zabilježio pritužbe nezadovoljnih čitalaca i prenio ih urednicima, ovaj model je 20-ih godina prošlog vijeka usvojio Detroit News iz Mičigena. Tada je postojala komisija koja je ispitivala pritužbe i prenosila ih glavnom i odgovornom uredniku na jedan organizovaniji način.

„Deklaracija o dužnostima i pravima novinara” usvojena u Minhenu 1971. godine, utemeljila je između ostalih profesionalnih normi, u okviru novinarskog kodeksa, i sledeće dužnosti:

odbrana slobode informisanja i nezavisnost novinara

traganje za istinom

poštovanje čovjekove ličnosti

Ova treća, aksiološka odrednica novinarstva, oslanja se na dva načela: načelo o poštovanju privatnog života i načelo o zaštiti od povrede časti. Minhenska deklaracija kaže da se novinar obavezuje da poštuje privatnost drugih ljudi i teškim povredama profesije smatra: „blaćenje, uvredu, klevetu i neosnovane optužbe”.

„Što se tiče širenja informacija o nekoj istini koja je takvog karaktera da može štetiti ugledu ličnosti, otkrivanja izvjesne tajne, nužnosti da se zadire u privtani život neke ličnosti, tu shvatanje novinara o javnom interesu ili o pravu javnosti da bude informisana može biti različito shvatano od sudije zaduženog za sprovođenje zakona".

Članom 2, Zakona o medijima (Sl. list Crne Gore, br. 46/10 0d 06.08.2010, 73/10 od 10.12.2010,40/11 od 08.08.2011) Crna Gora garantuje pravo na slobodno osnivanje i nesmetan rad medija zasnovan na: slobodi izražavanja, prikupljanja, širenja, objavljivanja i primanja informacija; slobodnom pristupu svim izvorima informacija; zaštiti čovjekove ličnosti i dostojanstva i slobodnom protoku informacija.

Crna Gora garantuje ravnopravno učešće u informisanju domaćim i stranim pravnim i fizičkim licima, u skladu sa ovim Zakonom i Zakonom o radio-difuziji.

Dakle, Zakon omogućava medijima pristup svim izvorima informacija, ali navedenom stavkom opominje na zaštitu čovjekove ličnosti i dostojanstva, gdje je slobodan u granicama koje mu dozvoljavaju da štiti slobodu integriteta drugog.

Etički kodeksi su ključni za odgovorno novinarstvo čime se novinarima koji se drže etičkih standarda ponašanja zasnovanih na tačnosti, pravičnosti, nezavisnosti i odgovornosti, omogućava integritet koji ih štiti od potencijalnih mogućnosti oglušivanja o zakon. Na taj način, etički kodeksi jemče prevagu slobodnom novinarstvu.

S obzirom na činjenicu da u Crnoj Gori, u odnosu na kvalitetno novinarstvo, utemeljeno na tačnosti, pravičnosti i uravnoteženosti, ima odstupanja zasnovanih na odlikama “propagandističkog novinarstva”, “prerušenog”, “misionarskog novinarstva” ili tabloidne štampe, koji služe specifičnim ciljevima ili interesima, samoregulacija je neophodan činilac zaštite novinarske profesije. U svrsi novinarstva koje bi trebalo imati na umu etički kodeks, Medijski savjet za samoregulaciju konstituisao je Kodeks novinara Crne Gore, koji uz Zakon o medijima i Zakon o elektronskim medijima reguliše kredibilitet novinara. Kodeksom je napomenuta osnovna uloga novinara: ,,Novinar je u službi javnog interesa. Kredibilitet novinara i novinarske profesije počiva na profesionalnosti, poštenju, integritetu i znanju. U interesu je svakog novinara, i njegova je dužnost, da se pridržava datog Kodeksa.”

Prvi akt medijske samoregulacije u Crnoj Gori usklađen je prema pozitivnim primjerima evropskih demoktratskih društava i medijskih asocijacija. Predstavnici medijske zajednice Crne Gore, odnosno svih njenih asocijacija, posredstvom Instituta za medije - u maju 2002. godine usvojili su koncizan i jasan profesionalni Kodeks kao smjernicu za praktičnu primjenu i profesionalnu osposobljenost medija.

Na Cetinju je 7. januara 1990. proglašeno osnivanje Udruženja profesionalnih novinara CG (UPNCG), koje je zbog administrativnih procedura službeno registrovano tek 8. oktobra iste godine. U Titogradu (Podgorici) 3. aprila 1990. osnovano je Crnogorsko društvo nezavisnih književnika CDNK. Objavljen je prvi broj nedjeljnika „Krug“ 26. jula 1990. Nakon 11. brojeva ,,Krug” je prestao da izlazi. Započeto je objedinjavanje medijske zajednice kroz osnivanje : Instituta za medije CG, (novembra 2001) potpisivanje Kodeksa novinara CG, (21. maja 2002) i konstituisanje NOVINARSKOG SAMOREGULATORNOG TIJELA (24. juna 2003). Za proces samoregulacije izvjestan napredak ostvaren je organizacionom rekonstrukcijom NST-a početkom 2006. godine. Nakon Referenduma o nezavisnosti Crne Gore (21. maja 2006) Savjet NST-a prvenstveno je analizirao rad najuticajnijih medija, s akcentom na teže prekršaje Kodeksa, kao što su: govor mržnje, širenje vjerske i nacionalne netrpeljivosti i prenošenje neistina.

Primjeri iz izvještaja Savjeta o prigovorima i monitoringu medija u periodu 2006-’07-2008. godine, sadrže neke karakteristične primjere upućujući na neke senzacionalističke naslove kojima je izrečena presuda: „Krijumčarili Albance iz Crne Gore“, „Tajna policija isprovocirala sukobe“, „Majka kćerku ubila makazama“, „Tvrdi da je silovana“, „Starci poharali butike po Igalu“, „Makazama ubila tek rodjeno dijete“, „Zločincima priznali državu“, „Romi sa Kosova postaju Crnogorci“, „Policija mi je ubila sina“, „Crnogorac finansirao štampariju lažnog novca”

U jednom od tekstova autor (D.R.) pripisuje mutaciju svima koji podržavaju ideju nezavisnosti. ,,Mi danas u Montenegru imamo jednu autohtonu dukljansku rasu, koja nema nikoga bližnjeg na planeti! Taj mutirani metastazirani dukljanskomontenegrinski šestoprsti kleptomanski kentaur ima spljopštenu glavu malog homo eractusa… Najrazvijeniji organ mu je guzica koju stalno ističe u prvi plan, što znači da hoda natraške i četvoronoške,na svojim papcima ima po šest prstiju, pase sve što uoči u svom vidokrugu, sporazumijeva se na maternjem jeziku, tj. njače, muče, riče i kukuriče, krsti se, tj. prdi dok ga krste u dukljanskoj crkvi i zalaže se za secesiju Montenegra tj. za svoj prirodni ambijentalni rezervat u kojem se najbolje razmnožava - trljanjem guzice o guzicu! Režim pokušava da umijesi i odlije kalup ovog dukljansko-montenegrinskog kentaura od naših Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, a uz pomoć ideologije SDP-a i naučnih dostignuća sa montenegrinskog “Univerziteta”, projektujući ga kao budućeg nosioca razvoja Montenegra!”... Poslije grubih asocijacija, komentator otkriva:..“godinama argumentovano tvrdim da ovo nije nikakva država nego najobičniji privatni Milov kokošinjac!“- (DAN, 27. mart 2006 ).

Proglašavanjem Zakona o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore, koji je donijela Skupština Crne Gore 17. decembra 2008. god. propisanja je članom 13 i članom 14 programska nezavisnost i nezavisnost novinara radiodifuznog servisa.

Medijski savjet za samoregulaciju (MSS) osnovan je 7. marta 2012. u Podgorici. Medijske kuće-osnivači Medijskog savjeta za samoregulaciju u Crnoj Gori su: televizije -IN televizija, RTV Atlas, TV Crne Gore, NTV Montena, RTV Elmag, TV Teuta, TV MBC, TV Boin; dnevne novine Pobjeda i Dnevne novine; radio stanice - Radio Antena M, Skala radio, Radio Montena, Radio Tivat, Radio Jadran, Radio Crne Gore, Radio Dux; portali - Cafe Del Montenegro i Portal Analitika.

Kako je objavljeno 11. juna 2013. godine, potpisivanjem izjave o pristupanju, novi članovi Medijskog savjeta za samoregulaciju postali su Blic Crna Gora, televizije Prva i Pink M, kao i Portal RTCG.

Skupštinu Medijskog savjeta čini devetnaest crnogorskih štampanih, elektronskih i online medija, koji su usaglasili i usvojilli osnivačke akte ovog tijela, a koji će u narednom periodu pratiti primjenu profesionalnih i etičkih standarda u crnogorskom novinarstvu. Osnivači Medijskog savjeta za samoregulaciju opredijelili su se za koncept po kome samoregulaciju treba osloniti isključivo na medije koji prihvataju Kodeks novinara Crne Gore i moralne principe odgovornog i profesionalnog novinarstva. Na osnivačkoj Skupštini usaglašeno je da će Medijski savjet za samoregulaciju biti otvoren za sve medije u Crnoj Gori koji žele dalje da razvijaju i unapređuju novinarsku etiku i profesiju. Zaključeno je da samo zajedničkim naporom može se donekle povratiti ugled profesiji koja već nekoliko godina trpi ozbiljne zloupotrebe i manipualcije.

Predstavnici medija osnivača su izabrali i organe upravljanja ove nevladine organizacije. Za izvršnog sekretara MSS izabran je Ranko Vujović, za predsjednika Skupštine MSS izabran je Darko Šuković, dok Upravni odbor, osim predsjednika Skupštine, sačinjavaju: Dritan Abazović, Đuro Vučinić, Radojka Rutović, Srđan Kusovac, Boris Darmanović i Draško Đuranović.

Međutim, kako je obajvljeno u Pobjedi od 7. maja, 2012 godine, član Upravnog odbora Medijskog savjeta za samoregulaciju Dritan Abazović (član partije Pozitivna Crna Gora) podnio je ostavku na tu funkciju, ocjenjujući ,,nedopustivim da pojedini članovi tog tijela krše novinarski kodeks, umjesto da daju primjer kako mediji treba da rade”.

Nasuprot prethodnoj tvrdnji, kako navodi Pobjeda od 19. septembra 2013. godine – zajednički zaključak sa sastanka predstavnika Medijskog Savjeta za samoregulaciju Ranka Vujovića, Draška Đuranovića i Darka Šukovića sa šefom Delegacije EU u Crnoj Gori Mitjom Drobničem i njegovim zamjenikom Albertom Kamaratom je sledeći: ,,Poštovanje profesionalih i etičkih standarda, eliminisanje govora mržnje, istinita informacija, poštovanje dostojanstva ličnosti i zaštita identiteta maloljetnika osnovni su preduslovi za dalji doprinos medija u građenju demokratskog društva u Crnoj Gori.”

Zašto neke zemlje nemaju savjet za štampu? Glavni razlozi za nepostojanje savjeta za štampu su: politički, ekonomski, pravni i kulturni. U zemljama gdje vlade nastoje da cenzurišu medije jedan od razloga je političke prirode. Ekonomski faktor u zemljama gdje mediji služe isključivo za pravljenje novca ili za podršku interesima poslovnih i političkih elita, kao odraz klijentelizma, ili gdje je medijsko tržište suviše malo. Pravni razlog je u zemljama gdje se pitanjima etičnosti i standardima novinarske profesije bave zakoni o štampanim i elektronskim medijima. Kao i kulturni razlozi u zemljama u kojima se zaposleni u medijima protive samoregulaciji.

Deset stvari koje treba uraditi prije osnivanja savjeta za štampu:

1.Okupiti sve medijske kuće
2. Dobiti saglasnost urednika
3. Dobiti saglasnost izdavača
4. Dobiti podršku vlade i javnosti
5. Napraviti nacrt zajedničkih etičkih pravila i složiti se oko njih
6. Identifikovati troškove i mogućnosti finansiranja
7. Razmotriti i utvrditi strukturu tijela (zaposleni, medijske članice)
8. Odlučiti o nadležnostima tijela (proaktivno, način odlučivanja o žalbama)
9. Podignuti nivo svijesti o etičkom kodeksu u medijima i kroz obuku novinara
10. Sarađivati sa drugim sličnim tijelima i razmijeniti iskustva

Ranko Vujović, izvršni sekretar Medijskog savjeta za samoregulaciju

Kako Crna Gora upravo ima Medijski savjet za samoregulaciju, novoformirano tijelo 2012. godine, još jedna je potvrda nezavisnosti medija od uticaja države i struktura vlasti. Međutim, problem jako loše medijske klime, prevashodno kada su u pitanju štampani mediji u Crnoj Gori, u velikoj mjeri leži u strukturi uređivačke politike, zloupotrebi medija u političke svrhe ili vlasničke interese, te povezanosti uređivačke i vlasničke politike medija, gdje se gube standardi slobode i nezavisnosti medija. Produžena ruka politike, odnosi između medija i politike u periodu post-komunističke tranzicije bili su vrlo složeni i karakterišu ih brojne kontradiktornosti. Više nego bilo šta, politika je imala uticaja na razvoj medija. No, i danas mediji na Balkanu više su glasnogovornici politika nego li predstavnici stvarnih potreba društva i javnog mnjenja. Značajan broj medija i dalje je pod kontrolom određenih političkih skupina. Kada je u pitanju Crna Gora, stavovi i medijska kultura slušalaca, gledalaca i čitalaca, ukazuje na mišljenja da ovdašnji mediji nijesu nezavisni i da se uglavnom zna ,,ko je za koga”. To je pojava koja se odomaćila i kod određenog broja stanovništva i prihvaćena kao sasvim normalna u svojstvu i njihovih ličnih političkih opredjeljenja. Time, ne samo mediji, već i stanovništvo kao faktor utiče na sami proces samoregulacije, te mediji ostaju ne samo ,,žrtve politike” već njene dobrovoljne sluge, a masa željna senzacionalizma njihovi gospodari.

Marta 2012. god. osnovan je Savjet za štampu, treće samoregulatorno tijelo u CG. Cilj Savjeta za štampu, koji su osnovali dnevni listovi “Dan” i “Vijesti”, te nedjeljnik “Monitor”, ,,ima za cilj komunikaciju između pojedinaca i institucija koje smatraju da su oštećene pisanjem tri štampana medija i iznošenje javnih opomena onda kad se konstatuje da je nastalo kršenje”, poruka je sa presa povodom osnivanja Savjeta za štampu. Dakle, nezavisno od Medijskog savjeta za samoregulkaciju, novoformirano tijelo objedinjuje medije koji su se deklarilasali kao ,,kritički mediji”. Kako je objevljeno u tekstu dnevnog lista Vijesti 1. juna 2014. godine ,,U EU BEZ SLOBODE MEDIJA” zahtjevi za slobodnim medijima upravo su bazirani na sledećoj deklarisanosti: dnevne novine Vijesti, Dan i nedeljnik Monitor ,,kritičari Đukanovića i njegovih saradnika” i klasifikaciji ,,kritički mediji”.

Bilo koja isključivost u medijima intencionalno samo novinarstvo pretvara u instrumentalnu vrijednost, te prijeti opasnost da takva medijska aktivnost angažovanog karaktera zatvori se u sopstveno ropstvo.

Takođe, ne postoji mogućnost registracije ,,kritičkih medijia”. Vlasništvo medija može biti:

Državno

Javno

Mješovito

Privatno

Dok poznati su sledeći oblici kritike:

Naučna kritika (studije, rasprave, monografije)

Tekuća kritika (novinska, časopisna kritika)

Esejistička kritika (esej)

Tekuća kritika počiva na dijalogu između novinarskog kritičara i novinarskog sadržaja kojim se bavi i kao takva utire put novinarskoj profesiji, pomažući joj da dosegne najbolje domete.

Upravo u prethodnom odeljku: Zašto neke zemlje nemaju Savjet za štampu, rečeno je da u zemljama gdje vlade nastoje da cenzurišu medije jedan od razloga je političke prirode. Stoga, kako je između ostalih samoregulatornih tijela u Crnoj Gori osnovan i Savjet za štampu 2012 godine, upravo je činjenica koja osim Ustavom i zakonima o medijima Crne Gore zagarantovane slobode, još jedan je faktor koji jemči nezavisnost medijima. No, problem leži u percepciji same slobode i nezavisnosti medija koja često biva pogrešno protumačena, da između ostalog medijska sloboda podrazumijeva i rušenje integriteta i časti pojedinca.

Percepcija da država i vlast kontrolom medija konstantno učvršćuju svoj uticaj navike su koje su naslijeđene iz vremena komunizma. Ako se može reći da su ranije mediji bili ti koji su pod kontrolom države, danas država prolazi kroz izloženost pritisaka od strane medija, usled težnje za medijskom suprematijom, što svakako usporava proces demokratizacije i integracije Crne Gore. Iako smo odmakli od faze represije, datu medijsku praksu u Crnoj Gori upravo uopštavaju opozicioni mediji. Te ,,Dan”, ,,Vijesti” i nedeljnik ,,Monitor” nijesu se priključili Medijskom savjetu za samoregulaciju.

Političke klase, koje su opsjednute smjenom vlasti, smatraju medije ne velikim već glavnim instrumentom za politiku, čime mediji postaju jednodimenzionalna, ispolitizovana i pojednostavnjena sfera uticaja. Na polu medijske kulture u uslovima negativne medijske klime jednodimenzionalnost sadržaja je isključivost koja neutrališe kategoriju vrijednosti crnogorskog drštva kao jedan od oblika volje. Stoga, u višegodišnjem vremenskom opsjegu, za date medije kao konstantna medijska praksa, na naslovnicama su tipični sledeći stereotipi: 1. ,,Kad mafija nadgleda licitaciju” Vijesti, 20. jun 2014. 2. ,,Funkcionere ANB-a optužila za veze sa ubicama” Dan, 06. jun 2014. 3. ,,Mafija kao izborna komisija” Monitor, 06. jun 2014. 4. ,,SKRIVANJEM ZABILJEŠKE DRŽAVA SKRIVA UMIJEŠANOST DRŽAVE: Postupanje Uprave policije navodi na sumnju u umiješanost države Crne Gore i visokih državnih funkcionera u slučaj ubistva Duška Jovanovića, naglasio je advokat Nebojša Asanović” Dan, 19. februar 2015.

Osim Savjeta za samoregulaciju, osnovan je i Samoregulatorni savjet za lokalnu štampu, kao drugo tijelo. Samoregulatornom savjetu za lokalnu štampu 25. januara 2014. god. na svečanosti u Podgorici pristupilo je 11 novih članova.

Pristupnice Savjetu potpisali su predstavnici Novina Nikšića, časopisa Medijska politika, Regionalnih novina za Šavnik, Plužine i Žabljak, Novina podgoričke baštine, Prosvjetnog rada, časopisa Medijski dijalozi, Kolašinskih novosti, časopisa More iz Budve, portala Barinfo, časopisa Sloboda i elektronskih novine E spona iz Berana.

U tom tijelu su od ranije časopis Komuna, časopis za Rome, Egipćane i Aškalije – Alav, Pljevaljske novine, Mozaik iz Bijelog Polja, Mojkovačke novine, Cetinjske novine, Danilovgradske novine, Novske novine, Glas Berana i časopisi Tokovi iz Berana i Medijska kultura iz Nikšića. SSLŠ sada ima 22 člana.

Ovo tijelo će zbog velikog interesovanja prerasti u Samoregulatorni savjet za lokalne i periodične medije, čime planira da proširi djelokrug rada i na ostale medije osim štampanih, prije svega portale, elektronske novine, regionalne i lokalne televizijske i radio servise i komercijalne stanice. Kako bi ojačali društvenu poziciju novinara, cilj ovog tijela je podizanje nivoa profesionalnosti i standarda u medijima.

Postavljanje ombudsmana u Washington Postu označava se kao stvarni početak rada novinarskih ombudsmana. Tokom 1970-tih i 1980-tih mnoge novine u SAD-u i u Europi (mada ne i New York Times) slijedile su ovaj primjer.

Ombudsman kao most između publike i novinara pomaže da novinske institucije budu u interakciji sa javnošću te postaje glas kritike publika prema svojoj instituciji, što je još jedan od oblika samoregulacije.

U periodu 2014 godine, kao novina, u sferi medijske samoregulacije u Crnoj Gori, poslije TV ,,Vijesti”, dnevnika „Vijesti” i „Dan”, još jedan medij koji nije član Medijskog savjeta za samoregulaciju i ne prihvata njegovu nadležnost, nedjeljnik „Monitor“, odlučio je da uspostavi ombudsmana. Samoregulatorni savjet za lokalnu štampu još uvijek ne izvještava o svom radu, niti ima internet stranicu na kojoj informiše o ostalim svojim aktivnostima. Monitoring tim Medijskog savjeta za samoregulaciju (MT MSS) u duhu interakcije uvažio je postojanje ombudsmana u medijima koji nijesu članovi MSS. Primjeri za to su odluka da ne prihvati da odlučuje o žalbi koja se odnosila na dnevne novine „Dan”, već je žaliocu (ministar održivog razvoja i turizma Branimir Gvozdenović) preporučio da se obrati ombudsmanu tog dnevnog lista.

Mnogi teoretičari OSJ smatraju da je rijetko koja profesija drastično kršila svoja pravila ponašanja kao novinarska. I danas postoje kodeksi, i ma koliko bili nesavršeni, njihova bi primjena nesumnjivo pomogla profesionalnijem ponašanju novinara. Polazeći od Etičkog kodeksa Savjeta sa samoregulaciju, Zakona o medijima i Zakona o elektronskim medijima, u štampanim medijima Crne Gore nerijetko su zastupljeni elementi nepoštovanja propisa pružanjem komercijalnih vizuelnih komunikacija, korišćenjem scena smrti, povređivanja, nasilja, kao i uptrebe govora mržnje.

Iskustva na koja su ukazali autori kontinuiranih izvještaja MSS pokazuju prekršaje u medijima, što podrazumijeva potrebu da se okupe svi zabrinuti medijski poslenici, s ciljem da preduprijede samoregulatorne mehanizme, te da razvijaju svjesnost o važnosti tih mehanizama među najširom publikom. Osiguravanje primjene tih standarda u elektronskim, štampanim i online medijima ključni je izazov, a uključuje zaštitu privatnosti, govor mržnje, ogovaranje, neutemeljene optužbe te je urednička uloga medija u Crnoj Gori pred velikim zadatkom.

Kako je objavio portal CDM 26. decembra 2014. godine članica MSS Gordana Borović, navela je primjer lista Informer od 26. oktobra, koji je na naslovnoj strani objavio naslov "Šiptarska svinjarija".

"Ovaj tekst predstavlja, ukoliko se može napraviti takva komparacija, najteže kršenje Kodeksa u periodu koji obrađuje izvještaj, zbog kojeg je MSS i javno reagovao", kazala je ona. Prema njenim riječima, MSS smatra da tekst prestavlja tešku zloupotrebu slobode govora i javne riječi i brutalno medijsko širenje nacionalne mržnje… Borović je navela i primjer lista Vijesti od 11. novembra koji je objavio navode iz intervjua, a koji je bivši njemački ambasador Pius Fišer dao za televiziju Vijesti, pod naslovom "Korupcija i kriminal na licu države". "MSS smatra da je ovdje riječ o namjernom ili nenamjernom iskrivljavanju činjenica koje je dovelo do potpuno netačne interpretacije ambasadorovih riječi", kazala je ona.

Gospodin Vojičić, član MSS, dalje kaže da je stav MSS-a da je uredništvo medija odgovorno za sve što se objavi na internet portalu. ,,Preporuka MSS-a jeste da se komentari čitalaca administriraju prije objavljivanja, kako bi se preduprijedile situacije da se objavljuju komentari, koji sadrže nepotpune i neprovjerene vijesti i informacije, diskvalifikacije, elemente govora mržnje, vrijeđanje po bilo kojoj osnovi, pozivi na nasilje, psovke, kletve, žargon ulice, kršenje privatnosti i pretpostavke nevinosti" kazao je on. Gospodin Vojičić je ocijenio da su portali Vijesti i Analitika redizajnirani, mnogo atraktivniji, pristupačniji i pregledniji, a portal Vijesti, kako je naveo, profesionalniji. Portali RTCG i Cafe del Montenegro, sadržajniji su i profesionalniji, što se ne može reći za portal IN4S, koji njeguje ostrašćenu matricu, dok je PCNEN i dalje suzdržan".

Medijski savjet za samoregulaciju (MSS) predstavljajući Izvještaj od 15. septembra do 1. decembra 2014. godine, registrovao je 21 slučaj kršenja Kodeksa novinara u štampanim medijima. MSS je dobio 12 žalbi, od toga devet je prihvatio i donio odluke. Jedna žalba je odbačena zbog zastarjelosti, jedna nije prihvaćena jer se odnosila na sajt koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, a jedna jer se odnosila na časopis koji ne izlazi u našoj zemlji. Kada je riječ o prihvaćenim žalbama, kako je objasnio Vujović, najveći dio se odnosi na nepoštovanje načela i Kodeksa novinara, odnosno na neobjavljivanje stavova i mišljenja druge strane, ili je u pitanju bio senzacionalizam.

Vujović je izdvojio žalbu ministra održivog razvoja i turizma, Branimira Gvozdenovića, ministra turizma u Vladi Crne Gore, na tekstove objavljene u dnevnom listu Dan, ocjenjujući da se radi o najdrastičnijem primjeru kršenja Kodeksa novinara. Nakon što je Gvozdenović MSS-u dostavio prevode tekstova iz italijanske štampe koji su bili povod za objavljivanje tekstova u ,,Danu” 28. i 31. maja, pod naslovima „Milionska korupcija u poslovima sa Gvozdenovićem“ i „Tužioci ispituju veze Gvozdenovića i Klinija“. MSS je ocijenio da je novinar falsifikovao navode iz lista Republika, ukazujući na činjenicu da ono što je objavljeno u ,,Danu” ne postoji u originalnom tekstu italijanskog dnevnika, te da se u listu Republika nigdje u tekstu ne pominje Gvozdenović, ni Crna Gora, jedino se u posljednjoj rečenici navodi da su ,,pod lupom i drugi projekti vođeni u inostranstvu, od Kine do Crne Gore”.

MSS zaključio je da se radi o vrlo teškom kršenju Kodeksa, jer je u pitanju namjerno falsifikovanje podataka i činjenica.

MSS je zabilježio kršenja Kodeksa i u ,,Dnevnim novinama”, ,,Informeru”, ,,Vijestima”, ,,Blicu” i ,,Pobjedi”, što su ukazi koji ujedno služe i kao smjernice prema boljoj novinarskoj praksi.

Kada je u pitanju kršenje standrada novinarske profesije posebno su dominantni prekršaji na naslovnicama dnevnih listova u Crnoj Gori. Kako su u strukturi jednog dnevnog lista naslovne strane najvažniji eklement, kao reprezent i refleksija ogledalske predstave društa, MSS posebnu pažnju obraćao je na prekršaje koji su objavljivani već na naslovnim stranicama.

Potreba za samoregulacijom javila se zbog permanentne zloupotrebe profesionalnih i etičkih standarda u medijima, što utiče na sve veću angažovanost MSS. Kao mlado tijelo Savjet ima za cilj da javnim ukazivanjem na kršenja, utiče na medije kako bi se vratili etičkim standardima i načelima novinarske profesije, ukazujući na izostanak konsenzusa u samom medijskom sektoru te stoga i neophodnost za samoregulacijom.

Draško Đuranović, očuvanje ugleda profesije

Etično i istinito novinarstvo je dobro i kvalitetno novinarstvo, uz zahtjev poznavanja tematike i oblika novinarskih izražavanja. Stoga, razlika je između improvizovanog i standardizovanog novinarstva, površnog i znanstveno utemeljenog. Pristrasno novinarstvo, podložno uticajem političkih partija nad medijima, uslovljava uređivačku politiku koja novinare oblikuje u glasnogovornike određenih političkih ili ideoloških ideja.

Stoga, Medijski savjet za samoregulaciju osnovan je kao nezavisno samoregulatorno tijelo koje prati rad štampanih, elektronskih i online medija.

Kako su u Crnoj Gori, u izvjesnim medijima, evidentne permanentne koncepcije kršenja standarda novinarske profesije, samim osnivanjem ovo tijelo ima za sa cilj da unapređuje i razvija medijsku samoregulaciju. Da djeluje u cilju zaštite građana od neetičkog izvještavanja u medijima i podiže nivo svijesti o značaju istinitog i pravovremenog izvještavanja. Radi realizacije postavljenih ciljeva Savjet prati sprovođenje Kodeksa novinara Crne Gore u medijima.

Uprkos toj činjenici, kršenje standarda novinarske profesije evidentno je naročito u štampanim medijima U Crnoj Gori, pogotovo u predizbornim fazama medijskog djelovanja. Mediji imaju posebnu ulogu u izbornom procesu, zbog toga je izborno izvještavanje vrlo jasno regulisano i Kodeksom Medijskog savjeta za samoregulaciju. Evidentirano je kršenje jednih od temeljnih elemenata izbornog izvještavanja zasnovanih na osnovnim načelima profesionalnog novinarstva: nepristrasnosti i uravnoteženosti.

Primjer takvog novinarstava očigledan je bio kao praksa u predizbornom procesu lokalnih izbora u Crnoj Gori, pogotovo na primjeru naslovnica dnevnih novina Dan (februar i mart 2014. god.) Naime, uočena je gotovo isključiva zastupljenost vladajuće Demokratske partije socijalista u negativnom kontekstu. Ostale političke partije u istom periodu skoro da su isključene iz medijskih sadržaja. Stoga, kao praksa u datom mediju tipična je bila agenda seting tehnika indokrinacije. Agenda seting skreće pažnju na protivkandidata u odnosu na kandidata kojeg mediji podržavaju u predizbornom procesu, time što mu se daje apsolutni tajming, ali pežorativnim načinom plasiranja, čime se ispoljava favorizam prema izostavljenim kandidatima. U ovom vremenskom intervalu DPS-u je dat apsolutni prostor, drugih političkih partija gotovo da i nema (ili u fragmentima), ali u svojstvu narušavanja uglerda i časti pojedincima, političke grupacije, a time i etičkih pravila novinarske profesije.

Kada je u pitanju predizborno izvještavanje u Crnoj Gori zaključak je bio i Medijskog savjeta za samoregulaciju, u Izvještaju tog tijela koji se odnosio na period od 1. jula do 15. septembra 2014. Godine, da crnogorski mediji u predizbornim periodima najmanje poštuju profesionalne standarde, a nakon izbora se, donekle, vraćaju pravilima struke. MSS je, kako je naveo, u posmatranom periodu primio devet žalbi koje se odnose na objavljivanje netačnih informacija, kao i na nepravilno objavljivanje demantija ili nemogućnosti da se oni uopšte objave.

Pristrasnost u medijima novinarstvo pretvara umjesto u tržište ideja u ideološke monopole, ekspoziture centara novčane i političke moći. Stoga, klijentelizam u medijima egzistira kao kompleksan fenomen u okviru društva koje treba da se razvija prevashodno u pravcu opšteg interesa. Umjesto pojma demokratija, u Crnoj Gori sve više je zastupljena medijakratija, tj. svrha medija u službi očuvanja političkih pozicija i uticaja, što dovodi u pitanje sami proces samoregulacije.

Postojeći samoregulatorni mehanizmi u Crnoj Gori suočavaju se sa izazovima pred činjenicom kršenja standarda novinarske profesije, naročito u štampanim medijima. U ,,Vodiču za samoregulaciju medija” (Miklós Haraszti: Beč, 2008. godine) postavlja se pitanje da li se samoregulacija odnosi na političke sadržaje?,,Samoregulacija ne znači cenzuru, pa čak ni samocenzuru. Ona se tiče uspostavljanja minimuma principa etičnosti, tačnosti, ličnih prava i tako dalje, uz puno očuvanje uredničke slobode da sami biraju o kojim temama će izvještavati i koja će mišljenja iznijeti.”

Svjedoci smo sinergije politike, biznisa i medija, koji u krajnjim slučajevima rezultiraju kao oblici medijskog klijentelizma. Vrijednost medija više se ne mjeri intelektualnim i etičkim vrijednostima novinarske profesije, već kapitalističkim trendovima i financijskim pritiscima kao što je strani kapital, distribucija, vlasništvo, korupcija. Ovaj trend zahtijeva da novinari pišu prema interesima medijskih vlasnika, a ne prema interesu javnosti i stvarnih potreba društva. Ova pojava jasno se vidi u Crnoj Gori, gdje je nerijetko profesionalna novinarska praksa zamijenjena interesima biznis opstanka.

Manjak tradicije u primjeni samoregulacije, te kauzalne veze koje postoje između politike, biznisa i medija oblici su viših interesa koji kao prepreke u samoj biti gotovo onemućavaju proces samoregulacije. Nije posrijedi samo oblik novinarske komunikaacije, koji se usled prekršenih kodeksa da ispraviti, i nije posrijedi samo prevlađujući nedostatak povjerenja javnosti, što je između ostalog i zadatak ombudsmana medija. Goruća pitanja koja treba uzeti u obzir kada govorimo o odgovornosti medija danas nerijetko prevazilaze moć i ovlaštenja i medijskih savjeta i ombudsmana, te prelaze u domen pravosuđa. U Crnoj Gori, kako prenose mediji, pod istragom je poslovanje dnevnika Vijesti i osnivača ovog lista, pozivajući se na više izvora iz državnih organa uključujući isražne radnje i međunarodnih institucija. Nadležni državni organi ispituju poslovanje Vijesti, odnosno kompanije. Daily press d.o.o, a međunarodne institucije uključene su u dio istrage vezan za angažman njemačkog koncerna WAZ, dok su bill u suvlasničkom odnosu u ovom listu. Pregleda se i dokumentacija Crnogorske komercijalne banke, odnosno utvrduje se postupak dodjele kredita ove banke i zakonitost garancija za dodjelu tih kredita, među kojima su i oni dati osnivačiima Vijesti. Pregleda se i dokumentacija CKB, utvrđuje postupak i zakonitost garancija dodjele kredita nekim od osnivača Vijesti.

Postavlja se pitanje ne samo kako se mediji uklapaju u proces samoregulacije u Crnoj Gori, već kako se i medijska samoregulacija uklapa u taj novi trend u uslovima uticaja medijskog biznisa na tradicionalnu novinarsku praksu. Te koliko duboko su ukorijenjene posledice koje utiču nepovoljno na etičke i profesionalne standarde.

Članom 50. Ustava Crne Gore, u Crnoj Gori nema cenzure. Nadležni sud može spriječiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obavještenja samo ako je to neophodno radi: sprečavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka, očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore, sprečavanja propagiranja rata ili podstrekivanja na nasilje ili vršenje krivičnog djela; sprečavanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje ili diskrimanacije.

Međutim, kao vid odgovornog novinarstva, poželjan bi bio oblik autocenzure koja predstavlja idealnu sliku beskonfliktnog društvenog opštenja, kao autorestriktivna uslovljenost čuvanja tuđeg integriteta. Autocenzura je socijalna determinacija stvaralaštva, kao združeno djelovanje novinarskih determinanti zasnovanih na standardima. S obzirom da u crnogorskim, prevashodno štampanim medijima, evidentni su permanentni oblici kršenja standarda novinarske profesije, kao rezultat ovog procesa svakako je normativizam.

Agresivnost u medijima na prostoru zemalja bivše Jugoslavije vuče svoje korjene još od rata devedesetih. Novinari su devedesetih godina postali militaristička sila, mobilišući novinarstvo u instrument upravljanja sviješću, ne samo zato što su izvještavali pristrasno, već i zato što su svojim govorom kao oružjem podstrekivali psihologiju mržnje, budeći strah u ljudima i agresivnost koja je podsticala na zločine. Svodeći brutalnost na oblik komunikacije, predstavljanjem druge strane na način da su vinovnici apsolutne dehumanizacije ljudskog roda i predstavnici nečovječnosti.

Ratovi su prošli, ali je veliki problem ostao, jer se govor mržnje ukorijenio u medijsku scenu regiona, poprimajući tek drugu svrhu retorike, kao medijski ratovi koji se ne vode protiv nacija, već pojedinaca i socijalnih grupa. Danas govor mržnje ne služi ratnoj, već političkoj propagandi. Sličan je problem i današnje Crne Gore. Udarne strijele kao medijska praksa ne štede ni pojedince ni državu.

DAN propaganda — List "Dan", primer deficita profesionalnih merila

Crnu Goru nasuprot svojoj bogatoj istorijskoj i aristokratskoj duhovnoj praksi nerijetko štampani mediji predstavljaju kao crnu rupu mraka i klonulosti. Takav ambijent upravo se stvara u okolnostima kada novinarstvo napravi svoju metu koja je uvijek crni krug pred oko posmatrača, tonući u potpuni mrak. Takvu stvaralačku praksu suprematizma najbolje je objasnio Kazimir Maljevič svojom slikom ,,Crni kvadrat”. ,,Ništa nisam izmislio, samo sam osetio u sebi noć, a u njoj opazio onu novu stvar koju sam nazvao suprematizam.”

Nasuprot Ustavom zagarantovanom pravu na slobodu izražavanja koja se može ograničiti samo pravom drugom na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral i bezbjednost Crne Gore, posebnu odgovornost u samoregulatornom procesu kada je u pitanju medijska scena u Crnoj Gori imaju najdominantniji mediji. Često na sagledanim uzorcima štampanih medija, naslovnice dnevnih novina "Dan" i "Vijesti" uopštavaju odstupanja od čuvanja integriteta ličnosti drugoga, ne rijetkom praksom govora mržnje i oblicima konfliktnog novinarsva. Dati oblik produkcije može se zapaziti i u nedeljniku "Monitor".

Medijski sadržaj sa iskljičivošću agresivnih sadržaja, sa stanovišta individualne psihologije, jedan je od tipova obrambenog mehanizma koji nalazi ekvivalent u kolektivnim oblicima ponašanja. Takav opsjeg isključivosti remeti proces socijalizacije na opštem planu.

Prilikom izvještavanja o kriminalu i nezgodama, treba izbjegavati senzacionalizam. Treba nastojati da se izbjegne stvaranje neosnovane panike. 1. ,,Prazni stanovi kao logistika za zločince” Dnevne novine, 10. jun 2014. 2. ,,Nevine djevojčice prodaju za 15.000" Dan 17. mart 2014. 3. ,,Burna noć u Podgorici, epilog nekoliko povrijeđenih” Vijesti, 16. jun 2014.

U principu, dnevne novine Pobjeda kao i TVCG usklađuje sadržaje sa važećim društvenim norama: promocija jezika, kulture i umjetnosti, afirmirmacija aktuelnih društvenih procesa. ,,Pobjeda” razvija partnerski odnos sa kulturnim institucijama u Crnoj Gori i šire. Pristup javnosti baziran je gotovo kroz sve aspekte društva, a koji su od javnog interesa, uključujući vaspitno-obrazovni, zdravstveni, ekonomski, socijalni, političkoi, kulturni i sportski.

U novinarstvu, osim intelektualnog, od izuzetne važnosti je i estetski ukus. Afirmacija istančanosti ukusa i umjetnosti podstaknuta je i kroz vizuelne efekte i ključne riječi: glamur, arena, kruna, Kanli kula. Sa uslikanom krinolinom i estetsom vrijednošću satova uvodi nas u fiktivnu stvarnost koja nadahnjuje vrijednoću prošlih stoljeća i vremena. Nije ni čudo onda što sat, kao simbol trajanja i vremena semiotički mjeri neke druge vrijednosti, davno zaboravljene u svijetu materije i materijalnih vrijednosti. Upravo treći sat s desna, na datoj naslovnoj strani, i dama u crvenoj haljini, uvodi nas u vrijeme francuskog rokokoa vodeći nas u zamišljeni prostor XVIII vijeka, nalik enterijeru vojvotkinje od Vilera.

Afirmacija bogatstva jezičke prakse upravo je realizovana kroz arhaizam ,,šegrti”. Onda kad medij svojim sadržajima uspije da pobudi najviše domete duha kod čitalačke javnosti, proces samoregulacije nadmašio je čak i svoju osnovnu svrhu.

Iako data naslovnica sadrži i senzacionalističke naslove tipa: ,,SDP i hrvatska vlada pucaju po šavovima”, ,,Kad udare zloba i neznanje”, u datom procesu samoregulcije može poslužiti kao primjer etičkog novinarstva.

Dakle, isključivost medijskih sadržaja, baziranih na destruktivnim temama, utiče na mentalnu kogniciju javnosti tako da iskrivljuje njihovu percepciju. S obzirom na moć dominacije nad razumom i učestalost u medijima, destruktivne teme pokazatelj su potiskivanja misli, pritiskanja savjesti. Onamo gdje posustaje misao, nagon nosi prevagu. Masa koju vodi nagon sklona je agresiji. Takvim medijskim manirom intenziviraće se destrukcija koja prije ide u prilog opstrukciji, nego li oslobođenju. Obmana podrazumijeva potenciranje emocionalnog trakta koje ometa realno opažanje stvari ili shvatanje svijeta, stvarajući prepreke racionalnom mišljenju. Zamagljivanje vodi strahu koji ruši duhovno stremljenje, a to ne vodi boljem društvu.

Poruka treba da podstiče, prije svega lične potrebe primaoca sa sugestivnom vrijednošću zadovoljavanja tih potreba. Ovo pravilo naročito važi za medije koji se pri obraćanju auditorijumu vode komunikacijskim modelom koji podstrekuje elementarne ljudske potrebe kao što su: sigurnost, status, pripadnost, razumijevanje, sloboda od prislile, mir itd.

Nasuprot elementarnim ljudskim potrebama, model komunikacije zasnovan permanentno na ključnim riječima kao što su: ,,sačekuša, batine, rafal, tajkuni, narko-bos, veze sa ubicama, mafija, kokain, robija...” najčešće je zastupljena praksa u dnevnim novinama Vijesti i Dan i nedeljniku Monitor. Riječi koje imaju moć su ključne riječi koje uspostavljaju poredak na svim nivoima. Stoga, osnovna uloga medija, kao značajnog faktora u kulturnom i društvenom životu zajednice, prevashodno bi morala biti u svrsi podizanja i očuvanja duhovnog zdravlja društva.

Upravo, navedeni leksički fond ima moć transgresije, te kao ustaljena praksa zaživljava ne kao istina već kao moć efekata koje podstiče, između ostalog i kao oblik simulacije; jer simulacija se realizuje upravo u virtuelnom prostoru koji neutrališe razliku između istinitog i lažnog, stvarnog i imaginarnog. Te, dati leksički niz kao semiotička struktura novinarstva može imati vrijednost izraza koji se realizuje kao poriv za opsjenom. Ima vrijednost transgresije koja kao simulacija sadrži efekte zavođenja i opsjene. U procesu recepcije kao primalački akt može imati, s obzirom na destruktivnu vrijednost, efekte narušavanja poretka i stabilnosti društva.

Vizuelni efekat u medijima najbitniji je u stvaranju doživljaja i utisaka kod čitalačke publike jer najsnažnije utiče na mentalnu kogniciju javnosti. Kao oblik indokrinacije u stvaranju mišljenja i intenziteta estetskog doživljaja komponenta je koja je u procesu samoregulacije najmanje korigovana, a kao propagandni materijal intenzivno je zastupljena.

U novinarstvu, informacija se shvata kao društveno dobro, a ne kao instrumentalna vrijednost, što znači da novinari snose odgovornost za informaciju koju prenose, koliko god da su pod opsjenom onih koji kontrolišu medije. Odgovoran je u krajnjoj liniji i najširoj javnosti, uključujući i razne društvene interese.

Svrha samoregulacije je unapređenje demokratije smanjivanjem opsjega neetičnosti u novinarskoj profesiji koja može nanijeti štete i pojedincu i društvu. Njena svrha je da demokratiju učini naprednijom za javnost - naročito u mladim demokratijama gdje žestoka sporenja koja nemaju jasnu svrhu onemogućavaju svaki integrirajući proces. Način da se to postigne je odgovorna samoregulacija zasnovana na standardizaciji.

Dato razmatranje ukazalo je da uprkos postojećim samoregulatornim tijelima u Crnoj Gori, počev od 2003. pa na ovamo, situacija po pitanju poštovanja etike i standarda novinarske profesije još uvijek bilježi znatna kršenja.

Literatura

Haraszti,Miklós: Vodič za samoregulaciju medija, Beč, 2008.

Izvještaj medijskog savjeta za samoregulaciju (1 jula – 15. septembra 2014)

Kodeks novinara i samoregulacija: Novinarsko samoregulatorno tijelo, Podgorica 2009

Malović, Stjepan: Mediji i društvo, Zagreb, Lipanj 2007.

Profesionalno novinarstvo i samoregulacija & Novi mediji i stare dvojbe u Jugoistočnoj Europi i Turskoj, UNESCO 2011

Veliki slikari, život, delo i uticaji, Kazimir Maljevič, Eaglemoss collections 2010.

Zečević, Marijana: Instrumentalizacija štampanih medija u Crnoj Gori, MSS, Podgorica 2014.

Ustav Crne Gore 2007. Službeni list Crne Gore broj 1/07 od 25.10.2007.

Zakon o elektronskim medijima. 2010 i 2011. Službeni list Crne Gore, broj 46/10 od 06.08.2010, 40/11 od 08.08.2011, 53/11 od 11.11.2011.

Zakona o medijima. 2010 i 2011. Službeni list Crne Gore, broj 46/10 od 06.08.2010, 73/10 od 10.12.2010,40/11 od 08.08.20