Hrvatski postizborni memento
ANALIZE I KOMENTARI
Izgubili smo izbore. Ne zauvijek. Manjina ima prava!

Hrvatski postizborni memento

Piše: Josip Kregar

Hrvatska više nije zemlja dvostranačja, dvopartijske demokracije. Nije uvijek ni bila. U devedesetima uz potpunu dominaciju HDZ-a nije postojala druga podjednako jaka stranka, već HDZ i konglomerat manjih stranaka, od kojih su se neke približavale ideološki HDZ-u, a druge je HDZ, njihov jasni neprijatelj, približavao usprkos njihovim razlikama, objavio je u septembru  hrvatski portal Autograf www.autograf.hr 

U Hrvatskoj danas u političkom govoru svi govore o stabilnosti. Nije to neočekivano i nije prvi put. U vremenima neizvjesnosti, brzih promjena, ratova i migracija to nije čudno. Politička scena se uzburkala nakon izbora, pregovori o vlasti se dramatiziraju, stranke raspadaju, a izabrani zastupnici traže gospodara.

O svemu se malo zna, a svašta naslućuje, šire glasine i, s razlogom, vjeruje u zavjere, pa svi žele mir i stabilnu vladu. Vlada ne samo da bi trebala imati jasnu većinu u Saboru, već bi nametnula stil koncilijantnosti i umjerenosti u politički život.

Stariji će se sjetiti da se i nekoć govorilo o stabilizaciji, programu koji je konačno propao jer je zahtjev vremena bila ekonomska i politička promjena, a ne odgađanje reformi.

Stabilnost je doista potrebna brodu na uzburkanom moru, ali se ne postiže stajanjem na mjestu, već hrabrim korištenjem vjetra. Stabilnost društva se ne postiže davanjem vlasti psihijatrima, a još manje njihovim pacijentima. Stabilnost ne mora značiti održanje statusa quo, pa pričekajmo što će iz troga nastati.

Stabilnost, ali ne u mjestu

I dok je stabilnost razumljiv zahtjev, puste rasprave o dvostranačju i trećem putu zavaravaju birače i prikrivaju prave probleme stranačkog života.

Hrvatska više nije zemlja dvostranačja, dvopartijske demokracije. Nije uvijek ni bila. U devedesetima uz potpunu dominaciju HDZ-a nije postojala druga podjednako jaka stranka, već HDZ i konglomerat manjih stranaka, od kojih su se neke približavale ideološki HDZ-u, a druge je HDZ, njihov jasni neprijatelj, približavao usprkos njihovim razlikama.

Glavni politički proces bilo je čišćenje desnijih od HDZ-a, uspješno provedeno najprije protiv HDS-a (Veselica), a potom i stranaka koje su se smatrale nasljednicama pravaške tradicije.

Metode nisu bile profinjene i nježne. Širenje glasina i difamacija pomogla je raspadu Koalicije narodnog sporazuma, a još grublje metode primijenjene su protiv desnih stranaka i grupa. Paradžika i Kraljevića su ubili.

SDP je bio oporba kakvu se samo moglo poželjeti, oporba koju se moglo utišati antikomunističkom retorikom, uplašiti dramatizacijom situacije ili optužbom o izdajstvu u Domovinskom ratu.

Špijunske ili beskrupulozne metode privlačenja uz matičnu (stožernu!) stranku koja je preuzela monopol nad patriotizmom i obranom nacionalnih interesa primjenjivale su se na pojedince i male stranke.

SDP nije bio jedina i najvažnija oporba. HSS je bio utjecajna stranka, ne samo na selu, već i u gradićima i tradicionalnim područjima koje je tradicionalno inkliniralo kooperativnom zajedništvu.

Stara podjela na dinarske i panonske Hrvate, kakvu je opisao Dinko Tomašić, odredila je granice njihovog utjecaja. HSLS u naponu svoje snage imao je utjecajne pojedince, simbole demokracije i ljude koji su se stvarno osobno žrtvovali za ideju neovisne Hrvatske i nije ih se moglo lako optužiti da nisu domoljubi; imao je snažne pojedince i intelektualce, građanski sloj i poduzetnike.

Hrvatska više nije zemlja dvostranačja, dvopartijske demokracije. Nije uvijek ni bila

Ujedinjene u koaliciju i uz privlačenje saveznika te tri stranke u izuzetnim okolnostima kraha političke koncepcije i vladavine Franje Tuđmana, bolesnog i na kraju umrlog vođe, uspjele su pobijediti (uz pomoć Gotovčeva LS-a i IDS-a).

Velika pomoć pri tome bila im je frakcijski obračun u vrhu HDZ-a. Tek kada je u iznimnim okolnostima prevladao politički razum nad ideološkim sporovima, mogao se rastočiti politički monopol HDZ.

Pravu funkciju oporbe kroz to razdoblje odigrali su slobodni i novi mediji dokazujući svoju moć u politici, osobito nekoliko novinara (točnije novinarki), aktivista i intelektualnih perjanica. Održana je tako protuteža nastojanju da se pod autoritarnu kontrolu stavi cijelo društvo, a ne samo državni aparat.

Možda to i nije bila prava namjera, jer je pravi prioritet bila redistribucija ekonomske moći, kontrola vojske, tajnih službi i policije, a ne reprezentativne političke institucije.

Za one koji prošlost vide drukčije, bilo bi dobro da čitaju memoare Vladimira Šeksa i Josipa Manolića, a ne prigodne idolatrijske govore prilikom obljetnica.

Situaciju dvostranačja potencirali su Ivo Sanader i Ivica Račan. To su također ličnosti koje se danas idealiziraju ili demoniziraju, no oni su realno svojim konkurentima smatrali ne samo ideološke protivnike već i simpatizere i prijatelje, čak i stranačke suradnike, nastojeći učvrstiti svoj stranački položaj.

Račan je nakon generacijske smjene, a suočen s raspadom strukture svoje stranke, kroz devedesete uspio integrirati HSDS (Vujić), spriječiti prijelaz članstva u SDS, izbjeći povezivanje s tradicionalnim komunističkim, zapravo, socijalističkim skupinama (SRP) i odoljeti pozivima na konfrontaciju s HDZ-om u njemu osjetljivim temama.

Milanović, arogancija, neznanje I iznimni strah od konkurencije

Kao glavni partner pojavio se HNS čiji su članovi bili spremni nositi izvršne i menadžerske funkcije.

Ivo Sanader bitno je modernizirao stranačku orijentaciju i usmjerio Hrvatsku smjerom europeizacije, eliminirao nacionali ekstremizam, no promovirao praksu korupcijske zloupotrebe neupitne moći.

Njihovi nasljednici nisu imali lak zadatak. Jadranka Kosor nastavila je politiku svojih prethodnika oslanjajući se na sposobne dijelove administracije – na primjer, ne bi se smjelo dovesti u pitanje iznimno zalaganje i uspjeh pregovaračkih timova s Europskom komisijom, gdje je postojala predanost europeizaciji, pa i po cijenu prihvaćanja svakog uvjeta.

Uzgredni događaj uz taj uspjeh bio je gušenje savezničkih stranaka i ”otpadnika“ (HDSSB, DC).

Zoran Milanović razbudio je forume, afirmirao mlade kadrove, unio agresivnost i okupljao širu platformu srodnih stranaka (HSU, IDS), no u oporbi nije mogao zadržati ranije saveznike. U tim prijelazima istopili su se politički potencijali HSS-a i HSLS-a te su oni izgubili utjecaj i članove.

No njihove prvobitne prednosti i uspjesi vremenom su erodirali. Jadranka Kosor nije mogla kontrolirati otpore stranci, smijenjena je grubo i bez milosti.

Stranka je postala okupljalište onih koji bi inače bili marginalni politički egzibicionisti. Po istom obrascu nastradao je i njen za javne poslove netalentiran, za skrivanje svojih poslovnih interesa nemaran nasljednik.

Milanović je vremenom pokazao aroganciju, neznanje elementarne sposobnosti da vodi ekonomiju ili pokreće reformu. Iznimnim strahom od konkurencije i promoviranjem, najblaže rečeno prosječnih, nezainteresiranošću za svakodnevni posao uništio je svoje političke šanse. Krivo je procijenio sposobnost HDZ-a da se oporavi i zaboravljivost masa te je želio zadržati po njega neopasnu stranačku konkurenciju.

U takvim okolnostima usisavanja političkih saveznika i podcjenjivanja protivnika dojam da se radi o dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti širio se da bi postao opće mjesto i rašireni zaključak iako to stvarno nije bila istina.

Ta dva bloka svoje su uspjehe preuveličavali, svoje koalicijske partnere gurali u sjenu ili ih instrumentalizirali za potrebe svojih stranačkih politika.

Razbijanje i pacifikacija oporbe

Isto onako kao što je Franjo Tuđman koristio frakcijske podjele ostavljajući sebi položaj arbitra, tako su i Tomislav Karamarko i Milanović svoje saveznike koristili u unutarstranačkim borbama.

Recimo Milanović je svoje kadrovske izbore opravdavao interesom dobrih odnosa sa HNS-om, a Karamarko svoju antikomunističku strategiju opravdavao savezništvom s desnim strankama.

Ustvari su i jedni i drugi micali ozbiljne konkurente i političku moć podredili svojoj osobnoj moći.

To je pratila ambicija i želja da se bude karizmatski i neupitan vođa, a usput je ugrožena izgradnja i modernizacija medija, odgođene važne reforme (regionalizacija, reforma pravosuđa).

Iz anakondinog zagrljaja izmaknule su male stranke koje su pravi pobjednici izbora i Most koji zapravo i nije formalno stranka.

Poanta je u tome da zapravo i nemamo dominaciju dvije stranke, da se one ne mogu dogovoriti i koalirati i da će njihovo nastojanje i dalje ići istom trasom eliminacije malih i ”trećih”. U tome pokazuju veliku inventivnost i imaju uspjeha.

Već nakon ranijih izbora gotovo su razbili Most, a sada izuzetno brzo razbijaju Živi zid, desna savezništva i HSS.

Mi zapravo uz kratke izuzetke nismo imali dvostranačje, već poliarhijske situacije stvaranja promjenjivih koalicija većeg broja stranaka.

Ono što se sada događa je razbijanje i pacifikacija oporbe. Razbijanje stranaka, poticanje njihovih unutarnjih razdora. Nije važno samo tanko pobijediti na izborima, nego i utišati oporbu, hibernirati glasne oponente, svesti politiku na forume. Postići dogovor oligarhija – poslovnih, stranačkih, bankarskih, medijskih.

Sada se to čini u ime stabilne vlasti. Da se htjela stabilna vlast, primijenio bi se drugačiji izborni model. Od njih lukaviji Putin novim izbornim modelom stekao je ogromnu većinu u Dumi i stabilnu nedemokratsku vlast.

Zahtjev za stabilnom vlašću prikrivena je želja za nedemokratskom vlasti. Takva vlast je neodgovorna, smjenjuje se samo u krizama i nakon skandala.

Stabilna vlast teži autoritarnoj formi, gušenju oporbe i kompeticije. Autoritarna vlast obično je neodgovorna.

Kako sada izgleda, postaje važnije okupiti oporbu nego podržati vladu

Rizik kvarenja i korupcije je velik. Sloboda medija i sloboda izražavanja, transparentnost i otvorenost vlasti prema sudjelovanju civilnih aktera i građana mogla bi, ionako slaba, nestati. Da bi se spriječilo to klizanje, oporba treba biti glasna i aktivna, vlast mudra i ne ratoborna.

Da se radi o sustavnom pokušaju razbijanja oporbe, svjedoče skori primjeri maštovitih operacija razbijanja Živog zida osnivanjem paralelnih tijela, paralelnih stranaka i osporavanjem. Most je već bio razbijen i umjesto da stvori stranku, kadrovski pomaže druge. HNS se već raskolio. Isto se sprema i HSS-u, čak možda i SDP-u; jer što više novi kandidati govore o potrebi jedinstva, raskoli postaju vidljiviji.

Spasimo ideju oporbe.

Biti u manjini ili izgubiti izbore manja je sramota od licemjernog izmišljanja razloga za promjene savezništva. Kako sada izgleda, postaje važnije okupiti oporbu nego podržati vladu.

Vraćamo se u vremena Vlatka Mačeka i Ujedinjene opozicije. Pod isti krov treba okupiti zastupnike i stranke, pokrete i grupe, zanemariti razlike i prepoznati poveznice.

Parola bi bila ”I mi smo Hrvati”, jer iako nismo na vlasti, imamo pravo na vlastito mišljenje i stav, imamo isti Ustav i zastavu kao svi i ne dopuštamo monopol na pamet i osjećaje. Mi smo onaj dio političkog naroda koji je izgubio na izborima.

Ne zauvijek.

Jer i politička manjina ima prava.

--