Prisustvo ruskog uticaja u Srbiji gotovo da nikada i nije bilo novost, kao što nikada nije postalo deo sećanja na prošlost i Drugi svetski rat koji se završio pre više od 70 godina kada su stekli titulu oslobodilaca, a u kom su učestvovali ne sami, već kao deo Sovjetskog Saveza i sa savezničkom Alijansom vođenom Amerikom, Velikom Britanijom, Francuskom i Kinom [1]. Uprkos tome, sve do danas, kod većine srpske populacije Rusi su percipirani kao jedini prijatelji i partneri, a posebno u srpskoj dijaspori. Percepciju tog odnosa diktirali su ruski interesi i strategija, a čini se da su upravo to konstantno rusko prisustvo i neretko i ruski pritisak, doprineli tome da se uloga ostalih saveznika i oslobodilaca u velikoj meri zanemari i skoro zaboravi.

Afirmacija ruskog jezika, književnosti, političkog sistema, kulturoloških i ideoloških sličnosti, naglašavala je sve karakteristike Zapada kao suštinski različite. Nešto skorija istorija i dešavanja krajem dvadesetog veka, kao i ciljana retorika tadašnjih političkih lidera i njihovih medija, dodatno su ojačali ulogu Rusije u realizaciji unutrašnjih i spoljnih strateških ciljeva Srbije, a iznad svega u očuvanju njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te u implementaciji principa međunarodnog prava u Srbiji.

Kao tačka spoticanja za Srbiju, ali tačka podsticaja za Rusiju, pojavljuju se Kosovo i ruski ’’veto’’. Jedan u Savetu bezbednosti OUN koji sprečava da Kosovo postane članica UN, što se smatra krajnjim priznanjem državnosti, ali istovremeno ’’veto’’ Srbiji i njenim vladama da će prvi biti zaboravljen, ukoliko Srbija zaokrene ka Zapadu i približi se partnerima Rusije iz doba s kraja Drugog svetskog rata.

Putin sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve
Putin sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve

Početkom XXI veka glavni saveznici Rusije u Srbiji su mediji, Srpska pravoslavna crkva, pojedini političari i neizostavni ’’bisnismeni’’ čije je glavno tržište upravo Kosovo. Glavni adut kojim se Rusija koristi već decenijama, i to prilično uspešno, je ništa drugo nego Kosovo „iščupano srce Srbije“, kojim se lako pokreću emocije i još lakše njima manipuliše.

Rast uticaja

Ruski uticaj u Srbiji i na Srbiju počinje postepeno da jača od 2008, nakon proglašenja kosovske nezavisnosti i njenog priznavanja od strane SAD, Velike Britanije i Francuske [2] gotovo u istom danu, a što se, nekako, poklapa i sa danom kada je tadašnja srpska vlada odlučila da naftnu industriju Srbije NIS proda ruskom gigantu Gaspromnjeft-u, mada je ta prodaja ’’ozvaničena’’ tek krajem godine [3] i objašnjena izgradnjom Južnog toka.

Sledeća faza intenziviranja uticaja koji prerasta u pritisak događa se već u 2011, kada Srbija pokušava da implementira postignute dogovore u briselskim pregovorima koji se odnose na normalizaciju odnosa i uspostavljanje administrativnih prelaza između Kosova i Srbije i koji idu paralelno sa pripremama i očekivanjima da se i zvanično pokrene proces pregovora za članstvo sa EU. Ruski zvaničnici u Srbiji tada šalju i uručuju izvesnu humanitarnu pomoć [4] Srbima sa Severa Kosova, koji provode dane u demonstracijama i protivljenju da se uspostave administrativni prelazi. U isto vreme, više od 20.000 Srba sa Kosova podnosi zahtev Rusiji za dobijanje njihovog državljanstva što tadašnji ruski predsednik Dmitrij Medvedev odbija uz obrazloženje da ruski Ustav tu mogućnost ne pruža [5].

Te iste 2011. godine, zvanično je u Nišu otvoren i rusko-srpski humanitarni centar za vanredne situacije mada je bio operativan i prethodne dve godine. Ceremonijalne formalnosti oko otvaranja i objavljivanja osnivanja ruske humanitarne baze u Srbiji, obavili su tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić [6]. Nekoliko meseci kasnije ćebad, grejalice i konzervirana hrana kretali su iz Niša putem za Brnjak i Jarinje na severu Kosova praćeni demagoškim govorancijama protiv Evropske unije i NATO- a, koji su označavani kao svesrpski neprijatelji i protagonisti kosovske nezavisnosti i albanskog hegemonizma i potiskivanja Srba i Srbije sa Kosova, što je podstaklo gnev Srba na Severu Kosova i njihovo direktno sukobljavanje sa vojnicima KFOR-a na terenu.

Niš: Humanitarni centar ili ruska baza na Balkanu?
Niš: Humanitarni centar ili ruska baza na Balkanu?

Sledećih nekoliko godina obeležava nastojanje Rusije da u Srbiji jača takozvani „meki uticaj“ kroz povećanje svog prisustva u medijima, nevladinom sektoru, civilnom društvu i izdavaštvu - od tada se ruske knjige češće mogu videti u lokalnim knjižarama kao i izveštaji u medijima s brojnih ruskih manifestacija. Napose, u Beogradu se formira i ispostava Ruskog instituta za strateška Istraživanja RISI [7] koji je, u suštini, više zvanična institucija Rusije nego što je organizacija civilnog društva, budući da se češće pominje kao ’’Putinov institut” nego po svom zvaničnom nazivu. Uloga ovog instituta dobila je na značaju kada je njegov najviši zvaničnik, direktor Leonid Petrovič Rešetnjikov posetio Beograd i to neposredno posle izbijanja krize u Ukrajini i nakon što su obelodanjene ruske težnje za aneksiranje Krima [8].

Planovi i snovi o Južnom toku – govorilo se, “istorijskom zajedničkom projektu koji će povezati dve zemlje ne samo teritorijalno i finansijski već i duhovno i politički i vojno’’ (jer je bilo predviđeno da nekoliko stotina ruskih vojnika obezbeđuje tok gasovoda kroz Srbiju) - teku istovremeno s pokušajima Srbije da se približi EU i otpočne pregovore o članstvu.

2013. i 2014. godina protiču u iščekivanju početka radova i želja za što skoriji početak rada gasovoda što je sagledavano kao jedini način da Srbija Rusiji vrati dugove nastale usled dugogodišnje apsolutne energetske zavisnosti.

Planove i snove kvari Evropska unija koja suspenduje projekat [9] nakon ruske invazije na Ukrajinu, mada to u srpskoj javnosti dobija potpuno drugačiju sliku. Aneksija Krima stavlja se u kontekst otcepljenja Kosova i davanja istog prava jednima, a uskraćivanja drugima – davanja prava da biraju gde će i sa kim živeti Albancima sa Kosova, a osporavanje istog Rusima sa Krima koji su se čak i na referendumu jasno opredelili za život u Rusiji [10]. Tako ponovo nezavisnost Kosova izbija u vrh dnevnog reda u Srbiji. To je savršena tema za lokalne medije [11] i savršena prilika za reklamiranje ruskih “prijatelja” koji opet u isti mah Rusima sa Krima priznaju pravo na otcepljenje i njegovu aneksiju, ali ne i Albancima sa Kosova, pozivajući se na isto međunarodno pravo i još jednom pokazujući da zastupaju isključivo sopstvene interese.

Još jedna od poznatih taktika Rusije koja svoje uporište nalazi u Srbiji i na Balkanu su takozvani asimetrični ratovi.

Skoro uvek kada je direktno upletena u neki sukob, Rusija nastoji da izazove sukob na nekom drugom kraju sveta, koristeći se sredstvima posredne borbe, najčešće medijima, a u slučaju Srbije i akademskom i verskom zajednicom. Budući da je kriza u Ukrajini eskalirala početkom 2014, intenziviranje ruskog prisustva u Srbiji ne iznenađuje, jer na Balkanu uvek ima dovoljno materijala da se isprovociraju netrpeljivost i konflikti ili makar konstantno održavaju tenzije kako bi se kontrolisale političke odluke.

Pored crkve, drugi segment društva koji je za Ruse laka meta je srpska vojska koja je suočena sa brojnim finansijskim preprekama na putu ka neophodnim reformama koje su, opet, preduslov za aktivno učešće u mirovnim misijama pod okriljem UN, što je, pored odbrane zemlje i pomoći civilima u vandrednim situacijama, jedan od tri osnovna cilja Vojske Srbije.

Vojska Srbije, opterećena prošlošću ali i konstantnim pritiscima iznutra i naglašavanjima neophodnosti vojne neutralnosti, idealno je područje za Rusiju i za uslovljavanje vladinih funkcionera.

Srpska i ruska zastava na kontrolnom punktu u Ukrajini
Srpska i ruska zastava na kontrolnom punktu u Ukrajini

U 2013, Rusija je Srbiji uputila poziv za članstvo i udelila joj status posmatrača u Organizaciji za kolektivnu bezbednost i saradnju, koja je 1992. nasledila Varšavski pakt i u kojoj se danas nalaze Rusija, Belorusija, Kazakhstan, Tadžikistan, Kirgistan i Jermenija namerne da pospeše međusobnu vojnu i bezbednosnu saradnju [12] ali i naprave kontratežu NATO paktu.

Rast pritisaka

Rusko prisustvo u Srbiji sve se više pretvara u pritisak i ucene, otkad su odnosi Rusije sa SAD i zemaljma članicama Evropske unije “zahlađeni” zbog ruske invazije na Ukrajinu. Srbija sve češće prima ruske zvaničnike, čak i one koji se nalaze na EU listi ličnosti protiv kojih su uvedene sankcije i restriktivne mere zbog krize u Ukrajini [13] poput Sergeja Naruškina, predsednika ruske Dume koji je maja 2014. posetio Srbiju navodno povodom obeležavanja 70-godišnjice oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu [14]. U isto vreme, u Srbiji je tada boravio i tadašnji EU komesar za proširenje, Štefan File [15]. U oktobru 2014. parada povodom 70-godišnjice oslobođenja Beograda pomerena je nekoliko dana unapred da bi joj prisustvovao Putin.

2015. godinu obeležili su ruski otpor usvajanju rezolucije o Srebrenici, kao i prijemu Kosova u UNESCO i navodno zastupanje srpskih interesa i odbrana srpskog suvereniteta na međunarodnom planu. Ipak, do danas je potpuno nejasno zašto su se ruske trupe davne 2003. godine povukle iz sastava misije UN na Kosovu kada su kao neke od razloga ruski zvaničnici navodili američki uticaj i američke procene [16], finansije teškoće i okretanje svojoj regiji. Iste godine ruske trupe su se povukle i iz Bosne i Hercegovine i tamošnje međunarodne misije [17]. Prisustvo Rusije u BiH tj. u Republici Srpskoj i bliski odnosi sa Miloradom Dodikom, pored Severa Kosova, još su jedan adut u ruskim kartama koji mogu da koriste kad god im zatreba dodatni argument protiv EU, NATO-a, Amerike i svega ostalog što koči realizaciju ruskih globalnih ciljeva.

Doba godine koje kod skoro svih građana Srbije probudi bar po neku misao na Ruse, tačnije ruski gas, je upravo oktobar, tj. mesec u kom zvanično počinje sezona grejanja i kada misao o Rusima nužno izaziva određenu neizvesnost i bojazan. To je u isti mah i period kada Rusi dobijaju dodatni prostor za svoje zahteve i manevre.

Oktobar 2015. godine obeležile su tenzije povodom kosovskog zahteva za prijem u UNESCO, a potom objavljivanje Nacrta EU platforme za pregovaračko Poglavlje 35 koje pokriva odnose Srbije i Kosova, tj. normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. Srpski premijer Aleksandar Vučić nazvao je ovaj dokument [18] “groznim papirom” čiji su zahtevi gori i od formalnog priznanja kosovske nezavisnosti.

Lavrov govori tokom 38. sednice Generalne konferencije UNESCO
Lavrov govori tokom 38. sednice Generalne konferencije UNESCO

Tenzije oko sadržine nacrta pomenute platforme i najavljenih (pred)uslova koje su brojni srpski zvaničnici nazvali ucenama, dogodile su se sredinom oktobra, koja je označena i kao rok kada će Aleksandar Vučić odlučiti da li će na proleće 2016. zajedno sa lokalnim i vojvođanskim biti i opštih izbora [19].

U veoma burnoj nedelji na srpskoj političkoj sceni od 10. do 16. oktobra, sve ono što se dešavalo i sve ono o čemu se izveštavalo kao i način na koji se to činilo, kao da je imalo za cilj da Srbiju udalji ili potpuno skrene sa evropskog puta i u potpunosti joj promeni pravac razvoja. Redovi ispisivani u medijima i njihove naslovne stranice nedvosmileno su sugerisale kako Srbiji kao saveznik, prijatelj i partner preostaje jedino Rusija kao jedina zemlja koja je ne uslovaljava da se “odrekne” Kosova, koja je zastupa u UN, ne da Kosovu u UNESCO; uz to se dodaje da Rusija Srbiju nikada nije napala i da su Srbija i Rusija uvek ratovale na istoj strani.

A šta od toga ima Rusija?

Odvraćanje Srbije od EU i zadržavanje svog uticaja, a time svoje pozicije na Balkanu, i konstante suprotstavljenosti opštoj integraciji Evrope u EU i strategiji Zapada?

Destabilizaciju regije kao prostora za nove asimetrične ratove?

Održavanje svoje energetske nadmoći i jačanje ekonomske koristi?

Kako god, lokalni mediji ovih dana najavljuju Putinovu novu ponudu da pomogne Srbiji i naređenje koje je izdao svojim najbližim saradnicima da je pripreme i to tako da ona obuhvati ne samo ekonomsku već i vojnu pomoć jedinoj zemlji koju u Moskvi vide kao “poslednjeg iskrenog saveznika na Balkanu”. Ponuda bi trebalo da obuhvati modernizaciju vojske, raketni sistem S- 300 (onaj za kojim su Milošević i Srbija bezuspešno vapilli do 1999), investicije od 3 milijarde evra u naredne tri godine… [20]

Ali, pod kojim uslovima i šta se očekuje zauzvrat?

Grozni papir izgledao je kao jedna u nizu najava za prevremene parlamentarne izbore “nekako s proleća” budući da je malo pre toga obelodanjena afera “Lidija Udovički” [21] u koju je neposredno uključen lider opozicione Demokratske stranke i predsednik vlade Vojvodine Bojan Pajtić. Nešto pre toga objavljeni su snimci sastanaka lidera druge, doduše partnerske stranke u vladi, Socijalističke partije Srbije, aktuelnog ministra spoljnih poslova i prvog potpredsednika vlade Ivice Dačića sa Rodoljubom Radulovićem, poznatijem po nadimcima kao Miša Amerika ili Miša Banana [22] i koji je označen kao blizak saradnik Darka Šarića.

Ivica Dačić, učesnik u tajnim sastancima vrha srpske policije sa kriminalcima
Ivica Dačić, učesnik u tajnim sastancima vrha srpske policije sa kriminalcima

U isto vreme se dešavaju i nastojanja da se Kosovo učlani u UNESCO koja nailaze na otpor i negodovanje ne samo kod srpskih političara [23] već i kod građana, što je očekivani odgovor na osnovu onog što su iz medija mogli da saznaju o toj temi [24].
Izvršni savet UNESCO-a usvojio je 12. oktobra dnevni red na kojem se nalazi i predlog preporuke za prijem Kosova u članstvo te organizacije u kome se navodi da Izvršni savet donosi preporuku da Generalna konferencija primi Kosovo u članstvo, imajući u vidu da "Kosovo prihvata ustav te organizacije i da je spremno da ispunjava obaveze koje proističu iz članstva i učestvuje u troškovima". Neslaganje sa odlukom da se prijem Kosova uvrsti u dnevni red Generalne konferencije izrazili su predstavnici Rusije, Kine, Kube i Argentine dok je zahtev za prijem Kosova u Unesko formalno podnela Albanija, a podržalo ga 45 zemalja među kojima su: SAD, Nemačka, Britanija, Francuska, Austrija, Slovenija, Irska, Holandija, Luksemburg, Danska, Finska, Švedska, Turska, kao i Estonija, Letonija i Litvanija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt, Bahrein, Belize, Burkina Faso, Čad, Kostarika, Obala Slonovače, Dominikanska Republika, Salvador, Gabon, Gambija, Gana, Grenada, Gvineja, Haiti, Honduras, Jordan, Lesoto, Oman, Panama, Papua Nova Gvineja, Senegal, Somalija, Južni Sudan, Togo, Tanzanija i Vanuatu [25].

Ideja o prevremenim parlamentarnim izborima koji bi se održali u isto vreme kada i redovni lokalni i pokrajinski u Vojvodini, obrazložena je potrebom da se izbori na svim nivoima u Srbiji održavaju u isto vreme kako bi se na taj način unapredila politička i ekonomska stabilnost i izbegle stalne tenzije predizbornih ciklusa. U suštini, prevremeni izbori na opštem nivou, negde u sredini mandata, na proleće 2016. doneli bi bar nove četiri godine Srpskoj naprednoj stranci i pomogle joj da izbegne eventualne negativne efekte ekonomskih rezova koji predstoje.

EPS

Naime, u skladu sa novim zakonom o privatizaciji [26] koji je usvojen avgusta 2014, Srbija je u obavezi da privatizuje nekoliko stotina društvenih firmi iz portfolija Agencije za privatizaciju, uključujući i preduzeća koja su u pocesu restruktuiranja, što bi potom uslovilo masovne otkaze za više hiljada radnika. Takođe, do kraja maja očekuje se i okončanje postupka za oko 17 državnih preduzeća, koje je vlada označila kao strateški važna i izdejstvovala kod stranih kreditora, odloženu primenu zakona i rok do kraja maja 2016. [27] za razrešenje njihovog statusa, čime je sačuvala oko 22,000 radnih mesta do tada, ali i sebi kupila dodatno vreme za sprovođenje privatizacije u etapama. Privatizacija, kao i restruktuiranje javnih preduzeća u Srbiji, dešava se paralelno sa primenom mera fiskalne konsolidacije, pre svega primenjene na platama u javnom sektoru i penzijama još u novembru 2014, kada su pretrpele smanjenja od okvirnih 10%. Međutim, iako građanima nije prijala promena, državnom budžetu jeste jer su zabeleženi rezultati značajno bolji od onih koji je predvideo MMF u trogodišnjem aranžmanu od 1.2 milijarde evra, odobrenom Srbiji u februaru 2015. Naime, konsolidovani budžetski deficit za prvih osam meseci tekuće godine [28] iznosio je 44.4 milijarde dinara što je uočljivo manje u odnosu na 135.5 milijardi deficita iz istog perioda 2014. Krajnji cilj vlade je da ukupan budžetski deficit u 2015. ne pređe 160 milijardi dinara što je redukovani cilj postavljen od strane MMF-a u odnosu na prvi postavljeni od 232 milijarde dinara, nakon što je polugodišnji deficit stao na 35.3 milijarde dinara.

Ispunjavanje navedenih uslova zahteva ozbiljne mere koje ne prijaju već osiromašenom građanstvu, posebno nakon razarajućih poplava koje su zahvatile zemlju u maju 2014. i znatno usporile proizvodnju i izvoz. Deo aranžmana sa MMF-om uključuje i restruktuiranje tri ključna javna preduzeća – EPS, Železnice Srbije i Srbijagas. Postignuti rezultati u ovom polju ostali su deo kritike MMF-a nakon druge revizije aranžmana krajem avgusta i početkom septembra u Beogradu [29]. Sve tri firme predstavljaju sferu interesovanja eventualnih ruskih investitora u Srbiji.

Interesantno je da se skoro nikada nijedna ruska firma ili pojedinac nisu interesovali za kupovinu manjeg ili srednjeg preduzeća aktivnog u nekim drugim industrijama poput prehrambene, iako se Rusija konstantno suočava sa nedostatkom prehrambenih proizvoda.

Premijeri Vučić I Medvedev tokom foruma Otvorene inovacije
Premijeri Vučić I Medvedev tokom foruma "Otvorene inovacije"

Zanimljivo je potom i to da su Rusija i Srbija u septembru potpisale novi aneks o radovima na rekonstrukciji i renoviranju železničke infrastrukture, koji je deo ruskog državnog kredita, vrednosti od 800 miliona dolara [30] odbrenog još 2013, a za čiju je implementaciju zadužen ruski RZD, železnički operator u državnom vlasništvu, čime Rusija sebi osigurava stalno prisustvo u kompanijama za koje je zainteresovana.

Kada je reč o EPS-u, ne iznenađuje mogućnost da Rusiju zanima da postane vlasnik jednog od najpoželjnijih poslodavaca u Srbiji. Eventualnim preuzimanjem EPS-a, Rusija bi sebi omogućila neposredni izlaz na granična područja sa EU budući da se osnovne infrastrukturne jedinice EPS-a nalaze na Đerdapu koji se, opet, nalazi na samoj granici sa Rumunijom, punopravnom članicom kako Evropske Unije tako i NATO-a.

SRBIJAGAS

Rusko partnerstvo sa Srbijagasom i posredno upravljanje ovim srpskim gigantom kada je reč o gasu, dobro je poznato kako domaćoj, tako i inostranoj javnosti. Upravo je Srbijagas firma na čijem restruktuiranju insistira MMF budući da njen dug iznosi skoro 5% ukupnog BDP i u velikoj meri sprečava Vladu da uspešno konsoliduje javne finansije. Ali, uprkos tome, srpska vlada se ne usuđuje da promeni čak ni rukovodstvo Srbijagasa, pa predstavnik Socijalističke Partije Srbije Dušan Bajatović istrajava na poziciji generalnog direktora iako se čini da je on jedini koji profitira od Srbijagasa. Svoju punu podršku Bajatoviću ukazao je predsednik Upravnog odbora Gasproma Aleksej Borisovič Miler, budući da je Bajatović bio potpisnik osnovnog sporazuma o saradnji za projekat „Južni tok“ na teritoriji Srbije. Bajatović i Miler su u ime Srbijagasa i Gasproma zajedno formirali zajedničko preduzeće Podzemno skladište gasa Banatski Dvor i potpisali Memorandum o gasovodu „Južni tok“ novembra 2009. Istovremeno, dug Srbije prema Rusiji za isporučeni gas i dalje prelazi cifru od 120 miliona dolara, nakon što je prva rata od 100 miliona uplaćena krajem 2014. Prema neformalnom dogovoru koji je Vučić postigao sa Putinom, druga rata dospeva krajem 2015. godine, a poslenja, treća, ujedno i najmanja, u toku 2016. [31] Južni tok je zbog ovog problema i bio sagledavan kao potencijalno rešenje i šansa za Srbiju da isplati dugovanja Rusiji.

Bilo kako bilo, restruktuiranje Srbijagasa pod kontrolom MMF-a ili Svetske banke nikako ne ide u prilog Rusiji, jer bi onda izgubila kontrolu nad ovim preduzećem.

I dok je Vlada Srbije u svojim pokušajima da oporavi ekonomsku sliku zemlje fokusirana na privlačenje stranih investicija koje u poslednje vreme najčešće pristižu sa Zapada (pre svega iz Nemačke), fokus ministarke poljoprivrede (koja je inače kadar Socijalističke Partije Srbije) je pre svega Rusija. Namera je da se afirmiše izvoz hrane i prehrambenih proizvoda u Rusiju kao i da ruske kompanije investiraju u pogone proizvodnje prehrambenih proizvoda u Srbiji.

No, za gigantske ruske kompanije, kapaciteti koje Srbija može da ponudi i nisu naročito primamljivi. Ono što njih eventualno interesuje je, ponovo, nešto što se može nazvati javnim dobrom, a to je Telekom Srbije čijih se 58.11% u vlasništvu Vlade prodaje, zvanično, od jula ove godine.

Prema nezvaničnim podacima, ruski MTS, jedan od najvećih telekomunikacionih operatera na globalnom nivou, mogao bi se naći na listi od osam ponuđača za udeo u Telekomu. Interesovanje za eventualno preuzimanje dela Telekoma opet ukazuje na isključivu zainteresovanost za one oblasti koje pored ekonomske nose i neke druge oblike koristi, odnosno, preuzimanje infrastrukture koja, u ovom slučaju, sa sobom nosi i informatičku strukturu i baze informacija.

Međutim, iako je jedan od strateških ciljeva srpske privrede da pokrene izvoz automobila Fiat 500L na rusko tržište kao proizvod koji je više od 51% napravljen u Srbiji jer se i proizvodi u pogonima u Zastavinoj fabrici u Kragujevcu, a u skladu sa rusko-srpskim ugovorom o slobodnoj trgovini koji se odnosi na ovakve proizvode pre svega, Rusija je to neprekidno odlagala tražeći izgovore u neophodnosti pristanka Evroazijske ekonomske unije (EAU) s obzirom da je za tako nešto neophodna saglasnost i ostalih članica, među kojima su i Kazahstan i Belorusija [32], a od nedavno i Jermenija.

Sva ova ekonomska kretanja događaju se u poslednjih par meseci kada se postepeno otvara i priča o eventualnim prevremenim parlamentarnim izborima i kada je podrška premijeru Vučiću i njegovoj stranci daleko iznad podrške koja se pruža bilo kojoj drugoj političkoj opciji u Srbiji.

No, čini se da je opšta procena ruske strane da produžetak mandata Vučića i njegovg tima nije najpovoljnija opcija za realizaciju njihovih ciljeva zbog čega se odlučuju da zaigraju na svoju sigurnu kartu i obnove lavinu oko Kosova i kosovskih tema i time, možda, makar odlože odluku o prevremenim izborima, njihovo sprovođenje u skorije vreme i precenjivani plasman i jačanje Aleksandra Vučića. Ovo su, reklo bi se, momenti kada uticaj postaje pritisak.

Otvaranje teme Kosovo i pojedinih segmenata pregovora sa Prištinom pod okriljem EU, koji su samo par meseci unazad predstavljeni kao veliki uspeh, kako za Srbiju pojedinačno, tako i za region u celini, negativno utiče na javno mnjenje u Srbiji i slabi podršku aktuelnoj vladi jer se srpsko prosečno građanstvo nikada nije suočilo sa realnom slikom kosovske stvarnosti i državnosti budući da mu mediji i ne pružaju priliku da se o informiše o stvarnom stanju stvari, niti im svakodnevni životni uslovi pružaju neposrednu mogućnost za to.

Ubrzo nakon što je EU objavila nacrt platforme za pregovaračko Poglavlje 35 kojim bi se, sudeći po izjavama EU funkcionera i funkcionera država članica, zvanično i otvorila pregovaračka poglavlja, počela je medijska oluja s tekstovima o ucenama od EU, ucenama od zemalja članica, prekidu pregovora, zaustavljanju i obustavljanju integracija, ostavki premijera, bespuću, beznađu, očaju…

Iako izmena uslovljava opšti pregovarački proces, pojedinačnim procesom normalizacije odnosa Beograda i Prištine ili Kosova i Srbije ili kako god, integracioni proces po sebi nije doveden u pitanje, niti je postavljen uslov da se Kosovo formalno prizna kao nezavisna država kao što se moglo čuti od mnogih i pročitati u mnogim medijima.

Obraćanje premijera koje je najavio vice premijer i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić [33] nakon neformalne večere sa kosovskim premijerom u Briselu, izostalo je iako se poklapalo sa danom kada je očekivano saopštenje njegove odluke o raspisivanju izbora, koja je skoro nagoveštena samo dan pre, kada je rekao da će napustiti pregovore ukoliko se Srbiji postave nemogući uslovi [34].

Od povratka iz Brisela, Vučić se sastao sa predstavnicima SPC kako bi razmatrao eventualna rešenja kosovskog pitanja i EU uslova [35], kao i sa predsednikom Nikolićem, a potom se obratio okupljenima na svečanosti povodom sedam godina postojanja Srpske napredne stranke [36], kada se izbora skoro niko sem novinara nije ni setio, ali je Premijer naglasio da se pregovori sa Kosovom nastavljaju, da često nisu laki i da se stiče utisak da je jedna strana povlašćena, ali da ih Srbija svakako nastavlja, kao i da nikako neće priznati kosovsku nezavisnost.

Pored isticanja održavanja dobrih odnosa sa evropskim partnerima, Vučić je ovom prilikom poručio i da tradicionalno dobre odnose sa Rusijom ništa neće narušiti. Zanimljivo je da su se pored njega, okupljenima obratili predsednik Nikolić, Ivica Dačić i Milorad Dodik, slučajno ili namerno ličnosti čija se imena povezuju sa ruskim uticajem i koji se često vide kao emiteri i realizatori ruskih poruka i namera [37]. Dan kasnije, u svom gostovanju na jednoj od televizija sa nacionalnom pokrivenošću, nakon što je emisija u kojoj je gostovao napokon počela, posle starleta, kriminalaca, balerina, pevačica u jednom od mnogobrojnih reality show-a, Premijer Srbije je obelodanio da je njegova odluka da izbora neće biti u narednih 3, 4, 5, 6 meseci…

Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i Milorad Dodik: osovina podrške ruskim interesima na Balkanu
Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i Milorad Dodik: osovina podrške ruskim interesima na Balkanu

Još jedan od mogućih razloga zašto Rusima prevremeni izbori u Srbiji kao ni kontinuitet ili jačanje sadašnje vlade ne bi odgovarali, tiče se teme za koju Moskva smatra da u Srbiji imaju apsolutnu ekskluzivu - reforme Srbijagasa i snabdevanja gasom. Naime, krajem maja ove godine, Predsednik srpske vlade najavio je da će Srbija prihvatiti mogućnost da prihvatanjem gasovoda iz Azerbejdžana, koji podržavaju Amerikanci, smanji zavisnost od ruskog gasa, naglasivši da nije reč ni o kakvom balansiranju već o postupanju u skladu sa interesima Srbije. On je i tada dodao da je strateški cilj Srbije Evropska unija, kojem je vlada veoma posvećena, ali da sa druge strane želi i da održi dobre odnose sa Rusijom, kao i da su za Srbiju na putu ka Evropskoj uniji, veoma važni i dobri odnosi sa Vašingtonom [38].

O eventualnim sledećim koracima ka gasnoj diversifikaciji od onda nije bilo reči, jer je ovakva najava svakako dovoljno loše zvučala ruskim političkim i ekonomskim predstavnicima aktivnim u ovom sektoru. O značaju koji Rusija pridaje srpskoj energetskoj sceni, i nameri da je kontrološe što je više moguće, govori činjenica da je sa pozicije ministra energetike svojevremeno sklonjena Zorana Mihajlović, funkcioner SNS-a koja je zastupala reformske procese i usaglašavanje sa EU propisima u ovoj oblasti, te da je, nakon izbora 2013, njenu poziciju zauzeo kadar Socijalističke Partije Srbije i jedan od prvih ljudi Ivice Dačića, Aleksandar Antić, čije je prethodno iskustvo bilo vezano za upravljanje skupštinom grada Beograda.

Nakon očigledne ruske sugestije, ministarstvo rudarstva koje je bilo odvojeno u prethodnom sazivu, pripojeno je ministarstvu energetike.

Dakle, sve tenzije koje su se skoro u jednom trenutku stvorile oko takozvanog “groznog papira”, ako im se pristupi iz drugog ugla mogu delovati kao dobro osmišljen pokušaj jednog igrača na globalnoj sceni da “zaštiti” svoje interese ne obazirući se previse na štetu koju to može izazvati i eventualne gubitke nekog drugog igrača na toj istoj sceni, ne tako moćnog i velikog, ali svejedno igrača.

KOSOVSKI FRONT

„Žao mi je što se u Srbiji ništa ne zna o sveruskom pokretu „Kosovski front”, koji je kao odgovor na nasilno otimanje Kosova i Metohije od Srbije već 18. februara 2008. osvanuo po mnogim gradovima Rusije, Ukrajine i Belorusije. Bezočno i cinično gaženje svih međunarodno priznatih normi znak je da na Kosovu nije započeo rat protiv Srbije i Rusije, već rat protiv pravde kao temeljne civilizacijske vrednosti, na koji ne možemo ostati gluvonemi“ – rekao je za „Pravdu” Aleksandar Aleksandrovič Kravčenko, ruski dobrovoljac koji se iz rata u Republici Srpskoj vratio sa zlatnom medaljom za hrabrost na grudima i ’balijskim metkom u glavi’ [39].

Kravčenko većinu svog vremena provodi na Severu Kosova u srpskim opštinama gde, navodno, pomaže lokalnom stanovništvu. Prisustvo ovakvih ekstremističkih pokreta na teritoriji poput severa Kosova može imati dugoročne negativne efekte budući da se Srbi iz ovog područja podjednako opiru i Beogradu i Prištini, čime stvaraju dodatni prostor za širenje ruskog uticaja jer su stavovi i jednih i drugih gotovo identični.

Nemiri u ovom području i nesaradnja sa vladom u Beogradu ozbiljna su pretnja normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, a time i pretnja EU integracijama Srbije koje, čini se, ne korespondiraju sa ruskim interesima na Balkanu. Takođe, stavljanje u isti kontekst građana srpske nacionalnosti sa pro-ruskim snagama u Ukrajini, što Kravičenko ponosno ističe, dodatno jača prkos i otpor kod Srba na Kosovu što dalje vodi ka destabilizaciji čitavog regiona. Kako je Kravičenko rekao Pravdi, “uprkos teškoj situaciji koja vlada kod njih, borci i ratnici u Novorusiji prikupili su finansijska sredstva u iznosu od oko 1.000 dolara za akciju pomoći narodu na Kosmetu koja će se realizovati preko organizacije Kosovski Front” [40]. Prisustvo retorike koja za cilj ima izazivanje emotivne reakcije je više nego očigledno iako do kraja nije utvrđeno ko stoji iza Kosovskog fronta, kao što niko nikada nije negirao da upravo to i čini.

Rusko prisustvo i uticaj na sever Kosova i tamošnje stanovništvo pokazan je i dokazan još 2011. godine prilikom organizovanih barikada i protesta protiv implementacije dogovora tadašnjih beogradskihi i prištinskih zvaničnika, a pre svega protiv uspostavljanja administrativnih prelaza između Kosova i Srbije u tom području. Podršku okupljenom i besnom narodu pružali su zvanični predstavnici ruske države u Srbiji, iako su znali da barikade i otpor samo usporavaju proces normalizacije i stoje kao nepremostiva prepreka na putu Srbije ka EU.

VOJNA SARADNJA SA RUSIJOM

Iako se Srbija deklariše kao vojno neutralna zemlja, posebno nakon 1999. i NATO bombardovanja, ali i tadašnjeg izostanka ruske pomoći, jedan od njenih primarnih razvojnih ciljeva je sveobuhvatna reforma vojske i jačanje njenih kapaciteta kako bi uspešno sprovodila svoja tri osnovna cilja, koji uključuju i učešće u međunarodnim mirovnim i kriznim misijama pod okriljem Ujedinjenih nacija i Evropske unije. Na ovom putu potrebna joj je pomoć budući da su resursi kojima raspolaže ne tako veliki i neograničeni. Upravo i zato, samo u 2014. godini, oružane snage Srbije učestvovale su u dvadeset međunarodnih vojnih vežbi. Od tih dvadeset vežbi, tri su realizovane sa susedima Hrvatskom i Mađarskom, tj. sa dve NATO zemlje, i na još tri vežbe organizovane od strane NATO-a. U saradnji sa Američkom vojnom Komandom u Evropi EUCOM, realizovano je osam vežbi među kojima je i vojna vežba Viking 2014, inače veoma značajna za ugled Vojske Srbije, kao i Platinasti vuk 14 i Platinasti vuk 15 u bazi Jug, koja je predviđena da postane regionalni centar obuke za mirovne misije UN. Samo jedna vežba odigrana je sa pripadnicima oružanih snaga Ruske Federacije, pod nazivom Srem 2014, kada su ruski vojnici demonstrirali njihove sposobnosti iz oblasti bojnog gađanja, dok su pripadnici Vojske Srbije imali ulogu posmatrača.

Srpski i ruski vojnici pokazuju svoje vojničke veštine

Međutim, prethodno navedeni podaci malo su poznati i nedovoljno zanimljivi domaćim medijima iako nedvosmisleno pokazuju da su partneri Srbije u njenim nastojanjima da razvije svoj sistem odbrane i podigne standard na globalno prihvaćen nivo, kako NATO zemlje i susedi tako i sama američka vojska. Pored vojnih vežbi, Srbija sa Amerikom tj. sa Nacionalnom gardom države Ohajo realizuje i projekat čiji je cilj unapređenje saradnje vojske i građana, i koji je do sada bio sponzor renoviranja školskih i predškolskih objekata u multinacionalnim sredinama. Od svega toga u srpskim medijima 2014. godinu obeležila je vojna parada upriličena za Putina, a povodom godišnjice oslobođenja Beograda.

I 2015. izgleda vrlo slično kada govorimo o izveštavanju o aktivnostima oružanih snaga Srbije. Naime, 28. avgusta pripadnici kopnene vojske Srbije učestvovali su na vežbi „Allied Spirit II“, koja je održana u multinacionalnom centru za obuku „Hoenfels“ u Nemačkoj, a koju je organizovala Evropska komanda Oružanih snaga SAD. Pored pripadnika Vojske Srbije učestvovalo je oko 4.500 vojnika iz Češke, SAD, Kanade, Gruzije, Italije, Mađarske i Velike Britanije. Kako navodi Ministarstvo odbrane, cilj vežbe bio je unapređenje interoperabilnosti i međusobnog razumevanja pripadnika kopnenih vojski zemalja partnera u realizaciji operacija u multinacionalnom okruženju, a jedinice kopnene vojske obučavaju se u multinacionalnom centru za obuku „Hoenfels“ od 2011. godine. Ovo je bila treća vežba na kojoj, radi povećanja operativnih sposobnosti svoje jedinice, učestvuju pripadnici 21. pešadijskog bataljona [41].

Samo nekoliko dana kasnije, 3. septembra, pripadnici Specijalne brigade Vojske Srbije obavili su poslednje pripreme u Rusiji za učešće na trilateralnoj vežbi "Slovensko bratstvo 2015." koja se narednih par dana održavala na poligonu „Rajevski“ u blizini Novorosijska. Na vežbi je učestvovalo 700 ljudi, najviše padobranaca iz Rusije i Belorusije, među njima i 60 pripadnika Vojske Srbije. Ministarstvo odbrane naglašava da je osnovni cilj zajedničkih vojnih vežbi i obuke sa pripadnicima stranih oružanih snaga, pre svega, unapređenje operativnih i funkcionalnih sposobnosti naše vojske, te da taj oblik vojno-vojne saradnje u najvećoj meri doprinosi konkretnom sticanju iskustva u rešavanju taktičkih i vatrenih zadataka, sprovođenju antiterorističkih operacija, pripremi za učešće u multinacionalnim operacijama [42].

U srpskim medijima, vežba sa Rusima i Belorusima bila je vest, i to značajna, dok je vežba pod okriljem EUCOM-a ostala gotovo nezapažena. Zajednička vežba vojnih pilota Srbije i Rusije zauzela je međutim značajan prostor u srpskim medijima, sa posebnim akcentom na detalj da se upravo srpske vazdušne vojne snage uvežbavaju sa ruskim vazdušno-kosmičkim snagama dok ove druge uspešno sprovode akcije protiv ISIS-a u Siriji.

Piloti tokom srpsko-ruskih vojnih vežbi Bratstvo avijatičara Rusije i Srbije – BARS“ u Astrahanu
Piloti tokom srpsko-ruskih vojnih vežbi "Bratstvo avijatičara Rusije i Srbije – BARS“ u Astrahanu

Vežba pod nazivom “BARS 2015” odigrala se od 2. do 8. oktobra na aerodoromu „Privolžski“ i poligonu „Ašuluk“ nadomak Astrahana. Ministarstvo odbrane navodi da je reč je o prvoj vežbi srpskih i ruskih pilota u kojoj učestvuju mešovite posade. Tema vežbe je – Odbijanje vazdušnog napada neprijatelja i zaštita snaga i objekata dok će piloti helikoptera Mi-8, realizovati takođe neke od najsloženijih elemenata letenja uz simulaciju akcije traganja i spasavanja [43]. Ako se svemu ovome doda da je na tenkovskom biatlonu u Rusiji, Srbija zauzela treće mesto, prateći Rusiju i Kinu, o čemu se danima izveštavalo i pričalo, uz naglasak da je uspehu doprinelo, pored višemesečnih priprema, i učešće u prošlogodišnjem biatlonu [44], javnosti ne ostaje mnogo prostora da se nađe pred dilemom o tome da li Rusija pomaže Srbiju i unapređuje kapacitete njene odbrane.

VAŽNA ‘MARGINA’

Prateći američki model za širenje određene ideologije i širenje uticaja, Putin poseže za istim oruđem i širi svoju medijsku mrežu kroz direktno prisustvo ruskih medija. Gotovo u isto vreme kada je Kongres SAD-a doveo u pitanje postojanje globalne medijske platforme Pentagona i odlučio da ugasi web sajt South Eastern European Times kojim je upravljala Američka vojna komanda u Evropi i koji se bavio prilikama u regionu jugo-istočne Evrope, sa posebnim osvrtom na procese stabilizacije, pomirenja, borbe protiv korupcije i evroatlantskih integracija, u Srbji se otvara lokalno predstavništvo ruskog Sputnjika, kao neposredni emiter ruskih poruka.

Sputnikov sajt na srpskom jeziku najavljen je u februaru ove godine [45], dok je SETimes.com ugašen 31. marta. Međutim, u srpskom javnom mnjenju, SETimes je doživljavan kao američka propaganda i često nazivan portparolom kosovskih interesa dok je, za sada, Sputnjik na listi pouzdanih medijskih izvora i njegova svrha se ne dovodi u pitanje.

Dok su tenzije oko nacrta platformi za Poglavlje 35 polako jenjavale, a tačno na dan kada se očekivalo saopštenje premijera hoće li biti prevremenih parlamentarnih izbora, 15. oktobra, najavljeno je osnivanje prve privatne ruske škole van teritorije Ruske federacije, ali i osnivanje ruske medijske kuće u Srbiji koja će se temeljiti na kulturno-obrazovnom i informativnom programu.

U prostorijama Ruskog doma u Beogradu potpisan je trojni sporazum o saradnji u oblastima međunarodne društvene saradnje, obrazovanja, javnog informisanja i kulturne razmene između predstavništva Federalne agencije za pitanja Zajednice nezavisnih država, sunarodnika u rasejanju, i za međunarodnu društvenu saradnju, zatim srednje škole Artimedia i Udruženja za mlade Srbije.

Osnivač i vlasnik srednje škole Artimedia Saša Borojević tada je istakao da “za razliku od drugih sličnih projekata u kojima se obično od Rusije očekuje finansijsko ulaganje, mi kao privrednici smo obezbedili investiciju u iznosu od 2.000.000 evra za izgradnju i opremanje objekta škole po najvišim standardima. U načelnim dogovorima sa čelnicima Beograda smo dobili uveravanje da je grad spreman da podrži ovakvu investiciju, a od ruske strane očekujemo intezivniju saradnju u narednom periodu kako bi program škole bio u skladu sa ruskim, ali i srpskim obrazovnim standardima“ [46]. Presedan u čudno vreme…

Samo dan ranije na sajtu Ruskog doma u Beogradu najavljen je za 20. oktobar početak rada Prve omladinske škole za kolektivnu bezbednost (ODKB), uz obrazloženje da datum početka rada konferencije nije odabran slučajno. Na sajtu stoji da je 20. oktobra 1944. godine vojska Crvene Armije učestvovala u borbama za oslobođenje Beograda od fašizma. Učesnici ove škole su predstavnici omladinskih organizacija vodećih političkih partija Srbije, studenti Beogradskog univerziteta ALFA, mladi politkolozi. Na sajtu je navedeno da će “na otvaranju Prve omladinske škole za kolektivnu bezbednost ODKB 20. oktobra u 10.00 prisutne pozdraviti: član Skupštine Srbije, šef srpske delegacije u Parlamentarnoj skupštini ODKB Milovan Drecun, izvanredni i opunomoćeni ambasador Ruske Federacije u Republici Srbiji Aleksandar Čepurin i izvanredni i opunomoćeni ambasador Republike Belorusije u Republici Srbiji Čušev Vladimir Nikolajevič.” [47] Nisu navedeni predstavnici SPC…

Počasni gost na jubilarnom, šezdesetom beogradskog sajmu knjiga je Rusija.

MI SMO BARANI, SRPSKI ČETNICI

Oktobar u Crnoj Gori, takođe su obeležili nemiri i tenzije oličene u uličnim demonstracijama koje je organizovao opozicioni Demokratski front u ime demokratskih principa i slobodnih izbora jer su, po njihovim navodima, svi dosadašnji izbori u Crnoj Gori sprovedeni u korist Mila Đukanovića. No, čudan je termin organizovanja protesta jer se odigravaju u momentu kada se Crna Gora veoma približila članstvu u NATO savezu, što je prioritetni cilj vlade ove države ali i dobrog dela populacije. Najsnažniji otpor članstvu Crne Gore u NATO-u pružaju, uglavnom, predstavnici srpske nacionalnosti, ali i sledbenici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i mitropolita Amfilohija.

Faktor Putin tokom protesta u Podgorici
Faktor Putin tokom protesta u Podgorici

Jedna od zvučnijih izjava ovog crkvenog zvaničnika koji je operativan u dve nezavisne zemlje i dve odvojene verske institucije, nakon uvođenja sankcija Rusiji od strane Crne Gore, bila je „Ko ne bio vjeran Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo“. [48]

Amfilohijevi istomišljenici su među najglasnijim demonstrantima u Crnoj Gori zajedno sa samozvanim „srpskim četnicima“.

Ruski zvanični stav po pitanju istih je da “uključivanje Crne Gore u proces evroatlantskih integracija ne vodi ka njenoj konsolidaciji i prosperitetu”. Ruski uticaj se, ovih dana, izgleda i u Crnoj Gori pretvorio u pritisak. Da li je istovremeno delovanje u obe zemlje rezultat spleta okolnosti ili dobre strategije ruske strane, ostaje otvoreno pitanje, makar još koji dan.

Srbija u danima nakon što je Vučić video Putina

26. oktobra, Aleksandar Vučić predsednik Vlade Srbije otputovao je u Moskvu. Susret srpskog premijera sa ruskim državnim vrhom, te vrhom tog vrha predsednikom Federacije Vladimirom Putinom, srpski mediji najavljivali su kao epohalnu priliku za ekonomski oporavak Srbije kroz unapređenje namenske, koja je zapravo jedina profitabilna industrijska grana, građevinarstva, izvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda, a možda i Fijata 500L, više od 51% proizvedenog u fabrici u Kragujevcu čime ispunjava uslove iz bilateralnog Ugovora o slobodnoj trgovini, a na šta se čeka već godinama.

Premijer Ruske Federacije Dmitrij Medvedev: EU ucenjuje Srbiju da će izgubiti Sporazum o slobodnoj trgovini sa Unijom, ukoliko bude i dalje praktikovala Sporazum o bescarinskoj razmeni sa Rusijom
Premijer Ruske Federacije Dmitrij Medvedev: EU ucenjuje Srbiju da će izgubiti Sporazum o slobodnoj trgovini sa Unijom, ukoliko bude i dalje praktikovala Sporazum o bescarinskoj razmeni sa Rusijom

Posebnu pažnju srpski mediji posvetili su ruskom, eventualnom, doprinosu jačanju odbrambene moći Srbije, a sve to samo zato da bi se na adekvatan način odgovorilo „rizicima“ nastalim nakon što je susedna Hrvatska najavila jačanje svojih odbrambenih kapaciteta, kupovinom i kroz donacije američkog ministarstva odbrane [49].

Kao i obično kada suština razgovorima sa Rusima izmiče, lansira se tema o naoružanju i ruskoj podršci „nejakoj Srbiji“, a ovom prilikom je sve izgledalo kao da je na pomolu novi rat između Hrvatske i Srbije, tačnije kao da će Hrvatska da napadne svakog trenutka, pa „nejaka Srbija“ mora da nađe načina da se odbrani.

Iako su antagonizmi između dve zemlje i dva naroda poznata ali ispričana priča, ona u ovom trenutku dobija novi kontekst jer je Hrvatska punopravna članica NATO-a čime se eventualne aktivnosti njenih oružanih snaga mogu lako protumačiti kao eventualne aktivnosti čitave Alijanse, a posebno kada se u obzir uzme i činjenica da se Hrvatska naoružava uz pomoć Amerike. I gle čuda, u pomoć uskače prijateljska Rusija. „Ako neko u okruženju nabavlja lansirne rampe za balističke rakete, Srbija mora da ima rešenje” ukazao je Vučić, a preneo zvanični sajt Vlade republike Srbije u okviru vesti o radnoj poseti Moskvi, 27. oktobra [50].

Isti dan, Vlada Srbije je objavila da su predstavnici ruske Federalne službe za vojno-tehničku saradnju potpisali memorandum sa Ministarstvom odbrane Srbije. Sledećeg dana, prenosi sajt Vlade, Aleksandar Vučić izjavljuje da će naša zemlja od Ruske Federacije nabaviti deo naoružanja koje neće biti ofanzivnog karaktera, već će služiti za zaštitu zemlje.

Vučić je, odgovarajući na pitanja novinara u vezi sa potencijalnom saradnjom sa Rusijom i nabavkom novog naoružanja, istakao da Srbija deo naoružanja mora da nabavi, ali da će nastojati da se jedan deo proizvede u zemlji, u saradnji s Rusijom. Premijer je ujedno najavio da će razgovarati i sa predstavnicima kompanije "Kamaz" u vezi sa kupovinom kamiona za nore i haubice u fabrici u Velikoj Plani. [51]

Dok su se srpski mediji i javnost bavili “nadmetanjem Amerike i Rusije” i novim “balkanskim ratom između Hrvatske i Srbije”, potpisan je sporazum o unapređenju kapaciteta Banatskog dvora [52], zajedničkog preduzeća Gazproma i Srbijagasa, koji dugoročno može unaprediti energetsku sigurnost zemlje budući da joj je, bar za sada, jedina i čak fiktivna alternativa za nabavku gasa Norveška. Potpisan je i ugovor o renoviranju pruga [53], i ako i nije najbolji koji je Srbija mogla da dobije, jeste jedini koji je bila u stanju da pokrene.

Ove vesti su dobile nekako manje pažnje i prostora iako su dakako važnije od eventualne nabavke naoružanja kako bi se na adekvatan način odgovorilo Hrvatskoj. Nameće se zaključak da je naglašavanje i potenciranje teme o naoružavanju Hrvatske uz pomoć Amerike i srpskom nespokoju time izazvanom, te traženjem podrške u Rusa, zapravo zakrililo udaljavanje Srbije od Zapada.

Povrh svega, upravo tih dana još jedna od gorućih tema u srpskoj javnosti bila je prijem Kosova u UNESCO čemu je jedino Rusija pružala otvoreni otpor i “njet”.

No, sledećeg dana svoje posete Rusiji, premijer Vučić sastao se sa Putinom. Kako je Tanjug javio tog 29. oktobra, “u otvorenom i dugom razgovoru premijera Srbije Aleksandra Vučića i predsednika Rusije Vladimira Putina danas je bilo reči o mnogim temama, pre svega ekonomskim, ali su na dnevnom redu bili i saradnja i bezbednost u regionu, situacija u Evropi, članstvo Kosova u Unesku i pitanje sankcija Rusiji. Premijer je ponovio da Srbija neće uvoditi sankcije Rusiji, dok je Putin potvrdio razumevanje ruske strane za stav Srbije da Kosovo ne treba da bude članica Uneska. Vučić je na pitanje novinara rekao da ne oseća dodatne pritiske na Srbiju da uvede sankcije Rusiji, uz opasku da je na njega teško vršiti pritisak.” [54]

Ali, objašnjenje za novinske naslove došlo je tek dan nakon što je Vučić video Putina.

Premijer Ruske Federacije Dmitrij Medvedev, 30. oktobra, u petak, na dan kada se i inače saopštavaju loše vesti, izašao je sa vešću koju je prvi preneo ko bi drugi do ruski Sputnjik [55], da EU ucenjuje Srbiju da će izgubiti Sporazum o slobodnoj trgovini sa Unijom, ukoliko bude i dalje praktikovala Sporazum o bescarinskoj razmeni sa Rusijom.

Medvedev je čak istako da je o ovome razgovarao sa Vučićem tokom njegove posete i da su se složili da je nemoguće da Srbija u isto vreme ima dva ugovora o bescarinskoj trgovini.

Medvedevljeve izjave nameću pitanje ko tu, zapravo, vrši pritisak na Srbiju, EU ili Rusija? Zapravo, tih dana, a i još uvek, niko se iz EU nije oglasio po ovom pitanju.

Što se ruske strane pak tiče, Srbija već godinama pokušava da plasira na tržište evroazijske unije Fiat 500L proizveden u fabrici u Kragujevcu, a na osnovu Sporazuma o slobodnoj trgovini. Kako ruski zvaničnici tvrde, da bi se ovo desilo neophodna je potvrda Veća evroazijske ekonomske zajednice na čijem je čelu Rusija, ali te potvrde i dalje nema. Inače, očekivanja od plasmana Fiata 500L na rusko tržište su zaista velika i čine se krucijalnim za ekonomski oporavak zemlje.

U međuvremenu, usled pada ruske rublje, ali i skoka američkog dolara, ukupna robna razmena Rusije i Srbije u prvih šest meseci 2015. godine iznosila je 1,26 milijarde dolara, što je pad od 23% u poređenju sa prvom polovinom 2014.

Vrednost srpskog izvoza u Rusku federaciju za šest meseci ove godine bila je manja za 33% u odnosu na isti lanjski period i iznosila je 322 miliona dolara. Pad je registrovan i u ukupnom uvozu koji je realizovan u nivou od 943 miliona dolara, što je za 18,5 odsto manje, pokazali su podaci Privredne komore Srbije [56]. Odnos američkog dolara i ruske rublje demotivišući je za srpske izvoznike jer za rublje koje dobiju mogu da kupe malo dolara.

Ako i nema podrške za srpski FIAT, segment gde Srbiji ne nedostaje ruska podrška svakako je negiranje bilo kakvog oblika državnosti Kosova.

Poslednji “test” Rusija je “položila” na nedavnom glasanju za prijem Kosova u UNESCO, kada je, zahvaljujući ruskom uticaju na druge članice ove UN agencije, Kosovo ostalo ispred njenih vrata bar za još dve godine. Ali, budući da je dosadašnja praksa dokazala da od Rusa ništa ne dolazi džabe, a kako se UNESCO i Kosovo dešavaju nekako u isto vreme kada i proces privatizacije Telekoma, nekako se sama od sebe nameće sumnja da će cena koju će Srbija možda morati da plati biti upravo Telekom. Naime, Jugopetrol je prodat tu negde kada je i Kosovo proglasilo nezavisnost, zar ne… ?