Dosije: Milorad Dodik
Decenija vladavine i poslovnih aktivnosti Milorada Dodika
DOSIJE

Dosije: Milorad Dodik

Piše: Istraživački tim portala zurnal.info

Duže od jedne decenije, a posebno otkad je izabran za predsednika vlade jednog od entiteta Bosne i Hercegoviner - Republike Srpske, a onda i za predsednika ovog entiteta, u dva uzastopna navrata, Milorad Dodik do danas izaziva veliku pažnju ne samo javnosti u RS i BiH, već i u čitavom regionu, ali i u široj međunarodnoj zajednici.

Priloge počinjemo tekstom koji je, 2011. godine, u deset nastavaka, objavio istraživački tim bosanskohercegovačkog portala
ŽURNAL, koji se bavio poslovnim aktivnostima Milorada Dodika, a nastavljamo drugim relevantnim novinarsko istraživačkim radovima.

 

1. Poslovna biografija gospodara Republike Srpske                                      

1.1 Od Laktaša do zvijezda

Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize

dodik_1

Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Laktašima. Ima brata Gorana i sestru Bogdanu. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici. Na imanju od 70 dunuma proizvodili su, uglavnom, krompir, od čije prodaje su živjeli i školovali djecu.

Porodična kuća, traktor i tanjirača je sve što su Dodikovi imali, a živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Nikada nisu bili bogataši, kako to danas javnosti predstavlja sin Milorad. U Laktašima je završio osnovnu školu, u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu školu gdje se školovao za mesara. U to vrijeme pobijedio je na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Košarku je igrao u klubu „Potkozarje“.

U SJENI

Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine. Za predsjednika Izvršnog odbora SO Laktaši izabran je 1986. godine i na toj funkciji je ostao do 1990.

Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Stranku nezavisnih socijaldemokrata, zajedno sa (pokojnim)Nenadom Baštincem osniva 1996. godine, i postao je njen predsjednik, što je i sada. Stranka mijenja ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS.

Na vanrednim izborima, nakon podjele SDS-a na pristalice Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, održanim 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS. Nakon toga postaje premijer. Za mandatara ga je predložila Biljana Plavšić, a izabran je januara 1998. godine na skupštini u Bijeljini. Ostaće zapamćeno da su poslanici SDS i SRS RS napustili parlament, ali je u sali ostao 41 poslanik, među kojima značaj broj Bošnjaka i Hrvata. Nije bilo kvoruma, pa je SFOR helikopterom vratio u skupštinu 42 poslanika.

Godinu dana prije nego što je prvi put izabran za premijera, Dodik je imenovan za ministra razvoja u Alternativnom vijeću ministara BiH, formiranom u Sarajevu marta 1997., kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalnih stranaka. Prvi šef Vlade u sjeni bio je Sejfudin Tokić, a njegovi zamjenici Miodrag Živanović Željko Ivanković. Osim ministra za razvoj, Alternativno vijeće ministara BiH imalo je i ministarstvo vanjske politike (Srđan Dizdarević), privrede (Nikola Kragulj), ljudskih prava (Senka Nožica), nauke, kulture i sporta (Juraj Martinović).

ŠAMPION MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

dodik_3

Vladu RS je vodio od 1998. do 2001. godine, iako je izgubio na redovnim izborima održanim 1998. godine. Madeleine Albright je u proljeće 1998. godine Dodikov politički uspon opisala kao "dah svježeg vjetra", a marta 2000. u Banjaluci izjavila da je Dodik „šampion međunarodne zajednice. Izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen nije htio da ga predloži za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Nakon te odluke, Dodik je naložio MUP-u RS da izbaci Poplašena iz Banskih dvora, što je policija i učinila.

Gubi na izborima 2000. u trci za predsjednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.

"Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore", rekao je Dodik, nakon što je izgubio izbore i postao opozicionar. Engleski nikada nije naučio.

Gubi i 2002. godine, ali na čelo Vlade RS dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić. Čavić je izgubio iste godine u predsjedničkoj trci od Milana Jelića, kandidata SNSD. Čavić je krajem te godine srušen i sa čela SDS, a najteža optužba od stranačkih prvaka mu je bila što je mandat dao Dodiku. Nakon ubjedljive pobjede na oktobarskim izborima 2006. godine, Dodik je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010., kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.

POLITIKA I NOVAC

dodik_4

Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize. Na toj funkciji ostao je od 1986. do 1990. godine. Ključni ljudi u tom periodu njegovog profesionalnog života bili su Uroš Gostić, tadašnji pomoćnik dikretora za investicije Privredne banke udružene banke Sarajevo (PBUBS), Mirko Karać, tadašnji predsjednik opštine Laktaši, Ranko Karapetrović, u to vrijeme sekretar opštine Laktaši. Gostić je danas poslanik Dodikovog SNSD u Narodnoj skupštini RS, Karapetrović, član SNSD, obavlja funkciju generalnog sekretara NSRS, a Karać je biznismen sa razvijenim poslovima u Novom Sadu (predstavnik firme „Mercedes“, poslovi za željezom...), u susjednoj Srbiji.

Karać, Dodik i Karapetrović, uspjeli su u Laktaše prije rata privući veliki broj privrednika, jer su pojednostavili birokratske procedure, a onima koji su pokretali biznis u tom gradiću, omogućeno je da za male pare dolaze do građevinskih placeva. Takođe, oni su se pojavljivali pred raznim tadašnjim bankama, a posebno Privrednom bankom Sarajevo sa brojnim projektima, kojima su omogućavali laktaškim poljoprivrednicima i privrednicima finansijske subvencije. Prvi veliki novac Dodiku je omogućio Gostić, dajući mu, pred sam rat, milionski kredit, kojim je on i pokrenuo sopstveni biznis – proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana. Ovaj kredit Dodik nikada nije vratio... Interesantno je napomenuti da je Gostić tada dodijelio kredit i Slavku Roguljiću, tri miliona maraka, koji nikada nije vraćen.

Po Dodika bitan čovjek iz tog perioda je i Radoje Mijatović, koji je do rata bio direktor sektora za investicije PBUBS i, zajedno sa Gostićem, učestvovao u plasiranju kredita u Laktaše. Po izbijanju rata, Mijatović odlazi u Beograd na čelo Kredibel banke, koja kreditira Dodikov privatni projekat. Ovoj banci nije vratio 180 hiljada maraka.

POD GENERALSKOM ZAŠTITOM

Dodik je na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran u Parlament BiH. Po izbijanju rata, zajedno sa ostalim srpskim parlamentarcima napušta državnu skupštinu i djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Dodik se danas hvališe da je bio pripadnik Vojske RS, ali to nije tačno. Njegovi ratni zaštitnici, generaliMomir Talić i Boško Kelečevićsu ga samo formalno rasporedili u jedinicu Vojne policije, koja je bila stacionirana na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali se Dodik nikada nije pojavio na „ratnom zadatku“.

Osim pomenutih generala koji su ga štitili, najvažniji čovjek iz tog perioda za Dodika bio je Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine i desna ruka Slobodana Miloševića u ratu na teritoriji Hrvatske. Preko Mikelića išle su robe iz Srbije u RS, RSK, kao i teritoriju pod kontrolom Fikreta Abdića, a Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“.

dodik_milosevic

Dodik je bio fasciniran Miloševićevom snagom i godinama je tražio od Mikelića da ga odvede kod njega, što je ovaj i učinio tokom 1994. godine. Od tada, pa do sukoba Miloševića sa cijelim svijetom, koje je završilo NATO bombardovanjem Srbije, Dodik je bio jedan od njegovih najodanijih ljudi u BiH. Zbog toga je i izabran za premijera 1998. godine. Dodik je, napuštajući Miloševića i stajući na stranu međunarodne zajednice u tom sukobu, pokazao da zna procijeniti gdje je snaga, ali i gdje su pare. U to vrijeme u Beogradu sastajao se i sa Mirkom Marjanovićem, tadašnjim premijerom Srbije, a „veza“ mu je, osim Mikelića, bio tamošnji biznismen Živko Šarić.

Svoje veze sa Mikelićem i Miloševićem, Dodik je mistifikovao tokom rata, kako bi sebi dao na značaju i tako se nametnuo kao alternativa neprikosnovenom SDS. U tome je imao bezrezervnu podršku tajkuna Slobodana Puhalca, (bio ministar u Dodikovoj trećoj Vladi)Nikole Vukelića, takođe tajkuna, Nenada Baštinca, a djelimično i Slavka Roguljića, koji ga nikada nije volio i uvijek je tvrdio da je Dodik čovjek „kojem ne možeš dati male pare i biti miran“. Kasnije se pokazalo da je bio potpuno u pravu.

Svi oni su, na sastancima koji su tokom rata održavani u Laktašima i na koje su pozivani tadašnji ugledni krajiški ljudi, teško kritikovali SDS-ovu vlast, pa čak tvrdili da prave i alternativnu vladu. Tom krugu pripadali su i Milenko Čičić, (vlasnik „Kaldera kompani“), a jedno vrijeme i Goran Popović, ratni direktor „Vitaminke“. Popović je kasnije napustio Dodika i približio se SDS. Dodik se 1994. godine sastao sa Sejfudinom Tokićem u Peruđi, a režimski mediji su ga proglasili izdajnikom i osobom bez morala.

Dodikovi prijatelji Puhalac, Vukelić i Roguljić svi odreda bili su tajkuni Radovana Karadžića i povlašteni biznismeni koji su mogli uvoziti u ratu deficitarne robe, prije svega naftu. Poznata je velika „naftna operacija“, koju je odobrio Karadžić, a izveo pomenuti trojac, odigrana 1994. godine. Tada su oni za svega nekoliko mjeseci zaradili po osam miliona maraka, jer je gorivo u Krajini koštalo po litru 4,20 maraka, a nabavna cijena, sa prevozom, iznosila je 1,20 maraka. Kao protivuslugu za ovaj posao, Puhalac, Vukelić i Roguljić su Karadžiću kupili najnoviji tip mercedesa, u kojem je bio ugrađen satelitski telefon.

Kolike sume su se tada vrtile, svjedoči i sljedeća priča, koju nam otkriva izvor koji je u to vrijeme bio blizak s Dodikom: u Roguljićev restoran „Bomi“, gdje su se tajkuni okupljali, Vukelić je donio torbu u kojoj se nalazilo tri miliona maraka i bacio je Roguljiću: „Evo ti ta sića“! Ovaj torbu nije uzeo, nego je šutnuo nogom, a onda ju je šutnuo i Vukelić. „Fudbal“ je trajao pola sata uz smijeh i šalu.

ŠVERC I JORGANI

Dodik se, uz pomoć Mikelića i ostalih, bacio na „trgovinu“ cigaretama, alkoholom, naftom. Istovremeno je na Pančevačkom putu, kod Beograda, imao firmu za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, a takvu je imao i u Laktašima-Igokea. Izlagao je na dva Beogradska sajma, a firma je nakon dvije godine neslavno završila i propala. Dodik je švercovao cigarete a srbijanska veza mu je bio izvjesni Dule Ciganin. Samo u jednom danu, Dule mu je u prostorije u beogradskom „Interkontinentalu“, (gdje je Dodik imao kancelarije), donio oko 700 hiljada maraka od prodaje cigareta. Naš izvor tvrdi da se pare nisu brojale, radilo se na riječ, a oni su se šalili da „pare vagaju, pa šta vaga kaže“. Od ovog novca Dodik je kupio stanove u Beogradu i živio na visokoj nozi.

Međutim, na poslovima je i padao, jer nije imao nikakvog smisla za organizaciju firmi koje je vodio, niti je na tome išta radio. Uvijek je težio „velikim parama“ i ulazio nekritički u poslove, što je jedan od ključnih razloga zbog čega je iz rata, uprkos milionima koje je propustio kroz ruke, izišao bez prebijene pare. Dodik je mnogima ostao dužan iz tog perioda, ali su i njemu brojni ostali dužni. On svoje dugove nije vraćao, ali je istina da ni od svojih dužnika nije tražio povrat duga. Bio je i ostao veliki hazarder čiju je cijelu političku i poslovnu karijeru obilježio veliki rizik.

1.2 Imperija je rođena u fabrici namještaja

Dodikova supruga Snježana, kako je navedeno, po osnovu kooperacije u okviru zajedničkog poljoprivrednog imanja ostvarila je prihode od 45.000 maraka, posjeduje poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i automobil “pežo 407” procijenjen na 30.000 KM. Firmi u čijem je vlasništvu poslovni prostor Snježana Dodik duguje 100.000 KM

dodik_6

LICA

Milorad Dodik (otac)

Milorad Dodik naveo je u svom imovinskom kartonu, dostavljenom u julu 2010. godine Centralnoj izbornoj komisiji BiH, da njegova imovina vrijedi ukupno 2.850.505 konvertibilnih maraka.

Imovinu čine kuća u Beogradu, čiju je vrijednost procijenio na 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i u svom imovinskom kartonu 2006. godine, ali su tada stanovi u Beogradu vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

U kartonu je naveo i platu iz 2009. godine od 59.220 KM, a prijavio je i prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM. Prijavio je da je vlasnik automobila vrijednog 100.000 KM, te da je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela, kako je navedeno, vrijedi svega 505 KM. Na računu u banjalučkoj “Novoj” banci ima 10.000 KM, a u “Pavlović International banci” zaduženje od 1,7 miliona KM i kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Snježana Dodik (supruga)

Dodikova supruga Snježana, kako je navedeno, po osnovu kooperacije u okviru zajedničkog poljoprivrednog imanja ostvarila je prihode od 45.000 maraka, posjeduje poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i automobil “pežo 407” procijenjen na 30.000 KM. Firmi u čijem je vlasništvu poslovni prostor Snježana Dodik duguje 100.000 KM.

Gorica Dodik Trišić (kćerka)

Kćerka Gorica Dodik Trišić, po osnovu plate u 2009. godini zaradila je 21.000 KM, njena firma “Trinity media & consulting” procijenjena je na 92.874 KM, dok na računu u “NLB Razvojnoj banci” posjeduje svega 74 KM. Gorica je dugoročno zadužena, pa je Komercijalnoj banci obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

dodik_7

Igor Dodik (sin)

Sin Igor Dodik, kako je izjavio, u 2009.godini nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Dodik je u svojoj izjavi naveo da izdržava sina. Igor, međutim, navodi da je vlasnik 50 posto firme “Fruit Eco”, procjenjujući svoj udio na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u “Hypo banci” na kojem se nalazi 10.804 KM. Firma “Fruit Eco” je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od tri miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazio Milorad Dodik, u to vrijeme premijer RS!

PRIJAVLJENO BOGATSTVO: 6.066.087 KM

Prema izjavama dostavljenim CIK-u, pokretna i nepokretna imovina porodice Dodik procjenjuje se na 5.760.867 KM. Kada se ovome dodaju prihodi od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, ukupno bogatstvo Dodikovih iznosi 6.066.087 KM.

dodik_8

Zanimljivo je da je u imovinskom kartonu iz 2002. godine, Dodik naveo da posjeduje stan u Laktašima vrijedan 30.000 maraka, dva stana u Beogradu u vrijednosti od 80.000 KM, porodično naslijeđe od 200.000 KM i automobil vrijedan 30.000 KM. Za suprugu Snježanu tada je naveo da posjeduje samo porodično naslijeđe vrijedno 50.000 KM. Dakle, te 2002. godine imovina porodice Dodik iznosila 390.000 KM i za sedam godina narasla je na 6.066.087 KM!

Zvanično...

STVARNO BOGATSTVO: Više od 400 miliona KM

Dodikovo bogatstvo višestruko je veće od ovih šest miliona koje je prijavio Centralnoj izbornoj komisiji. On je jedan od najbogatijih ljudi na prostorima bivše SFR Jugoslavije, a, bez sumnje, spada među tri najbogatija političara u regionu. Vrlo teško je procijeniti njegovo bogatstvo, ali sigurno nije manje od četiri stotine miliona maraka.

Prema svim raspoloživim podacima, bogatstvo je stekao na, najblaže rečeno, kontroverzan način, maksimalno koristeći tri premijerska i tekući predsjednički mandat. Svi članovi Dodikove porodice su milioneri: sin Igor, kći Gorica, brat Goran, otac Bogdan, zetovi i stričevi rođaci.

KLJUČNI POMAGAČI

Ključne osobe uz čiju pomoć je stekao enormna sredstva, nekretnine i imanja su Slobodan Stanković, vlasnik firmi „Inegral inženjering“ i „Integra inženjering“, (koja se nominalno vodi na njegovoj supruziSlavici), Ljubo Ćubić, vlasnik „Niskogradnje“, Milenko Čičić, vlasnik „Kaldera kompani“, Slavko Roguljić sa svojim “Sinekopom“, Zoran Đurić, suvlasnik „Zekstre“, Dragan Čičić, vlasnik brojnih fantomskih firmi, Aleksandar Džombić, aktuelni premijer RS, te brojni drugi tajkuni. U posljednjih pet godina jedan od najbližih Dodikovih saradnika je tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.

1.3 RAĐANJE IMPERIJE: Ratno doba

Igokea

dodik_9

Ključ svih Dodikovih uspjeha je firma „Igokea“. Osnovana je 3. juna 1991. godine i registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama.

Igokea“ je u početku zaista proizvodila namještaj, garniture s imenima „Kea“, „Igo“, „Mila“ i „Dik“, (što su nadimci njegove djece i članova porodice). Početkom rata nastavio je sa proizvodnjom namještaja, pa čak i dušeka, koje je izlagao na Beogradskom sajmu, ali je 12. juna 1992. godine u banjalučkom sudu proširio djelatnosti firme.

Igokea“ je od tada mogla trgovati naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom, a iste godine još jednom je dopunio djelatnost, na „ugostiteljske usluge tipa bife, bar, kafana i slično“. U to vrijeme Dodik je bio poslanik u tadašnjoj Narodnoj skupštini Srpske Republike BiH koja je kasnije preimenovana u NS Republike Srpske. Trgovao je naftom, cigaretama, kafom i alkoholom, ali je na poslovima više izgubio, nego što je dobro poslovao, tako da slovi kao jedini ratni biznismen koji se nije obogatio, već je iz rata izašao potpuno osiromašen.

Utaja poreza

U Izvještajima Finansijske policije Republike Srpske, iz ratnog i poratnog perioda, tvrdi se da je Dodik tokom rata ovaj entitet finansijski oštetio utajom poreza i izbjegavanjem plaćanja brojnih drugih dažbina. Vidljivo je to iz Rješenja sačinjenog maja 1993. godine kojim se Dodiku nalaže da „radi otklanjanja nezakonitosti u poslovanju uplati obračunati porez za prvi kvartal te godine, kao i neplaćeni porez za 1992. godinu“.

Tokom kontrole poslovanja „Igokee“, obavljene tokom jula i avgusta 1993. godine, utvrđene su brojne nezakonitosti direktora Milorada Dodika. Kako se navodi, u knjigama uopšte nije prikazao prodaju parfema, a inspektori su smatrali da je riječ o utaji poreza, pa su naložili plaćanje. Utvrđeno je i da je sakrio 44 hiljade litara dizela, „kako bi utajio porez“.

Kontrolom je utvrđen i „šverc alkoholom“. Još drastičniji je nalaz finansijske policije iz juna 1994. godine. U njemu se navodi da je MUP RS utvrdio da je „Igokea“ na osnovu „falsifikovanih dokumenata prikazivala manju vrijednost robe i njeno porijeklo radi izbjegavanja uplate akciza i poreza“.

Poslovi s Fikretom Abdićem i Arkanovim povjerenikom

Zapisnik iz 1995. godine svjedočanstvo je o, kako se u njima tvrdi, nezakonitim postupcima Milorada Dodika. Sve vrijeme rata, Dodik je poslovao sa Borislavom Mikelićem, čovjekom od visokog povjerenja Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana, a trgovao je i s Fikretom Abdićem, presuđenim ratnim zločincem. Važno je istaći da je Dodik, uprkos svim ovim vezama, u ovom periodu ostao dužan mnogima, a dugove je vratio iz budžeta Republike Srpske kada je prvi put postao premijer. Potvrđuje to, indirektno, i izvještaj Glavne službe za reviziju RS o poslovanju Direkcije za robne rezerve u vrijeme prvog Dodikovog mandata. Tokom rata Dodik je ostao dužan novac firmi „Elnos komerc“ iz Bora. Pare je vratio tako što je „Elnosu“ za poljoprivredne mašine, koje nikada nisu stigle u Robne rezerve, isplatio 553.548 KM.

Nije ostao dužan samo „Elnosu“, već i „Makedonija tabaku“, za cigarete koje su mu zaplijenjene 1993. godine, ali i „Banjalučkoj banci“, kod koje je sve vrijeme rata, a i nakon njega, podizao „kratkoročne kredite za tekuću likvidnost“. Dodik je kredite uzimao u majujunuavgustuoktobrunovembru 1993, potom januaru 1995., kao i u decembru 1997. godine (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“). Uzimao je novac i iz primarne emisije, prodajom komercijalnih zapisa.

dodik_11

Bilo je to uspješno zaduživanje, jer je inflacija preko noći proždirala vrijednost novca. Uzimane se krupne cifre, a vraćana sića. Provjereni recept tadašnjih vlastodržaca iz SDS-a i Dodik je primijenio u nekoliko navrata. Kada su se sveli računi, Dodik je „Banjalučkoj banci“ ostao dužan 258 hiljada maraka, kako je to u svom izvještaju o poslovanju ove finansijske institucije naveo i glavni revizorBoško Čeko marta 2004. godine.

Dodik je ovaj dug pokušao vratiti 2002. godine na rijetko zabilježen način u finansijskim poslovima. Ugovor o prenosu potraživanja između „Banjalučke banke“ i „Igokee“, datiran 22. maja 2002. godine, izuzetan je dokument, koji svjedoči da je u ovoj zemlji sve moguće: Dodik je dug svoje firme banci vratio tužbom „Igokee“ protiv preduzeća „Prima trejd“ iz Nove Topole; odnosno banka je tužbu, koja u tom trenutku nije bila riješena pred Osnovnim sudom u Banjaluci, prihvatila kao nadoknadu za 342.838 maraka duga, koji je Igokea imala prema toj finansijskoj instituciji.

O čemu se zapravo radi: firma «Prima trejd» je dugovala „Igokei“ 65 miliona dinara još iz maja 1992. godine, za đubrivo. Dodik je 1993. tužio „Primu“, a sud nije riješio slučaj u narednih deset godina. Onda je Dodik tu tužbu 2002. godine, (direktor „Igokee“ tada je bio njegov brat Goran), prodao banci za preko 340 hiljada maraka. Kada je banka krenula da se naplati iz firme „Prima“, saznali su da je to preduzeće poodavno završilo u stečaju (dokumenti u posjedu „Žurnala“)! Vlasnik firme „Prima“ Nenad Kesić, član SNSD-a, je u vrijeme njegovog prvog premijerskog mandata bio zamjenik ministra poljoprivrede, a trenutno je poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini.

1.4 Saradnja sa kumom Radišićem

Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja

dodik_12

PRVI PREMIJERSKI MANDAT: Prvi milioni

Dodiku se životna šansa otvara 1997. godine, kada Biljana Plavšić tadašnja predsjednica RS, poslije osuđena za ratne zločine, pokreće akciju protiv Radovana Karadžića i cijepa SDS. Na vanrednim izborima Dodik ulazi u NSRS, a u januaru 1998. godine postaje i premijer u prvoj poslijeratnoj multietničkoj vladi.

dodik_13

Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Sem već navedenih dugova, potraživanja od njega i „Igokee“, imala je i „Agroprom banka“ koja mu je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80 hiljada maraka kredita. Istina, Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao.

Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja.

dodik_14

Vraća dugove i kreće u izgradnju imanja. Za vrijeme prvog mandata, na imanju u Bakincima izgradio je niz drvenih kućica, ribnjak i bazen. Navešćemo samo dva „državna“ posla, koji su najbolji obrazac Dodikovog odnosa prema narodnom novcu, i pokazatelj kako je do para dolazio. U tim poslovima pomogli su mu Dragan Đurić, predratni taksista iz Dervente, a sadašnji uspješni beogradski biznismen i predsjednik FK „Partizan“, te Mile Radišić, nekadašnji direktor „Lutrije“ RS, koji je trenutno optužen pred banjalučkim sudom zbog malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“.

Kredit za Zekstra Rent A Car

Priča počinje 23.12.1998. godine, kada je premijer Milorad Dodik odobrio kredit iz deviznih sredstava budžeta RS u iznosu od 750 hiljada KM preduzeću "Zekstra rent a car" (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”). Prvi problem je što je riječ o privatnoj firmi iz druge države, tadašnje SR Jugoslavije i sadašnje Srbije jer je “Zekstra” registrovana u Zemunu.

Za realizaciju odobrenog kredita bila je zadužena “Agroprom banka” A.D. Banjaluka. Rok vraćanja je bio šezdeset dana, a kamata nula. Na ovom mjestu počinjena je druga zloupotreba, jer je Dodik u ime vlade RS, a bez njenog znanja, potpisao sa “Agroprom bankom” Ugovor o komisionom kreditu, kojim se u članu 1 precizira da Vlada RS "odobrava Banci namjenski devizni kredit iz deviznih sredstava budžeta u iznosu od 750.000 KM".

U članu 2 istog Ugovora navodi se da će "odobreni kredit iz člana 1 ovog Ugovora banka plasirati preduzeću "Zekstra rent a car", Beograd (Zemun). Znači, banka je samo bila bajpas između Vlade RS i zemunske firme.

Banka je toj firmi isplatila prvu tranšu u iznosu od 350 hiljada KM. To su nove zloupotrebe, jer je Vlada RS budžetska sredstva beskamatno dodijelila firmi iz države u kojoj nema nikakve ingerencije. Pare su date na posudbu beskamatno, iako u to vrijeme budžetska sredstva nisu, zbog odluke MMF-a, mogla da se posuđuju ni ovdašnjim državnim firmama.

Prije nego što je banka isplatila onih 350 hiljada beogradskom preduzeću, sa njima je 23.12.1998. potpisalaUgovor o kratkoročnom deviznom kreditu, u kojem je precizirano da će "Zekstra" pare vratiti do 31.01.1999. godine, te da će za tu uslugu banci platiti kamatu od 1,5 posto. Dodik se protiv ovog dijela Ugovora nije bunio zato što on i Dragan Đurić, suvlasnik zemunske firme, nisu ni imali namjeru da vraćaju kredit. Jer, Đurićev kompanjon u toj firmi bio je niko drugi do Milorad Dodik.

Koliko im se žurilo, svjedoči i činjenica da je Ugovor između Agroprom banke i "Zekstre" potpisan isti dan kada i Ugovor između Vlade RS i banke.

Kada je došao 31. januar 1999. godine i banka od "Zekstre" nije ništa naplatila, uslijedio je, na molbu beogradske firme, aneks 1 Ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, kojim se precizira da će to preduzeće pare vratiti do 01.03.1999. godine.

"Zekstra" u februaru te godine vraća samo nešto više od 10 posto uzetog novca, odnosno 47 hiljada KM, i zbog toga im banka upućuje dopis u kojem ih obavještava da do novog predviđenog roka (01.03.1999. g.) moraju izmiriti preostale 303 hiljade KM i uz to još 9.526,60 KM na ime kamata. Zekstra" se nije obazirala ni na taj, a ni na ostale dopise iz banke i pare nije vraćala. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”)

Formiranje taxi službe u Beogradu i Zemunu

dodik_16

Za 350 hiljada maraka kupljeno je jedanaest novih automobila "opel astra" i u okviru firme "Zekstra rent a car" organizovana je u Beogradu i Zemunu taksi služba. Ali, ne zadugo, jer je 24. marta 1999. godine krenula akcija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, pod imenom "Milosrdni anđeo". Sve automobile Dodik je iz Beograda prebacio na svoje imanje u Bakincima kod Banjaluke. Čim je opasnost minula, "astre" su ponovo otišle za Beograd. Trajalo je to do septembra 2000. godine, koja je bila izborna. Sva vozila ponovo su dovezena u RS.

U to vrijeme na čelu Agroprom banke nalazio se Miroslav Soldat, postavljen na tu funkciju u maju 2000. godine. Miroslav je muž Irene Soldat, tadašnje poslanice SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, a sadašnjeg pomoćnika Ministra obrazovanja. Dodik je Soldata “nagovorio” da iz deviznih sredstava banke, onih 303 hiljade KM, koliko je “Zekstra” ostala dužna, vrati u budžet RS, a njemu je predao onih 11 izraubovanih "opel astri" da se njihovom prodajom naplati.

Naravno da 11 polovnih automobila nije bilo moguće prodati za 300 hiljada maraka, već za nekih pedesetak, što znači da su na ovaj način oštetili “Agroprom banku” za preko 250 hiljada KM i tako znatno umanjili njenu vrijednost u privatizacionom procesu.

Soldat uopšte iz sredstava banke nije morao vraćati pare budžetu, jer su one dodijeljene komisionim kreditom, koji štiti banku kao posrednika.

Soldat je svojevremeno pokušao da demantuje ovu tešku nezakonitost, tvrdeći "da je Vlada bila okvirni garant Ugovora između banke i 'Zekstre'”, što je netačno. Ako bi bilo tako, onda je Vlada RS mogla samo garantovati da će vratiti novac banci, ukoliko to ne učini beogradska firma, što je van svake poslovne logike. Soldat je tada potvrdio da je banka uzela automobile “opel astra” kao naknadu za neisplaćeni kredit, čime je praktično konstatovao počinjenu zloupotrebu.

Treba istaći da je posljednjih dana svog prvog premijerskog mandata Dodik banjalučkoj verziji beogradske firme "Zesktra" dodijelio još jedan kredit vrijedan 250 hiljada KM. Učinio je to 31.12.2000. godine preko tadašnje "Kristal banke", iako premijer po zakonu ne može napraviti ni jedan jedini finansijski aranžman iz javnih sredstava. Ni te pare, naravno, nikada nisu vraćene.

Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio i kuću na Kipru, u Limasolu, što on demantuje. Njegova kći je prije par godina izjavila da je na Kipru završila koledž na smjeru “General Business Administration”. Do kuće je Dodik došao, nakon posla dogovorenog između „Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“. Direktor „Lutrije“ u to vrijeme bio je Mile Radišić, Dodikov kum i, donedavno, prvooptuženi, kako je to Specijalno tužilaštvo RS tvrdilo, “šef zločinačke organizacije” koja je ovaj entitet oštetila za milionski iznos malverzacijama sa akcijama „Medicinske elektronike“.

Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji posao bio mu je voženje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba između Biljane Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS učlanio se i Radišić koji neobično brzo završava fakultet i biva postavljen na čelo „Lutrije“ RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje, uspostavlja bliske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz „Lutrije“ završava u privatnim džepovima.

Pljačka „Lutrije“

Vrhunac je famozni ugovor između “Lutrije” i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka.

Suština štetnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar, i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse.

U takvoj postavci stvari i sve ostalo je nezakonito: tako je određeno da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je “Lutrija” garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava “Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema “Lutriji”. Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke, (dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku. Važno je istaći da vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa Zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju “Lutrije”, što suštinski, ovaj dokument jeste. Uprkos tome, “Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke.

Sedam i po miliona srećki

dodik_20

Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Cijeli ovaj lutrijski materijal i danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka, kao stari papir za reciklažu.

Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a ostale pare završile su u privatnim džepovima. Interesantno je da u “Lutriji” RS, sudeći prema zvaničnim Revizorskim izvještajima za 2008. i 2009. godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona.

dodik_21

Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima.

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor “Lutrije”. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog mjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata tokom2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika “Lutrije”, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne isplaćuje Kipranima, što je neistina. Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu “Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet.

1.5 Prevare Medicinske elektronike

Sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi Radišić prošao bez kazne

dodik_22

Slučaj „Medicinska elektronika“ dobro opisuje kompleksnost poslova Dodikovih najbližih saradnika, poput Mileta Radišića. Taj slučaj može poslužiti i kao jedan od dokaza da Dodik neprikosnoveno kontroliše pravosuđe Republike Srpske, jer će Radišić, u najgorem slučaju, na kraju postupka koji se vodi protiv njega pred ovdašnjim Okružnim sudom, proći sa simboličnom kaznom. Ovaj slučaj, ujedno, govori i o korupciji u pravosuđu, gdje se pozitivan ishod za prijatelje režima plaća radnim mjestima članovima porodica sudija i tužilaca. Također, iz njega se vidi kompleksnost nezakonitih akcija i uvezanost lokalnih vlasti sa entitetskim. Bitno je naglasiti da u svim poslovima koje Radišić vodi ili je vodio, Dodik lično stoji iza njega.

Radišić je tokom 2010. godine napravio teške zloupotrebe sa akcijama „Medicinske elektronike“. Sudski postupak protiv njega razvlači se unedogled, premda je Nikica Bajić, jedan od optuženih, prihvatio nagodbu sa Tužilaštvom i priznao „zločinačko udruživanje“. Vesna Stanković Ćosović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, mjesecima je odbijala da potvrdi i prihvati nagodbu Bajića i Specijalnog tužilaštva, nakon čega bi, ekspresno, Radišić bio presuđen na najmanje pet godina zatvora.

Naši sagovornici iz Specijalnog tužilaštva tvrde da sudija svjesno odugovlači proces, kako bi javnost zaboravila na njega i kako bi Radišić prošao bez kazne. Interesantno je da je Vesna Stanković Ćosović, krajem prošle godine dobila posao u Sudu BiH, ali ga je naprasno odbila, jer joj je muž Slavko Ćosović istovremno dobio posao u KPZ Tunjice. Uposlio ga je Džerard Selman, ministar pravde u Vladi RS. Specijalno tužilaštvo na kraju je izmjenilo optužnicu, u kojoj više nema kvalifikacije za „organizovani kriminal“, već su mnogo blaže optužbe, kao što su manipulacija cijenama akcija, širenje lažnih informacija i podstrekavanje na izvršenje zloupotrebe službenog položaja, što znači da će Radišić dobiti minimalnu ili nikakvu kaznu.

Šta je Radišić učinio u toj aferi?

Akcija na akcije

dodik_23

Radišić, Bojan Golić, bivši v.d. direktor Investiciono razvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktor firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić, osumnjičeni su da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore.

Oni su, prema istražnim radnjama Specijalnog tužilaštva, nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. On je kasnije napravio nagodbu sa Specijalnim tužilaštvom i dobio 4 mjeseca zatvora. Cijeli ovaj štetni posao, urađem tokom 2010. godine, omogućili su i naredili najviši funkcioneri RS. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke.

Radišić se sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine dodijelila njegovoj firmi „Grand trade“. Suvlasnik zemljišta je Dodik, a on se nikada nije jasno izjasnio oko tih tvrdnji.

Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je, prema našim izvorima, imao direktnu Dodikovu naredbu da se plac dodijeli „Grand trade“.

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada »kratkih rukava« ostavili Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.

Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali Radišić i Čedo Savić, predsjednik Komisije i, u to vrijeme, direktor Zavoda za izgradnju grada, otvorili su koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćen. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve napisali su novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat »Integrala«, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju.

Žalba »Medicinske elektronike«

dodik_24

Raspisivanju konkursa za pomenuto zemljište prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda. Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke, Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.

Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno - pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17.06.2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade” koja nikada nije izmirila svoje obaveze.

Džombić daje pare

Nakon obznanjivanja afere oko nelegalnog dodjeljivanja zemljišta firmi »Grand trade« 2004. godine, »Nova banka« dodjeljuje Radišiću kredit, kojim je on trebao platiti zemlju i dažbine gradu.

Grand trade“ je za zemljište trebao platiti svega 4,4 miliona maraka. Uz to, Radišić je trebao platiti i milion i sto hiljada KM na ime dažbina gradu. Zajedno to je 5,5 miliona, a sudski vještak tada je procijenio da je vrijednost zemlje 12 miliona, što znači da je grad na ovom poslu izgubio gotovo osam miliona maraka. Gradska skupština je Radišiću dodijelila 27 dunuma kod „Medicinske elektronike“, ali je te 2003. godine za svega 100 hiljada maraka njegovoj firmi „Grand trade“ prodala i dodatna tri dunuma u naselju Mejdan. Grad je uz zemlju, Radišiću poklonio i projektnu dokumentaciju. Zemlja u Obilićevu ključna je u cijeloj priči, jer ta tri dunuma Radišić „prodaje“ Ljubi Ćubiću, vlasniku firme „Niskogradnja“, za 5,5 miliona maraka, odnosno za tačno onoliko novca koliko je on trebao platiti onih 27 dunuma u centru grada!

»Nova banka« dodijelila je Radišiću kredit od gotovo 5 miliona maraka, kojim on plaća mali dio obaveza gradu, a veći dio para zadržava. Kredit je odobrio tadašnji uposlenik banke Džombić. Radišić nije vraćao pare, pa je Džombić u dogovoru sa Ćubićem dogovorio da on preuzme Radišićev milionski dug. Ćubić se zadužuje kod »Nove banke« za 5 miliona, tako što banci prebacuje svoja potraživanja od opština u kojima je SNSD na vlasti. Banka to prihvata i opštinama odobrava dugoročne kredite, a Ćubiću prebacuje pare, koje on daje Radišiću, a ovaj opet banci. Suštinski, opštine plaćaju Radišićev plac, jer su Ćubićevi poslovi u njima naduvani.

Ćubić i Radišić međusobne obaveze zatvaraju raznim Ugovorima. Prvi sklapaju krajem 2005. godine, a Radišić daje pod hipoteku Ćubiću ona tri dunuma iz Mejdana, a Ćubić njemu 4 miliona maraka, (dokumenti u posjedu »Žurnala«). Nakon toga, januara 2007. godine sklapaju predugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim Radišić Ćubiću tri dunuma, koja je gradu Banjaluka platio 100 hiljada maraka, sada prodaje za 5,5 miliona. Sve je ovjereno kod notara aprila 2008. godine, kada su smatrali da su najveći dio poslova pokrili papirima. Ćubić je ovih 5,5 miliona izvukao iz izgradnje puteva u Srebrenici gdje je otuđeno preko 30 miliona maraka.

1.6 Dijamantski putevi i milionske garaže

Radovanović, Čičić i Čolovići jesu isplatili novac za državni kapital, ali im dionice nisu pripale u mjeri u kojoj su ih kupili. Tačnije, u cijelom poslu bio je i Dodik, s tim što on nije uložio ni marke, već je u svakoj uplaćenoj cifri participirao njegov dio

dodik_25

Brojni sagovornici „Žurnala“ iz svijeta finansija tvrde da je Milorad Dodik, za vrijeme prvog premijerskog mandata, koji je trajao od 1998. - 2001. godine, kupio državni kapital u „Agroprom banci“.

Nije to učinio direktno, već preko posrednika. Ministarstvo finansija RS – Jedinica za privatizaciju banaka, izdalo je saopštenje 17.11.2000. godine da je prodano 32 posto državnog kapitala u „Agroprom banci“. Prema tom dokumentu, (koji je u posjedu „Žurnala“), Slobodan Radovanović iz Ženeve kupio je 14,11 % kapitala za iznos od 1,5 miliona KM; „Sokić-Kaldera kompani gradnja“ za 9,41% kapitala banke platila je milion maraka, dok je „Karavan“ sa Sokoca kupio 8,09% kapitala u banci za 860 hiljada KM.

Državni kapital u „Agrorpom banci“ plaćen je 3,36 miliona KM i Dodik je nebrojeno puta rekao da je ova finansijska institucija „najbolje prodana“. Na ovom mjestu važno je istaći nekoliko stvari: Radovanović je tada bio odličan Dodikov prijatelj; Milenko Čičić, vlasnik firme „Kaldera kompani“, bio je i tada, kao i sada, njegova produžena ruka, dok su vlasnici firme „Karavan“, Mirko i Brane Čolović visoki funkcioneri SNSD-a i Dodikovi najbliži saradnici u istočnom dijelu RS.

Udio u svim akcijama

Radovanović, Čičić i Čolovići jesu isplatili novac za državni kapital, ali im dionice nisu pripale u mjeri u kojoj su ih kupili. Tačnije, u cijelom poslu bio je i Dodik, s tim što on nije uložio ni marke, već je u svakoj uplaćenoj cifri participirao njegov dio.

Tako je Radovanović uložio 1.180.000 za sebe i 320.000 KM za Dodika, (ukupno 1,5 miliona); „Kaldera“ pola miliona za sebe i pola miliona za Dodika, dok je „Karavan“ Sokolac platio pola miliona za sebe i 360 hiljada KM za aktuelnog predsjednika RS, tvrde izvori Žurnala.

dodik_26

Dodikova uloga bila je logistička, jer je sa mjesta premijera organizovao ovu privatizaciju u bankarskom sektoru. Tu priča ne završava, već se „Agroprom banka“ udružuje sa „Novom bankom“, koja i sada egzistira pod tim imenom. Do udruživanja je došlo 2003. godine, a direktor „Agroprom banke“ bio je Aleksandar Džombić, aktuelni premijer. Dodik danas, posredno, posjeduje značajne akcije u „Novoj banci“.

Na dan 31.10.2010. godine Slobodan Radanović imao je 5,33%, Kaldera 1,06%, Čičić Milenko 0,76%, a Čolović Ljubo 0,63% akcija, dok Radanovićev sin Goran, koji je trenutno zamjenik direktora “Nove banke”, ima 0,47% njenih akcija u svom vlasništvu. Njihovi udjeli u banci samo su naoko pali, a posljedica su ulaska Poteza Adriatic Fonda B.V. Amsterdam u banku, koji posjeduju 35,72 posto. Ukupan akcionarski kapital banke iznosi 63.145.754 KM. Važno je uočiti da se u vlasničkoj strukturi ne nalazi “Karavan” Sokolac, ali je tu Ljubo Čolović. “Karavan” Sokolac morao je da proda dio akcija radi vraćanja kredita koji je digao u “Agroprom banci”. Kako su Čolovići dužni milione i vode se protiv njih desetine sudskih procesa, ostatak dionica u Novoj banci, 0,63 posto, upisali su na svog oca Ljubu.

Prema podacima Poreske uprave RS, iz juna 2011. godine, firma “Karavan” duguje 2,3 miliona KM poreza, dok firma “Mesna industrija Čolović” duguje 1,8 miliona KM poreza.

Nezakonita privatizacija

Prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama, kupac kapitala ne može biti pravno lice koje ima kredite kod državnih banaka u Republici Srpskoj. I „Karavan“ Sokolac i „Kaldera“ 2000. godine koristili su kredite „Kristal“ banke, („Karavan“ Sokolac dugovao je 350 hiljada KM, a druga firma braće Čolović – „Čolović komerc“ 1.360.000 KM), gdje je ključni čovjek u kreditnom odboru bio Aleksandar Džombić.

Nezakonitu privatizaciju izvršio je tadašnji direktor Jedinice za privatizaciju banaka Goran Mandić, koji je u to vrijeme bio predstavnik RS u Skupštinama svih banaka, (bilo ih je ukupno 11 i u svakoj je naplaćivao 2500KM mjesečne naknade), uz saglasnost direktorice Agencije za bankarstvo Slavice Injac.

Neposredno pred privatizaciju banaka, Ustavni sud RS, čiji je tadašnji predsjednik bio Rajko Kuzmanović, na prijedlog sudije Marka Rajčevića, trebalo je da odlučuje o (ne)ustavnosti Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i Zakona o početnom bilansnom stanju u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama. Uslijedio je pritisak iz Vlade RS i Ustavni sud se povukao.

Nakon privatizacije, direktor „Agroprom banke“ bio je Miroslav Soldat, a 2002. godine na njeno čelo dolazi Aleksandar Džombić.

GP Krajina

dodik_27

Kaldera kompani“, koja dobija milionske poslove od Vlade RS i milionske kredite od IRB-a, suvlasnik je i „GP Krajine“, firme koja bilježi nevjerovatne poslovne rezultate, jer joj je, prema finansijskim izvještajima, čista dobit čak 40 – 50 posto ukupnog poslovnog prihoda. Tako je „GP Krajina“ inkasirala 2008. godine čak 27 miliona KM netto dobiti, godinu kasnije 14 miliona, a lani, u sred krize, 11,5 miliona maraka, kada joj je ukupni poslovni prihod bio 23 miliona. Bitno je istaći da je Dodik, indirektno, suvlasnik GP „Krajine“ i to preko firme „Kaldera“, što objašnjava lakoću s kojom dobijaju poslove.

Uspon „GP Krajine“ počinje krajem oktobra 2000. godine i krajem prvog Dodikovog premijerskog mandata, kada im tadašnji Ministar odbrane u vladi RS Manojlo Milovanović, mimo zakona prodaje 175 dunuma zemlje, sa pripadajućim objektima, koja se nalazi, maltene u centru Banjaluke. Zauzvrat je „GP Krajina“ imala obavezu da za potrebe vojske izgradi 84 stana. Cijena kvadrata bila je izuzetno visoka - 1600 maraka, a ukupna vrijednost stanova 9,5 miliona.

VRS je tada svoje objekte, koji su kasnije porušeni, procijenila na, takođe, 9,5 miliona, pa je jasno da je ogromna parcela data „GP Krajini“ besplatno. Pravobranilaštvo je odmah ukazalo na nezakonitosti, (dokumenti u posjedu „Žurnala“), ali uzalud: krenulo se u realizaciju projekta. Već na tom prvom koraku, Krajina je zaradila više od 40 miliona maraka, jer je stvarna vrijednost zemljišta u jednom komadu iznosila 50 miliona. Da je isparcelisano i prodano licitacijom, njegova cijena bi, kako tvrde stručnjaci, dostigla astronomskih 210 miliona maraka.

Bitno je pomenuti i vlasnike „Krajine“. Najveći paket akcija, njih 38,2 posto posjeduje Milenko Čičić, koji je ujedno i vlasnik kompanije „Kaldera“. Tu je i Borko Đurić, direktor firme koji posjeduje 13,9 posto akcija, Miroslav Vujatović, sa 12,5 posto, koliko ima i Brane Janković, vlasnik pola Gospodske ulice u Banjoj Luci i suvlasnik hotela „Bosna“ u istom gradu. Đurić je i predsjednik Privredne komore RS, s čim se krug unosno zatvara.

Najskuplji put na svijetu

Poslovanje GP “Krajine” koštalo je građane Banjaluke najmanje 80 miliona maraka, (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”). Nakon što su inkasirali 40 miliona na zemljištu, GP “Krajina” od gradonačelnika Davidovića dobija ekstremno povlašten položaj pa već osam godina ne plaćaju troškove uređenja gradskog zemljišta, kao ni rentu. Na taj način je, prema procjenama stručnjaka, gradski budžet oštećen za najmanje 35 miliona maraka. Sve je veoma vješto upakovano, jer su gradski oci ugovorom iz jula 2003. godine, oslobodili “Krajinu” plaćanja, ističući da su “stvarni troškovi uređenja zemljišta na kojima gradi ovo preduzeće veći od prosječnih”, što je nonsens, budući da svi ostali građevinci, sami plaćaju uređenje i sve pripadajuće komunalije.

Gradonačelnik i vođstvo “Krajine” su 35 miliona neplaćenih dažbina pokrili izgradnjom ceste duge 500 metara, iako je realna vrijednost izgradnje tog puta 750 hiljada maraka. Pola kilometra puta koji je izgradila GP “Krajina” u naselju koje, također, ona gradi košta najmanje 35 miliona maraka, (što je iznos obaveza koje nisu platili gradu), i čak je tri puta skuplji od pola kilometra prve dionice Banjaluka – Gradiška, u izvedbiSlobodana Stankovića, koji je koštao nešto iznad 11 miliona.

U srcu Banjaluke tako se nalazi najskuplja cesta na svijetu, čiji izgrađeni metar košta najmanje 70 hiljada maraka.

Milioni u garaži

Početkom 2004. godine, gradska skupština potpisuje sa GP “Krajinom” Ugovor o zajedničkoj izgradnji garaža za potrebe grada.

Posao je vrijedan više od tri miliona, a njime se kompenzuje renta, koju Krajina nije plaćala. Nakon izgradnje, posao nije kompenziran, već je grad platio više od tri miliona za garaže. Danas su one prazne.

Navedenih osamdesetak miliona štete budžetima, samo su dio ukupne prevare, čije razmjere, prema procjenama, iznose preko 150 miliona maraka. Istovremeno, vlasnici GP “Krajine” su u proteklih osam godina inkasirali najmanje 100 miliona maraka čiste dobiti, od čega 52,5 miliona samo u posljedje tri godine.

dodik_29

Oduzimanje zemljišta

Nakon otvaranje afere »Medicinska elektronmika«, gradonačelnik Davidović je podnio zahtjev zemljo-knjižnom uredu da oduzme prava firmi »Grand trade« na korištenje zemljišta, a morao je podnijeti i zahtjev da se i ona tri dunuma oduzmu Ćubićevoj »Niskogradnji«. Davidović je to morao uraditi još prije šest godina, jer je tako precizirano Rješenjem skupštine grada. Radišiću je zemljište moralo biti davno oduzeto, jer, prema zvaničnim podacima, nije uplatio najmanje 960 hiljada za dažbine. Ta cifra je višestruko veća, jer je Radišić falsifikovao uplatnice, kako nam je potvrđeno u Specijalnom tužilaštvu. Na kraju cijele priče, uprava grada Banjaluka, nakon hapšenja osumnjičenih u aferi »Medicinska elektronika«, oduzela je Radišiću zemljište, kako bi se primirila javnost, ali plac će mu biti vraćen.

Čišćenje robne kuće

Dodik, Mišković i Đurić napravili su, za sebe, odličan posao i sa Robnom kućom „Boska“, koja se nalazi u strogom centru Banjaluke. „Boska“ je privatizovana, a prema svim raspoloživim informacijama, plaćena je novcem iz budžeta RS! U ovom trenutku je nemoguće doći u posjed dokumenata, ali, naši pouzdani izvori tvrde da je i ova privatizacija u suprotnosti sa svim zakonskim normama

dodik_30

Tokom drugog premijerskog mandata Milorad Dodik nastavlja s privatnim poslovima. Radi sa istim partnerima i poslove koje nije stigao do kraja obaviti u vrijeme prvog mandata, završava u narednih pet godina. I širi ih... Tako se njegovim ponovnim dolaskom na vlast u RS na velika vrata vraća i “Zekstra”.

Miroslav Mišković

dodik_31

Uz “Zekstru” se sada pojavljuje i srpski tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.

Dokumenti koji su u našem posjedu potvrđuju da je samo na jednom kvaziprivatizacionom projektu, čiji su inspiratori Dodik, Mišković i Đurić, za osam miliona maraka oštećena RS. Sve je urađeno preko firme “Darta”.

Prije nekoliko godina “Darta” je 65 posto državnog kapitala u takozvanom „Srpskom Oslobođenju“, kupila za 100 maraka. Nakon toga “Dartu” kupuje “Zekstra”, a onda počinje brzopotezno višemilionsko zaduživanje i stavljanje imovine “Oslobođenja” pod hipoteku. Preduzeće se zadužilo kod komercijalnih banaka za čak 4 miliona maraka više od vrijednosti imovine, odnosno duplo više od limita koji je firmi odobrila nekadašnja Direkcija za privatizaciju.

Sve ovo navedeno je i u izvještaju revizora o kontroli finansijskih izvješataja u “Oslobođenju” za 2007. godinu. Eksplicitno senavodi da je „Oslobođenje“ uzimalo hipotekarne kredite, a veći dio novca je potom, u vidu beskamatnih pozajmica, davalo svom većinskom vlasniku. Suštinski, imovina firme je svjesno žrtvovana, kako bi se od banaka uzeli milioni, koje su potom nezakonito izvučeni iz firme. Epilog je da “Oslobođenje” i “Darta” kredite ne mogu vratiti, a banke će se pokušati naplatiti pljenidbom.

Trenutno je firma u stečajnom postupku i njena ukupna vrijednost procijenjena je, prema navodima stečajnog upravnika, na 3 miliona maraka. Istovremeno, gubici “Oslobođenja” iznose 23 miliona KM.

Priča o prevarama sa “Dartom” i “Oslobođenjem” ne staju na ovom mjestu. Ove firme 2008. godine kupuje Mišković, odnosno njegova “Delta DMD”.

Jasno je da ovdje nisu čista posla, jer Mišković nije imao ama baš nijedan jedini razlog da kupuje propale firme, osim ako nije riječ o zametanju tragova. Možda bi ova prevara i ostala neotkrivena da se zaposleni u ovdašnjoj Investiciono - razvojnoj banci nsi zainteresirali za slučaj. “Delta DMD” kažnjena je sa četiri miliona KM, jer se firma “Darta”, koju su kupili od “Zekstre”, zadužila 4 miliona maraka preko limita koji im je dozvoljen ugovorom o privatizaciji. (dokumenti u posjedu “Žurnala”)

Nakon ovoga, “Delta” podnosi zahtjev Vladi RS da ih oslobodi plaćanja višemilionske kazne. Vlada im izlazi ususret, iako su se neki članovi Savjeta za privatizaciju pobunili. Na sve ovo, Dodik je rekao da uopšte nije upoznat sa navedenim detaljima. Još je istakao da u okviru opštih procesa stabilizacije privrede to nije jedini primjer.

Boska

Dodik, Mišković i Đurić napravili su, za sebe, odličan posao i sa Robnom kućom „Boska“, koja se nalazi u strogom centru Banjaluke. „Boska“ je privatizovana, a prema svim raspoloživim informacijama, plaćena je novcem iz budžeta RS! U ovom trenutku je nemoguće doći u posjed dokumenata, ali, naši pouzdani izvori tvrde da je i ova privatizacija u suprotnosti sa svim zakonskim normama.

dodik_32

Priča sa «Boskom» krenula je oktobra 2008. godine, kada je oglašeno potpisivanje privatizacionog ugovora kojim se konzorcijumu «Delta-Zekstra», čiji su vlasnici Mišković i Đurić, prodaje Robna kuća za tri miliona evra. (Interesantno je da su u to vrijeme trajale i akcije oko “Oslobođenja" /“Darte“, što samo svjedoči o dobro planiranim poslovima).

Tada je naglašeno da se investitor obavezao na ukupna ulaganja od 40 miliona evra, što je, sada je potpuno jasno, bila samo još jedna u nizu olako datih, i nikada ispunjenih, obećanja.

Investitori“ nikada nisu imali namjeru da bilo šta ulažu u «Bosku», već da preuzmu plac i objekat u epicentru grada, koji vrijedi desetine miliona, a da pri tom ne daju ni marke. Kako bi prevara oko «Boske» bila što ubjedljivija, angažovan je Mišković, koji je svojim autoritetom najbogatijeg srpskog špekulanta trebao da naglasi ozbiljnost posla.

On je oktobra 2008. godine Banjaluci obećao šoping-molove, da bi šest mjeseci kasnije radnici «Boske» satima držali zaključane u kancelarijama direktora Ljubomira Dakića i Miru Kuvelju, predsjednika Nadzornog odbora, zahtijevajući da im se isplate 22 plate, te brojne druge naknade koje nisu primili.

Povod za štrajk je bila činjenica da "Delta - Zekstra" nije uplatila predviđena tri miliona evra za kupovinu 58 posto državnog kapitala "Boske". "Delta-Zekstra" je tražila od Vlade produženje roka za uplatu prvo do 28. februara, a onda i do 26. marta 2009. godine, nakon čega su saopštili da nemaju namjeru da daju novac. Potom na scenu stupa Dodik i nudi da Vlada RS izmiri 80 posto plata zaposlenih, otpremnine i dažbine, sve u vrijednosti 3 miliona maraka.

U to vrijeme, u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojene su vladine mjere za ublažavanje negativnih efekata svjetske ekonomske krize, u koje je ugrađena i odrednica u kojoj se naglašava mogućnost plaćanja cijene državnog kapitala na rate u preostalim neprivatizovanim preduzećima. Ova odredba primijenjena je na privatizaciju Robne kuće.

Ona tri miliona kojima su isplaćene radničke plate i dažbine, Dodik je, faktički, poklonio “Delta Zekstri”, jer im je očistio dugove robne kuće, Uz sve to, vlasnici “Boske” zaradili su su dodatnih milion i dvjesta hiljada maraka, koliko je “Boska” potraživala za iznajmljene prostore i od raznih drugih komintenata, a među dužnicima se nalazila i Vlada RS.

Nakon cijele akcije preuzimanja “Boske” i otpuštanja svih radnika, dolazi do rekonstrukcije ovog objekta, vrijedne oko pet miliona maraka. Rekonstrukciju je platio Ljubo Ćubić, vlasnik “Niskogradnje”, a novac je vratio tako što mu je dodijeljen posao rekonstrukcije i proširenja autoputa od Banjaluke do Klašnica. Ćubić na ovom dijelu znatno naduvava vrijednost radova, kako bi vratio uloženi novac u renoviranje robne kuće. Naši izvori tvrde da je isti recept primijenjen je i u rekonstrukciji puteva u Srebrenici.

Dragan Čičić i Zmijanjci

Dragan Čičić je dugo vremena bio desna ruka Borislava Mikelića, čovjeka od najvećeg povjerenja Slobodana Miloševića. Čičić je bio i član JUL-a, partije Mire Marković, a u RS je stigao kada se navodno razišao sa njom.

dodik_33

Tokom 2006. i 2007. godine, Vlada RS isplatila je Čičiću, vlasniku firmi Zmijanjeplast“, „Drvoplast“ i mnogih drugih, 15 miliona maraka, što je konstatovao i Glavni revizor Boško Čeko u svom izvještaju o reviziji budžeta za 2007. godinu. On je naveo da je Čičiću tokom 2006. godine isplaćeno 3,9 miliona maraka na osnovu sudskog rješenja za navodne dugove ovog entiteta prema njegovoj firmi „Galames“ iz Beograda, a godinu kasnije iostalih 11 miliona.

Čičić je RS 2001. godine tužio, tražeći od nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS da mu isplati 4 miliona maraka za mesne konzerve koje je, kako je tvrdio, isporučio vojsci. Nakon što je došlo do gašenja Ministarstva odbrane, cijeli spor je prešao u nadležnost Ministarstva finansija, na čijem čelu je tada bio Aleksandar Džombić, koji je omogućio nezakonitu isplatu 4 miliona maraka.

Vlada Republike Srpske je na sjednici održanoj 1. novembra 2007. godine donijela zaključak kojim prihvata vansudsko poravnanje sa DOO “Zmijanje plast” vrijedno jedanaest miliona maraka. Nekoliko dana nakon ovog zaključka, Čičiću je isplaćeno 11 miliona maraka, što je potpuno mimo zakona, (dokumenti u posjedu “Žurnala”). U to nema nikakve sumnje, jer Vlada RS nije imala nikakav zakonski osnov za isplatu novca, već je prekršila sve pozitivne propise i omogućila Čičiću protivpravnu imovinsku korist. Zakon o unutrašnjem dugu precizira da se svi dugovi RS nastali do 31.12.2002. godine ne mogu isplaćivati, već da idu u unutrašnji dug. To znači da se povjeriocima izdaju obveznice, koje oni mogu realizovati nakon petnaestak godina. U ovu kategoriju spadaju i navodni dugovi prema Čičićevim firmama “Zmijanje plast” i “Bim Galames”, budući da je i ovo preduzeće obuhvaćeno “poravnanjem”, iako se to eksplicite ne navodi. Da cijela stvar bude mnogo gora, RS nije bila dužna Čičiću, već su njegove firme devet godina dužne RS 14 miliona maraka, bez pripadajućih kamata!

1.7 Krediti za najdraže Zmijanjce

Vrlo je bitno do detalja pojasniti cijelu igru oko ovih tužbi, kako bi se spoznalo koliko je složena ova prevara. Nakon što je Čičić tužio Ministarstvo odbrane i Robne rezerve tražeći 4 miliona za nikada isporučene proizvode, kontratužbu je uložilo Ministarstvo finansija, zastupano po Pravobranilaštvu RS „radi naplate poreskog duga vrijednog 509.369 КМ оd „Zmijanjeplasta“-a

Tokom 2002. godine Poreska uprava RS blokirala je sve račune firme “Zmijanje plast”, zbog milionskih dugova prema državi. Na računima nije bilo niti marke, a kada je Poreska uprava pokušala zaplijeniti imovinu, javila se “Hypo banka” sa dopisom da oni posjeduju hipoteku nad tim nekretninama, zbog dugova koje Čičić ima prema toj banci.

Hypo banka” je, da podsjetimo, kupila “Kristal banku”, a sa njom i milionske Čičićeve dugove. Nakon akcije Poreske uprave, Čičić je tužio RS i tražio “nadoknadu materijalne štete i izgubljene dobiti” od 44 miliona KM, jer mu Poreska uprava, navodno, nije odobrila reprogram dugova.

Čičić je RS 2002. godine tužio i po drugom osnovu: tražio je od nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS da mu isplati 4 miliona maraka za mesne konzerve koje je, kako je tvrdio, isporučio vojsci. Nadležni u Ministarstvu odbrane proveli su istragu i utvrdili da Čičićevoj firmi duguju tek 70 hiljada maraka. Uz to je otkriveno da je Čičić uz pomoć nekoliko oficira srednjeg ranga “naduvavao” fakture, pa je Ministarstvo protiv odgovornih podnijelo krivične prijave. Nakon toga je došlo do gašenja Ministarstva odbrane, zbog reforme oružanih snaga, a cijeli spor je prešao u nadležnost Ministarstva finansija.

Da je Čičić „naduvavao” fakture svjedoče i dokumenti finansijske policije. Cijeli posao dogovoren je na relaciji Čičić - RDRR bez prethodne ponude i bez javnog konkursa suprotno članu 12. tadašnjeg Zakona o robnim rezervama. Od 22.1.98. do 25.3.98. direkciji je isporučeno suhomesnatih proizvoda u vrijednosti, (po fakturama), 2,2 miliona KM. Sva štetnost ovog poslovnog aranžmana otkrivena je kada su upoređene tadašnje fakturne cijene 26 isporučenih vrsta proizvoda „Galamesa” sa cijenama renomiranih proizvođača „Mitros” i „Čoka”... Za robu koju je „Galames”, odnosno „Zmijanjeplast” fakturisao RDRR u vrijednosti od 2.000.000 KM, bilo bi fakturisano 1, 4 miliona da je kupljena od navedenih renomiranih proizvođača. Znači, samo na ovom „poslu” Čičić je nezakonito zaradio šesto hiljada maraka. Sve ovo je konstatovala finansijska policija, (dokumenti u posjedu „Žurnala”).

Složena prevara

Vrlo je bitno do detalja pojasniti cijelu igru oko ovih tužbi, kako bi se spoznalo koliko je složena ova prevara. Nakon što je Čičić tužio Ministarstvo odbrane i Robne rezerve tražeći 4 miliona za nikada isporučene proizvode, kontratužbu je uložilo Ministarstvo finansija, zastupano po Pravobranilaštvu RS „radi naplate poreskog duga vrijednog 509.369 КМ оd „Zmijanjeplasta“-а.

Potom, „Zmijanjeplast“ ulaže protivtužbu na protivtužbu radi naplate štete i izgubljene dobiti која је, kako tvrde, nastala kao posljedica postupka prinudne naplate poreza i Čičić zahtjeva 44.000.000 КМ. Ponovnim dolaskom Dodika na vlast, 2006. godine, dolazi do naglog preokreta: Ministarstvo finansija povlači tužbu protiv Čičića, navodeći da to čine kako bi izdejstvovali da on povuče odštetni zahtjev od 44 miliona!

Išlo se direktno Čičiću u prilog, јеr on svoju tužbu ne povlači.

Uslijedila se vještačenja, a prema Čekinim tvrdnjama, i Vlada i Čičić imali su istog vještaka, što dodatno potvrđuje da je ovdje riječ o izuzetno sumnjivim poslovima. Taj isti vještak je prvo Čičiću izvještačio 30 miliona štete, a onda vladi preporučio da mu plati 11 miliona maraka, na šta je izvršna vlast pristala. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“)

Poravnavanje poravnavanja

Posebno je interesantan način na koji su Dodik i Čičić zloupotrijebili sud, kako bi postigli sudsko poravnanje, a u prevari je učestvovao i republički pravobranilac Slobodan Radulj, koji je vladi proslijedio mišljenje da Čičiću treba isplatiti 11 miliona maraka.

dodik_38

Radulj je kasnije tvrdio da čak i ne zna ko je vještak koji je vještačio i vladi i Čičiću, iako ga je on lično angažovao! Suština sudskog poravnanja je da sud, u tom slučaju, nema potrebu da provjerava ono što su se strane u sporu dogovorile. Upravo ta činjenica je bila ključna, jer da je krenuo postupak po Čičićevoj tužbi, sud bi se veoma brzo uvjerio da je ona besmislena i zasnovana na lažima. Prije svega, on bi morao da dokaže da je imao validne, a ne falsifikovane ugovore, sa određenim firmama, koji su propali nakon što je Poreska uprava blokirala njegove račune.

Svi prethodni premijeri odbijali su Čičićeve zahtjeve “za poravnanjem”, svjesni da je riječ o prevari, ali je, po dolasku Dodika na vlast, Čičić uspio dobiti 15 miliona maraka.

Kristal” banka

Nije ovo poravnanje prvi zajednički posao Dodika i Čičića. Njih dvojica su, za vrijeme prvog Dodikovog mandata, oštetili “Kristal” banku i budžet RS za 14 miliona maraka. To je suma bez kamata, a Čičić ovaj novac nikada nije vratio.

Vlada RS je odlukom 1998.godine prebacila iz budžeta 14.000.000 KM za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća preko “Kristal” banke.

Poseban tretman u “Kristal” banci imalo je preduzeće “Zmijanje plast” koje je iz ovih sredstava 23.07.98. dobilo kredit od 3.150.000 tadašnjih DM, (sa garancijom od 4 bjanko akceptna naloga), a 25.12.98.g. kredit od 7.550.000,00 DM na založno pravo, odnosno hipoteku na zemlju ukupne površine 14 dunuma u katastarskoj opštini Motike. Pored hipoteke, ovo preduzeće je dalo 14 bjanko akceptnih naloga kao garanciju na drugi kredit.

Ovaj transfer, kao i drugi poslovni aranžmani “Zmijanje plasta” bili su predmet interesovanja tadašnje Finansijske policije, koja je izvršila kontrolu poslovanja tokom 1999. godine. Zapisnik je na vidjelo iznio nezakonite radnje izvršene na relaciji “Kristal” banka - “Zmijanje plast” - “Republička direkcija robnih rezervi”- “Galames”, ali niko nije odgovarao pred zakonom, jer je izveštaj navodno nestao iz Finansijske policije.

Izvještaj o teškim prevarama

Izvještaj, koji smo ipak uspjeli pronaći, nepobitno dokazuje da je Čičić u svom vlasništvu, osim firme “Zmijanje plast”, imao i preduzeća “Drvoplast SM” Oštra Luka i “Drvoplast” Kraljevo, kao i firme “Galames” Beograd, “Drvoplast” Petrinja i “BIM Galames” Brčko, preko kojih je prao novac.

dodik_39

Mjesec dana po osnivanju, preduzeće “Zmijanje plast” imalo je na računu samo osnivački kapital od 1000 jugoslovenskih dinara, odnosno oko 150 maraka, što nije smetalo odgovornima u “Kristal” banci da odobre i isplate Čičiću 3.150.000 tadašnjih DM. Odgovorno lice za kredite u “Kristal” banci bio je Aleksandar Džombić, aktuelni premijer. Čičić je bio državljanin tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, (živio u Kraljevu), pa je pare preuzeo u kešu i iznio iz BiH.

Drugi kredit od 7.550.000 KM odobrio je kreditni odbor “Kristal” banke “za investicije na 4 godine”. Kredit je ugovoren 25.12.1998., a “Zmijanje plast” je kao hipoteku ponudilo 14 dunuma ledine, čija cijena tada nije prelazila 15 hiljada maraka. Posjed nad ovim zemljištem Čičić je uknjižio 25.01.1999., mjesec dana nakon sklapanja ugovora u kojem je ta zemlja založena za kredit. To suštinski znači da je banka Čičiću dala 7,5 miliona “na lijepe oči”.

Postoji i treći kredit: preduzeće “Drvoplast SM” Oštra Luka dobilo je od “Kristal” banke 16.04.1998. godine kredit u iznosu od 3.780.000 DM. Desilo se to samo mjesec dana nakon osnivanja i registrovanja firme, čiji je osnivački kapital bio 150 maraka. Pare su isplaćene u tri gotovinske tranše, u aprilu i maju 1998.godine. Bilo je dovoljno da Čičić samo osnuje firmu i da mu “Kristal” banka odmah isplati u kešu milione maraka! Bitno je navesti da Čičić nikada ove kredite nije vratio “Kristal” banci. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Kada se saberu iznosi ova tri kredita koje je “Kristal” banka isplatila Čičiću, dođemo do cifre od 14.480.000 DM, koja se potpuno podudara sa sredstvima koja su odlukom Vlade 1998. godine “Kristal” banci prebačena iz budžeta “za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća”!

1.8 Poslovi sa stokom

Vasiljević bez problema dolazi do Dodika, Džombića i ostalih visokih funkcionera, a u svojim pismima im se obraća veoma prisno i lako zakazuje sastanke sa njima..

 

dodik_34

Preduzeće “Farmland d.o.o.” smješteno je u Novoj Topoli, mjestu između Laktaša i Gradiške, neposredno uz Dodikovo imanje. Nastalo je 2005. godine, privatizacijom nekadašnje Govedarske farme u Novoj Topoli, koja se nalazila u sastavu predratnog Poljoprivredno-industrijskog kombinata “Mladen Stojanović”. Govedarsku farmu kupila je kompanija “Farmland LLC” za deset hiljada konvertibilnih maraka, fiktivna firma registrovana u advokatskoj kancelariji u Vajomingu. Većinski vlasnik ove firme je Dragan Vasiljević, koji je ujedno i predsjednik uprave farme.

Farmland”, po raznim osnovama, duguje 40 miliona maraka, a vrijednost firme je pala na 4 miliona, što znači da je čak deset puta zaduženija od vrijednosti. Podigli su brojne kredite, gdje god su mogli, i nijedan ne vraćaju. “Farmland” je samo od “Hypo banke“ podigao 14 miliona maraka kredita i ovaj kredit je pod istragom. I Unicredit banka dala je tri miliona KM, a od IRB – a, (preko Balkan investment banke), Vasiljević je uzeo dodatna tri miliona. Tu su još dva miliona povučena od lizing kuća. Niko iz banaka se ne usuđuje da aktivira hipoteke, jer im se iz vlasti prijeti povlačenjem depozita, koje institucije imaju u tim finansijskim subjektima.

Perionica

Država je “Farmlandu” dala 3000 hektara obradivog zemljišta kroz koncesiju, od kojih ne koriste ni trećinu. Svi dokazi upućuju da je ova firma samo perionica novca. Iako uopšte ne vraćaju kredite, IRB je uložila dodatnih 2,5 miliona KM kroz kupovinu bezvrijednih obveznica. Samo od poticaja je tokom četiri godine u ovu firmu iz budžeta RS prispjelo 12 miliona KM (2007 - 2.250.702, 58 KM; 2008 - 3.999.252,61 KM; 2009 - 2.836.701,50 KM; 2010 - 2.183.999, 62KM). Uprkos tome, Poreskoj upravi „Farmland“ duguje 2,2 miliona KM, (podaci iz juna 2011.g.), i taj poreski dug je u nekoliko navrata reprogramiran i to direktnim nalozima iz Vlade RS, dok je na njenom čelu bio Dodik. Dobavljačima „Farmland“ duguje osam miliona KM.

Muža goveda

dodik_36

Vasiljević bez problema dolazi do Dodika, Džombića i ostalih visokih funkcionera, a u svojim pismima im se obraća veoma prisno i lako zakazuje sastanke sa njima..

S obzirom na nastalu situaciju na svjetskom tržištu, na potpuno ukinute ili limitirane subvencije ministarstva poljoprivrede koje je napravilo zaokret i od razvojne preraslo u socijalnu kategoriju, bili smo prinuđeni srezati sve varijabilne troškove firme na minimalne i održive, te broj radnika sa 304 svesti na 192, i na kraju na 155, navodi se u pismu koje je Vasiljević početkom jula 2009. godine uputio tadašnjem premijeru Dodiku.

U istom pismu Vasiljević traži sastanak „od sat vremena na kojem bi prisustvovao ministar finansija Aco Džombić“. Sastanak je i održan, a na njemu su dogovoreni novi projekti, u kojima je Republika Srpska izgubila milione. U pismu iz oktobra iste godine, Vasiljević potvrđuje te dogovore i navodi šta još nije urađeno:

Ostaje da realiziramo dogovor sa Direkcijom za robne rezerve o prihvatu 1200 junica... i uskladištimo cca 20.000 tona žitarica, što je de facto i de jure vlasništvo Direkcije...

dodik_36

Ugovori su realizovani tokom 2010. godine, a nastavljeni su i tokom 2011. godine. „Farmland“ je bez tendera dobio milionski vrijedne ugovore sa entitetskim institucijama. Robne rezerve RS dodijelile su im i muzne krave - 500 grla, a „Farmland“ je prodao određeni broj, iako nisu njihova. Vasiljević je prodao i ogromne količine žitarica, koje su vlasništvo Robnih rezervi, ali je i pored toga ugovor o skladištenju sa njegovom firmom produžen i u 2011. godini.

Od strane skladištara izvršiti nabavku i nadoknaditi nedostajuće količine žitarica po oba osnova (A-B) u količinama i kvalitetu koje bi se predale Direkciji do 14.02.2011. godine, navodi se u pismu koje je Radovan Samardžija, direktor Robnih rezervi uputio firmi „Farmlandfoods“, (u sastavu „Farmlanda“), nakon izvršene kontrole i popisa robe, u kojoj je utvrđeno da je Vasiljević prodao državnu pšenicu kao svoju.

U istom pismu, (upućenom 24.01.2011. godine), dalje se navodi da je neophodno obezbijediti “garancije banke u korist Direkcije za nedostajuće količine žitarica po važećoj tržišnoj vrijednosti koja bi se aktivirala za kupovinu žitarica. Vrijednost garancije bi se odnosila na manjak po tržišnoj vrijednosti po tačkama A (306.160, 44 KM), do 30. 06. i B (2.305.937,95 KM) do 30. 10, ili manjak po žetvi pšenice po tržišnoj vrijednosti (A plus B = 1.838.225, 24 KM) sa 30. 06., a sa 30.10. za kukuruz po tržišnoj vrijednosti od 1.097.935,20 KM“.

Umjesto istrage, obnova ugovora

Za očekivati je bilo da Samardžija alarmira sve istražne organe kako bi vratio nezakonito prodano žito, ali to se nije desilo. Umjesto poziva na odgovornost, uslijedili su molba i produženje ugovora.

Navedeni prijedlozi su odraz dobre volje da se nastavi poslovna saradnja i pruži mogućnost ostanka davaoca usluga-skladištara. Po gore navedenim prijedlozima bilo bi neophodno postupiti u navedenim rokovima, a svako odstupanje dovodi nas u poziciju da se moraju aktivirati sredstva za naplatu i pokrenuti sudski spor o nadoknadi štete i odgovornosti odgovornih lica, napisao je Samardžija.

Samo sedam dana nakon ovog pisma, (31. 01. 2011. godine), Robne rezerve, koje je predstavljao direktor Radovan Samardžija, potpisale su novi Ugovor o uskladištenju i čuvanju merkantilne pšenice i kukuruza! (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kućica od 342 kvadrata

dodik_37

Vilu na Dedinju, u ulici Vaska Pope , Milorad Dodik je platio oko 3 miliona maraka 2007. godine, premda tvrdi da je cijena bila upola manja. Tvrdio je da je novac obezbijedio prodajom dva stana u Beogradu.

Dodik tvrdi da je vilu kupio na kredit, te da je izdaje izraelskoj ambasadi u Beogradu. On je vilu kupio od “Komercijalne banke” iz Beograda, koja je istu oduzela od tamošnje firme “Koling”, kao nadoknadu za nevraćeni kredit. Riječ je o troetažnom objektu od 342 metra kvadratna, sa garažom i dvorištem.

U “Komercijalnoj banci” su medijima prvo saopštili da je Dodik vilu platio u gotovini, da bi kasnije opovrgli te navode. Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini vile po cijeni od 850.000 eura, iako je njena realna vrijednost 1,5 miliona eura. Kupovinu je “zatvorio” kreditom, podignutim krajem juna 2008. godine, kod Pavlović banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura. Kredit je podignut na 102 mjeseca, a rata je nešto iznad 19 hiljada KM. Treba imati u vidu da njegova plata, bilo kao premijera ili predsjednika RS, jedva prelazi četvrtinu rate. Novac koji je “Pavlović banka” isplatila Dodiku kao kredit, posuđen je preko noći, jer ga pomenuta finansijska institucija nije imala na računima.

1.9 Složna braća, djeca, zetovi

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri

dodik_40

Goran Dodik, brat

U vrijeme prvog mandata, Dodikov brat Goran, (na kojem je uknjižena većina Miloradove imovine) sagradio je vilu u Aleksandrovcu kod Laktaša.

Dodik je bratu Goranu dodijelio koncesiju na 503 hektara obradivog zemljišta 21. septembra 2008. godine. Uodluci Vlade RS ističe se da se poljoprivredno zemljište dodjeljuje firmi „Agro voće“ iz Aleksandrovca bb, što je kućna adresa Milorada i Gorana Dodika. Možda bi to i bilo u redu da je u to vrijeme uopšte postojala firma „Agro voće“. Ona je, prema Službenom glasniku RS od 26. decembra 2008. godine registrovana tek tada, četiri mjeseca nakon što joj je dodijeljena koncesija. Osnivač i direktor firme je Goran Dodik, (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Koncesija je dodijeljena na period od 25 godina, a jednokratna naknada za koncesiono pravo utvrđena je u iznosu od 19.916, 25 Konvertibilnih maraka.

Dodik na sjednici vlade, održanoj 24. novembra 2008. godine, (znači mjesec dana, prije nego je Goran Dodik, prema „Službenom glasniku“ RS registrovao firmu «Agrovoće»), donosi Odluku o izmjeni odluke o dodjeli koncesije bratovoj firmi. Precizira se da se „Agrovoću“ umjesto 503 hektara dodjeljuje 234,4 hektara, a da se koncesiona naknada sa 19 hiljada 900 maraka umanjuje na 11 hiljada i 400 KM. Sa 268 hektara, (izvađenih iz koncesije), isječena je šuma i to oko 5000 kubika, čija je vrijednost pola miliona maraka. Balvani su prodani, a onda je uništena zemlja ponovo vraćena državi, odnosno „Šumama Srpske“ i njihovom direktoru Neđi Iliću, koji je imao zadatak da kroz knjige legalizuje ovu transakciju.

dodik_41

Na ovom zemljištu braća su izgradila brojne objekte: od hladnjača za voće, pratećih objekata, pa do prekrasnog motela. Kako ne bi došli u situaciju da ih neko upita kako su to sve uradili na zemljištu pod koncesijom, oni su, jednostavno, cijeli pejzaž preveli u svoje vlasništvo. Prema dokumentima koji su u posjedu „Žurnala“, ova nelegalna transakcija izvedena je početkom 2010. godine. Tada su braća Dodik 2700 dunuma državnog zemljišta, (preko 2300 dunuma u vlasništvu JP „Šume Srpske“ i oko 350 dunuma u vlasništvu SO Laktaši), prepisali na sebe.

Nepoznato je da li su za tu zemlju platili RS ikakvu naknadu. Otuđene su šume, njive, voćnjaci i pašnjaci, u neposrednoj blizini Bakinaca. Privatizovane su Borine, Guberovac, Mailovača, Smrekanovac, Golo Brdo, Kose, Miljevačke kose, Bistrovac, Strana, Rječica...

Cijeli posao verifikovala je Republička uprava za Geodetske i imovinsko pravne poslove, tako što je njive, voćnjake, šume i pašnjake sa opštine Laktaši i „Šuma Srpske“ preknjižila na firmu „Agrovoće“, čiji je vlasnik Goran Dodik. Dokumenti nepobitno svjedoče da je novi vlasnik 2700 dunuma državnog zemljišta firma „Agrovoće“ i da je za cijelu ovu finansijsku transakciju plaćeno oko 4500 maraka.

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri.

Igor Dodik, sin

Iz sredstava zarađenih prodajom Telekoma, (cca 1,3 milijarde KM), Dodik je svom sinu Igoru dodijelio kredit od tri miliona maraka, pod egidom unapređenja proizvodnje voća i povrća. Igor tada jedva da je imao dvadesetak godina, ali je 23. novembra 2007. godine, kao osamnaestogodišnjak, zajedno sa Mirkom Dobrićemosnovao firmu „Fruit eko“. Dobrić je Dodikov zet, oženjen njegovom bliskom rođakom. Osnivački ulog firme bio je svega 2000 maraka, ali to Igoru Dodiku i Dobriću nije smetalo da kupe voćnjak u Podgradcima za 1,5 miliona KM. Učinjeno je to prije nego što su dobili kredit od IRB-a. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kada su iz jednog ovdašnjeg lista Dobrića upitali otkud mu pare za voćnjak, on je rekao da je kao hipoteku založio voćnjak koji je tek namjeravao kupiti. Nakon konstatacije da je to zakonski nemoguće, Dobrić je ućutao. Mirko Dobrić i Igor Dodik zasadili su u voćnjaku 169.000 novih sadnica jabuke, i izgradili hladnjaču kapaciteta 2.000 tona, prema najmodernijim tehnologijama, kao i betonske stubove za protivgradnu zaštitu.

Projekat navodnjavanja je urađen besprijekorno, a “Fruit eko” uspješno sarađuje sa brojnim kompanijama iz regiona. To preduzeće ima u vlasništvu 103 hektara voćnjaka u Gornjim Podgradcima kod Gradiške.

Osamnaestog jula 2008. godine podnijeli su zahtjev IRB-u za dodjelu kredita. Isti dan su im odobrili pare. Ugovor o tri miliona potpisan je tri dana kasnije, a novac odmah potom i isplaćen. Sve je završeno preko „Balkan investment banke“, koju takođe kontroliše Dodik, jer je u veoma bliskim odnosima sa članovima UKIO grupe, koji su vlasnici ove finansijske institucije. Na sve ovo Dodik je rekao da je to sasvim normalno i da je njegov sin jako vrijedan, te je zasadio 160 hiljada sadnica.

Bolje da to radi, nego da bude narkoman ili klošar“, komentarisao je.

Gorica Dodik Trišić, kći

Dodikova kći Gorica je aprila 2011. godine postala šef kabineta Ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom Željke Cvijanović. Kako je Cvijanovićeva rekla, Gorica Dodik izabrana je između desetak mladih kandidata, „jer je pokazala najbolje sposobnosti“. Istakla je da nije bilo nepotizma, niti je za ovu funkciju bilo presudno to što je Gorica kći predsjednika republike.

dodik_42

Dodikova kćerka ima ozbiljne političke ambicije, mjesto šefa kabineta je samo prva stepenica u toj karijeri. Na mjesto šefa kabineta izabrana je bez konkursa, a sve je, lično, obrazložila riječima “da nije na poziciji državnog službenika za koju je predviđeno raspisivanje oglasa”. 
“Dva mjeseca prije imenovanja radila je kao volonter sa mnom na definisanju projekta koji ćemo realizovati nakon što se steknu finansijske pretpostavke i koji je namijenjen mladima koji se žele baviti evropskim integracijama i međunarodnim odnosima”, pojasnila je prijem Dodikove kćeri ministrica Cvijanović.

Gorica Dodik – Trišić , sa nepunih 30 godina, već je izuzetno uspješna biznismenka, šefica radija, vlasnica brojnih lokala i stanova... Ona na svom kontu već ima, kako se tvrdi, Banju Laktaši, iako se nominalno vodi kao imovina Slobodana Stankovića.

Radio „Igokea“ je, takođe, u vlasništvu Dodikove kćeri, što je i sama, u nekoliko navrata, potvrdila.

Banju Laktaši, prvobitno je privatizovao Rade Ratkovac, ali nije mogao da je renovira, niti da radi sa njom, jer mu to nije dozvoljeno. Uporište za opstrukciju, Dodik je našao u činjenici da se Banja Laktaši gruntovno vodila kao vlasništvo Kazneno popravnog doma u Tunjicama, (dokumenti u posjedu „Žurnala“). Ratkovac nikako zbog toga nije mogao dobiti dozvolu za gradnju, te je na kraju objekat prodao Stankoviću, odnosno Dodiku. Cijena je bila pet miliona maraka. Odmah nakon kupovine, kreće obnova banje, iako je ona i dalje bila u vlasništvu zatvora, pa samim tim nije mogla biti ne samo renovirana, već ni prodana. Nakon što je otvorena za posjetioce, sud je ekspresno „utvrdio“ da Kazneno popravni zavod nije vlasnik ovog objekta.

Kćerki pripada i poslovni objekat, u koji je smještena „Zekstra“, u Gospodskoj ulici u Banjaluci, vrijedan pet miliona maraka. Taj poslovni prostor bio je sastavni dio firme „Glas Srpske“, dok ona nije prešla u ruke Željka Kopanje. Tu je bila smještena „Glasova“ knjižara. Kopanji su pripali svi objekti i zemljište, ali je knjižara došla u Dodikove ruke. Naravno, ni ovaj objekt se ne vodi na njemu, ali je, prije dvije godine kada je poslovni prostor renoviran, sve radove nadgledao Goran Dodik. Uz to, Gorica i njen muž Dragan Trišić posjeduju stan od preko dvjesta kvadrata u Banjaluci, kao i nekoliko najluksuznijih automobila.

Dragan Trišić, zet

dodik_43

Sa zetom Draganom Trišićem, mužem kćeri Gorice, i njegovom firmom IDT Fon, Dodik je kao premijer potpisao ugovor 3 septembra 2007. godine. IDT prodaje telefonsku karticu «Zovi Zovi». Zbog ovog nepotizma niko se nije pobunio, ali je cijeli posao neslavno završio. Dodikov zet nije iz njega izišao sa gubicima.

Spasan Zeljković, zet

Spasan Zeljković je suprug Dodikove sestre Bogdane. Njih dvoje dugo su bili u Dodikovoj nemilosti i najmanje su imućni članovi familije. Međutim, i to se promijenilo prije tri godine, nakon što je Zeljković postao suvlasnik firme „SB invest“ d.o.o., koja se bavi stanogradnjom. U banjalučkom naselju Budžak „SB invest“ izgradila je dvije lamele, (14mx25m; 14mx22m; od pet spratova, plus podrum, prizemlje i tavan), na kojima je čista zarada procijenjena na 3 miliona KM. Cijena kvadratnog metra u lamelama je 2200 KM za stanove, 155 KM za garaže i 800 KM za podrume. „SB invest“ je nedavno dobila i atraktivnu parcelu, mnogo bliže centru grada, na kojoj će gradnja novih zgrada uskoro početi.

dodik_44

SB invest“ osnovana je 2008. godine, (Službeni glasnik RS, broj 81), a osnivački ulog iznosi pet hiljada maraka. „SB invest“ osnovale su dvije firme: „TN invest anstalt“, (9490 Vaduz, Pflugestrase 7), iz Lihtenštajnja, koja je uložila 3000 KM, (60 %), i Zeljkovićeva firma „Interkont – komerc“, registrovana u Laktašima, (Aleksandrovac), sa ulogom od 2000 KM, (40 %). (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

1.10 Nikad okončane pljačke

Objavićemo niz dokumenata i dokaza o tome kako je u projekat „Čemerno“ uloženo preko 71 milion KM, a od rekonstrukcije klizišta nije bilo ništa, jer su pare otišle u sasvim drugom pravcu. Tu će biti i dokazi kako su milioni iz budžeta, umjesto da budu uloženi u revitalizaciju puteva u opštini Srebrenica, revitalizovali privatne projekte Dodika i njegovih tajkuna

U ovom dijelu dosijea „Imperija Dodik“ sasvim svjesno nismo tretirali megaprojekte, koji su se pretvorili u megaprevare, iz prostog razloga, što je priča o Miloradu Dodiku i načinima kako je došao do novca toliko velika, da ju je nemoguće smjestiti u jedan tekst, ma koliki on bio. Takođe, u ovom tekstu samo smo se ovlaš dotakli nekih od njegovih najbližih „poslovnih“ saradnika, poput Slobodana Stankovića, Ljube Ćubića, Slavka Roguljića... Međutim, to nikako ne znači da se nećemo baviti, kako megaprojektima, tako i megatajkunima.

Tako će čitaoci „Žurnala“ imati priliku da imaju detaljan uvid u dokumenta koji svjedoče kako se gradio i još uvijek gradi autoput Banjaluka – Gradiška, gdje je samo sa prve dionice, (duge 5,7 kilometara), nestalo cca 66 miliona KM.

Objavićemo niz dokumenata i dokaza o tome kako je u projekat „Čemerno“ uloženo preko 71 milion KM, a od rekonstrukcije klizišta nije bilo ništa, jer su pare otišle u sasvim drugom pravcu. Tu će biti i dokazi kako su milioni iz budžeta, umjesto da budu uloženi u revitalizaciju puteva u opštini Srebrenica, revitalizovali privatne projekte Dodika i njegovih tajkuna.

Priča o Dodiku ne bi bila potpuna kada se ne bi napravio detaljan osvrt na projekat njegovog života, što je, kako je i sam u nekoliko navrata isticao, izgradnja Administrativnog centra u Banjaluci. Biće to treći nastavak dosijea „Imperija Dodik“, u kojem ćemo se detaljno baviti načinima „poslovanja“, koji su u svom finišu omogućili nestanak cca 75 miliona KM, za koliko je Administrativni centar „preplaćen“. Tih 75 miliona, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, samo su kap u moru nezakonitosti i prevara, jer treba imati u vidu da je tik uz Administrativni centar, Stanković sagradio poslovni objekat ništa manji od zgrade Vlade RS, u kojem su po cijeni od 6-8 hiljada KM po metru kvadratnom ovdašnje institucije morale kupiti poslovne prostore.

Bitan dio ovog serijala, svakako, je priča o privatizaciji Naftne industrije RS, sprovedene tako da je ovaj entitet suštinski ruskim mešetarima platio da preuzmu Rafinerije u Brodu i Modriči. I o ovim poslovima, kao i svim dosada pomenutim, „Žurnal“ posjeduje relevantnu dokumentaciju, koja svjedoči da je državna/narodna imovina prepuštena u ruke špekulanata, pri čemu su nestale desetine miliona.

Glavni promotor i ovog posla, kao i svih navedenih je Milorad Dodik.

 **********

IZVODI IZ INTERVJUA

Stvar je legla (Vreme, 1995.)

Arbitražna odluka kojom je opština Brčko proglašena distriktom donesena je 5. marta 1995. godine. Isti dan smijenjen je i tadašnji predsjednik Nikola Poplašen, jer nije htio dati mandat za premijera Miloradu Dodiku. On je sedam dana nakon ovih dešavanja dao intervju beogradskom listu “Vreme”.

Dok se mnogi pitaju da li je distrikt zaista loše rešenje za bosanske Srbe, Vestendorp obaveštava da će se o Brčkom još razgovarati, za razliku od smene Poplašena, koju je proglasio konačnom. "Imam osećaj da je ta stvar legla", kaže za "Vreme" premijer RS u ostavci Milorad Dodik

Očekujete li neke promene vezane za odluku o Brčkom?

DODIK: Naš definitivan zahtev je taj da se odluka o Brčkom modifikuje u dijelu koji bi zadovoljio interese RS. Odluka je inače nepotreban eksperiment, koji se pokušava, iz nekih iracionalnih razloga, nametnuti kao rješenje. Ona je protiv Ustava BiH, Ustava Federacije BiH i Ustava RS. Mi očekujemo modifikacije, jer distrikt ne može da bude trajno rješenje. Imajući u vidu ciljeve Dejtonskog sporazuma - normalizaciju odnosa i povratak onih koji to žele - da se to može ostvariti u periodu od tri do pet godina pod kontrolom međunarodne zajednice. Nakon toga bi trebalo da se na sadašnjoj međuentitetskoj liniji stvar oko Brčkog razgraniči na ono što pripada RS i ono što pripada Federaciji.

Kako komentarišete odluku o Poplašenovoj smeni?

Poplašen nije više predsednik republike.

Zašto su vaši poslanici prilikom glasanja o njoj bili uzdržani, a vaši koalicioni partneri glasali protiv nje?

Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio po Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta. Nije Vestendorp diskvalifikovao Poplašena već se Poplašen sam diskvalifikovao u proteklih pet meseci, vršeći funkciju na samo njemu svojstven način. On je ugrožavao demokratski razvoj RS, i u tom pogledu joj je nanio mnogo štete. Dobro je što je otišao.

Kakav razvoj događaja očekujete?

Trebalo bi raditi na modifikaciji odluke o Brčkom. Što se tiče predsjednika Republike, vjerovatno će njen potpredsjednik preuzeti tu dužnost. Imam osjećaj da je ta stvar na neki način već legla. Ono što je dobro je to da Poplašen više nije predsjednik. Stvar će krenuti dalje, naši predstavnici će se vratiti u zajedničke organe, kada se nepovoljni elementi za RS povuku, vezani za arbitražnu odluku.

Koga vidite kao novog premijera?

Vidjećemo.

(...)

 

Niko nije zaštićen (Vreme, 1999.)

 

U intervjuu pod nazivom “Niko nije zaštićen”, objavljenom novembra 1999. godine, tadašnji premijer RS Milorad Dodik govorio je i o Slobodanu Miloševiću.

Što se tiče Slobodana Miloševića, on je sigurno jedno on najkompleksnijih srpskih pitanja. Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja”, rekao je tada Dodik.

Do pre nepunu godinu dana vi ste bili u kontaktu sa Slobodanom Miloševićem.

Imao sam veoma primamljivu priliku da budem sa gdinom Miloševićem i '90. godine, pa nisam bio. Tada sam bio protiv politike koja se promovisala na prostorima Jugoslavije i bilo mi je jasno da će se raspasti Jugoslavija ako se nastavi sa politikom koju je Milošević tih godina projektovao. Prvi put sam došao u kontakt sa Miloševićem '94. godine, kada sam kao predsjednik Nezavisnog kluba poslanika tražio načina da se RS izvuče iz izolacije u koju je upala zbog odnosa između rukovodstva na Palama i Slobodana Miloševića. Moja vezanost za Miloševića nikada nije bila veća od tih potreba. Od maja uopšte ne kontaktiram sa njim. Milošević ne trpi uspjeh koji u RS evidentno postoji sa stavnovišta izgradnje infrastrukture, i kao pokazni metod ne odgovara Srbiji.

(…)

 

Izaberite konja (Reporter 2000.)

Dodik je “Reporteru” dao intervju (“Izaberite konja”) i februara 2000. godine, u kojem je govorio o bitnosti međunarodne zajednice u BiH i RS, a sa aspekta činjenice da je u to vrijeme bio predsjednik Vlade RS već dvije godine, a da nakon izbora 1998. nije dobio mandat za premijera. Zbog toga je visoki predstavnik smijenio Nikolu Poplašena, tadašnjeg predsjednika RS.

Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose”, rekao je tada Dodik.

Čemu u tom slučaju izbori?

Vi to sasvim apstraktno posmatrate, ja govorim o praktičnim stvarima. Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose, na međunarodne ekonomske, na međunarodne finansijske, na međunarodne ove i one odnose, i oni imaju pravo da odaberu s kim će raditi a s kim neće raditi, pa valjda smo to naučili u tome svemu.

Dodik je progovorio i o naglo stečenom bogatstvu.

Krenule su i priče o vašem ribnjaku, kućom sa bazenom, imanjem koje vredi četiri miliona maraka i....

Dajte, nemojte mi postavljati takva pitanja. Dolazite iz referentnih novina i nemojte pitati takve gluposti. Prvo, ja nemam ribnjak i mene ne interesuju priče. Ja sam za vas predsjednik vlade i odgovaram ovdje na ozbiljna pitanja. Prvo, ja nemam vlasništvo ribnjaka, nemam imanje o kome se priča. To sasvim sigurno može da se provjeri. Ja živim ovdje u Laktašima i porodična kuća mojih roditelja je šest kilometara odavde i jeste jedna od najljepših i najbogatijih kuća u Lijevče polju, ali to je bila i prije rata. Prema tome, to je sada dnevnopolitička potreba. Ribnjak zaista postoji. Ja imam brata koji se time bavi i, na kraju, svako to može da provjeri. Izvolite u katastar, gruntovnice i ostale stvari. Mene ne interesuje šta ljudi tračaju, ja želim samo da pričam, recimo kako se obezbijedilo da se i u takvim uslovima u kakvim je živjela RS poveća fizički obim proizvodnje, a to je napisao Institut Ekonomskog fakulteta, dakle tamo gdje radi i gospodin Ivanić, koji ponekad tvrdi da to nije. To što porodica Dodik ima u Lijevču polju apsolutno je poznato svima ovdje i to znaju ljudi. Znaju da smo jedna od najbogatijih porodica bili prije rata i to će pokazati izbori ovdje u Laktašima. Sigurno je da za nekog manijaka, kriminalca ili lopova ne bi glasali ni do sada.

Napomena Antidota: tekstovi pod brojevima 1.1 do 1.10 objavljeni su u periodu od 14.08. do 02.09.2011. godine