Dodik djeluje na velikosrpskoj, panpravoslavnoj osnovi, Čović na separatnom velehrvatstvu, a Izetbegović na nejasnoj viziji države, turkonostalgiji i panislamizmu. Gdje su tu BiH i njeni građani – pita autor -  na bosanskohercegovačkoj platformi analiziraj.ba koja prati, analizira i procenjuje medijske sadržaje u Bosni i Hercegovini.

Šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Lars-Gunnar Wigemark uznemirio je ovdašnje vladajuće političare komentarom na Twitteru povodom masovnih antikorupcijskih demonstracija u Rumuniji. Wigemark je to uradio pitanjem: A kada će se ovo desiti u Bosni i Hercegovini?

Wigemark je dan kasnije naveo da se tako što u BiH ne može desiti jer se i pitanje korupcije tumači u nacionalnom kontekstu, u društvu podijeljenom na tri konstitutivna naroda. Šef Misije EU još kaže: “U ovoj zemlji ne postoji odgovarajuće liderstvo niti postoji interes koji je prisutan u civilnom sektoru, odnosno među građanima.”

Šef Misije EU uputio je time više poruka. Prvo, to je izraz nemoći EU u BiH da utiče na nužnost obračuna s korupcijskom pošasti koja, s klijentelizmom i nepotizmom, određuje karakter vlasti u BiH. Drugo, međunarodni autoriteti nemaju partnere u nastojanjima da se stanje u zemlji preokrene u pozitivnom smjeru jer nema bh. liderstva. Treće je žal što nema proaktivne građanske alternative.

Wigemarkove riječi tumače se kao poziv na masovni građanski bunt protiv vlasti, mada je kasnije kazao da je protiv nasilnih protesta. Posebno nervozno reagovanje stiglo je iz Banje Luke. Oglašavanje šefa evropske misije ocijenjeno je kao nediplomatski potez, miješanje u unutrašnje stvari i pozivanje na ulične nemire.

Dodik i mogućnost protesta

Predsjednik RS-a Milorad Dodik paranoičan je spram mogućnosti uličnih protesta. Njegova usplahirenost bila je vidna u vrijeme februarskih protesta u Federaciji BiH prije tri godine. Dodikova samozaštita bila je podignuta na najviši nivo. Tako je bilo i kada je Savez za promjene pokušao da ga uzdrma mitinzima prošlog proljeća. Dodik je organizovao kontramiting i deklasirao opozicionare uz pomoć RTRS-a.

Ali, Dodik, negdašnji američki favorit, sad je zabrinutiji zbog sankcija koje su mu izrekle SAD. Washington ga je dugo trpio ma koliko omalovažavao SAD i vrijeđao njihove diplomatske predstavnike. U početku je kod Amerikanaca vladala bojazan da bi novo kadrovsko uplitanje moglo dovesti do još goreg rješenja, a potom teza da Dodika ne treba dirati jer to iritira Srbiju. Zapad je Beograd tješio RS-om zbog gubitka Kosova, težeći da Srbiju uvede u EU i približi NATO-u.  Moskvi se to nije svidjelo i zaigrala je na kartu podrške velikosrpskim snagama kako bi ometala evroatlantske integracije regiona.

Više od deceniju Dodik je ključna figura na bh. političkoj sceni, mada nije u aktuelnoj državnoj koaliciji. Dodikova politika je antibosanskohercegovačka, antinatovska i protuevropska. Koketiranje sa EU i NATO-om je radi očuvanja vlasti i dobijanja kakve materijalne koristi.

Referendum o 9. januaru kao Danu RS-a, koji je osporio Ustavni sud BiH, negiranje Dana državnosti, Dana nezavisnosti BiH i srebreničkog genocida te slavljenje ratnih zločinaca – uvezali su vlasti i opoziciju u RS-u. Za njih je RS (para)država miloševićevsko-karadžićevsko-mladićevske izvornosti, a ne puki dejtonski entitet unutar države BiH.

Političarima u RS-u najbitnije su relacije s Beogradom. S druge strane, odnosom prema predsjedniku RS-a i tom entitetu u Srbiji se mjeri srpstvo tamošnjih političara. RS je za Srpsku pravoslavnu crkvu nova svetinja, a Dodik miljenik.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić vodi politiku omekšavanja prema bh. državi i, istodobno, učvršćivanja odnosa sa RS-om. Spoljnopolitičko ponašanje (o)pozicije banjalučkih političara određeno je opredjeljenjima beogradskih vlasti. Dodik će imati podršku dok ne postane teret srbijanskim vlastima.

Predsjednik RS-a se nada ostvarenju separatističkih namjera s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a i geopolitičkim dilom sa Rusijom koji bi, kao, Moskvu učinio diobenim partnerom Washingtonu na ovim prostorima. Nije za očekivati da će SAD ustuknuti tamo gdje ima najveću vojnu bazu u regiji (Kosovo), ambasadu dimenzioniranu i za druge poslove osim diplomatskih (BiH), osvojeni prostor za NATO (uključivši i Srbiju).

Dodika na vlasti održava velikosrpski rječnik praćen tezom o ugroženosti RS-a i Srba od bh. države, Bošnjaka i Hrvata, čime zakriva žalosno ekonomsko-socijalno stanje u RS-u. Na mogućnost da se EU pridruži SAD-u u njegovom izoliranju, Dodik odgovara da kandidatura BiH za EU zavisi od mehanizma koordinacije u kojem RS može spriječiti svaku odluku. Na eventualne masovne proteste, Dodikova vlast reagovaće rigidno, za to je posebno opremio policiju.

Čovićev strah od mitinga

Čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović je godinama drugi najznačajniji politički igrač u BiH, mada je njegovo biračko tijelo ubjedljivo najmalobrojnije. I on zazire od uličnih protesta. Kada se desio bunt februara 2014., s mogućnošću da zahvati Mostar i zapadnu Hercegovinu, Čović je za samoodbranu organizovao policiju, pa i paravojne postrojbe, što je malo znano.

HDZ BiH ima potporu iz Zagreba jednako od tamošnjeg SDP-a kao i HDZ-a. Poziciju bh. HDZ-a ojačao je ulazak Hrvatske u NATO i EU, gdje Zagreb kontinuirano lobira za jačanje političke pozicije bh. Hrvata (čitaj HDZ BiH) pod firmom brige za bh. državu.

Središnjica Rimokatoličke crkve u Hrvata smatra oba HDZ-a svojim ideološko-političkim eksponentom. U posljednje vrijeme HDZ BiH se našao na udaru crkvenog vrha u BiH zbog Čovićevog tolerisanja eliminacije Hrvata iz RS-a i zanemarivanja Hrvata u srednjoj Bosni. Uticajni fratri Bosne Srebrne otpočetka su kritični prema hadezeovskoj politici u BiH. Svjestan da ga bez crkvene podrške nema, Čović je ovih dana došao na noge nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću. Složili su se da je “položaj Hrvata-katolika izuzetno loš u institucionalno-političkom i društvenom smislu”, zalažući se za “potrebu jačanja zajedništva između Hrvata-katolika, kao i saradnje između vjerskih, društvenih, političkih i intelektualnih sastavnica”. Naglasili su pozitivnu ulogu Hrvatskog narodnog sabora. HNS je nedavno obnovio zahtjev za federalnom jedinicom s hrvatskom većinom, mada je znano da to ne može proći kod Bošnjaka koje se prvenstveno krivi za položaj Hrvata.

Čović je vješt i bešćutan političar. Uspio je marginalizirati suparnike unutar hrvatskog političkog korpusa i suvereno vlada prostorom vlasti HDZ BiH. On djeluje na liniji oživljavanja paradržavne tvorevine Hrvatske Republike Herceg Bosne, uz tolerisanje endehazijskog sentimenta.

Čoviću su puna usta evroatlantskih integracija, mada je beskrupulozno zaustavio provedbu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. HDZ BiH uslovio je provođenje te odluke rješavanjem tzv. hrvatskog pitanja. To je u ključnom momentu blokiralo put BiH u EU.

Čović se zaklinje u bh. državu, ali mu je strateški partner Dodik. Ta sprega nastoji da neutrališe bošnjačku političku većinu i građanske stranke.

Izetbegović – najslabiji narodni vođa

Kada je o narodnim vođama riječ, najslabiju poziciju ima Bakir Izetbegović. Bošnjaci su najbrojniji, ali stranački najpluralniji. SDA je opet pobjednica, ali s mnogo manjim uticajem nego prije. Opasno joj konkuriše Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića. SDA je u koaliciji sa SBB-om, ali obnovljen je sukob Izetbegovića i Radončića. Šef SBB-a je ogorčen zbog toka sudskog procesa protiv njega i za to krivi Izetbegovića. Radončić putem Dnevnog avaza nastoji da kompromituje Izetbegovića optužbama za klijentelizam, nepotizam (u fokusu je posebno Bakirova supruga Sebija, direktorica KCUS-a) i naklonost ka radikalnom političkom islamu, slijedom mladomuslimanske ideje njegovog oca.

Izetbegović se nije pokazao doraslim da vodi stranku. Nakon unutarstranačkih i lokalnih izbora pobunili su se uticajni članovi stranke, državni parlamentarci. Oni optužuju vođstvo za manipulaciju pri izboru potpredsjednika stranke i Glavnog odbora, traže prekid vladavine porodičnih i interesnih skupina u SDA i njenu demokratizaciju, te bavljenje životnim pitanjima građana i jačanjem BiH.

Veliki udarac Stranci demokratske akcije zadat je na lokalnim izborima – izgubljena je Srebrenica. Tamo se dešavaju i fizički obračuni među esdeaovcima. U još sedam opština, na koje je pretendovala Izetbegovićeva stranka, za načelnike su izbrani nezavisni kandidati.

Sve to slabi Izetbegovićev autoritet u koalicijama na entitetskom i državnom nivou, koje su, ionako, lohotne. Ako dođe do protesta, a Izetbegović je izričito protiv toga, očekivati je da će to biti, prije svega, u FBiH.

Izetbegović mlađi vratio je SDA ideološki sasma desno. Tomu je najozbiljnija ilustracija davanje imena škole po Mustafi Busuladžiću, koji je bio naklonjen nacifašizmu.

Izetbegovićevo djelovanje u međunarodnim relacijama omeđeno je na veze s islamskim zemljama i, posebno, sa Turskom i njenim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Čelnik SDA nije izgradio državničku poziciju ni u regiji, ni u EU ni u SAD-u. To je ozbiljan hendikep i za BiH i za poziciju Bošnjaka i bh. muslimana na međunarodnoj sceni.

Nacionalne stranke i vođe se održavaju na vlasti (i usput bogate) pričom o ugroženosti svojih naroda još od izbora 1990. godine. Izetbegović, Dodik i Čović grčevito brane stečene pozicije. Gubitak statusa učinio bi ih pravosudno ranjivim.

Dodik djeluje na velikosrpskoj, panpravoslavnoj i rusofilskoj osnovi, Čović na separatnom velehrvatstvu koje se oslanja na podršku Crkve, Izetbegović na nejasnoj viziji bh. države, turkonostalgiji i panislamizmu. Gdje su tu BiH i životni interesi njenih građana?

Građanska opcija ima potencijal, ali je neorganizovana. Važno bi bilo pokazati postojanje alternative etničkoj trodiobnoj logici. Na međunarodnom planu – nakon Brexita i pobjede Trumpa – sudbina BiH zavisi, ponajprije, od toga kako će se EU postaviti u novim geopolitičkim okolnostima prema ovom prostoru, koji bi joj trebao biti prioritet.

Post scriptum 
Nakon objavljivanja ovog teksta naslovljenog kao /Ne/moć narodnih vođa na portalu Analiziraj.ba 10. 2. 2017., politička scena u Bosni i Hercegovini i susjedstvu uzburkana je podnošenjem zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije, kojom bh. država tereti susjednu zemlju za genocid. 

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik iskoristito je tu priliku za novu velikosrpsku, antibosanskohercegovačku i protubošnjačku tiradu.
Hrvatski član Predsjedništva BiH i čelnik Hrvatske narodne zajednice BiH Dragan Čović zauzeo je formalno neutralan stav a faktički podržao srpskog člana Predsjedništva Mladena Ivanića i svog strateškog partnera Milorada Dodika.
Bošnjački član kolektivnog šefa države napravio je načinom podnošenja zahtjeva  za reviziju i obmanjivanjem javnosti neviđen pravni, politički i moralni skandal u korist Srbije, RS-a i velikosrpske ideje. Izetbegović je time sasma srušio svoj autoritet.
Sve to je potvrdilo političke karaktere narodnih vođa u BiH koji su analizirani u ovom tekstu.