Dok se u Srbiji od javnosti uglavnom skriva skandalozna presuda po tužbi koju je Emir Kusturica podneo protiv nezavisnih novinara Zorana Janića i Miroslava Bojčića, mediji u inostranstvu uveliko se bave ovom temom sa jasnim pitanjem o vezama između poznatog reditelja i srpskih tajnih službi. U tekstu koji je, povodom odluke o kažnjavanju dvojice novinara, objavio slovenački list “Delo”, odluka srpskih sudova označava se kao direktni pokušaj zastrašivanja svih onih koji bi se u budućnosti usudili da kopaju po temama iz mračne prošlosti. Tekst novinara Vilija Einspilera prenosimo u celini.

Da li se zastrašivanjem novinara može sprečiti suočavanje s pitanjem otvaranja arhiva tajnih službi iz Miloševićevog vremena?
Da li se zastrašivanjem novinara može sprečiti suočavanje s pitanjem otvaranja arhiva tajnih službi iz Miloševićevog vremena?

Srbija se još uvek nije ozbiljno suočila s pitanjem dostupnosti arhiva tajne policije koje čuvaju tajne mnogih zločina pre, tokom i posle jugoslovenskih ratova. Civilno društvo, nevladne organizacije i opozicioni političari očito su digli ruke od zahteva za otvaranjem arhiva. Povremeno na to upozorava samo još lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković. Razbijanje zida ćutanja u Srbiji neće biti lako ni zbog toga što sudovi osuđuju sve veći broj medija – po mišljenju novinara - “sa ciljem zavođenja cenzure”.

U poslednje vreme među osuđenim medijima našao se nedeljnik NIN u vlasništvu međunarodne medijske korporacije Ringier Axel Springer (Ringijer Aksel Špringer). NIN je, naime, pisao o “drastičnim zloupotrebama policije u aferi Savamala”.

Posle presude Višeg suda u Beogradu protiv NIN-a usledili su članci, analize, izjave podrške, protesti i javne tribine, kao i otvaranje žiro računa za pomoć žrtvama progona
Posle presude Višeg suda u Beogradu protiv NIN-a usledili su članci, analize, izjave podrške, protesti i javne tribine, kao i otvaranje žiro računa za pomoć "žrtvama progona"

Nedeljnik je bio osuđen zbog vređanja ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića. Posle presude Višeg suda u Beogradu protiv NIN-a usledili su članci, analize, izjave podrške, protesti i javne tribine, kao i otvaranje žiro računa za pomoć "žrtvama progona".

Presuda za dva nezavisna novinara – inače osuđenih zbog vređanja Emira Kusturice, mada je glavna tema njihovog članka bila veza između države i likvidatora UDBA-e – naišla je na zid ćutanja. Verovatno i zbog toga što je “afera Savamala” izazvala talas protesta: nekadašnje plaćene ubice srpsku javnost ne interesuju mnogo uprkos tome što naručioci ubistava možda još uvek kreiraju političku scenu u zemlji.

Novinari koji su se zamerili tajnim službama: Zoran Janić i Miroslav Bojčić
Novinari koji su se zamerili tajnim službama: Zoran Janić i Miroslav Bojčić

Posle skoro šest godina vođenja postupka, Apelacioni sud u Beogradu ove godine je osudio slobodne novinare Zorana Janića i Miroslava Bojčića, bez stalnih prihoda, na novčanu kaznu u visini od 4.000 evra, jer su "neistinito" tvrdili da je Emir Kusturica bio kurir između Službe državne bezbednosti (SDB) i plaćanog ubice Veselina Vukotića, čime su povredili njegov ugled i čast.

Kontroverzna uloga u društveno-političkom životu Srbije: Emir Kusturica
Kontroverzna uloga u društveno-političkom životu Srbije: Emir Kusturica

Te tvrdnje su objavili u članku pod naslovom “Novogodišnja bajka za ubice”, koji je 2011. godine objavljen na portalima Peščanik i E-novine. Zbog osuđujuće presude advokat optuženih Vladimir Popović žalio se Višem sudu, koji je potvrdio prvostepenu presudu i autorima izrekao još višu novčanu kaznu. Ukoliko ne plate kaznu, preti im zatvor i zaplena imovine. Janić i Bojčić su zahtevali reviziju postupka na Vrhovnom sudu, a žalili su se i Ustavnom sudu. Tek posle konačne presude Ustavnog suda, moći će da se obrate Evropskom sudu za ljudska prava.

U odvojenom postupku osuđen i portal E-novine

Sud je, prema mišljenju novinara, po naređenju dela izvršne vlasti hteo da zaštiti mračne arhive tajne policije – poslednje koja u Evropi nije prošla kroz lustraciju. Janić i Bojčić ubeđeni su da se radi o političkoj presudi istraživačkim novinarima, uvođenju cenzure i grubom kršenju Evropske konvencije o ljudskim pravima - pre svega obavezujuće prakse Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

Protiv portala Peščanik nije bila podignuta optužnica dok je u odvojenom postupku osuđen portal E-novine koji je članak samo preneo.
Protiv portala Peščanik nije bila podignuta optužnica dok je u odvojenom postupku osuđen portal E-novine koji je članak samo preneo.

Viši sud je novinare proglasio krivim, jer je ocenio da je već proces protiv portala E-novine pokazao da su informacije o Kusturici netačne, budući da su ga posredno optužili za pomaganje u slučaju teškog ubistva i zato što kod iznošenja teških optužbi nisu bili dovoljno pažljivi. U paralalnom procesu je 11. decembra 2013. bio osuđen portal E-novine zbog toga što Kusturicu nije pitao za komentar pre objave članka, koji je preneo sa portala Peščanik. Novinari nisu dobili mogućnost da dokažu istinitost svojih tvrdnji, pošto za to navodno nisu iskazali pravni interes!

Protiv portala Peščanik nije bila podignuta optužnica dok je u odvojenom postupku osuđen portal E-novine koji je članak samo preneo. Sud je ocenio da je portal, pre objave, sa Kusturicom morao proveriti da li je zaista pomagao ubici u bekstvu. U obrazloženju presude sud je zapisao da su tvrdnje o Kusturici neistinite, mada to uopšte nije ni utvrđivao. Portal Peščanik pet godina nije objavio ništa o suđenju.

Osuđeni ubica pod zaštitom države Srbije: Veselin Vukotić
Osuđeni ubica pod zaštitom države Srbije: Veselin Vukotić

Posle odluke Apelacionog suda, uredništvo Peščanika se nije stavilo na stranu svojih autora, štaviše Janiću i Bojčiću nije omogućilo čak ni da komentarišu osuđujuću presudu.

Druženje sa kriminalcima zbog inspiracije

Početkom 2011. godine, u intervjuima za Slobodnu Evropu i nedeljnik Vreme, na pitanje da li se družio sa plaćanim ubicom Kusturica je odgovorio da se radi o intimnom pitanju i da se – kada je tražio inspiraciju za svoje filmske likove - družio sa najvećim svetskim kriminalcima. “To još ne znači da sam radio za SDB”, naglasio je negirajući da je Vukotiću nosio novac. Nije ni potvrdio ni demantovao da se s njim sretao. Kusturica je izjavio da ga zanima kako će mu dokazati da je ubici nosio novac.

Na članak su reagovali pojedini vodeći srpski intelektualci, među kojima su udovica Danila Kiša, profesorka univerziteta Mirjana Miočinović, pisac Filip David, profesor drame na Stenford univerzitetu Branislav Jakovljević, režiser Janko Baljak i drugi, koji su - zajedno sa rodbinom - uverenom da su žrtve državnih zločina - predsedniku države uputili peticiju. Peticijom su tražili reformu tajne policije i istragu o odgovornosti političkih funkcionera. Srpski mediji nisu izveštavali o peticiji. Državni funkcioneri su ćutali, novinari nisu postavljali pitanja, Kusturica je tužio autora zbog uvrede. Zastupala ga je advokatska kancelarija Tomanović.

Puko poznanstvo ili službene veze: Jovica Stanišić i Emir Kusturica
Puko poznanstvo ili službene veze: Jovica Stanišić i Emir Kusturica

Od 2011. do 2015. godine Kusturica se samo jednom pojavio na suđenju protiv Janića i Bojčića i to 2013.godine. Tada je izjavio: “Čak i ako imate moju fotografiju sa Vukotićem ili čak i snimak, ne možete da dokažete da sam mu nosio novac. Kako ćete to da dokažete?” Zahtevao je prethodni postupak, na kome bi mu se novinari javno izvinili, jer ne mogu da dokažu svoje optužbe.

Na saslušanju 2015.godine, Kusturica je potvrdio da je već 20 godina prijatelj sa bivšim šefom tajne policije Jovicom Stanišićem. Janić je svedočio da je tri puta pokušavao da dobije komentar Kusturice preko telefona, kako srpskog i francuskog, tako i ruskog, ali mu se Kusturica nije javio. To nije negirao ni tužilac, ali je sud ipak osudio novinare zbog toga što nisu dovoljno dugo čekali da im se Kusturica javi. Bojčić je naglasio da je tema članka bila reprodukcija mehanizama moći srpskih vojnih i civilnih tajnih službi, pri čemu je Kusturica imao marginalnu ulogu. Sud je odbacio sve dokazne predloge autora – uključujući i zahtev da sasluša Vukotića o susretima sa Kusturicom. Prema njihovom mišljenju cilj procesa je bio da autori izdaju svoje obaveštajne izvore od kojih su dobili osetljive informacije, ili će biti osuđeni.

Omiljeni advokat čelnih ljudi Miloševićevog režima: Zdenko Tomanović
Omiljeni advokat čelnih ljudi Miloševićevog režima: Zdenko Tomanović

Sporna službena beleška

Novinari tvrde da su članak napisali na osnovu informacija iz obaveštajnih izvora i izjava svedoka, službenu belešku Bezbednosno-informativne agencije (BIA) su, međutim, dobili tek tokom suđenja pošto nisu hteli da izdaju, odnosno kompromituju svoje izvore. Krajem januara 2016. godine autori su nagovorili svoj izvor da im preda kopiju službene beleške BIA, u kojoj se opisuje susret Vukotića i Kusturice u Francuskoj. Izvor je, da bi zaštitio svoj identitet, promenio zaglavlje beleške, koju su autori predali sudu.

Advokat tužioca Tomanović je dokument proglasio falsifikatom i od direktora BIA Aleksandra Đorđevića zahtevao da potvrdi autentičnost službene beleške. Đorđević je odgovorio da zaglavlje dokumenta nije autentično i da BIA ne raspolaže službenom beleškom od septembra 2006. sa sadržinom iz priložene kopije. Mada nije izjavio da sadržina nije istinita i da ne postoji dokument sa drugim zaglavljem, niti je demantovao da BIA ima službene beleške o sastancima Kusturice i Vukotića – Tomanović je tvrdio upravo to. Sud je prihvatio njegove tvrdnje i odbacio zahteve optuženih novinara za dobijanjem originalne službene beleške BIA.

Bez komentara o sadržaju sporne službene beleške: Sedište Bezbednosno-informativne agencije u Beogradu
Bez komentara o sadržaju sporne službene beleške: Sedište Bezbednosno-informativne agencije u Beogradu

Na osnovu Đorđevićevog odgovora Tomanović je zaključio da nije bilo susreta između Kusturice i Vukotića i da se njih dvojica ne poznaju. Budući da je odbrana autora zahtevala da sud od BIA pridobije kopije službenih beleški o kretanju Vukotića u Francuskoj 2005.godine i susreta sa tužiocem, njegova ovlašćena predstavnica Aleksandra Kovačević je rekla: “Čak i da su se poznavali, ne možete da dokažete da je tužilac nosio novac Vukotiću”. Sud je bez obrazloženja odbacio sve zahteve odbrane. Na pitanje da li bi dokumente BIA-e mogao da zahteva njihov advokat Vladimir Popović na osnovu zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja - novinari su odgovorili da je to teoretski moguće, ali da bi mu se svi smejali, jer politički procesi bez zapečaćenih arhiva SDB-a ne bi bili mogući.

Autori su ubeđeni da je odmerena kazna namenjena zastrašivanju i ponižavanju, budući da su prisiljeni da traže pomoć prilikom sakupljanja novca. Janić i Bojčić su još ocenili da je situacija u srpskim medijima “lošija nego u vreme Miloševićevog režima”.

Nož u leđa kolegama: Ljiljana Smajlović, doskorašnja predsednica Udruženja novinara Srbije, apel za pomoć osuđenih novinara prolsedila advokatu tužioca
Nož u leđa kolegama: Ljiljana Smajlović, doskorašnja predsednica Udruženja novinara Srbije, apel za pomoć osuđenih novinara prolsedila advokatu tužioca

Presuda nezavisnim novinarima nije naišla samo na medijsko ćutanje. To zaključuju i na osnovu ponašanja doskorašnje predsednice Udružnja novinara Srbije Ljiljane Smajlović, koja je njihov poziv za podršku prosledila advokatu tužioca Tomanoviću, a njegov odgovor dalje prosledila međunarodnim organima kojima su se obratili. Novinari su zatražili pomoć od delegacije EU u Srbiji i OEBS-a, gde su dobili verbalnu podršku. Smajlović je objasnila da je pokušala da im omogući da stvore objektivnu sliku, novinari su, međutim, ubeđeni da ih je minirala koliko je mogla.

Prema tvrdnjama Tomanovića apel autora je pun neistina. Navodi da autori nisu pokušali da provere objavljene neistine, pozivali su se na neimenovane izvore iz BIA-e, predočivši falsifikovani dokument BIA-e. Pošto nisu naveli nikakve druge dokaze, naglašava advokatska kancelarija, sud je ocenio da su okrnjili čast i ugled tužioca. Prema mišljenju Tomanovića ne radi se o kazni, nego o odšteti. U toku je i priprema tužbe protiv portala Peščanik, objašnjava Tomanović, advokatska kancelarija je naime podnela i krivičnu prijavu, zahtevajući od tužilaštva da utvrdi ko je falsifikovao dokument BIA koji lažno predstavlja agenciju i ko ga je i sa kakvim ciljem distribuirao.

Lice s poternice: Veselin Vukotić
Lice s poternice: Veselin Vukotić

Spisak ubijenih žrtava po naređenju pokojnog srpskog vožda?

Uoči novogodišnjih praznika 2010. godine u Novom Sadu je uhapšen navodni plaćeni ubica državne bezbednosti Veselin Vukotić. Bio je priveden na osnovu crnogorske poternice i pravosnažne presude na 20 godina zatvora zbog ubistva Duška Boškovića u Boki Kotorskoj 1997. godine. Kada ga je uhapsila srpska policija, automatski je bila poništena Interpolova poternica. Tužilaštvo za Vukotića, međutim, nije zahtevalo pritvor tako da ga je Viši sud pustio na slobodu. Mada je Vukotić bio izručen Srbiji još dve godine ranije, protiv njega nije bio pokrenut nikakav postupak zbog zločina za koji ga terete.

Vukotić je 2006. godine bio uhapšen na aerodromu u Madridu sa hrvatskim pasošem na ime Ludvig Bulić. To je bila vest dana, jer je navodno pred Haškim sudom svedočio protiv Slobodana Miloševića. Kako navode mediji, Vukotić je raspolagao sa spiskom žrtava koji su bili ubijeni po naređenju srpskog lidera, koji je umro u Hagu. Njegovo izručenje tražile su Belgija, Crna Gora i Srbija. Vukotić je bio u zatvoru u Belgiji tri godine i ta država ga je 2008. godine izručila Srbiji. Zbog problema sa zdravljem, za manje od godinu dana se našao na slobodi.

Da li je Vukotić bio tajni svedok u procesu protiv Slobodana Miloševića: Zgrada Haškog tribunala
Da li je Vukotić bio tajni svedok u procesu protiv Slobodana Miloševića: Zgrada Haškog tribunala

Vukotić je navodno bio glavni svedok protiv švercera cigareta sa “ocem” crnogorskog naroda Milom Đukanovićem na čelu, zbog čega mu je navodno bio ugrožen život u Crnoj Gori. Navodno mu je pretio i kokainski kartel sa Darkom Šarićem na čelu. Vukotić je 2010. po hitnom postupku dobio srpsko državljanstvo koga na taj način dodeljuju samo ličnostima sa posebnim zaslugama za državu. Ostala je tajna ko je beguncu pred zakonom potpisao rešenja za izdavanje nove lične karte. Ministar unutrašnjih poslova bio je Ivica Dačić, a predsednik države Boris Tadić.

Vukotić je početkom 90-ih unajmio prostorije u hotelu Putnik u Novom Sadu, gde je otvorio kazino i ekskluzivnu javnu kuću.
Vukotić je početkom 90-ih unajmio prostorije u hotelu Putnik u Novom Sadu, gde je otvorio kazino i ekskluzivnu javnu kuću.

Ubica u bekstvu otvorio kazino i ekskluzivnu javnu kuću

Kao što se vidi iz dokumentacije Haškog suda, Vukotić je početkom 90-ih unajmio prostorije u hotelu Putnik u Novom Sadu, gde je otvorio kazino i ekskluzivnu javnu kuću. Prema navodima zaštićenog svedoka Haškog tribunala C-48 na suđenju protiv Miloševića, njegovi stalni gosti bili su brojni političari i državni funkcioneri, među njima i komandant specijalne jedinice državne bezbednosti Franko Simatović i vođa tajne policije Jovica Stanišić, koji su ponovo u haškom pritvoru. U gostima je bio i Slobodan Milošević. Prema svedočenju svedoka C-48, vlasnik kazina i bordela bila je Služba državne bezbednosti. Vukotić je u lokalu organizovao tajne sastanke i zabavu za političku elitu i kriminalce. Dok je srpska policija navodno tražila Vukotića zbog ubistva Andrije Lakonića u Beogradu, osumnjičeni je u bekstvu imao u najmu kazino i javnu kuću u Novom Sadu.

Kako je Vukotić dobio srpsko državljanstvo: Boris Tadić i Ivica Dačić, odgovorni za skrivanje lica osuđenog za ubistvo
Kako je Vukotić dobio srpsko državljanstvo: Boris Tadić i Ivica Dačić, odgovorni za skrivanje lica osuđenog za ubistvo

U tom periodu je bila ubijena i novinarka Dada Vujasinović koja je u svom poslednjem članku napisala da je Vukotić dvostruki ubica, jer je osim Lakonića ubio i nekadašnjeg predsednika odbora za ljudska prava Envera Hadrija, čime je Službu državne bezbednosti optužila da je naručilac ubistava. U intervjuu sa prvim čovekom srpske policije Radmilom Bogdanovićem u nedeljniku Duga (oktobar 1993) sagovornika je provocirala navodeći da su pojedinci kao što je Vukotić van dometa policije, na šta je on odgovorio pitanjem: Ko je Vukotić? Njen poslednji članak bio je upravo priča o Vukotiću i Bogdanoviću. Vukotić je, navodno, po naređenju jugoslovenske tajne policije - kao što je potvrdio svedoku C-48 – poubijao nekoliko jugoslovenskih državljana, po nacionalnosti Albanaca, koji su živeli po celoj Evropi.

Vukotića je zastupao advokat Zdenko Tomanović, koji je branio Miloševića i Simatovića u Hagu, a zastupao je i Miru Marković i Aleksandra Tijanića. Kada je pomoću Socijalističke partije Srbije dobio srpsko državljanstvo i u novosadskom zatvoru odležao manje od godinu dana, zbog problema sa srcem se lečio u najskupljoj privatnoj klinici. Scenario spasavanja Vukotića bio je, prema mišljenju Janića i Bojčića, sličan onome u slučaju Sretena Jocića (Joca Amsterdam), koji je kasnije bio osumnjičen i za ubistvo hrvatskog novinara Ive Pukanića, a koga su 2005. godine pustili iz zatvora odmah pošto ga je Holandija izručila Srbiji.

Srbija se još uvek nije ozbiljno suočila s pitanjem dostupnosti arhiva tajne policije koje čuvaju tajne mnogih zločina
Srbija se još uvek nije ozbiljno suočila s pitanjem dostupnosti arhiva tajne policije koje čuvaju tajne mnogih zločina

Sigurna kuća za likvidatore tajne službe i kriminalce?

Dok je Vukotić bio u bekstvu i skrivao se u Španiji i Francuskoj njegov kontakt je bio – kako tvrde novinari Janić i Bojčić – filmski režiser Emir Kusturica. Pozivaju se na izvore Službe državne bezbednosti, koji tvrde da je imao ulogu kurira između SDB-a (Stanišića) i Vukotića – kome je prenosio poruke i donosio novac. Novinari u članku “Novogodišnja bajka za ubice”, objavljenom 2011. godine na vebsajtu pescanik.net zaključuju da se spasavanje Vukotića uklapa u matricu pozadine atentata na Zorana Đinđića, skrivanja Ratka Mladića, ubistva novinara Slavka Ćuruvije i ubistva vojnika u Topčiderskoj kasarni. Kao zaključak postavljaju pitanje: Da li čuvanjem plaćenih ubica država želi građanima da poruči da je Srbija zemlja ubica i njihovih pomagača i sigurna kuća za likvidatore tajne službe i kriminalce?


Postavlja se pitanje ko je pravosnažno osuđenog ubicu pustio na slobodu, ko ga je obezbeđivao parama, poklonio mu fudbalski klub Hajduk iz Kule i okružio ga obezbeđenjem i “starletama”. O tome je pisao i dnevnik “Blic”. Ko je iznad institucija i iznad države i ko čuva Vukotića i njegove prijatelje? Janić i Bojčić zaključuju da se radi o neformalnim strukturama društvene moći, koje su povezane sa državnim vrhom i koje deluju mimo ustava i zakona.