Planiranje postizbornog državnog udara u Crnog Gori i nešto kasniji događaji koji su ukazali na ozbiljnu ugroženost najviših državnih zvaničnika u susednoj Srbiji, predstavljaju upozoravajući lakmus o postojanju snažnih interesa i ozbiljnih nastojanja da se region Zapadnog Balkana vrati u mračne devedesete kao stanje u kome bi mogao da predstavlja najpogodniju monetu za potkusurivanje u aktuelnoj globalnoj igri moći. I dok je javnost u regionu o uznemirujućim događajima uglavnom informisana u unapred zadatim i instrumentalizovanim interpretativnim okvirima, a činjenice neretko ustupale mesto ranije već viđenim konstrukcijama i teorijama zavere, upadljivo su izostala objašnjenja o dubljim suštinskim uzrocima, zašto je baš sada i baš na ovim prostorima, došlo do pokušaja oživljavanja onih vremena za koja se verovalo da su nepovratno ostala u prošlosti. 

Ono što je već na prvi pogled bilo uočljivo u veštački kreiranoj mećavi medijskih dezinformacija, manipulacija i iskrivljenog prikazivanja stvarnosti, jesu već više puta viđeni obrasci kako u ponašanju pojedinih političkih aktera i centara moći tako i njihove medijske logistike zadužene za stvaranje odgovarajuće atmosfere i usmeravanje javnosti u smeru unapred nametnutih zaključaka. Pažljivom analizom ponašanja samih aktera u poslednjim događajima na Balkanu, oživljavanja njihovih davno zaboravljenih uloga i istorijskim podsećanjem na slične situacije iz prethodnih decenija jasno se može uočiti okolnost da se u složene balkanske igre uključio novi inostrani činilac, životno zainteresovan za oživljavanje i radikalizaciju delovanja poraženih nacionalističkih snaga koje je svojevremeno, zarad interesa svoje vladavine, obilato koristio režim Slobodana Miloševića. Otuda ne treba da čudi što su se najpre u Podgorici, a potom i u Beogradu, odigrali događaji koji su neodoljivo podsetili na dešavanja na podgoričkim ulicama 14. januara 1998. godine, odnosno u srpskoj prestonici uoči 12. marta 2003. godine. 

Scenario crnogorske “konzervativne revolucije” 

Izborni dan u Crnoj Gori, 16. oktobar 2016. godine, obeležila je vest o hapšenju 20 srpskih državljanja na čelu sa Bratislavom Dikićem, bivšim komandantom Žandarmerije MUP-a Republike Srbije. Prema saopštenju zvaničnih crnogorskih istražnih organa oni su uhapšeni u noći između 15. i 16. oktobra zbog osnovane sumnje da su učestvovali u stvaranju kriminalne organizacije u cilju izvršenja krivičnog dela terorizam. Prema dokumentu Specijalnog tužilaštva Crne Gore, koji su mediji objavili mesec dana kasnije, bivši komandant srpske Žandarmerije imao je zadatak da drži na okupu druge članove organizovane paramilitarne grupe koje je prethodno vrbovao Aleksandar Sinđelić, pripadnik ekstremističkog Ravnogorskog pokreta iz Srbije. Prema istim navodima Sinđelić, koji je jedno vreme bio angažovan kao dobrovoljac među proruskim separatistima na istoku Ukrajine, okupio je kriminalnu grupu po nalogu Eduarda Vladimiroviča Širkova i Vladimira Nikolajeviča Popova, dvojice ruskih nacionalista i, po svemu sudeći, saradnika tamošnje vojne obaveštajne službe GRU, sa kojima se ovaj srpski ekstremista sastao 23. septembra ove godine u Moskvi.

hapsenje_CG
Hapšenjem paravojne grupe okupljene oko Aleksandra Sinđelića sprečen planirani nasilni prevrat u CG

Prema ranije pripremljenom scenariju, paravojna grupa pod operativnom komandom Dikića trebalo je da, u noći brojanja glasova, izvrši upad u crnogorsku Skupštinu, preobučena u uniforme SAJ-a puca na okupljene pristalice opozicionog DF-a i, ukoliko se za to ukaže potreba, uhapsi ili likvidira crnogorskog premijera i lidera DPS Mila Đukanovića. Prema podacima do kojih su u nastavku istrage došle srpske bezbednosne službe, a koje je na konferenciji za medije 24. oktobra obelodanio premijer Srbije Aleksandar Vučić, Đukanović je u tu svrhu intenzivno praćen korišćenjem najasvremenije opreme koju poseduju samo najmoćnije države sveta i njihove tajne službe i koja se ne može tek tako nabaviti na crnom tržištu. Prema istim operativnim podacima, krvavi pir u Crnoj Gori trebalo je da bude samo prva faza takozvane balkanske “konzervativne revolucije”, što je doktrina koju je Rusija usvojila kao odgovor na demokratske “obojene revolucije” za koje se u Moskvi čvrsto veruje da su delo zapadnih obaveštajnih službi.

Ma koliko neočekivani i iznenađujući u ovom trenutku, pomenuti događaji predstavljaju samo oživljavanje i reaktuelizaciju procesa koji je započet još u drugoj polovini 1997. godine kada je Crna Gora definitivno izašla iz senke Slobodana Miloševića i velikosrpskog državnog projekta, zbog čega je od tog trenutka postala jedna od glavnih meta napada srpskih nacionalističkih krugova.
Radi boljeg razumevanja geneze procesa kontinuiranih pokušaja destabilizacije Crne Gore i regiona treba se podsetiti 14. januara 1998. godine i protesta organizovanog u Podgorici tokom dočeka Pravoslavne nove godine kada je došlo do pokušaja izazivanja građanskog rata u Crnoj Gori [1]. Tada su pristalice Momira Bulatovića, tadašnjeg glavnog eksponenta Miloševićevog režima u Crnoj Gori, pokušale nasilnim putem da zauzmu zgradu Vlade u Podgorici. Te noći u sukobu sa ekstremistima, od kojih su neki bili naoružani automatskim puškama i ručnim bombama, povređeno je 45 policajaca od kojih nekolicina od eksplozije  bombe koja je bačena na policiju na Blažovom mostu. Uprkos ozbiljnosti situacije te noći tokom koje je, prema tvrdnjama upućenijih, Crna Gora bila na ivici građanskog rata, organi reda su odneli prevagu čime je uspešno sprečen pokušaj nasilnog prevrata. 

Shvativši da se u obračunu sa prkosnim vlastima u Podgorici neće moći osloniti isključivo na pristalice prosrpske opcije u Crnoj Gori, Milošević je od tog trenutka pod okriljem Vojske Jugoslavije započeo stvaranje Sedmog bataljona Vojne policije kao ključne logističke baze za konačni obračun sa Đukanovićem. Zahvaljujući specifičnom sticaju okolnosti i svojevrsnoj ravnoteži straha do tog obračuna nikada nije došlo, ponajpre zbog toga što je tadašnji srbijanski diktator bio primoran da se suoči sa, po njega, mnogo ozbiljnijim problemima na Kosovu, koji su u konačnici doveli i do intervencije NATO-a. Kada je, po okončanju kosovske krize, rešio da se ponovo pozabavi disciplinovanjem vlasti u manjoj članici tadašnje federacije, Milošević je već bio toliko oslabljen da više nije bio u stanju da sačuva ni sopstvenu vlast u Beogradu.

7bataljon
Zastava Sedmog bataljona vojne policije: Miloševićev instrument za rušenje crnogorske vlasti

Nakon petooktobarskih promena u Beogradu 2000. godine, sa scene nestaje faktor koji je bio spreman da problem u odnosima sa Crnom Gorom rešava nasilnim sredstvima. U periodu vladavine režima Vojislava Koštunice i Borisa Tadića antisistemska opozicija u Crnoj Gori mogla je da računa na izdašnu finansijsku i političku pomoć zvaničnog Beograda, ali uglavnom bez spremnosti da se u obračunu sa crnogorskim vlastima koriste nasilna sredstva. Osetno poboljšanje odnosa između zvaničnog Beograda i Podgorice do kojeg je došlo nakon promene vlasti u Srbiji sredinom 2012. godine, dovelo je do toga da prosrpska opozicija u Crnoj Gori u potpunosti ostane bez potpore zvaničnih institucija Srbije, zbog čega pada u potpuno komatozno stanje bez realnog političkog potencijala i nade da bi u skorijoj budućnosti mogla da ugrozi vladavinu Mila Đukanovića.

Tada nastupa period političke stabilnosti u Crnoj Gori tokom kojeg zvanična Podgorica ostvaruje značajan napredak u evroatlantskim integracijama, zahvaljujući kojem Crna Gora preuzima liderstvo u regionu u procesu pridruživanja EU i posebno Severnoatlantskom savezu. I dok je region uživao u periodu relativne stabilnosti, početkom 2014. godine na svetskoj pozornici događale su se zloslutne promene. U februaru i martu te godine, događa se demokratska revolucija u Ukrajini, na šta Rusija odgovara najpre okupacijom i aneksijom ukrajinskog poluostrva Krim, a potom i iniciranjem hibridnog rata na istoku Ukrajine i ulaskom u novi hladni rat sa zapadnim zemljama. U tom novonastalom globalnom odmeravanju snaga, Rusija ponovo postaje zainteresovana za obnovu svog uticaja na Balkanu zbog čega se u Srbiji stvara čitav niz proruskih nevladinih oganizacija, medija i zvaničnih vladinih predstavništava kao logističke baze za akcije u ovom delu Evrope. [2] U tom periodu i Crna Gora dolazi na nišan zvaničnog Kremlja kao prva naredna država koja će postati punopravna članica NATO saveza, i od tog trenutka u političku arenu Zapadnog Balkana ponovo ulazi destabilizujući politički faktor spreman da nastavi tamo gde je Milošević stao 5. oktobra 2000. godine.

Spoj doktrine novih hibridnih ratova i uvreženog uverenja u Moskvi o obojenim revolucijama kao ključnom instrumentu pomoću kojeg tajne službe vodećih zemalja NATO-a nastoje da okruže i izoluju Rusiju, rezultirao je ozvaničenjem koncepta takozvanih “konzervativnih revolucija” [3] kao antipoda demokratskim prevratima viđenim u nizu zemalja istočne Evrope, tokom kojih su građanskim protestima rušeni proruski nedemokratski režimi. Na temelju te doktrine, a čvrsto rešen da gde god je to moguće spreči dalje širenje uticaja zapadnih zemalja i NATO-a, zvanični Kremlj preuzima tutorstvo nad antizapadno orijentisanim delom crnogorske opozicije, i na talasu njenog nezadovoljstva predstojećim prijemom u članstvo NATO-a nastoji nasilnim prevratom da to članstvo i spreči.

putin_russia
Predsednik Ruske Federacije: Pod Putinom, Rusija se javlja kao vodeća konzervativna svetska sila

Uz političku, finansijsku i logističku pomoć zvanične Moskve, u jesen 2015. godine proruska opozicija u Crnoj Gori organizuje proteste sa jasnom namerom da izazivanjem uličnih nereda dovede do destabilizacije zvaničnih institucija i nasilne smene tamošnjih vlasti. Protesti čiji je osnovni cilj bio izazivanje reakcije i prekoračenje nadležnosti zvaničnih organa reda, što je prema procenama organizatora trebalo da bude inicijalna kapisla za eksploziju nezadovoljstva građana Crne Gore, svoju kulminaciju dostižu u noći 24-25. oktobra 2015. kada militantni demonstranti, u pokušaju da zauzmu zgradu Skupštine, napadaju policiju koja je obezbeđivala zvanične institucije čime izazivaju reakciju policijskih snaga i razbijanje samih protesta.

O vanrednoj zainteresovanosti i očiglednoj umešanosti Rusije u izazivanje političke krize u Crnoj Gori svedočilo je i nekoliko zvaničnih saopštenja ruskog Ministarstva inostranih poslova povodom dešavanja u najmanjoj balkanskoj državi, prilično neuobičajenih u praksi ruske diplomatije, koja je bezbroj puta do sada svoje ćutanje na masovna kršenja ljudskih prava od strane najmonstruoznijih diktatorskih režima u svetu redovno pravdala “principijelnim stavom” o nemešanju u unutrašnje stvari suverenih država. Vidno odstupajući od svojih dosadašnjih “principa”, nekoliko dana pre nasilne kulminacije protesta, ruski MIP izdaje saopštenje u kojem se izražava “žaljenje zato što su 17. oktobra sklonjeni šatori protestanata” i iznosi stav da uključivanje Crne Gore u proces evroatlantskih integracija „ne vodi ka njenoj konsolidaciji i prosperitetu“, posle čega više nije bilo moguće sakriti mešanje Rusije u unutrašnje stvari Crne Gore i, pre svega, anti-NATO karakter protesta. [4]

Nakon toga, 27. oktobra će uslediti i drugo po redu oglašavanje ruskog MIP-a povodom protesta u Crnoj Gori, u kome se navodi: „Kad je reč o Rusiji, veoma smo zabrinuti, ne zbog slobodnog izbora koji treba da načini crnogorski narod, već zbog preterane sile koju su vlasti Crne Gore upotrebile da uguše mirne proteste. [...] Izazivaju duboko čuđenje nepotvrđene izjave premijera Mila Đukanovića koji je optužio Rusiju za provociranje protesta u Podgorici, podsticanje sukoba opozicionih snaga sa policijom.“ [5] Povodom predstojećeg poziva Crnoj Gori za članstvo u NATO savezu 20. novembra će se svojom izjavom oglasiti i Državna duma Rusije u kojoj će izraziti jasno protivljenje pridruživanju Crne Gore Severnoatlantskom savezu, posebno apostrofirajući stav da „crnogorske vlasti na svaki način izbjegavaju održavanje referenduma o evroatlantskim integracijama zemlje, bojeći se da čuju glas naroda“, da „težnja režima Mila Đukanovića da uđe u NATO protivrječi volji većine naroda“ i da je „vještačko guranje Crne Gore u NATO direktno kršenje prava naroda da sam određuje svoju sudbinu i gaženje sjećanja na nevine žrtve bombardovanja 1999. godine“.[6]

mnegov_zakharova
Portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova, Marija Zaharova: odgovornost za posledice "antiruske politike" leži na Đukanovićevoj vladi

U temeljno preduzetoj operaciji urušavanja ustavnopravnog poretka Crne Gore, minimalno i srazmerno upotrebljena sila od strane organa reda koja je bila dovoljna da se protesti od 24. oktobra 2015. uruše poput kule od karata, u danima i mesecima nakon toga prikazivana je kao dokaz represivnog i nedemokratskog karaktera režima u Podgorici. Taj motiv, zajedno sa zahtevima za raspisivanje referenduma i protivljenjem članstvu u NATO savezu, davao je glavni ton čitavom toku predizborne kampanje u septembru i oktobru 2016. godine. I dok su se javno navodno borili za pobedu na izborima, uveliko svesni nedovoljne podrške među crnogorskim biračima, lideri Demokratskog fronta tajno su, sa svojim mentorima, pripremali operaciju državnog udara koji je trebalo da bude izveden po scenariju ukrajinskog Majdana, ali na način kako ga je videla zvanična Moskva. Prema opštem uverenju koje preovladava među političkim zvaničnicima i uopšte u javnosti Rusije, Majdan je organizovan tako što su ubačeni agenti zapadnih obaveštajnih službi, navodno preobučeni u uniforme specijalne policijske jedinice “Berkut” pucali na okupljene građane i time izazvali eksploziju nezadovoljstva i radikalizaciju protesta što je u konačnici rezultiralo rušenjem Janukovičevog proruskog režima u Kijevu. Sličan obrazac pretakanja deformisanih tumačenja pojedinih fenomena u savremenom svetu u njihov ruski antipod primenjen je i u slučaju formiranja televizijske stanice “Russia Today” i agencije “Sputnjik” čiji su “uzori” bili CNN i zapadne novinske agencije. Kreirani na način kako zvanična Moskva vidi funkcionisanje medija u demokratskim državama Zapada, ta dva medija su mutirala u bezočne propagandne megafone zvaničnog Kremlja zbog čega su u nedavno usvojenoj Rezoluciji Evropskog parlamenta po stepenu opasnosti izjednačeni sa promoterima ideologije globalnog terorizma.

Upravo je iz takvog tumačenja Majdana, i obojenih revolucija uopšte, i nastao scenario crnogorske “konzervativne revolucije”, koji je trebalo da bude realizovan u izbornoj noći 16-17. oktobra 2016. Već isprobani scenario iz oktobra prošle godine ovoga puta je trebalo da bude dopunjen nedostajućim elementima “antimajdana” u vidu preobučenih pripadnika specijalnih policijskih jedinica koji pucaju na mirno okupljene građane. Taj momenat trebalo je da odigra presudnu ulogu kako u delegitimisanju aktuelnih vlasti u Crnoj Gori i generisanju radikalne reakcije okupljenih građana, tako i u opravdavanju planiranog zauzimanja državnih institucija, te hapšenja i likvidacije crnogorskog premijera Đukanovića. Srećom po Crnu Goru i Zapadni Balkan u celini, takav razvoj događaja sprečen je odlučnom i pravovremenom akcijom crnogorske policije koja je uhapsila udarnu terorističku ćeliju zaduženu za izvođenje ključnog dela planirane operacije.

aleksandar_sindjelic
Aleksandar Sinđelić, pripadnik ekstremističkog Ravnogorskog pokreta iz Srbije i svedok saradnik u predmetu koji se vodi zbog organizovanja napada u CG

Trebalo bi, međutim, napomenuti da su, uprkos važnoj, a moguće i presudnoj, ulozi Rusije i njenih interesa u iniciranju i oblikovanju dinamike događaja u Crnoj Gori i Srbiji, bazične pretpostavke za njihov nastanak dosta ranije već bile kreirane kontinuiranim delovanjem kako proruskih i desničarskih, tako i prograđanskih medija i nevladinih organizacija u obe balkanske države. Svako iz svojih interesa, godinama unazad pobrojani akteri su, kreiranjem afera i fabrikovanjem društveno-političkih prilika, stvarali pogodan ambijent za destabilizaciju regiona kao i za delovanje pojedinih centara moći zainteresovanih za zaustavljanje započetih reformskih procesa. 

Medijsko kreiranje paralelne stvarnosti*

Kao i u svim ranijim slučajevima, bazičnu pretpostavku pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i destabilizacije Zapadnog Balkana predstavljala je medijska logistika koja je godinama unazad služila kao ključni instrument u borbi protiv vladavine Mila Đukanovića, i crnogorske državnosti uopšte. Tu treba razlikovati onu grupu medija koji su Crnu Goru i njene vlasti redovno napadali sa nacionalističkih i antizapadnih pozicija od grupe prozapadno i građanski orijentisanih medija i nevladinih organizacija koje svoju egzistenciju poslednjih decenija zasnivaju na parazitiranju na pričama o manjku stabilnosti, reformi i demokratije u regionu. Iako ideološki potpuno oprečnih orijentacija, dve grupe aktera, zarad ličnih i interesa svojih novih ideoloških mentora, spontano su se našle na istom zadatku – borbi protiv lokalnih faktora stabilnosti i saradnje.

Godinama unazad, stvarajući sliku o Crnoj Gori kao kriminalnoj državi i tamošnjim vlastima kao mafijaškoj organizaciji, većina medija u Srbiji i Crnoj Gori nastavila je i ovom prilikom svoju utabanu delatnost dezinformisanja i propagandnog obmanjivanja javnosti. Taj obrazac kreiranja javnog mnjenja svoje korene vuče još iz rane faze Đukanovićevog sukoba sa Miloševićem kada je, od strane Momira Bulatovića i režimske medijske mašinerije iz Beograda, crnogorskom premijeru prilepljena etiketa vodećeg kriminalca u regionu, najvećeg izdajnika velikosrpskih interesa, progonitelja srpske manjine i crkve u Crnoj Gori i sluge zapadnih centara moći. Nakon pada Miloševićevog režima, crpeći svoje izvorište iz sveobuhvatno oblikovane negativne slike o vodećem crnogorskom političaru, napadi će se uglavnom račvati u dva odvojena pravca – desnom spektru naklonjeniji mediji će apostrofirati antisrpsku komponentu u delovanju svog političkog arhineprijatelja, dok će njegovi građanski orijentisani oponenti naglasak stavljati na optužbe o kriminalnoj prirodi vlasti koju predvodi. Ta nit će se provlačiti kroz brojne fabrikovane afere počev od “Duhanske” koju je po narudžbini iz Beograda lansirao zagrebački “Nacional”, preko slučaja Moldavke S.Č, potom ubistva Ive Pukanića, slučaja Šarić i mnogih drugih čiji se zaključak svodio na konstataciju da je Crna Gora kriminalna država na čijem čelu se nalazi balkanski Don Korleone u liku Mila Đukanovića.

U medijskoj atmosferi u kojoj se neupitnim predstavljaju optužbe o kriminalnoj prirodi crnogorskih vlasti, koje se pri tome koriste pojačanom represijom protiv sopstvenih građana, pa još i žele državu da uvedu u članstvo u NATO, a priznale su nezavisnost Kosova i uvele sankcije Ruskoj Federaciji, državni udar praćen hapšenjem ili čak ubistvom omraženog diktatora čine se poželjnim i legitimnim rešenjem. Ukoliko, pak, scenario nasilnog prevrata iz nekog razloga ne uspe, za dobar deo kreatora javnog mnjenja, medija i njihovih konzumenata, po definiciji se podrazumeva da je u pitanju nameštaljka i ujdurma samog Đukanovića i njegovih spin majstora koji spletkama i intrigama pokušavaju da ga održe na vlasti. Upravo u takvoj utabanoj matrici kretaće se informativni tokovi većine medija u Srbiji i Crnoj Gori koji će s nečuvenim nipodaštavanjem, cinizmom i malicioznošću vest o hapšenju terorističke grupe, koja je imala nameru da izvrši državni udar, unapred proglasiti kao laž smišljenu u propagandnoj kuhinji režima u Podgorici koja mu je poslužila da zastrašivanjem građana u izbornom danu vladajućem DPS-u omogući pobedu.

Kreatori takvih tumačenja neće se previše obazirati ni na dokaze koje će u međuvremenu javnosti prezentovati Specijalno tužilaštvo iz Podgorice, ali ni potrvdu od strane srpskog premijera Aleksandra Vučića o identičnim saznanjima i dokazima do kojih su došle i srpske bezbednosne službe. Naprotiv, na udaru će se ubrzo naći i sam Vučić, a narativ će ići dalje u smišljanju novih nekonzistentnih i međusobno kontradiktornih teorija zavere sve sa ciljem da se regionalna javnost zbuni, a stvarni tvorci afera u Crnoj Gori i Srbiji nekako sakriju u moru plasiranih dezinformacija.

Tako će većina medija, umesto zvaničnoj verziji događaja i dokazima koje će nešto kasnije javnosti predočiti Specijalno tužilaštvo, svoju veru radije pokloniti saopštenju opozicionog Demokratskog fronta koji će bez navođenja bilo kakvih konkretnih argumenata jednostavno osporiti istinitost navoda crnogorskih zvaničnih organa. Upravo je ta koalicija odmah po saopštavanju vesti o hapšenju paramilitarne grupe izdala saopštenje u kome tvrdi da je “režim oglašavanjem tužilaštva u vreme trajanja izborne tišine uticao na ishod izbora i uneo paniku među građane”, kao i da je u pitanju “izmišljeni državni udar“ u režiji Đukanovićevog „neformalnog savetnika za medije“ Vladimira Popovića, uz tvrdnju da je uhapšeni Dikić njegov blizak prijatelj. [7] Pominjanje Popovića kao nekoga ko je iz senke vukao konce i režirao lažni državni udar jedva je dočekala većina srpskih medija koji na tom tragu nastavljaju da plasiraju najneverovatnije verzije događaja u susednoj državi, ali i da javnost dezinformišu najbrutalnijim mogućim izmišljotinama bez trunke odgovornosti za sopstveno delovanje.

Tako, primera radi, Srpski telegraf, nacionalistički tabloid nastao deobom nekadašnje redakcije antiđukanovićevski orijentisanog Kurira, dan nakon održanih izbora u Crnoj Gori, 17. oktobra 2016. godine, piše „Milova velika izborna laž, izmislio Srbe teroriste da bi plašio glasače: Uhapsio Malog Legiju!“, dok se u prilogu nalazi i deo u kojem se tvrdi da je Đukanović plaćao glasačima 150 do 250 evra da glasaju za njega. Isti dan list Blic pita „Za čiji je račun radio Dikić?“, da bi sutrašnjom naslovnom stranicom „DIKIĆ ZA 100.000 EVRA GLUMIO TERORISTU: Penzionisanog generala Žandarmerije angažovao državni vrh Crne Gore“ [8] sam dao odgovor na prethodno retorički postavljeno pitanje.

Već 19. oktobra dileme više nema – na naslovnoj stranici ovog tabloida našao se Đukanović i natpis „Milove pobede po Bebinom receptu“, dok je tekst opremljen fotografijama Vladimira Popovića, označenog rečima „spin doktor bez srama“ i „pakleni kuvar“ [9]. U korak sa Blicom ide i tabloid Alo!, koji objavljuje tekst pod naslovom “Tači namestio pobedu Milu preko Dikića!” [10] u kojem u igru uvodi i aktuelnog predsednika Kosova kao još jedne omražene ličnosti u očima prosečnog srbijanskog konzumenta ovih novina.

U plasiranju dezinformacija ne zaostaje ni Srpski telegraf donoseći nove naslove „Medojević: Mafija platila Milovu pobedu“, a dan kasnije „Prljavi poslovi Milovog savetnika: Beba pakuje teroristički napad Putinu i Vučiću“, uz predlog da se iz Srbije hitno protera ambasador Crne Gore. O dometima dezinformacija ovog glasila svedoči i naslov od 24. oktobra, kada su već procureli pojedini transkripti razgovora sa Sinđelićem - „Milova strašna bruka, Dikiću isekli jezik: Ne može da govori osim na Đukanovićevim lažnim snimcima“, gde Dikićev brat Dragan, zajedno sa liderom crnogorske Nove srpske demokratije Andrijom Mandićem, izjavljuje da je bivšem komandantu Žandarmerije tri godine ranije operativnim putem „odstranjen koren jezika“ i da zbog toga „jedva nerazgovetno govori“ – uprkos lako proverivoj činjenici da je Bratislav Dikić 22. juna 2014. godine gostovao u emisiji na TV Pink i govorio potpuno normalno. [11]

dikicu_isekli_jezik
Naslovna strana lista Srpski telegraf 24.10.16: Pokušaj dezorijentacije građana plasiranjem dezinformacija

Zanimljivo je da nijedan medij tokom ove kampanje - koja je delimično izgubila na oštrici tek od momenta kada je premijer Vučić na konferenciji za štampu u Vladi Srbije 24. oktobra 2016. godine potvrdio da su na teritoriji Srbije vršene pripreme za terorističko delovanje u Crnoj Gori, da su pronađeni novac i uniforme, te da je Đukanović praćen najsavremenijim uređajima – nije podsetio na detalj da je Dikić i ranije, početkom novembra 2013. godine, u vreme kada je još uvek bio službenik MUP-a takođe optuživan od strane kolega iz „anti-izbornog štaba“ za paramilitarne aktivnosti u severnom delu Kosovske Mitrovice povodom razbijanja glasačkih kutija na glasačkom mestu OŠ „Sveti Sava“.[12]

Po već ranije oprobanim receptima, samo dan nakon crnogorskih izbora i hapšenja srpskih državljana, u Beogradu je pripremljen članak koji potpisuje iskusni švajcarski novinar Andreas Ernst, a koji je pod simptomatičnim naslovom „Der Pate von Podgorica“ („Podgorički kum“) objavljen u Neue Zürcher Zeitung-u (Novim ciriškim novinama), čiji je Ernst stalni saradnik. Ilustraciju za ovakav maliciozan naslov kojim se otvoreno aludira na kriminalni karakter Đukanovićeve vlasti, autor pronalazi na društvenim mrežama i to u fotografiji koju je u izbornoj noći postavio poslanik DPS-a Predrag Sekulić, na kojoj se vidi kako Đukanović i njegove partijske kolege u prostorijama izbornog štaba sede i prate televizijski program. Ovu manipulaciju dalje preuzimaju podgoričke Vijesti, a od njih je već 18. oktobra preuzima i beogradski Blic pod nazivom „DON MILO Selfi dana: Milo Đukanović kao Kum!“. [13]

U kampanju se na krajnje neprofesionalna i sraman način uključuje i srpski Javni servis RTS, koji emituje emisije „Oko“ i „Da možda ne“ u koje se tendenciozno pozivaju gosti za koje se unapred sa sigurnošću može pretpostaviti da će za hapšenje optužiti crnogorske vlasti, što do kraja ogoljava očiglednu nameru dalje kriminalizacije Crne Gore, čime se nastavlja sa praksom suštinske relativizacije i opravdavanja nasilja usmerenog protiv unapred označenih političkih meta – u ovom slučaju crnogorskog premijera Đukanovića, a nešto kasnije i njegovog srpskog kolege Aleksandra Vučića.

Simptomatično je da se nijedan od pomenutih medija (a prikazan je tek mali reprezentativni uzorak ukupne medijske scene), u svetlu nepobitnih dokaza o pripremi terorizma koji će isplivati samo nekoliko dana kasnije, do danas nije izvinio niti osetio odgovornim za širenje dezinformacija. Deo medija blizak srpskoj vladi potpuno će promeniti ton nakon Vučićeve potvrde istinitosti navoda crnogorskog tužilaštva, dok će kritički nastrojeni mediji sada plasirati tezu da je reč o zajedničkoj operaciji Vučića i Đukanovića čime će se i srpski premijer naći na udaru već etabliranih konstrukcija. Ti napadi će se dodatno pojačati nakon što u blizini kuće Vučićevih roditelja u beogradskom naselju Jajinci bude pronađen arsenal oružja skriven u šumi za koji se pretpostavlja da je bio namenjen atentatu na samog Vučića ili njegovog brata Andreja.

Taj događaj, poput onoga u Crnoj Gori, deo javnosti će po definiciji tretirati kao izmišljen i namešten od strane samog Vučića i njemu bliskih ljudi. Sve to neodoljivo je podsetilo na ismevanje vesti o pokušaju atentata na Zorana Đinđića kod beogradske hale “Limes” svega dvadesetak dana pre nego što će prvi demokratski izabrani premijer Srbije zaista biti ubijen u atentatu, 12. marta 2003. godine. Iz ponašanja dela javnosti, pojedinaca i medija ispostavilo se da ta lekcija ne samo da nije naučena već da se pojedini akteri gotovo otvoreno zalažu za destabilizaciju prilika u regionu, pa čak i priželjkuju i svojim delovanjem opravdavaju reprizu 12. marta kao načina za uklanjanje svojih političkih protivnika.

Posebno je zabrinjavajuća okolnost to što su mediji u Srbiji i Crnoj Gori od glavnog demokratskog korektiva vlasti u većini slučajeva svoju delatnost redukovali na puke instrumente za širenje dezinformacija i naručenih “istina” što, posebno u uslovima globalnog informativno-obaveštajnog rata koji se vodi među najvećim svetskim silama, predstavlja potencijalno smrtonosnu opasnost po očuvanje krhke stabilnosti i demokratskih institucija u zemljama regiona. To je ujedno možda i poslednje alarmanto upozorenje za sve društvene i političke aktere u regionu Zapadnog Balkana o potrebi ulaganja dodatnih napora i sveobuhvatnog angažovanja na izgradnji stabilnosti, demokratskih institucija i vladavine prava kao poslednjih linija odbrane pred naletom onih koji u proizvodnji haosa i nasilja vide priliku za realizaciju svojih sebičnih interesa. 

--

* U prikazu medijskih sadržaja korišćeni su pojedini navodi iz knjige u pripremi Ištvana Kaića o medijskim manipulacijama, uz odobrenje autora.
 

--