Iako je zamišljano kao institucija tranzicione pravde i veoma bitnog segmenta suočavanja s prošlošću, od svog osnivanja 2003, rad Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije obeležili su selektivne optužnice, tendenciozno dodvoravanje vrhovima države, sa ciljem da se umanji ili negira državno učešće u osmišljavanju i realizaciji ratnih zločina, otezanje postupaka, regionalnim bahaćenjem, uz korišćenje dokumenata iz nezavršenih predmeta vojnog pravosuđa. Pored negiranja stvarne prirode i umanjivanja značaja počinjenih zločina, svojim nastojanjem da se, u skladu sa očekivanjima predominantnog dela javnog mnjenja, u radu na procesuiranju izvršilaca ratnih zločina uspostavi nekakav veštački nacionalni balans i ravnoteža, rad Tužilaštva obeležili su brojni kompromitujući pokušaji da se, umesto na dokazima, pojedine optužnice kreiraju na bazi predrasuda i unapred zadatih postratnih nacionalnih ciljeva. Rad Tužilaštva obeležili su i skandali vezani za zaštitu svedoka, kao i ozbiljne političke implikacije koje su se ogledale u narušavanju teško uspostavljenih regionalnih odnosa. Iznad svega, rad Tužilaštva za ratne zločine obeležio je glavni tužilac Vladimir Vukčević, koji je sa pozicije formalnog šefa ovog državnog organa, njegovim aktivnostima dao svoj lični pečat.

Uprkos tome što je tokom 2014. godine bilo dosta polemike o Vukčevićevom odlasku u penziju, tužilac za ratne zločine će ostati na toj funkciji do kraja mandata, odnosno do kraja 2015. godine, pošto je Skupština Srbije usvojila Predlog zakona kojim se to omogućava. Po slovu “lex Vukčević propisa”, funkcija mu prestaje istekom mandata na koji je izabran, a ne kada ispuni zakonske uslove za penziju, što je bio januar ove godine. [1]

Vladimir Vukčević
Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine
Photo: Google

Slučaj “Grmeč”, tužilac zna zašto

Vladimir Vukčević (1950.) izabran je za prvog zamenika Republičkog javnog tužioca i šefa Krivičnog odeljenja u Republičkom javnom tužilaštvu 2002. godine, a Narodna skupština Republike Srbije ga je 22. jula 2003. izabrala za tužioca za ratne zločine Republike Srbije. Za tužioca je ponovo izabran 30. septembra 2009. [2]
Pre dva vezana mandata na mestu tužioca za ratne zločine Srbije, njegovu pravničku karijeru obeležilo je postupanje u slučaju “Grmeč”, besmislenoj nesreći iz juna 1995. koja je rezultirala smrću jedanaestoro radnika ovog preduzeća, kojima je povereno da počnu probnu proizvodnju raketnog goriva. Vukčević je u tom slučaju uspešno zataškao krivicu, što će, ispostaviće se, biti njegova najznačajnija preporuka za funkciju glavnog tužioca za ratne zločine.

U pogonima “Grmeča” je eksplodirao amonijum- perhlorata; namera je bila da se radi u hali koja nije specijalno opremljena, pod uslovima koji ne ispunjavaju standarde za tako opasnu proizvodnju, sa neobučenim radnicima. Nalog za proizvodnju raketnog goriva dao je tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević, preko načelnika Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića, a realizatori posla trebalo je da budu Radosav Lukić, drugi čovek DB Srbije, Rajko Umčanin, direktor “Grmeča” i visoki funkcioner JUL-a Radosav Čobanin, vlasnik firme JPL Systems. [3] Vojska je ostala bez raketnog goriva kada je izvan njene kontrole ostao deo namenske industrije nekadašnje SFRJ i posle havarije u fabrici “Milan Blagojević” u Lučanima, pa je odlučeno da se gorivo pravi u “Grmeču”. Ta je odluka, kao i mnoge druge, doneta potpuno van zdravog razuma, ali je jednako nerazumna bila i odluka da početku proizvodnje prisustvuju inženjeri i radnici koji nisu znali šta će se proizvoditi.

Epilog slučaja, koji će predstavljati Vukčevićevo vatreno krštenje, bio je jedanaest mrtvih, desetoro povređenih, te uobičajeno prikrivanje: tužilac Vukčević konstatuje, poput vrhunskog naučnika, da je do uzrok ekplozije "za sada nepoznata reakcija u hemijskoj proizvodnji". Pokazujući vrhunsku sklonost za instruiranje, koja će mu biti ključna referenca za obavljanje posla tužioca za ratne zločine, Vukčević se već tada istakao nepotrebnim otezanjem postupka, zahtevom da ceo slučaj bude državna tajna, navodno zbog nekakvog “ratnog stanja". Da se ne izneveri tradicija, porodicama su stigli telegrami saučešća predsednika Vlade Mirka Marjanovića, načelnika Generalštaba Momčila Perišića, po šest hiljada dinara pomoći, ali im je diskretno i nemilosrdno sugerisano kako nije dobro da se podrobno raspituju za uzroke eksplozije. "Imate još dece, imate i unuke. Vodite računa o tome", rečeno je jednom roditelju čiji je sin nastradao u “Grmeču”. (“Vreme”, novembar 2002).

Prvo veštačenje u ovom procesu obavljeno je tek avgusta iste godine (uradio ga je Institut za bezbednost, sastavni deo tadašnjeg Resora državne bezbednosti), ali su Vukčević i istražni sudija Miroljub Anđelković rezultate dugo skrivali, navodno, zbog razloga bezbednosti države. Ispostavilo se da su rezultati prvog veštačenja bili kontradiktorni i aljkavi. Drugo veštačenje, urađeno na zahtev porodica poginulih, bilo je čak i nemoguće obaviti, zbog nedostatka materijala, tri godine docnije. Dva dana pred Miloševićev pad, 3. oktobra 2000. godine, Okružni sud je oslobodio sve optužene. Deo obrazloženja je glasio: "...Proizilazi da u radnjama koje su preduzeli prijavljeni, u pripremi, organizovanju i proizvodnji predmetne eksplozivne smese nema protivpravnosti, jer je njihovim radnjama prethodilo donošenje odluke na nivou Predsednika Republike i načelnika Službe državne bezbednosti... a sve u skladu sa potrebama zaštite državne bezbednosti.“

Slučaj Grmeč
Zločin bez kazne, ispraćaj poginulih radnika "Grmeča"

U maju 2014. proces “Grmeč” je završen, svi optuženi su, ovoga puta pred Apelacionim sudom, oslobođeni, uz konstataciju da “veštaci nisu jasno pouzdano i saglasno mogli da se izjasne o uzrocima paljenja smeše na dvovaljku i eksplozije, usled nedostatka materijalnih dokaza, zbog čega su uzroci paljenja smeše i potom eksplozije ostali neutvrđeni”. Ova briljantna pobeda tužioca Vukčevića, predstavljala je uzor za svaku vrstu zataškavanja zločina koje će obeležiti njegovu karijeru.

Snishodljivost prema političkim centrima moći

Mirne predpenzionerske dane Vukčevića pokvario je Fond za humanitarno pravo, nevladina organizacija koja je analizirala poreklo Albanaca i dokumente u vezi sa ubistvima civila i ratnih zarobljenika, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u poslednjoj od otvorenih masovnih grobnica u Srbiji zvanoj “Rudnica”, opština Raška, koja je iskopana u okviru predistražnog postupka Tužilaštva. [4]

Fond je objedinio dokaze o učešću u operacijama sa civilnim žrtvama sadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića. Preciznije, u masovnim zločinima koje je počinila zloglasna 37. Motorizovana brigada, na čijem je čelu bio Diković. Reč je o drugom delu Dosijea Diković, a navode iz prvog Tužilaštvo za ratne zločine odbilo je u rekordnom roku, nedovoljnom za bilo kakav ozbiljniji posao u vezi sa takvim načinom postupanja velike vojne formacije i posledicama koje su usledile. I ovog puta, Tužilaštvo je najavilo da će ispitati navode Fonda, zatraživši od ove nevladine organizacije podatke do kojih je došla. Iz Fonda je odgovoreno da je 90 odsto korišćenih podataka skinuto sa interneta i iz dokumentacije Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu.

Ova je činjenica dodatno ukazala na nespornu činjenicu da Tužilaštvo ne radi posao za koji je formirano, budući da je mandat Haškog tribunala pravosudni progon samo najviših oficira.

Evo samo jednog manjeg dela opsežnih inkriminacija koje su nezanimljive, ili, čak, uvredljive, srbijanskom političkom establišmentu, medijima i, naravno, pravosuđu, a koje su predstavljale modus operandi Dikovićevih podređenih u Drenici: “U ranim jutarnjim satima 17. aprila 1999. godine srpske snage opkolile su selo Staro Čikatovo. Nakon nasumičnog granatiranja po kućama meštana, vojnici i policajci su ušli u selo oko 6:00 časova. U grupama od tri do pet ulazili su u kuće, tukli, ponižavali i zastrašivali meštane, oduzimali im novac, nakit, sve vrednije stvari. (...) Nakon ponovnog pretresa i premlaćivanja, policajci i vojnici su odvojili muškarce od žena i dece. Kuće i sve druge objekte u selu su zapalili. Žene i decu, uz pretnju oružjem, svrstali su u kolonu i proterali iz sela prema Glogovcu. Neke od izdvojenih muškaraca ubili su odmah, na mestu zaticanja, uglavnom pucajući u njih automatskim oružjem iz neposredne blizine. Ostale su razdvojili u tri grupe i uterali u dvorište njihovog rođaka Yillbera Morine, Ali Morine i Sejdi Morine i iz neposredne blizine pucali su u njih rafalnom paljbom. U ovim događajima ubijeno je ukupno 27 civila" (baza FHP, izjave svedoka).

Nataša Kandić
Nataša Kandić, bivša predsednica Fonda za humanitarno pravo

Na Fond se sručila lavina optužbi i paušalnih diskvalifikacija; u odbranu Dikovića po drugi put se stavio celi državni vrh, čija je munjevita akcija podstakla propagandiste i patriotske novinare, da Fondu ponovo prilepe etikete izdajnika i plaćenika. Ova faza, slobodno se može reći inoviranog “suočavanja sa prošlošću”, završena je drugom presudom koju je, protivustavno i preteći glavnom tužiocu Vukčeviću, izrekao predsednik Srbije Tomislav Nikolić. Iako dosad nije dolazila u pitanje bespogovorna poslušnost i ponižavajuća instrumentalizacija Tužilaštva za ratne zločine, Nikolić je lupio šakom o sto, protivustavno preteći Vukčeviću koji bi, ionako, učinio sve što mu se kaže: “On (Vukčević, prim. aut.) nije pion Haškog tribunala, niti samo jedna ruka koja treba da potpisuje dekrete koji stižu iz Haga. On je tužilac u Srbiji, u svojoj zemlji, i treba da se u nešto uveri. Sada će meni jedan čovek iz Srbije koji je vrhovni tužilac za tu materiju u zemlji, 16 godina posle bombardovanja, da kaže da će nešto da ispituje. I mandat mu je istekao. Neka malo razmisli šta on to kopa po Srbiji", rekao je Nikolić. [5]

Naizgled neobjašnjivi paradoks da Vukčeviću preti neko iz vrha vlasti, ubrzo je dobio i svoje objašnjenje. Uz pretnje pravosudnoj instituciji, Nikolić je i pogrešio, budući da mandat Vukčeviću nije istekao i da predsednik Republike potpisuje zakon kojim je to regulisano.

“Predistražnim postupkom Tužilaštva utvrđeno je da je 5. aprila 1999. u oružanoj akciji združenih snaga vojske i policije protiv OVK u selu Rezale streljano 45 civila. Više od 30 tela iz Rezale nađena su u masovnoj grobnici u Rudnici kod Raške”, potvrdio je u intervjuu NIN Vladimir Vukčević. [6] Na pitanje da li se preispituje i odgovornost generala Dikovića, Vukčević je rekao: „Sve ćemo mi ispitati, tu nema sumnje. Svaku dojavu mi proveravamo. I Dikovića. Nema tog Dikovića koji je iznad zakona.“

Pod pritiskom Borisa Tadića

U svakom slučaju, Vukčević je bio i ostao kolateralna krpa, ni kriv ni dužan proglašen za heroja nekakve nevidljive, lažne, falsifikovane, izmišljene tužilačke pravde. Na njegovu tobožnju nevinost i objektivnost u radu neretko su naseli čak i novinari sa višegodišnjim iskustvom. “U ovom trenutku napadi na Tužilaštvo su besmisleni. Oni ne mogu da poriču ono što je i neukim posmatračima jasno, ma ko im dao takav zadatak. Sve je na zdravorazumskom nivou belodano”, konstatovala je Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo u izjavi za beogradski portal “E- novine”. [7]

Ona je podsetila da je Tužilaštvo u posebnoj situaciji, budući da se 2012. izložilo blamaži, jer je povodom prvog dela Dosijea Diković reklo da su, u roku od 24 sata, “sa dva klika” pretražili sve i da nema osnova za bilo kakvo sumnjičenje Dikovića da je počinio bilo kakve zločine na Kosovu.

“Danas su sučeni sa masovnom grobnicom 'Rudnica'; iskopavanje je bila istražna radnja Tužilaštva, prisiljeni su zbog svog elementarnog zadatka, dakle, bili su na terenu, ne mogu da kažu kako tu nema govora o zločinu, bili su tamo pre dve godine. Sada priznaju ono što su bahato skrivali, a skrivali su jer su tada bili pod političkim pritiskom. Iz kabineta Borisa Tadića im je rečeno da zaštite generala Dikovića, jer navodno nema osnova ni za kakve istrage. Danas imaju šansu, niko ih nije pozivao da im kaže 'štitite Dikovića'”, rekla je Kandić povodom ponašanja Tužilaštva u slučaju Diković.

Boris Tadić
Boris Tadić, bivši predsednik Srbije

“Činjenica je i to da je tužiocu Vukčeviću produžen mandat, da sada ima otvoren prostor da se ponaša tužilački i da ne spori ono što je očigledna činjenica. Tužilaštvo je bilo prisutno prilikom ekshumacije, znaju odakle su žrtve iz 'Rudnice', imaju sve podatke u rukama, ne mogu da skrivaju činjenice i da ćute. Odjednom su u situaciji da mogu da pokažu koliko je Tužilaštvo odano zakonu. Ali, to ne čine, sve su dosad bili politički interesi, u jednom trenutku su postupali onako kako Tužilaštvo ne sme da postupa. Danas imaju više prostora da posupe po zakonu, ne smeju da lažu, jer oni su pokrenuli istragu”, naglasila je Nataša Kandić.

Prijateljska razmena varnica

Izgledalo je kao da je Vukčević bio viđen za smenjivanje još novembra prošle godine, kada je poslanik Srpske napredne stranke Milovan Drecun podsetio na kriminal u Tužilaštvu za ratne zločine i izrazio visokopatriotsku zabrinutost zbog tobožnje ugroženosti države tužiočevom komunikacijom sa stranim ambasadama. Vukčević je, pak, tada ustvrdio da ga poslanik optužuje zato što se našao na optužnici za ratne zločine, proistekloj iz knjige Tužilaštva “Reči i nedela”, o angažmanu novinara u ratnoj mašineriji devedesetih. Knjiga je štampana preko NVO koja je radila u Tužilaštvu, gde je imala sedište i broj telefona, odgovorno lice Jasnu Janković Šarčević i računovođu, suprugu bivšeg premijera i predsednika Nove stranke Zorana Živkovića.

Optužnicu niko nije video, može se brisati i dopisivati, što je glavna tužilačka specijalnost u procesuiranju ratnih zločina. Zamenik Bruno Vekarić je tvrdio da optužnica postoji, odnosno da krivična prijava Nezavisnog udruženja novinara Srbije protiv propagandista Slobodana Miloševića nije odbačena. U optužnici je jedan od njih, navodno sadašnji narodni poslanik Milovan Drecun, ratni izveštač i vojni analitičar državne televizije, nosilac Ordena za hrabrost, kratkotrajni vlasnik stana iz Fonda solidarnosti (taj je stan dobio kad je svoj prodao). Tužilaštvo je tada ustvrdilo da su tužilac Vukčević i njegov portparol Bruno Vekarić dobijali pretnje smrću sa Drecunovim rukopisom, da Drecun ometa Tužilaštvo u radu. Drecun je, pak, sa svoje strane poručio da mu Vekarić smeta da obavlja funkciju poslanika. Najavio je da će zatražiti finansijsku istragu o poslovanju Tužilaštva - prvi put gađajući u pravu metu, jer upravo u tom segmentu funkcionisanja Tužilaštva bilo svega i svačega.

Skupštinska se priča završila krajem novembra, kada je predsednica Maja Gojković naložila da joj Drecun dostavi sve dokaze protiv Vukčevića; poslanik je najavio konferenciju za novinare, ali ništa se više o njihovom sporu nije čulo. Jedino su neki tabloidi na kratko nastavili da razapinju tužioca, pripisujući mu antidržavnu delatnost u prepisci i dogovorima sa Ambasadom SAD. Nakon svega, Vukčeviću je ipak produžen mandat.

Bruno Vekarić
Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine

Glavni tužilac će moći da, pre odlaska u penziju, ostvari ono za šta je plačnim glasom umoljavao nadležne, da završi, kako je rekao, još četiri slučaja koja je započeo. "Na desetine predmeta je u radu, očekujem da će sve ići mnogo efikasnije, jer se uvodi tužilačka istraga. Ojačali smo kapacitete, podmladili tim i čeka nas još mnogo posla", rekao je samouvereno Vukčević još u januaru 2010. godine.

Tužilaštvo koje je izneverilo smisao svog postojanja

“Te 2003, kada je osnovano Tužilaštvo, nije postojalo ništa, međunarodna zajednica podržala je nameru da počnu domaća suđenja. Svaki početak je bio dobrodošao, a FHP je smatrao da treba da iskoristi svoje svoje prednosti, mogućnost prelaska granice, poverenje u svim državama bivše Jugoslavije, ugled među žrtvama, kako bi pomogao Tužilaštvu. Međutim, vrlo brzo se pokazalo, u nekim suđenjima, da sudije ukazuju na manjkavost optužnica, da se išlo na neposredne počinioce, dobrovoljce, pripadnike Teritorijalne odbrane, a da su optužnicama bili zaštićeni generali Vojske i policije. Optužen je jedan general policije koji je pred sudom bio oslobođen. Imali smo i situacije da je Tužilaštvo planiralo neke optužnice, protiv generala Jove Divjaka, Ejupa Ganića, nekih hrvatskih državljana. Iako je, u vreme predsednika Ive Josipovića, on, kao vrstan međunarodni pravnik, pokušavao da pomogne da se pravne institucije ne blamiraju oko nekih slučajeva koji ne zaslužuju tu pažnju. Pomagao je, čak, Srbiji u slučaju Purda; Srbija je toliko insistirala da sudi hrvatskim državljanima, pozivajući se na to da ima pravo, zakonom regulisano. Ali je to izazivalo velike potrese u odnosima dve države, ne samo nadležnih tužilaštava”, istakla je Nataša Kandić.

Atak na regionalne odnose i politiku pomirenja

Postupcima koje je Tužilaštvo pokretalo, otvarajući slučajeve Ejup Ganić, Jovo Divjak, Ilija Jurišić, Mark Kašnjeti, ova je institucija načinila teška ogrešenja o elementarnu pravičnost i pravdu, narušavajući nivo političke stabilnosti u regionu, te na najgrublji način reprezentujući državu Srbiju kao nepouzdanog saradnika, progonitelja bez dokaza, afektivnog, necivilizovanog suseda koji pokušava da paragrafima nastavi rat čije bolne posledice još nisu zalečene.

Vukčević je sebe i Tužilaštvo karikaturalno promovisao u zaštitnike srpskih interesa, progonitelje zločinaca i dosledne tragače za haškim optuženicima, retko iznoseći dokaze za temelje optužnica, prikrivajući nespornu činjenicu da tokom ratova devedesetih iz Srbije gotovo da nije bilo paravojski, već je sve naoružane skupine iz kojih je ostajala pustoš, pripremila, naoružala i instruisala država, dajući im i pravo da nekažnjeno pljačkaju, ubijaju, siluju, uništavaju imovinu žrtava i progone ih, etnički čisteći delove teritorija. Svi ovi ključni momenti novije istorije dobili su nakazna, karikaturalna tumačenja u optužnicama Vukčevićevog Tužilaštva - primer za to je verovatno najteži zločin srpskih snaga bezbednosti tokom intervencije NATO, u selima Ćuška, Pavljan, Zahač i Ljubenić.

Više od 120 ljudi je ubijeno, ostali žitelji su prognani u Albaniju, a sudija Snežana Garotić konstatovala je da su počinioci iz formacija "Šakali", "Munje" i "Grupa 77" bili regularni vojnici i da im je u dokumenta upisano učešće u ratu. Pećki advokat Mustafa Radonjići, zastupnik oštećenih, konstatovao je u završnoj reči da su “mnoge stvari zataškane i veliki broj svedoka, uvidevši indolentnost Tužilaštva, odbio je da da iskaze, jer su potpuno izgubili poverenje, a ima i onih koji su u toku postupka umrli i nije bilo moguće da se ispitaju, mada bi njihov iskaz pružao mnogo jasnih podataka i činjenica o svemu što se dogodilo”. Tako je Vukčevićevo Tužilaštvo “branilo” državu, ali, to nije sve: opisujući prvu nepreciziranu optužnicu koja, naravno, nije mogla da opstane, Tužilaštvo je saopštilo da je motiv ubica bio - pljačka.

Ejup Ganić
Ejup Ganić, član Ratnog predsedništva Bosne i Hercegovine

Po državnim potrebama Tužilaštvo je sa Kosova donosilo jezive priče, izmišljotine poput vađenja srca Srbinu u zloglasnoj klinici - trgovini, bez anestezije, te bajkolike verzije tobožnje potrage za Ratkom Mladićem u kojima zločinac uvek odmakne korak ispred. Bio je (Vukčević) ubedljiv i mnogim iskusnim novinarima, srećnim što sa njima deli izmišljotine i što imaju izvor pravih informacija.

Regionalna osveta

Hrvatska je, u povodu slučaja hrvatskog branitelja Veljka Marića, koji izdržava kaznu za ratni zločin počinjen 1991. u selu Risovac, Grubišino polje, ubistvo jednog nenaoružanog civila tokom "čišćenja" sela, zatražila od Srbije da izmeni Zakon o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, budući da on iskače iz okvira Evropske unije. Reč je o Zakonu kojim je Srbija sebi dala za pravo da sudi za ratne zločine i građanima koji nisu njeni državljani i za zločine koji nisu počinjeni na njenoj teritoriji. Deluje, naravno, prosto neverovatno, da neko u regionu ipak ne veruje proslavljenom nepenzionisanom tužiocu Vukčeviću, da će sve da bude čisto i pošteno. Neverovatno, ali ovako to tumači hrvatski premijer Zoran Milanović: "Da se ovo ne bi pretvorilo u nekakav politički pingpong, mislim da je zdravorazumski odmah reći i uputiti poruku da se sa takvim zakonom ne može ući u EU, da Hrvatska to neće dopustiti. Mi to ne radimo drugima, niti ćemo dopustiti da to drugi rade nama", poručio je premijer Zoran Milanović. Još je dodao i neoborivu istinu o srbijanskim logorima, ne poimence, ali pretpostavimo da misli na Begejce, Staru Baru, Beograd i Niš, mesta u kojima su mučeni hrvatski ratni zarobljenici, najmanje dvojica su ubijena: “Puno Hrvata je bilo u srpskim logorima, pa mi tu nemamo jurisdikciju”, konstatovao je Milanović. [8]

Podržavajući stav svog premijera, hrvatska ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić poručila je da će prioritet u odnosima Hrvatske i Srbije biti rešavanje slučaja Veljka Marića, odnosno pitanje srpskog Zakona o univerzalnoj jurisdikciji. Ona je za televiziju N1 navela da je slučaj Veljka Marića, hrvatskog branitelja koji izdržava kaznu u Sremskoj Mitrovici, bio jedna od tema razgovora koji je posle inauguracije novoizabrane predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević u Zagrebu, vodila sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem. "Ne mogu decidno da govorim, ali razgovarali smo i o tome", rekla je Pusić i dodala da je o slučaju Marić srpski premijer Aleksandar Vučić u Zagrebu razgovarao i sa hrvatskim kolegom Zoranom Milanovićem. Pusićeva je dodala da su Milanović i Vučić u kratkom razgovoru dogovorili da se "čuju na nekoliko tema, i to baš o slučaju Marić i o slučaju nestalih".

Pripadnik hrvatske vojske Veljko Marić je u Srbiji uhapšen i osuđen na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv srpskih civila 1991. godine u selu Rastovac kod Grubišnog Polja. Hrvatskoj strani je sporno što je Srbija osudila hrvatskog državljanina za ubistvo drugog hrvatskog državljanina srpske nacionalnosti, a koje se dogodilo na hrvatskoj teritoriji. [9] Pusićeva je još dodala i da je ulazak Srbije u EU jedan od hrvatskih interesa. "Hrvatska pomaže Srbiji da preuzme pravne tekovine EU. Time se rešava niz problema, uključujući i Zakon o univerzalnoj jurisdikciji, ali i Poglavlje 23 koje se tiče pravosuđa i ljudskih prava. Želimo evropski stabilnu zemlju, a ne opasnu. Nema regionalnih jurisdikcija. One ne postoje i to je zahtev, ne kao uslov Hrvatske, već kao zahtev evropske pravne tekovine", zaključuje Pusićeva.

Jovan Divjak
Jovan Divjak, komandant odbrane Sarajeva

Tim povodom Nataša Kandić je istakla da je “princip univerzalne nadležnosti važan, jer se otvara mogućnost procesuiranja počinilaca ratnih zločina”. “Njega treba da primenjuju sve države u svetu, na čijim prostorima bi mogli da se skrivaju neki počinioci. Ali, kada je reč o državama učesnicama u nekom oružanom sukobu, taj princip može da bude opasan i da otvori prostor za osvetu, za zloupotrebu tog principa. Hrvatska je insistirala na suđenju u odsustvu i sudila u velikom broju slučajeva. Za razliku od nje, Srbija je izabrala da primenjuje princip univerzalne nadležnosti, pa da se onda cenjka sa nadležnim tužilaštvima u regionu, da li će nekome da preda dokaze i osobu drugog državljanstva koju je na svojoj teritoriji uhapsila. Definitivno, taj princip nije dobar za države koje su učestvovale u oružanim sukobima, zato što otvara prostor za velike zloupotrebe. Osim toga, kada je reč o Srbiji postavlja se i problem da se ona postavlja kao zaštitnik interesa Jugoslovenske narodne armije.

A s druge strane, kaže da nije učestvovala u ratu. To jedno drugo isključuje; ako je Srbija zastupnik JNA, znači da priznaje da je ta JNA u jednom trenutku postala vojska pod srpskom kontrolom. Tako da imamo mešavinu raznih stavova i ideologija, o tome šta se događalo. Smatram da je važno da Srbija prestane da se poziva na princip univerzalne nadležnosti, u interesu vladavine prava. Vladavina prava nalaže da svaka država kažnjava svoje državljane koji su počinili ratni zločin, jer to pruža najveće mogućnosti za suočavanje sa prošlošću i sa onim što su učinile vojne snage neke države. Mora se prihvatiti princip koji najviše doprinosi vladavini prava, da svaka država sudi svojim državljanima. Princip univerzalne nadležnosti prepustiti demokratskim državama. Suziti prostor za zloupotrebe”, kaže Nataša Kandić.

Slučaj Ganić – besmisleni pritisak i državne laži

Član Ratnog predsedništva Bosne i Hercegovine Ejup Ganić uhapšen je 1. marta 2010. godine, na londonskom aerodromu Hitrou, pod optužbom da je kriv za smrt najmanje 18 vojnika JNA 3. maja 1992. godine u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Optužnicu je podiglo Tužilaštvo za ratne zločine Srbije. Sudija John Laws konstatovao je da je optužba politički motivisana, te je dopustio puštanje na slobodu uz kauciju. Ganićev advokat je tvrdio da Srbija nema nikakvih stvarnih dokaza, te da su svi njeni navodni dokazi ustvari pisanja prosrbijanskih medija, a Tužilaštvo za ratne zločine Srbije saopštilo je da, navodno, poseduje još dokaza. Sud grada Westminster blokirao je Ganićevo izručenje Srbiji i pustio ga na slobodu, navodeći da je proces izručenja Srbiji pokrenut i motivisan isključivo političkim ciljevima i uz veliku dozu zloupotrebe prava ovog suda. Tim Workman, Viši okružni sudija u Gradskom sudu za prekršaje u Westminsteru, konstatovao je, u obrazloženju oslobađajuće presude, nepobitno izvrtanje činjenica za kojim je poseglo srbijansko Tužilaštvo:

“Analizirajući svedočenje g. Petrovića (Milan, zamenik tužioca Vukčevića, prim.aut.) razmotrio sam svedočenje dr Noela Malcolma koji je svedočio u korist odbrane. Od njega se tražilo mišljenje o informacijama sadržanim u zahtevu. On mi je rekao sledeće 'Čini mi se da se u greškama koje se sastoje od izvrtanja činjenica može uočiti jedno pravilo, odnosno trend. Ne radi se samo o nekoj slučajnoj nesposobnosti i pogrešnom shvatanju stvari. Svi primeri izvrtanja činjenica ukazuju na istu stvar'. Rekao mi je da u Srbiji postoji kultura koja se svodi na vrlo snažno aktuelno mišljenje koje se sastoji od fundamentalnog poricanja uzroka, prirode i stepena onoga što su srpske snage počinile u Bosni. Dr Malcolm je došao do zaključka da bi dr Ganić, pošto je istaknuti bošnjački političar koji je ujedno bio i bosanski lider tokom rata, bio predmet predrasuda na suđenju po osnovi politike i etničke pripadnosti.

Ilija Jurišić
Ilija Jurišić, optuženi u slučaju "Tuzlanska kolona"

Prvog dana ove produžene sudske rasprave, bio sam zadovoljan da postoje prima facie dokazi da se radi o zloupotrebi procesa, a kao rezultat takve odluke predočeni su dokazi za to pitanje. Pošto nisu predočeni bilo kakvi dokazi koji bi ukazali na značajnu ili presudnu promenu u dokazima kojima raspolaže ICTY , ili g. Alcock, zaključio sam da ne postoji valjano opravdanje da se pokrene postupak protiv dr Ganića. Zadovoljan sam, na osnovu svedočenja g. Arnauta, da je tokom ovog ekstradicijskog postupka bilo pokušaja da se postupak koristi kao pritisak, kako bi se osiguralo odobravanje Deklaracije o Srebrenici od strane bosanske vlade. Ako je srbijanska vlada zaista bila spremna da obustavi ovaj ekstradicijski postupak u zamenu za saradnju Bosne, to samo od sebe mora biti dovoljno za nalaz da se radi o zloupotrebi procesa pred ovim sudom. (…) Predočeno je da odeljak 81 sprečava izručenje u ovim okolnostima. Primenila bi se zakonska zaštita od vođenja politički motivisanih postupaka ukoliko bi dr Ganić bio predmetom predrasuda na svom suđenju po osnovi religije, rase ili politike. Na osnovu dve pažljive i detaljne istrage, može se zaključiti da ne postoje dokazi na osnovu kojih bi dr Ganić bio optužen. Okružni sud u Srbiji pokrenuo je postupak po zahtevu tužioca za ratne zločine, a da nisu osigurani bilo kakvi dodatni dokazi.“ [10]

Slučaj Divjak – izmišljotinama protiv heroja Sarajeva

U martu 2011. general Jovo Divjak, legendarni komandant odbrane Sarajeva, uhapšen je u Beču na osnovu međunarodne poternice koju je izdala Srbija. Poternica za Divjakom raspisana je sa obrazloženjem da postoje sumnje da je počinio ratni zločin nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine. U slučaju „Dobrovoljačka” Vukčević je istakao da nema prava da trguje mrtvim glavama, te da, bez obzira na kritike, on postupa po zakonu.

„Kao tužilac za ratne zločine Republike Srbije, želim ovom prilikom da naglasim da, bez obzira na pritiske i kritike koje čujem, ja nemam pravo i neću da trgujem mrtvim glavama. Da budem potpuno jasan: u 'Dobrovoljačkoj ulici' imamo najmanje 39 žrtava teškog zločina u tri događaja, i ja nijednog od njih neću da zaboravim. Ja njihovim porodicama dugujem odgovor. Zato danas dostavljam dokumentaciju za izručenje Jove Divjaka Srbiji Ministarstvu pravde RS. Smatram da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje da se sprovede istraga o ovom zločinu. Bez obzira na odluku Austrije, bez obzira na političke izjave koje stižu, ja postupam samo po zakonu. Ako je takvo moje postupanje, ponavljam samo po zakonu, problem, neka me smene”, poručio je tada Vukčević. Na spornom spisku činom, imenom i prezimenom navedeno je 39 ljudi, od kojih je, kako navodi Tužilaštvo, 18 ubijeno, a 21 ranjen u Dobrovoljačkoj ulici.”

Očekivani epilog Vukčevićevog patriotskog nastupa, laži i višegodišnjih izmišljotina u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka”, bio je oslobađanje generala Divjaka. Uspeo je, međutim, Vukčević da destabilizuje odnose u regionu, kao i u slučaju Ganić, da produbi neprijateljstvo i naruga se pravdi. Nakon pet meseci zatvora, Divjak je oslobođen zbog toga što, po oceni austrijskog suda, nije bilo osnova za vođenje postupka protiv njega. I pored angažovanja čitavog srbijanskog pravosuđa i ministrice pravde Snežane Malović.

Ratko Mladić
Ratko Mladić, ratni komandant vojske Republike Srpske

U intervjuu za beogradski portal “E-novine” Jovo Divjak je izneo svoje viđenje događaja u Dobrovoljačkoj ulici. “Zaboravlja se u Beogradu i Srbiji, ili je to namerno, da je sve počelo 2. maja. Naime, tog dana zbog odsutnosti Alije Izetbegovića verovatno je procenjeno da je grad u manjem haosu, a Armija BiH koja je tada još uvijek bila TO BiH, bila je nenaoružana, nije imala teško naoružanje. U ranim časovima je počeo napad na grad, bombardovanje je u ta dva dana bilo jako, više od 50 građana je ubijeno. Vojska je tada sa dva pincgauera došla na 200 metara od Predsedništva BiH. Čitava ta akcija je bila da se izvrši vojni udar na Predsedništvo, i na taj način u odsustvu Alije Izetbegovića, da se uspostavi vlast u Sarajevu. Iza ta dva pincgauera išla su dva transportera, a iza njih tenkovi. Međutim, s obzirom na činjenicu da su naše protivoklopne grupe zaustavile pincgauere, da su ta dva vozila bukvalno spaljena, ostala motorizovana vozila su se vratila u Lukavicu i u Nedžariće.

Taj dan je završen time što je Alija Izetbegović uhvaćen i odveden u Lukavicu. On je tvrdio da je zarobljen, a komandant četvrtog korpusa je rekao da je samo zadržan. Šta se dešavalo u tom vremenu dok je Alija Izetbegović bio u Lukavici, ko je vodio pregovore i s kim, ja to ne znam. Neću da govorim ono što sam pročitao iz štampe jer to tog 3. maja, kada se desila Dobrovoljačka, nisam znao”, rekao je Divjak opisujući ša je prethodilo incidentu u Dobrovoljačkoj.

“Tog dana je došlo do razmene između Alije Izetbegovića i Milana Kukanjca, opet prema nekoj informaciji koju smo imali u Štabu trebalo je da sa tri vozila iz Lukavice Alija Izetbegović dođe do Druge vojne oblasti i da dođe do razmene. Međutim, došlo je oko 30 vozila. U dva sata popodne na vozila su natovarena materijalna sredstva, dokumentacija iz Druge vojne oblasti, formirala se kolona i krenula prema Skenderiji. Kod Čobanije je kolona zaustavljena. Tog momenta sam naišao, popeo se na trotoar da pitam Aliju Izetbegovića o čemu se radi, a on me pita zašto je zaustavljena kolona na šta ja nisam imao odgovor. Nisam znao. Nakon pola sata toj koloni je dozvoljeno da krene dalje. Dok sam ja komunicirao sa Izetbegovićem, desila se pucnjava duž kolone, na koju sam komandovao „Ne pucajte!”. Taj snimak je prikazan više puta na televiziji. Posle toga kolona je krenula prema Lukavici, a transporter sa Izetbegovićem ka Predsedništvu BiH, dok je Kukanjac nastavio ka Lukavici. Pola vozila je bez problema otišlo za Lukavicu, a pripadnici TO, rezervnog sastava policije, Patriotske lige, Zelenih beretki, su zaplenili ostalih 15. Naravno, pitate se ko je to pucao. Zna se ko je. Tada nije bio organizovan napad, jer nije bilo jedinstvene jedinice. Tu su bile grupice po pet, šest ljudi Patriotske lige, Zelenih beretki, TO, policije, sveukupno negde oko 200, 300 ljudi, ne više, od kojih su, nažalost, pojedinci pucali, ali to nije bio organizovan napad. Bio je to izvestan haos u kojem niko nije mogao da komanduje”, precizirao je penzionisani general Divjak.

S druge strane, uprkos činjenicama i sve češćim pravnim porazima, slušajući političke naloge srbijanski tužilac za ratne zločine nastavio je da talasa region. [11]

Slučaj Jurišić, izmišljeni dokument i sudska farsa

Tužilaštvo za ratne zločine optužilo je Iliju Jurišića za krivično delo upotrebe nedozvoljenih sredstava borbe tokom oružanog sukoba, 15. maja 1992, između pripadnika JNA i Teritorijalne odbrane i milicije SUP Tuzle. Jurišić je negirao da je izdao naredbu o napadu, budući da je kao dežurni operativac, samo preneo starešinama koje su mogle da ga čuju radio vezom naređenje pretpostavljenog Meha Bajrića, “na vatru odgovori vatrom”.

Karla Del Ponte i Vladimir Vukčević
Karla Del Ponte i Vladimir Vukčević

Zamenik tužioca koji je zastupao optužnicu priznao je tri puta u Londonu (proces „Vlada Srbije protiv Ejupa Ganića”) da je Jurišić u decembru 2013. osuđen na osnovu nepostojećeg sporazuma odnosno falsifikovanih dokumenata. Na suđenju se ispostavilo da nema nikakvog dokaza, papira o sporazumu JNA i lokalnih vlasti za neometani izlazak vojske iz grada. Dokument ne postoji, niko ga nije video, pretpostavlja se da je postojao u jednom primerku, niko ne zna da ga prepriča - izvesno je jedino, po informaciji Ministarstva odbrane Srbije, da je izgoreo u zločinačkom bombardovanju NATO, kada je Alijansa pogodila i zapalila Generalštab Vojske Jugoslavije.

Apelacioni sud je naložio da se dokument, na koji se poziva veće koje je donelo prvu osuđujuću presudu (zanimljivih 12 godina zatvora), ali je Tužilaštvo uzvratilo da je sporazum izgoreo. "Izvođenje dokaza" po kojima je Veće presuđivalo na momente se pretvarano u lakrdiju, budući da je Tužilaštvo priložilo Sudu "mapu" koja liči na dečji crtež, na kojem su netačno nacrtane ulice i objekti na mestu sukoba. Za ovaj "dokaz" Tužilaštvo je tvrdilo da ga je dobilo od anonimne osobe.

Slučaj Purda i nečovečno postupanje Tužilaštva

Sud BiH odobrio je februara 2011, zahtev Srbije za izručenje Tihomira Purde, uhapšenog 5. januara na graničnom prijelazu Orašje, na osnovu međunarodne poternice koju je raspisala Srbija. U ovom slučaju je najmonstruoznije to što je Tužilaštvo za ratne zločine optužnicu zasnovalo na temelju iskaza koje su optuženi dali kao zatočenici srbijanskog logora "Stajićevo". "Zahtjev za provođenje istrage temelji se na onome što su ovi ljudi rekli kao zatočenici logora Stajićevo, a na takvim postupcima se ne može graditi nikakav, pogotovo zakonski postupak", kazao je Purdin advokat Josip Muselimović.

Nakon pada Vukovara, Purda je zarobljen i prebačen u logor Stajićevo, potom i u logor Sremska Mitrovica. Tamo je mučen i prebijan mesecima, a pod pretnjom je iznuđen njegov potpis na dokumentu u kojem se navodi da je kriv za smrt jednog vojnika JNA. Razmenjen je 1992. i vraćen u Hrvatsku. Nakon preispitivanja slučaja srpsko Tužilaštvo za ratne zločine odustalo je od krivičnog gonjenja. Purda je nakon 57 dana zatvora pušten na slobodu, a njegov slučaj nedvosmislen je dokaz nečovečnog postupanja Tužilaštva, koje se nije libilo ni da posegne za iznuđenim priznanjem, potpisanim u logoru. Dokaz je i činjenice da je Tužilaštvo nasumično uzimalo dokumente koje je civilno pravosuđe nasledilo od vojnog, koristeći ih u dnevnopolitičke svrhe, za podizanje optužnica po političkom nalogu i proceni.

Slučaj Kašnjeti – robija na prevaru

Još jedna politička presuda, na inicijativu Tužilaštva, dogodila se u slučaju Albanca Marka Kašnjetija koji je novembra 2012. osuđen u Višem sudu u Beogradu na dve godine zatvora, zbog navodnog ratnog zločina nad Srbima, počinjenog u Prizrenu juna 1999. Sudsko veće Odeljenja za ratne zločine ocenilo je da je Kašnjeti kriv što je 19. juna 1999. “naoružan automatskom puškom, sa neidentifikovanim pripadnicima OVK, najprije kidnapovao oštećene Ljubomira Zdravkovića i Božidara Đurovića i uz pretnju da će ih ubiti, sproveo do dvorišta jedne kuće gde ih je držao zatvorene više sati”. Kašnjeti ih je, kako je Sud, tobože utvrdio, nakon toga odvezao do prizrenskog naselja Ortokol, i naredio im da odu u Srbiju "ako žele da ostanu u životu".

Florence Hartmann
Florence Hartmann, bivša portparolka Tužiteljstva Haškog tribunala
Photo: Google

Predsednica Veća Vinka Beraha Nikčević rekla je prilikom izricanja presude da je oštećeni Đurović prepoznao Kašnjetija kao izvršioca krivičnog dela. Sud nije prihvatio Kašnjetijevu odbranu da je bio u knjižari u vreme izvršenja dela, jer, kako je rekla sudija, odbrana je sračunata na izbegavanje krivične odgovornosti. Kašnjetiju će biti produžen pritvor u kojem se nalazi od aprila, jer je njegovo mesto prebivališta na Kosovu, pa postoji mogućnost da pobegne.

Zamenik tužioca Dragoljub Stanković nudio je nagodbu Kašnjetiju - osam meseci zatvora, pa da, uz posredovanje Euleksa bude oslobođen. Kašnjeti je odbio zbog toga što je bio siguran u svoju nevinost. A već je sve bilo pripremljeno, medijsku baražnu vatru ispalio je portparol Tužilaštva Bruno Vekarić, koji je javnost zasuo gomilom lažnih tvrdnji na kojima se zasnivala optužnica. On je saopštio javnosti kako je predmet Kašnjeti otvoren na osnovu fotografije, od koje je pred kamerama napravio zvučni film: “Predmet protiv Kašnjetija smo formirali na osnovu fotografije koju smo dobili od oštećenih i tako ustanovili njegovu potencijalnu odgovornost. Na fotografiji se vidi kako Kašnjeti sa još tri pripadnika OVK maltretira civila kome su ruke vezane žicom na leđima, dok ga oni udaraju kundacima”. Ocena posmatrača, međutim, bila je da je reč o “neshvatljivoj, nedopustivoj političkoj presudi, zasnovanom na ocenama policajca koji je iznosio političke ocene o atmosferi koja je bila uperena protiv Srba”.

Od svega je na kraju ostao samo još jedan slučaj koji je kompromitovao Tužilaštvo za ratne zločine i državu: osuđen je čovek koji nije prihvatio nagodbu sa Tužilaštvom. Dvojica oštećenih Kašnjetija tokom suđenja uopšte nisu teretili, tvrdeći da ga nisu videli, da ne mogu da ga prepoznaju, da ih on nije tukao i da nisu bili izloženi maltretiranju. Jedan od oštećenih nije Kašnjetija prepoznao ni u sudnici, ni prilikom zvaničnog prepoznavanja, ali je rekao da ga je prepoznao na fotografiji. Optužnica je podignuta isključivo zbog toga što je Mark Kašnjeti Albanac, kako bi se zadovoljilo očekivanje domaće javnosti da srpsko pravosuđe sudi i zločine nad Srbima. Takva je na kraju bila i presuda.

Ne trebaju nam nepoželjni zaštićeni svedoci

Jedno od ključnih obeležja postupanja Tužilaštva je odnos sa Jedinicom za zaštitu svedoka. Brojni su pokušaji kriminalaca i učesnika ratnih operacija, od kojih je bila sastavljena Jedinica, da zastrašivanjem nateraju potencijalne svedoke zločina da odustanu od svedočenja. Iza svega stajali su, uz motivaciju pripadnika Jedinice, zamenici tužioca koji su nastojali da svedoka zločina brifuju za svedoka odbrane, kako je to činio Vukčevićev zamenik Dragoljub Stanković. Takvi su primeri svedoka iz redova Leskovačkog odreda Posebnih jedinica policije, koji su zbog svakodnevne neljudske šikane, bili prinuđeni da napuste Program zaštite svedoka, a pre toga su Vukčeviću i zameniku tužioca Dragoljubu Stankoviću predali sva dokumenta I mape kojima su raspolagali.

Slobodan Stojanović
Slobodan Stojanović, svedok Haškog tribunala

“Maltretirali su nas, navodno štitili, a u toj jedinici su bili pripadnici JSO, učesnici ratova, kriminalci koji su radili sve prljave radnje na Kosovu. Koji su ubijali, palili i bogatili se od albanskog stanovništva. Rekli su mi da se ne igram glavom i da ne lomim granu na kojoj sedim. Ponašali su se vulgarno, traumirali mi dete, kontrolisali poštu, ženi su govorili ogavne stvari, seksualne aluzije. Zahtevao sam sastanak sa Dragoljubom Stankovićem koji mi je rekao: 'A ko je tebe naterao da ideš u program zaštite svedoka'? Shvatio sam da sam u program ubačen po naređenju glavnog tužioca Vladimira Vukčevića. Pošto sam stalno javno govorio protiv Jedinice za zaštitu svedoka i protiv njenog starešine, izbacili su me iz programa. Samo su 29. oktobra 2010. došli ujutru i rekli da više nismo u programu. Hteli su, dakle, pošto sam bio u penziji od 10. septembra, samo da me šikaniraju i da moj ugled srozaju. Poslali su me nazad dželatima da mi stave glavu na panj, što i danas pokušavaju”, izjavio je svojevremeno svedok Slobodan Stojanović, bivši pripadnik Četvrte čete PJP iz Leskovca. [12]

Gafovi pravosudnog mešetara

Vladimir Vukčević je, nedvosmisleno, i junak paragrafsko- dijaprojektorskih perverzija i vrsni poznavalac kramp- hirurgije usamljenih, navodno, povađenih srdaca. Navodno primenjujući evropske zakone i “junački, u duhu svetlih tradicija”, zabranivši tužiteljki Haškog tribunala Karli del Ponte da zapali cigaretu ("Raspitajte se kako je Karla prošla kada je htela da zapali cigaretu u mom kabinetu. Pušila je ispred toaleta, zajedno sa pripadnicima obezbeđenja. Pravila su pravila", kakav stameni karakter, najveći uspeh u karijeri). Ipak, malo ko bi se setio da, kao glavni tužilac, uz sasluženje dijaprojektor operatera Bruna Vekarića, autentično predstavi lov na ratne zločince (fotografije i slikovnica); gotovo niko do Vukčevića ne bi se usudio da građanima Srbije, milionskom verujućem auditorijumu predstavi, sa sve upozorenjem da je reč po zdravlje opasnom svedočenju, osobu koja prepričava svoj hiruški uspeh iz učionice, kako je bez anestezije izvadila jedno srpsko srce. "To se u nekoj učionici i na živom čoveku jednostavno ne može uraditi; besmisleno je. Tvrdnja tog svedoka da je srce iz živog čoveka izvadio radi dalje prodaje obična je budalaština i ja se čudim Tužilaštvu za ratne zločine da to uzima zdravo za gotovo. Tako izvađeno srce, kako je opisano, bezvredno je: nema tog hirurga koji će presaditi organ bez porekla, bez prethodnih medicinskih nalaza i analiza", rekao je dr Goran Kronja, u izjavi za nedeljnik “Vreme” u decembru 2012. godine.

Sve sam ih pohvatao

Godinama unazad Vukčević je na potpuno iskrivljeni način predstavljao iznuđene političke odluke državnog vrha o hapšenju i predaji haških optuženika, pogotovu komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Niti je državni vrh, ni Boris Tadić zajedno sa svojim bezbednosnim službama, hteo da preda Mladića, niti Vukčević da pripomogne hapšenju. Ali je tužilac bio uvek spreman da ustvrdi kako je, eto, Mladić “sad bio tu”. Prikrivanje Mladića videlo se i po pokušaju Tužilaštva da se nagodi sa njegovim jatacima. Međunarodna zajednica koju je u ovom slučaju personifikovao glavni tužitelj Haškog tribunala Serž Bramerc, navodno je verovala svim ovim izmišljotinama, sve dok nisu usledile kazne, poput odlaganja Sporazuma o pridruživanju sa EU. Kada je biološki vek Ratka Mladića, po oceni Borisa Tadića, isticao, trebalo ga je predati i što nežnije napraviti priču o njegovom hapšenju, dramatizovati neke efemerne detalje, obeshrabriti šovinistički nastrojeni deo Beograda u nameri da demonstrira.

Fakat, tu se Vukčević iskazao, mada priča o Mladićevom hapšenju u selu Lazarevo deluje opskurno do bola. Bio je iza vrata, te hteo je da otvori, dvoumio se, na kraju se predao. Na ubedljivo povezivanje skrivanja Ratka Mladića i ubistva gardista Dražena Jakovljevića i Dragana Milovanovića u kasarni “Topčider”, Vukčević je lakonski, ne trudeći se da bude ubedljiv, nastavio priču o nevinosti državnih organa u višegodišnjem skrivanju generala optuženog za genocid: “U trenutku ubistva vojnika Ratko Mladić je bio u jednom stanu na Novom Beogradu. To je prilikom rekonstrukcije njegovog kretanja, koje smo radili sa predstavnicima Haškog tribunala, nedvosmisleno utvrđeno. Dakle, ako je bio na Novom Beogradu, u stanu, nije mogao biti na Topčideru u kasarni u trenutku ubistva vojnika. Neka lica u Topčideru bila su povezana sa haškim beguncima, tako da potpuno razumemo traumu porodica žrtava, s obzirom na to da je uviđaj, pa potom javna predstava na TV stanicama, potpuno iskrivila sliku događaja koji je rekonstruisala kasnije nezavisna komisija.”

Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević
Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević, ubijeni gardisti

Koja lica, kakva krivična dela, nismo niti ćemo od Vukčevića ikada saznati. Florence Hartmann, bivša portparolka Tužiteljstva Haškog tribunala podsetila je da su brojne informacije još 2004. upućivale na to da se Ratko Mladić krije i u vojnim objektama, među kojima je i Topčider. “U tom kontekstu, Haško tužilaštvo, logično, prvo sumnja, kao i mnogi u Srbiji, da je motiv ubistva vojnika to što su žrtve videle Ratka Mladića. Ta teza je još uvek sasvim moguća. Međutim, ako je teza tačna, Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević sigurno nisu bili jedini vojnici koji su u vojnim objektama te godine bili u prilici da vide Mladića i, eventualno, druge begunce. I nije teško bilo naterati ih da čuvaju tajnu, jer bi se izložili prevelikom riziku, ukoliko bi takvu informaciju plasirali javnosti”, kaže Florence Hartmann. Njen je zaključak da su “krugovi koji su imali interesa da Mladić ostane nedostupan pravdi na kraju izgubili uticaj, kad je postalo očigledno da je to neizdrživo za Srbiju, ali, i kad je svima bilo jasno da je u Hagu zatvoreno pitanje uloge Miloševićeve Srbije u zločinima”.

“Za masovne zločine, potrebno je i masovno učešće. Bez obzira na obećanje da je došao kraj nekažnjivosti, bilo je jasno da pravda neće stići deset do 15. 000 učesnika u zločinima. Vidimo, međutim, da su neki počinitelji hapšeni još i dan danas, u regiji ili u inostranstvu. To ne umanjuje skandal kakav je činjenica da neki počinitelji žive mirno u Srbiji, jer nisu ni pod istragom. Iako su ih preživele žrtve identifikovale. Ili da oni koji znaju gde su ukopani nestali ćute i dan - danas.

Posledice su mnogo dublje, jer nije osuđena politika koja je stajala iza tih zločina, a nove generacije su vaspitane u zabludi da ta politika nije bila u svojoj suštini zločinačka. Rezultat: pravednici su naterani da ostanu u senci, a počinitelji zločina nisu stigmatizirani u društvu. Zbog toga što Srbija nije raskinula sa proslošću od nje se ne može osloboditi. I to je, po mojoj oceni, veći problem nego što svi do poslednjeg počinitelja zločina nisu izvedeni pred lice pravde”, poručila je Florence Hartmann. [13]

Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine RS, rođen je u Beogradu 1950. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a karijeru tužioca otpočeo je u Prvom opštinskom javnom tužilaštvu u Beogradu. Za zamenika Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu izabran je 1994, a za zamenika Republičkog javnog tužioca 2002. U julu 2003. Narodna skupština izabrala je Vladimira Vukčevića za Tužioca za ratne zločine Republike Srbije. Objavio je priručnik “Međunarodno-krivično pravni instituti - pojam, osnovna obeležja i uticaj na nacionalnu praksu”.

Stručne radove: Pravda je dostižna; Zaplenićemo krvavi novac; Pravda sa neoprostivim zakašnjenjem; Po zakonu činjenica... Nedeljnik „Vreme“ izabrao je Vladimira Vukčevića za ličnost godine 2006. Forum Kran Montana dodelio mu je priznanje za izuzetan doprinos u progonu počinilaca krivičnih dela ratnih zločina. Bio je koordinator Akcionog tima Vlade Republike Srbije za lociranje, lišenje slobode i transfer u MKTJ lica optuženih za ratne zločine na teritoriji bivše SFRJ (od jula 2006. godine). Na osnovu ankete sprovedene među 180 novinara, u organizaciji agencije „Pragma“, dobio je priznanje „Novinar – vaš prijatelj“ za 2008. godinu. Dobio je i priznanje Ministarstva pravde Republike Srbije u saradnji sa Kanadskim projektom reforme pravosuđa u Srbiji, za izuzetan doprinos reformi pravosuđa 2009. Povodom Dana državnosti, 15. februara 2012. godine, predsednik Republike Srbije Boris Tadić odlikovao je Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških begunaca Sretenjskim ordenom prvog stepena, za naročite zasluge na zaštiti i unapređenju pravne države. Orden je primio tužilac za ratne zločine VladimirVukčević.

Godine olakog prikrivanja

Dva mandata glavnog tužioca Vukčevića i prvih 12 godina postojanja Tužilaštva za ratne zločine Srbije obeležili su, između ostalog, neshvatljivo ignorisanje činjenica utvrđenih u Haškom tribunalu, zbog čega su ostala neiskorišćena brojna svedočenja haških svedoka i optuženih, koji su ukazivali na počinjene ratne zločine. S druge strane, jezikom brojki, Tužilaštvo je optužilo 170 osoba, u 37 predmeta, a 68 lica je osuđeno na ukupno 813 godina zatvora. [14]

Serž Bramerc i Vladimir Vukčević
Serž Bramerc i Vladimir Vukčević

U nekim optužnicama, poput one za zločine u metohijskim selima Ćuška, Pavlan, Ljubenić i Zahač, Tužilaštvo je tvrdilo za izvršioce zločina, sa nedvosmislenim motivom prikrivanja, da su bili pripadnici paravojnih jedinica motivisani pljačkom. Iako je reč o pripadnicima vojne jedinice koja je, uz teške i masovne zločine, etnički čistila ovo područje i stanovništvo progonila u Albaniju. Pritom, optuženi su uglavnom nižerangirani pripadnici Vojske i policije, uz plansko prikrivanje uloge kreatora i komandanata akcija bezbednosnih struktura.

Sistematskim ignorisanjem brojnih slučajeva, kao i nedvosmislenom političkom manipulacijom u kojoj je učestvovalo, Tužilaštvo je uspešno obavljalo ulogu navodne institucije tranzicione pravde koja progoni odgovorne za masovno i sistematsko kršenje ljudskih prava. Zapravo, bilo je instrument dnevne politike i navodne patriotske odbrane “junaka” koji su “štitili svoj narod”. U takvoj atmosferi i sa takvim postupanjem ili ignorisanjem Tužilaštva, nije moglo biti pravde za žrtve.

Najočitiji dokazi tužilačkog protivzakonitog, na momente i nehumanog postupanja, sažimaju se kroz odnos prema “zaštićenim svedocima”. Oni su bili izloženi svakodnevnoj šikani, maltretiranju porodica, pretnjama da će, ukoliko ne odustanu od svedočenja “loše proći”. Tužilac Vukčević i njegovi zamenici nisu im pružili nikakvu zaštitu, štaviše, uzeli su od njih dokazni materijal (fotografije, ratne mape) i prinuđivali ih ucenama da postanu svedoci odbrane u Haškom tribunalu. Zamenik tužioca Dragoljub Stanković naložio je zaštićenom svedoku Slobodanu Stojanoviću iz 37. odreda Posebnih jedinica policije, da nauči deo odbrane koji se odnosi na učešće generala Lukića u ratu 1999, što je Stojanović odbio. Ubrzo je bio udaljen iz Programa i ostavljen bez zaštite. Stankovićevu ponudu prihvatio je policajac Dragan Milenković Šišarka, da bi, pred Tribunalom, potpuno delegitimisao odbranu.

Tužilaštvo je, ne pružajući nikakav dokaz javnosti, navodno učestvovalo u potrazi za haškim optuženicima, pripisujući, čak, sebi zasluge za njihovo hapšenje. Mnogo je osnova za sumnju kako su glavni tužilac i njegovi zamenici uspešno fingirali potragu, po nalogu tadašnjih izvršnih vlasti, da bi najtraženiji optuženik Ratko Mladić bio navodno uhapšen tek kada je bilo izvesno u kako je teškom zdravstvenom stanju. Godinama se ponavljao gotovo identični scenario u kojem je Tužilaštvo imalo tačnu adresu begunaca, ali je policija dolazila sa zakašnjenjem, što je ukazivalo na to da je iza skrivanja Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Gorana Hadžića stajala izvršna vlast.

Tužilaštvo nije, ni kao potencijalne svedoke, ispitalo najviše vojne komandante, a nije pokazalo interesovanje ni za pripadnike zloglasnih jedinica kakva je Srpska dobrovoljačka garda.

Nakon pune 22 godine, i pored gomile dokaza i svedočenja, Tužilaštvo je tek početkom marta 2015. podiglo optužnice u slučaju Štrpci, otmici i ubistvu 20 građana Srbije, 19 bošnjačke nacionalnosti, jednog Hrvata i jedne osobe nepoznate nacionalnosti. Iako brojna saznanja i pisani tragovi (analize, zapovesti) ukazuju da je reč o državnom ubistvu, Tužilaštvo se opredelilo za gonjenje samo neposrednih izvršilaca. Ponavlja se nakazni način navodne zaštite državnih interesa, prikrivanjem učešća najviših zvaničnika Vojske, policije i obaveštajnih službi u zločinu. Tužilaštvo, po svemu sudeći, ne želi da menja svoj modus operandi. Ostaje samo pitanje da li će država promeniti svoj odnos prema bliskoj prošlosti.