Evropske integracije koje podrazumevaju transformaciju dražavnog sistema i društva na svim nivoima po utvrđenim standardima su za Srbiju uvek bile i ostale težak i komplikovan proces. Iako su sve vlasti, od 2000. do danas, stalno isticale neophodnost reformi i rad na njima, mnogi srpski vodeći političari su napredak Srbije na putu ka EU svesno usporavali odlaganjem ili zanemarivanjem obaveza koje je Srbija morala da ispuni. Zato zvanični Beograd, 15 godina posle pada nazadnog režima Slobodana Miloševića 2000, tek očekuje otvaranje prvih poglavlja u procesu pregovora sa Unijom.

Nerealne procene srpskih vlasti uzrokovale su lažni optimizam serviran građanima da će EU zažmuriti na sve propuste i nagraditi Srbiju napretkom. Kako se obećanja i optimistične najave vlasti nisu ostvarivale, a EU opravdano insistirala na radu i ispunjavanju svih mnogobrojnih kriterijuma i civilizacijskih standarda, dobar deo javnosti je Uniju shvatio kao organizaciju kojoj je cilj da Srbiju neprestano ucenjuje i nikada je ne primi u svoje članstvo. Odnos Beograda i EU prikazivan je slikom na kojoj Srbija juri za štapom na kojem je šargarepa a koji se stalno produžava kada mu priđe dovoljno blizu. Sa štapa sa sargarepom, prešlo se na to da Srbija u svom procesu pridruživanja gađa pokretnu metu, što u suštini pogrešno treba da ilustruje činjenicu da se pred Beograd stalno postavljaju novi i novi uslovi.

Bozidar Djelic
Božidar Đelić, nerealne procene vlasti uzrokovale lažni optimizam građana

Treba reći da deo građana koji su skeptični prema EU nisu sami od sebe odlučili da budu protiv evropskih integracija, već su zavedeni ideologijom konzervativnih stranaka koje Evropu i njene standarde smatraju nepotrebnim teretom, a Srbiju vide u savezu sa Rusijom od koje se uvek očekuje pomoć posebno oko „odbrane“ Kosova. Proevropske stranke stalno su morale da ubeđuju građane u ispravnost evropskog puta, ali su i one zarad opstanka na vlasti bile spremne da trguiju i šuruju sa konzervativnim i nacionalističkim partijama, odlažući ispunjavanje onog što se od države traži.

Srbija se tokom 15 godina pridruživanja i pristupanja EU suočavala sa brojnim problemima, počev od ekonosmkih do socijalnih koje je morala da rešava u hodu. Dodatni problem je imala u njenom nedovršenom državnom okviru odnosno u odnosima sa Crnom Gorom i Kosovom. To je predstavljalo ne samo suštinsku teškoću politike pridruživanja već i formalnu prepreku u formulisanja njene strategije jer Unija sporazume o pridruživanju i pristupanju zaključuje samo sa međunarodno priznatim državama. Uz to Srbija je imala neodložnu i priritetnu obavezu da sarađuje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu (Haški tribunal) i uhapsi i isporuči optužene. Nijedan od izazova i zadataka nije bio lak, a za 15 godina, najpre je bilo rešeno pitanje odnosa sa Crnom Gorom, pa saradnja sa Hagom, a još uvek traje ispunjavanje obaveza vezanih za odnose sa Kosovom kao i borba sa ekonomskim i socijalnim problemima.

U svim slučajevima Srbija je očekivala učešće EU u stvaranju pretpostavki za dolaženje do najboljih rešenja. I iako to građanima nekada nije izgledalalo tako, Unija je činila sve da Srbiji pomogne u rešavanju tih problema izlazeći joj u susret i ukazujući joj na pravce kojim treba da krene.

EU Srbija zastave
Zastava Srbije u društvu zasatava članica EU

Osim želje da postane članica EU svaka država mora da ispuni i određene kriterijume. Sve zemlje kandidati za članstvo u EU, pa i zemlje Zapadnog Balkana, moraju da ih ispune. Osnovu tog složenog sistema kriterijuma, standarda i principa čije se ostvarenje zahteva predstavljaju kriterijumi koje je definisao Evropski savet EU 1993. na samitu u Kopenhagenu. Polazeći od kriterijuma koji su sadržani u Ugovoru o osnivanju EU, Evropski savet je definisao tri osnovna „kopenhagenška“ kriterijuma za pridruživanje:

- politički,

- ekonomski i

- usvajanje pravnih tekovina EU (acquis communautaire).

Politički kriterijum definisan je kao postojanje stabilnih institucija koje garantuju demokratiju, vladavinu prava i poštovanje i zaštitu ljudskih prava i prava manjina. Drugi, ekonomski kriterijum, zahteva postojanje delotvorne tržišne ekonomije, kao i sposobnost ekonomija država kandidata da se suoče sa pritiskom konkurencije i tržišnih sila unutar EU. Usvajanje pravnih tekovina definisano je kao sposobnost da se preuzmu obaveze koje proističu iz članstva, uključujući privrženost ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije. Proces integracije države u EU odvija se u dve uzastopne i međusobno uslovljene faze - pridruživanje i pristupanje. Svaka od ovih faza se sastoji od niza podfaza pri čemu prelazak u sledeću zavisi od ispunjenosti kriterijuma. Iako se neretko mešaju, pridruživanje zapravo prethodi pristupanju i podrazumeva uspostavljanje najvišeg oblika političke, ekonomske i trgovinske saradnje između Unije i države nečlanice koji se zasniva na odgovarajućem sporazumu.

Zoran Djindjic
Zoran Đinđić, pokretač procesa pridruživanja EU

Pridruživanje i priključenje zemlje EU podrzumeva određene korake

1. Otvaranje pregovora o zaključivanju SSP

2. Potpisivanje SSP

3. Podnošenje zahteva za prijem u članstvo EU

4. Dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU

5. Otvaranje pristupnih pregovora

6. Pristupni pregovori

7. Zatvaranje pristupnih pregovora i potpisivanje Sporazuma o pristupanju EU

8. Ratifikacija Sporazuma o pristupanju EU u članicama EU

9. Ulazak u članstvo EU

Srbija je trenutno na polovini ovih koraka. U januaru 2014. održana je prva međuvladina konferencija Srbije i EU čime su pregovori otvoreni. Proces skrininga odnosno analitičkog pregleda usklađenosti srspkog zakonodavstva sa evropskim za svih 35 pregovaračkih poglavlja završen je krajem marta 2015. i čeka se odluka o otvranju prvih poglavlja. Prema najavama to bi moglo da se dogodi do kraja 2015. ali pre toga Srbija mora da primeni sve što je dogovoreno između Beograda i Prištine u Briselskom sporazumu radi normalizacije odnosa.

Evropska unija svoj pregled stanja i napretka Srbije svake godine ocenjuje u godišnjem izveštaju Evropske komisije koji se objavljuje u oktobru. Od marta 2002. Evropska komisija odnosi redovne izveštaje Savetu i Evropskom parlamentu o postignutom napretku Beograda. U njemu se daje sažet opis odnosa između Srbije i EU, analizira situacije u Srbiji u pogledu politilčkih i ekonomskih kriterijuma za članatsvo, daje pregled sposobnosti Srbije da sprovodi evropske standarde odnosno da postepeno usaglašava svoje zakonodabstvo i politike sa pravnim tekovinama EU u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i prioritetima evropskog partnerstva.

Evropska komisija
Zgrada Evropske komisije u Briselu

Glavni organi Evropske unije su Evropska komisija, Savet EU, Evropski savet, Evropski parlament, Sud pravde Evropske unije, Evropska centralna banka i Finansijski sud.

Hronologija najbitnih događaja

  • Jun 1999: otvoren Proces stabilizacije i pridruživanja - PSP za Zapadni Balkan (za vreme nemačkog predsedavanja EU) SRJ nije bila uključena.
  • Decembar 1999: samit u Santa Maria de Fieira (portugalsko predsedavanje) otvorena perspektiva članstva Zapadnog Balkana u EU.
  • 5. oktobar 2000: demokratske promene u Srbiji
  • 8. oktobra 2000: Vojislav Koštunica kao predsednik SRJ pozvan na samit EU u Bijaricu (francusko predsedavanje), SRJ ulazi u PSP.
  • 24. novembar 2000: „Zagrebački samit" država Zapadnog Balkana i EU, na kome je SRJ uključena u Proces stabilizacije i pridruživanja, odlukom o početku rada Zajedničke konsultativne grupe koju su činili predstavnici Komisije EU i vlasti SRJ;

  • Decembar 2000: EU ukida carinu na uvoz robe iz SRJ (proširuje Autonomne trgovinske mere koje su još ranije važile za ceo ZB i na SRJ).

  • Jul 2001: održan prvi sastanak „Konsultativne radne grupe“ koja je trebalo da pripremi studiju izvodljivosti za SRJ, kao uvod u pregovor za SSP.

  • Februar 2002: „Beogradski sporazum“ – SRJ se pretvara u državnu zajednicu SCG (postaje jasno da SRJ neće pregovarati SSP).

  • Februar 2003: stvorena Državna zajednica Srbija i Crna Gora (dogovoreno uspostavljanje jedinstvenog tržišta Crne Gore i Srbije)

  • 20. i 21. juna 2003: održan je Samit EU-Zapadni Balkan, u Solunu, na kojem je potvrđena evropska budućnost država Zapadnog Balkana na osnovu individualnog napretka svake države;

    Samit EU-Zapadni Balkan
    Samit EU-Zapadni Balkan, Solun 2003.

  • Jul 2003: održan je prvi sastanak „Unapređenog stalnog dijaloga“ (kao forma tripartitnog prilaza – Srbija, Crna Gora, Komisija EU- prevazilaženju prepreka na putu evropske integracije SCG);

  • Oktobr 2003: održan prvi sastanak „Unapređenog stalnog dijaloga“ kao zamena za „Konsultativnu radnu grupu“. Pripreme za studiju izvodljivosti.

  • Sredinom 2004. godine postaje jasno da neće biti uspostavljeno jedinstveno tržište SCG i da zbog toga SCG neće moći da pregovara ekonomski deo SSP kao jedna strana. Savet ministara EU usvojio je odluku o principima, prioritetima i uslovima sadržanim u Evropskom partnerstvu sa SCG (uključujući KiM na osnovu Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244), gde su navedeni kratkoročni i srednjeročni prioriteti za pripreme SCG u daljoj evropskoj integraciji;

  • Decembar 2004: Evropska unija usvaja pristup tzv. „dvostrukog koloseka (twin-track)“, na osnovu kojeg će Srbija i Crna Gora zasebno pregovarati o trgovinskom delu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, dok će Državna zajednica Srbije i Crne Gore kao jedinstvena država pregovarati o političkom delu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju;

  • April 2005: Državna zajednica Srbije i Crne Gore dobija pozitivnu ocenu Studije o izvodljivosti za početak pregovora sa EU o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP);

  • 10. oktobar 2005: Zvanična ceremonija otvaranja pregovora Evropske unije i Srbije i Crne Gore o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji predstavlja prvu stepenicu ka integracijiu EU. Prva zvanična runda pregovora je održana 7. novembra 2005. godine.

  • 26. oktobar 2005: potpisan Ugovor o osnivanju Regionalne energetske zajednice jugoistočne Evrope.

  • 3. maj 2006: usled nedovoljne saradnje sa Hagom, „otkazani (called-off)“ su pregovori EU sa SCG o SSP. To je trajalo od maja 2006. do juna 2007.

  • Kraj maja 2006: na referendumu Crna Gora proglašava nezavisnost.

    Crna Gora
    Proglašenje nezavisnosti Crne Gore

  • Novembar 2006: Savet EU je usvojio mandat za pregovore o sporazumima o viznim olakšicama i sporazumima o readmisiji sa Srbijom (kao prvi korak ka ukidanju viza).

  • 19. decembar 2006: potpisan Sporazum o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Evropi (CEFTA).

  • 16. maj 2007: predstavnici srpske vlade i Evropske komisije u Briselu parafirali Sporazume o viznim olakšicama i o readmisiji, koji će omogućiti da se besplatno odobravaju vize studentima, naučnicima, poslovnim ljudima i još nekim kategorijama građana Srbije.

  • 13. jun 2007: nakon pozitivne ocene o saradnji sa Haškim tribunalom nastavljeni Pregovori o zaključenju SSP između EU i Srbije (posle formiranja nove Vlade).

  • 18. septembar 2007: potpisani su Spoorzum o viznim olašocama i Sporazum o readmisiji između EU i Srbije.

  • 7. novembar 2007: u Briselu parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i Srbije.

  • 29. april 2008: u Luksemburgu potpisan je SSP između EU i Srbije. (Tom prilikom EU donela je odluku da ne primenjuje Prelazni trgovinski sporazum (PTS) koji je potpisan uz SPP, Srbija je 16. oktobra 2008. donela odluku o jednostranoj primeni Prelaznog trgovinskog sporazuma).

  • 16. oktobar 2008: Srbija donela odluku da počne jednostrano da primenjuje Prelaznog trgovinskog sporazuma između Srbije i EU od 1. januara 2009.

  • 30. novembar 2009: Savet Evropske unije je objavio dokument o viznoj liberalizaciji za zemlje Zapadnog Balkana, na osnovu kojeg je 19. decembar 2009: stupio na snagu bezvizni režim sa Evropskom unijom, čime se ukidaju vize za putovanja u države članice EU koje su deo tzv. Šengenskog prostora;

  • 1.decembar 2009: Stupio na snagu Sporazum iz Lisabona

    Stefan File
    Štefan File, bivši komesar EU za proširenje

  • 7. decembar 2009: EU je, na zasedanju u Briselu, donela odluku o početku primene Prelaznog trgovinskog sporazuma između Unije i Srbije;

  • 19. decembar 2009: Stupio na snagu bezvizni režim sa EU. Građanima Srbije više neće biti potrebna viza da bi putovali u 25 zemalja članica EU, kao i u tri zemlje koje nisu članice, a koje su deo Šengenskog prostora.

  • 22. decembar 2009: Srbija podnela zahtev za prijem u članstvo EU.

  • 1. januar 2010: primena PTS ušla u drugu godinu, čime su EU i Srbija ušle u pravno regulisane odnose.

  • 1.februar 2010: Stupio je na snagu Prelazni trgovinski sporazum između EU i Srbije

  • 14. jun 2010: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica Evropske unije (Savet EU) doneo je odluku o početku ratifikacije SSP. (Evropski parlament ratifikovao je SSP sa Srbijom 19. januara 2011. Proces ratifikacije u zemljama članicama završen je 18. juna 2013. kada ga je ratifikovala Litvanija);

  • 25. oktobar 2010: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU doneo odluku da kandidaturu Srbije za članstvo u Uniji prosledi Evropskoj komisiji na razmatranje.

  • 24. novembar 2010: Evropski komesar za proširenje, Štefan File, uručio je predsedniku Vlade Srbije, Mirku Cvetkoviću, Upitnik Evropske komisije upućen RS radi pripreme mišljenja o zahtevu Srbije za članstvo u EU, čije je popunjavanjejedan od uslova za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU.

    Mirko Cvetkovic
    Mirko Cvetković i Žose Manuel Baroso, tokom predaje odgovora Srbije na upitnik EU

  • 31. januar 2011: Predsednik Vlade Srbije, Mirko Cvetković, predao Odgovore na Upitnik Evropske komisije upućen RS radi pripreme mišljenja o zahtevu Srbije za članstvo u EU evropskom komesaru za proširenje, Štefanu Fileu.

  • 22. аpril 2011: Srbija poslala poslednji set Odgovora na dodatna pitanja Evropskoj komisiji.

  • 12. oktobar 2011: Evropska komisija je u svom mišljenju o kandidaturi Srbije preporučila da se Srbiji dodeli status kandidata za članstvo u EU, te da se pregovori o članstu otvore čim Srbija ostvari napredak u dijalogu sa Prištinom.

  • 1. mart 2012: Evropski savet doneo je odluku da Srbiji dodeli status kandidata za članstvo u EU.

  • 14. decembar 2012: U zaključcima Evropskog saveta navodi se da će Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU, na osnovu izveštaja Evropske komisije i Visoke predstavnice EU za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Ketrin Ešton, u martu 2013. razmotriti napredak koji je Srbija ostvarila u procesu sprovođenja reformi, kao i u unapređenju odnosa sa Prištinom.

  • 19. april 2013: u Briselu, predsednik Vlade Srbije, Ivica Dačić, i predstavnik Prištine, Hašim Tači, potpisali su "Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa", nakon čega su 22. maja 2013. dogovorili Plan implementacije sporazuma;

  • 22. april 2013: Evropska komisija preporučila je Savetu otvaranje pregovora sa Srbijom;

  • 21. jun 2013: Visoka predstavnica Ketrin Ešton, i komesar za proširenje Štefan File, uputili su zajedničko pismo šefovima diplomatija država članica Evropske unije, u kojem su tražili „jasnu pozitivnu odluku" o otvaranju pregovora sa Srbijom o članstvu u Evropskoj uniji;

    Ketrin Eston i Stefan File
    Ketrin Ešton i Štefan File, podrška početku pregovora sa Srbijom

  • 25. jun 2013: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU jednoglasno je preporučio Evropskom savetu da pregovori sa Srbijom otpočnu najkasnije do januara 2014., te da Evropska komisija izradi pregovarački okvir i počne sa analitičkim pregledom usklađenosti srpskog zakonodavstava za zakonodavstvom Evropske unije;

  • 28. jun 2013: Evropski lideri na sastanku u Briselu odlučili da otvore pristupne pregovore sa Srbijom, a da prva Međuvladina konferencija bude održana najkasnije u januaru 2014.

  • 1. septembar 2013: EU završava proces ratifikacije SSP. On tada stupa na snagu.

  • 3. septembar 2013: Vlada Srbije je imenovala dr Tanju Miščević za šefa pregovaračkog tima u pregovorima o pristupanju Srbije EU i donela odluku o obrazovanju Pregovaračkog tima za vođenje pregovora

  • 20. decembar 2013: Evropski savet je odlučio da se otvore pristupni pregovori sa Srbijom

  • 21.januar 2014: U Briselu održana prva međuvladina konferencija između Srbije i EU, čime je označen početak pristupnih pregovora na političkom nivou.

UVOD

Odnosi Srbije i EU, tada Evropske ekonomske zajednice, sežu u prošli vek. Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) bila je prva socijalisticka zemlja sa kojom je Evropska ekonomska zajednica (EEZ) uspostavila diplomatske odnose 1967. Deklaracijom SFRJ i EEZ, sa ciljem da utvrdi okvir za buduće ekonomske odnose. Tom prilikom SFRJ je otvorila stalnu misiju u Briselu, dok je EEZ misiju u Beogradu uspostavila 1980. Sporazum o ekonomskoj i trgovinskoj saradnji iz 1980. liberalizovao je izvoz industrijskih proizvoda u EZ, pa su dobijene brojne povlastice za izvoz poljoprivrednih proizvoda. Zahvaljujući ovim olakšicama, SFRJ se našla među deset najvažnijih ekonomskih partnera EZ. U tom periodu SFRJ je dobijala i značajnu finansijsku i tehničku pomoć.

Tanja Miscevic
Tanja Miščević, šefica pregovaračkog tima za pregovore o pristupanju Srbije Evropskoj uniji

Srbija je od 1993. do početka 2000. od EU dobijala humanitarnu pomoć za žrtve sukoba i ugrožene grupe. Uniju su vlasti i građani često poistovećivali sa bankomatom, odnosno nekim ko će zarad pomoći ugroženim građanima uvek pomoći. Neretko je tako i bilo, tačnije EU ali i zemlje članice, su tokom mnogo novca su dale Srbiji. Kako je navedeno u poslednjem izveštaju EK o napretku Srbije u periodu od oktobra 2013. do septembra 2014. EU je obezbedila finansijsku pomoć Srbiji u okviru Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA) za period 2007- 2013, sa ukupnom alokacijom za Srbiju u iznosu od 1.4 milijardi evra. “Nacionalni program IPA 2013. iznosi sveukupno 178.8 miliona evra, a najviše sredstava izdvojeno je za pravosuđe i unutrašnje 4 poslove, razvoj privatnog sektora, kao i za životnu sredinu, klimatske promene i energiju. Komisija je u martu dala odobrenje za prenošenje upravljačkih ovlašćenja Srbiji. Deo IPA 2013 nacionalnog programa realizovaće po prvi put nacionalne vlasti decentralizovanim upravljanjem, navodi EK.

Kako se navodi, u okviru IPA II, Srbija će nastaviti da koristi pretpristupnu pomoć za period 2014-2020., sa ukupnom indikativnom alokacijom od 1.5. milijardi evra. Komisija je u avgustu usvojila indikativni strateški dokument za period 2014-2020, izrađen u partnerstvu sa Srbijom i uz konsultacije sa svim relevantnim akterima. Tokom ovog perioda, IPA će imati cilj da podrži reformske napore koji su u neposrednoj vezi sa pregovaračkim procesom, posebno u oblasti vladavine prava, upravljanja, konkurentnosti i rasta, uključujući i ključne investicije za ekonomski razvoj.

Komisija je u julu bila domaćin donatorske konferencije za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, koju je organizovala zajedno sa Francuskom i Slovenijom. Ukupni zalog Srbiji iznosio je 986 miliona evra u donacijama i mekim kreditima, od kojih je 80 miliona dodeljeno iz budžeta EU kao bespovratna pomoć, piše u izveštaju.

Prema EK, Srbija nastavlja da ima koristi od podrške iz IPA multidržavnih i regionalnih programa, kao i da učestvuje u programima prekogranične saradnje sa susednim zemljama Zapadnog Balkana i programima transnacionalne saradnje sa državama članicama u okviru Evropskog fonda za regionalni razvoj i IPA Jadranskog programa prekogranične saradnje.

Vlada Zorana Đinđića (2001-2003)

Najznačajniji događaji ovog perioda:

5. oktobar 2000: Pobeda Demokratske opozicije u Srbiji

Zoran Djindjic
Zoran Đinđić, na dan izbora za predsednika Vlade Srbije

8. oktobar 2000: Vojislav Koštunica kao predsednik SRJ pozvan na samit EU u Bijaricu (francusko predsedavanje), SRJ ulazi u PSP .

24. novembar 2000: „Zagrebački samit" država Zapadnog Balkana i EU, na kome je SRJ uključena u Proces stabilizacije i pridruživanja, odlukom o početku rada Zajedničke konsultativne grupe koju su činili predstavnici Komisije EU i vlasti SRJ;

Decembar 2000: EU ukida carinu na uvoz robe iz SRJ (proširuje Autonomne trgovinske mere koje su još ranije važile za ceo ZB i na SRJ).

Jul 2001: održan prvi sastanak „Konsultativne radne grupe“ koja je trebalo da pripremi studiju izvodljivosti za SRJ, kao uvod u pregovor za SSP.

Mart 2002: „Beogradski sporazum“ - SRJ se pretvara u Državnu zajednicu SCG (postaje jasno da SRJ neće pregovarati SSP).

Februar 2003: stvorena Državna zajednica Srbija i Crna Gora (dogovoreno uspostavljanje jedinstvenog tržišta Crne Gore i Srbije

Još tokom 1999. EU je usvojila Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP) koji predstavlja načelni okvir za odnose EU sa zemljama Zapadnog Balkana. Regionalna saradnja, kao jedan od uslova za prijem u EU, je kamen temeljac PSP. Unija koristi regionalni pristup u pripremi zemalja Zapadnog Balkana za integracije, u kojem zemlje pojedinačno moraju da ispune određene političke i ekonomske kriterijume, ali i da međusobno sarađuju i podrstiču jedna drugu na putu integraija. Tu je i zanačajna finansijska pomoć koju je EU spremana da pruži.

5. oktobar
Velike demonstracije u Beogradu, 5. oktobar 2000. godine

Posle pobede koalicije širokog kruga stranaka pod nazivom Demokratska opozicija Srbije na izborima 24. septembra i definitivnog pada s vlasti Slobodana Miloševića 5. oktobra, EU sa tadašnjom državom Saveznom Republikom Jugoslavijom sa neformalnih odnose diže na formalan nivo. Predsednik SRJ postaje Vojislav Koštunica, a premijer Srbije Zoran Đinđić.

SRJ uveliko u svakom pogledu zaostaje za ostalim zemljama Zapadnog Balkana. Već 9. oktobra 2000. Savet ministara EU ukida sankcije prema SRJ i uključuje je u proces stabilizacije i pridruživanja. Prilikom posete predsednika Evropske komisije Romana Prodija, Koštunica i on potpisuju „Okvirni sporazum EU-SRJ“ o realizaciji programa podrške i pomoći Unije Srbiji, koji predviđa ukupno oko 2,4 milijarde evra nepovratne pomoći do 2007.

U novembru 2000. organizovan je Samit EU i zemalja Zapadnog Balkana (Albanije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Makedonije) u Zagrebu na inicijativu Francuske, kojim je Srbija praktično počela svoju reintegraciju u širu međunarodnu zajedicu i region. SRJ biva uključena u Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP), odlukom o početku rada Zajedničke konsultativne grupe koju su činili predstavnici Komisije EU i vlasti SRJ. Samitu prisustvuje i Vojislav Koštunica koji na aerodromu Pleso održava kraću konferenciju za novinare na kojoj, između ostalog, kaže da će Jugoslavija najbrže od svih zemalja regiona ući u EU.

Kostunica i Djindjic
Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić, koalicija za rušenje Slobodana Miloševića

Komisija EU je predložila osnivanje novog političkog foruma pod radnim naslovom „Zagrebački proces“, koji je imao za cilj jačanje mehanizama političkog dijaloga i regionalne saradnje EU sa zemljama obuhvaćenim PSP, što je Savet EU u načelu prihvatio.

Prve dve godine od demokratskih promene saradnja SRJ i EU tekala je u dva nivoa. Prvi je obnavljanje odnosa i pripreme pregovora, što traje do sredine 2002. Tada, osim što je EU primenila jednostrane pozitivne mere iz PSP, uspostavljeni su i diplomatski odnosi na ambasadorskom nivou, zaključen je određeni broj tehničkih sporazuma i pripremani su pregovori o stabilizaciji i pridruživanju. Drugi nivo je nivo na kojem odnosi stagniraju jer je SRJ opterećena jako lošom ekonomskom situacijom, nerešenim odnosima Srbije i Crne Gore, ali i obavezom saradnje sa Haškim tribunalom jer reintegracija Srbiju nije abolirala od obaveza proisteklih iz prethodnog perioda.

Srbija je ostvarenje svog strateškog cilja, pristupanja EU, započela institucionalnim promenama i prilagođavanjem rada svoje administracije tim potrebama. U Ministarstvu za ekonomske veze sa inostranstvom, 2002. formiran je Sektor za evropske integracije, koji je 2004. prerastao u Kancelariju za pridruživanje EU Vlade Srbije. Njen osnovni zadatak, kao stručnog organa, je koordinisanje procesa pristupanja Srbije EU. Odlukom Vlade osnovan je i Savet za evropske integracije u septembru 2002, kao savetodavno telo za strateška pitanja u procesu integracije. Na konstitutivnoj sednici Saveta doneta je odluka o formiranju Komisije za koordinaciju pristupanja EU, koja predlaže mere za unapređivanje saradnje republičkih organa i organizacija nadležnih za donošenje i sprovođenje politike pridruživanja EU. Osim toga, ona utvrđuje prioritete i najpovoljnije načine za usklađivanje propisa Srbije sa standardima EU.

EU u procesu pridruživanja osim visokog stepena regionalne saradnje, od zemalja koje su učestvovale u sukobima na prostoru bivše SFRJ očekuje i punu saradnju sa Haškim tribunalom. Saradnja sa Haškim tribunalom postala je ključno pitanje za podršku zapadnih država za dalje reforme i početak evropskih i evroatlantskih integracija. Prvi izazov je bio hapšenje i isporuka bivšeg predsednika Slobodana Miloševića, što se dogodilo 2001. Ali pitanje saradnje sa Haškim tribunalom ostalo je aktuelno sve do 2012. jer do tada nisu bili uhapšeni i isporučeni ključni optuženi Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Unija i Sjedinjene Američke Države obećavaju da će pružiti svaku vrstu pomoći Srbiji koja je na svim novoima opustošena. Novac joj je neophodan, ali ga ne dobija tako lako.

Ratko Mladic i Radovan Karadzic
Ratko Mladić i Radovan Karadžić, čitavu deceniju Haški uslov je bio ključna prepreka na evropskom putu Srbije

Svetska banka i Evropska komisija u Briselu organizuju donatorsku konferenciju na koju su se odazvale delegacije oko 40 država i 25 međunarodnih institucija i organizacija i iskazale spremnost da se neophodni novac prikupi. SRJ je donatorima predstavila svoje ekonomske mere u nekoliko faza. Prva je jačanje unutrašnje političke stabilnosti i priprema ozbiljnijih reformi, druga je „prvih 100 dana normalnog života“ koja bi trajala do kraja aprila 2001., zatim stabilizovanje privrede i početak ekonomskog rasta, i četvrta koja je trebala da omogući da SRJ postane „prosperitetno društvo tesno povezano sa porodicom zemalja EU“ u trajanju od početka 2002. do kraja 2005.

Sjedinjene Američke Države su svoj novac uslovile izručenjem Slobodana Miloševića. Američka administracija i Kongres su doneli odluku da se Srbiji odredi donacija od 100 miliona dolara, uz kontrameru zaleđivanja američkog učešća na donatorskoj konferenciji za pomoć Srbiji sve dok se ne postigne potpuna saradnja sa Hagom. Donatorska konferencija je bila planirana za kraj maja ili početak juna, s namerom da se prikupi milijarda dolara od zemalja i međunarodnih finansijskih isntitucija.

Izručenje Miloševića postaje glavna tema odnosa Srbije i Zapada, ali i pitanje oko kojeg će se sukobiti Đinđić i Koštunica. Koštunica je u kampanji za izbore 2000. govorio da mu je saradnja sa Hagom šesta rupa na svirali[1], a kasnije da mu se stomak prevrće kada posmisli na saradnju s tim međunarodnim sudom.[2] On je insistirao da se sa Hagom ne može sarađivati bez zakonske osnove.

Koštunica je na svom prvom putovanju u inostrastvo u funkciji predsednika SRJ, kako su izveštavali mediji, ubeđivao evrospke lidere da je era Miloševića prošla i da ne vidi svrhu njegovog slanja u Hag. On je još tada sugerisao da srpski sudovi treba da mu sude za sve njegove zločine. „Sada kada gradimo demokratsku zemlju, Hag ne može biti prioritet“, govorio je Koštunica.

Slobodan Milosevic
Slobodan Milošević, izručenje od koga je zavisilo očuvanje kredibiliteta Srbije

Protivljenje saradnji s Haškim tribunalom biće jedna od glavnih karakteristika Koštuničine politike koja će znatno uticati na loše odnose Srbije i EU. I ne samo odnos prema Hagu, nego i njegov stav prema Kosovu, koštaće Srbiju puno godina nazadovanja u evropskim integracijama.

Milošević je 28. juna 2001. izručen Hagu na osnovu Uredbe vlade. Protivnici saradnje s Hagom i pristalice bivšeg režima govorili su da je Milošević kidnapovan. Zakon o saradnji sa Haškim tribunalom usvojen je 11. aprila 2002. posle 15 meseci rasprava, kriza u koalicionim odnosima na saveznom nivou i unutar DOS-a i pada jedne savezne vlade.

Izručenje Miloševića deo javnosti svodio je na novac koji zbog toga Srbija očekuje od međunarodne zajednice. Osnov za to im je intervju koji je Đinđić dao nemačkom „Špiglu“ a u kojem oštro kritikuje Zapad i briselsku birokratiju koja se, prema njegovom mišljenju, ne pretrže preterano da Beogradu isporuči obećanu pomoć. Nazivajući donatorsku pomoć „farsom“, Đinđić je ujedno upozorio zapadne partnere kako bi njegova vlada mogla da padne zbog nemogućnosti da ljudima ponudi bolji život. Đinđić se još požalio i na „skeptičan stav“ predsednika SRJ Koštunice prema Zapadu i „njegovo stalno upozoravanje da obećane pare neće stići“.

Taj svoj potez Đinđić objašnjava u intervjuu Vremenu rečima da je hteo da javnosti u tim zapadnim zemljama mobiliše ne bi li pritisla svoje vlade da ispune obećanja. Stav da je Milošević dat za pare, on vidi kao „potpuno nerazumevanje stvari“.[3] [4]

„Mi time ne dobijamo nikakvu nagradu, samo sprečavamo sankcije. Nije to bila nikakva trgovina „Milošević za pare“, nego „Milošević za kredibilitet“. Da nismo u junu imali krizu sa saveznom vladom oko pitanja zakona o saradnji sa Hagom, Donatorska konferencija bi takođe uspela. Ali pošto smo imali tu krizu, da nije bilo ovog poteza, Donatorska konferencija bi propala i na tome bi se pokazalo da smo zemlja koja ne zaslužuje poverenje. To bio bio kraj ne reformi, već slike Srbije stvorene u svetu posle 5. oktobra. Gubitak bi bio takav da nijedna pojedinačna sudbina to ne zaslužuje“, između ostalog je rekao Đinđić 2001. i jasno objasnio situaciju u kojoj je Srbija.

Od samog početka uspostavljanja odnosa sa EU relacije Srbije i Crne Gore unutar zajedničke države optrećivale su proces integracija. Zato je prvi politički korak, posle pobede demokratskih snaga u Srbiji, bilo usaglašavanje stavova državnih rukovodstava Srbije i Crne Gore o karakteru buduće zajedničke države, kao i sadržaj i obim njenih funkcija. I to je jedno od pitanja na kojem se Đinđić i Koštunica razlalaze. Koštunica po svaku cenu želi da Crnu Goru „zarobi“ u SRJ, dok Đinđić pragmatično ide ka mogućim izlazima iz situacije koja Srbiju blokira.

Zato su, pod pokroviteljstvom EU i uz njene garancije, predstavnici vlasti republika Srbije i Crne Gore marta 2002. potpisali Sporazum o rešenju odnosa (Beogradski sporazum), koji se odnosio na određivanje okvira za uređenje njihovih međusobnih odnosa. Njihova sadržina je određena Ustavnom poveljom Državne zajednice Srbija i Crna Gora, koja je usvojena februara 2003. Na osnovu Povelje i Zakona o njenom sprovođenju, Srbija i Crna Gora su postale državna zajednica, koja za cilj ima, između ostalog, i članstvo u EU. Nadležnost za razvoj odnosa sa Unijom i zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nalazi se u rukama ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom državne zajednice, koji u ostvarivanju ove svoje nadležnosti deluje u saglasnosti sa vladama obeju država članica.

Državna zajednica je bila više od saveza suverenih država, a manje od savezne države. Spolja je sačuvala međunarodno pravni subjektivitet, ali iznutra nije ni izbliza funkcionisala kao zajednica od zajedničkog interesa obe republike. Posle tri godine, Crna Gora je iskoristila mogućnost koja je dogovorena prilikom stvaranja Državne zajednice i održala referendum o samostalnosti. Crna Gora i Srbija su postale nezavisne države.

Vlada Zorana Živkovića (mart 2003–mart 2004)

Najznačajniji događaji ovog perioda:

12.mart 2003: ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić

20. i 21. jun 2003: održan je Samit EU-Zapadni Balkan, u Solunu;

Jul 2003: održan je prvi sastanak „Unapređenog stalnog dijaloga“ (kao forma tripartitnog prilaza – Srbija, Crna Gora, Komisija EU- prevazilaženju prepreka na putu evropske integracije SCG).

Takozvane patriotske stranke na čelu sa DSS i njenim liderom Vojislavom Koštunicom koji je frustriran gubitkom države na čijem je čelu bio, bez ustezanja, politički i na svaki drugi način u medijima napadaju premijera Zorana Đinđića. Njegovim ubistvom 12. marta 2003. Srbija gubi svog najvećeg reformatora i čoveka koji je svojim radom, ugledom u svetu i EU i jasnim ciljem modernizacije društva jedino mogao da ubrza proces evropkih integracija.

Na čelo vlade dolazi Zoran Živković i na toj poziciji ostaje do marta 2004. Tokom tog perioda proces stabilizacije i pridruživanja za sve zemlje regiona podstaknut je održavanjem samita država Zapadnog Balkana i EU, u junu 2003. u Solunu. U maju 2003. EU je naime odlučila da se politika prema regionu obogati elementima preuzetim iz procesa proširenja, čime je potvrđena evropska perspektiva Zapadnog Balkana.

U grčkom odmaralištu Porto Karas kraj Soluna na dnevnom redu trećeg, poslednjeg dana bio je odnos Unije sa zemljama Zapadnog Balkana. Tim povodom održan je zajednički sastanak lidera Unije sa šefovima država ili vlada zemalja ovog regioa - Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom, Albanijom i Makedonijom. Evropska Unija je liderima ovih pet država ponovila da će kada ispune uslove zauzeti mesto koje im u evropskoj porodici pripada. Međutim, svaka od njih mora da zadovolji kriterijume koje su već ispunile bivše komunističke zemlje Srednje i Istočne Evrope, koje su Uniju ušle naredne godine tačnije 2004. Zemlje Zapadnog Balkana u Uniju neće ulaziti sve odjednom, već će svaka od njih posebno pristupati onda kada ispuni uslove. Pet balkanskih prestolnica su dužne da prionu na posao i sprovode sve potrebne reforme.

U Solunu je potvrđen PSP kao politički okvir kursa EU prema tim zemljama sve vreme do njihovog budućeg pristupanja. Ustanovljen je i koncept Evropskog partnerstva sa zemljama regiona, kojim se identifikuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti koje svaka zemlja pojedinačno treba da reši na putu ka EU. Samit je poslužio i da se procene trogodišnji rad na stabilnosti, demokratiji i ekonomskom oporavku u svim zemljama regiona, na osnovu čega je usvojena Solunska deklaracija. Otvorena je mogućnost da i države ovog regiona koriste instrumente iz pretpristupne strategije za članstvo u EU koji su bili dostupni državama Centralne i Istočne Evrope u njihovim pripremama za članstvo u Uniji. Međutim, put do ulaska u Uniju je dug i na njegovom početku Srbija i Crna Gora moraju da usklade svoje ekonomske sisteme i usvoje preporuke EU u vezi sa akcionim planom, kako bi sa Unijom potpisale Sporazum o stabilizaciji i pridru`ivanju (SSP).

Na samitu je ustanovljeno rešenje o paralelnim kolocesima Srbije i Crne Gore kao praktično kako bi se proces integracija u dve zemlje ujednačio. Položaj Kosova i sada i tada je bio specifičan, ali se ono nije moglo zbog toga izuzeti iz procesa integracije Zapadnog Balkana čiji je deo. Za Kosovo je nađen najprihvatljiviji model, tako da i za njega važe pravila integracija kao i za sve druge, iako ga EK ne tretira kao zasebnu državu.

Od tada se putevi Srbije i Kosova ka EU razdvajaju. Tada je konstatovana činjenica da se na teritoriji Kosova na osnovu Rezolucije 1244 UN nalazi administrativna misija međunarodne organizacije UNMIK, koji ima prerogative da prati tok reformi unutar te teritorije, a da istovremeno Srbija nema nikakvu polugu kojom bi mogla da ih natera da se u svom razvoju kreću na jednu ili drugu stranu. Međutim, to nije značilo da je na sebe neko preuzeo odgovornost da definiše budući status Kosova.

Zoran Živković, tadašnji premijer Srbije, je izjavio nekoliko godina kasnije, da je još tada je bilo jasno da Unija ima različit pristup Srbiji i Crnoj Gori, koje su tada bile u državnoj zajednici, i Kosovu. „Ono nije bilo deo te deklaracije i nije predstavljeno kao zasebna država, ali se govorilo o različitom pristupu i tretmanu. Bilo nam je jasno da će problemi koji postoje na Kosovu biti samo otežavajuće okolnosti za ulazak Srbije u EU ako međunarodna zajednica nešto ne preduzme“, objasnio je Živković.

Iako su evropske diplomate procenjivale da bi SCG u Uniju mogla ući najranije 2010., premijer Srbije Zoran Živković ostaće upamćen kao optimista jer je smatrao da SCG u EU može već 2007.  On je govorio da je to godina o kojoj se priča kao godini u kojoj će Bugarska i Rumunija postati deo EU. „Po mnogim makroekonomskim i političkim pokazateljima, mi smo u mnogim oblastima ispred Rumunije i Bugarske, a u mnogim oblastima jako blizu njih ili identični sa njima. Mislim da ako uspemo da u izgradnji institucija demokratskog društva idemo tempom kojim smo išli od 5. oktobra do danas, imamo šanse i da 2007. bude kada možemo da uđemo u EU“, govorio je Živković.

Dve vlade Vojislava Koštunice

Najvažniji događaji tog perioda:

Decembar 2004: Evropska unija usvaja pristup tzv. „dvostrukog koloseka (twin-track)“, na osnovu kojeg će Srbija i Crna Gora zasebno pregovarati o trgovinskom delu SSP

10. oktobra 2005: Zvanična ceremonija otvaranja pregovora EU i Srbije i Crne Gore o zaključenju SSP koji predstavlja prvu stepenicu ka integracijiu EU. Prva zvanična runda pregovora je održana 7. novembra 2005.

3. maj 2006: usled nedovoljne saradnje sa Hagom, „otkazani (called-off)“ pregovori EU sa SCG o SSP. Blokada traje do juna 2007.

Kraj maja 2006: na referendumu Crna Gora proglašava nezavisnost.

19. decembar 2006: potpisan Sporazum o slobodnoj trgovini u jugoisto~noj Evropi (CEFTA).

13. jun 2007: nakon pozitivne ocene o saradnji sa Haškim tribunalom nastavljeni Pregovori o zaključenju SSP između EU i Srbije (posle formiranja nove Vlade).

7. novembar 2007: u Briselu parafiran SSP između EU Srbije.

Vojislav Koštunica je bio na čelu dve srpske vlade. Prvu (od 3. marta 2004. do 15. maja 2007.) su činičle Demokratska stranka Srbije, G17 Plus, Nova Srbija i Srpski pokret obnove. Vladu je podržala i Socijaldemokratska partija, koja je dobila jedno ministarsko mesto, skupštinsku većinu toj manjinjinskoj vladi davala je Socijalistička partija Srbije. Na predsedničim izborima 2004. pobeđuje Boris Tadić (Demokratska stranka) i počinje period u političkoj istoriji Srbije u kojem su premijer i predsednik iz dve različite stranke, takozvana kohabitacija. Pri tom, u tom momentu se čini da je predsednik države više okrenut EU, od premijera. Predsednik govori o prioritetnom poslu uređivanja države na evropskim standardima, saradnji sa Hagom i suočavanju sa zločinima iz nedavne ratne prošlosti. Kosovo je opisao kao živu ranu, a dijalog Srba i Albanaca kao neminovnost. Međutim, pravi odnos prema Evropi i obavezama Srbije, Borisa Tadića biće jasniji kada njegova Demokratska stranka preuzme vlast 2008. a on osvoji i drugi predsednički mandat.

Ubrzo nakon Koštuničinog izbora za premijera, u aprilu 2004. evropski komesar za spoljnu politiku Kris Paten izjavio je da je „priča u Srbiji - tragična“, jer je tri i po godine po obaranju režima Miloševića Srbija „napravila veoma skroman korak na putu ka Evropi“. On je naglasio da ono što EU sada priželjkuje jeste „obnavljanje 5.oktobra“. Srbiju su i dalje čekale obaveze vezane za hapšenje i isporučivanje optuženih pred Haškim sudom, a posebno generala Ratka Mladića.

Početkom oktobra 2004. u Beograd dolazi glavna haška tužiteljica Karla Del Ponte. Ona tada iznosi stav da se haški optuženik Ratko Mladić nalazi u Srbiji i da vlast u Beogradu ima dva meseca, do podnošenja izveštaja Savetu bezbednosti UN krajem novembra, da jasno pokaže da želi da sarađuje sa Hagom. Del Ponte je razgovarala i sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem i tom prilikom ocenila da je trenutno saradnja vlasti u Beogradu sa tim sudom „dramatično loša i da se nalazi na najnižoj tački u poslednjih godinu dana“, saopštio je kabinet predsednika Srbija.

Koštunica se posle mnogo vremena sreo sa glavnom haškom tužiteljkom u Beogradu. Njihov prvi susret bio je u januaru 2001. kada Koštiunica bio predsednik SRJ i insistirao na tome da saradnja sa Hagom bude zasnovana na zakonu. Kako se pisalo u medijima, Del Ponte je odgovorila da nema vremena da čeka njegove zakone i ljutito je napustila razgovore i njegov kabinet. Kada je Koštunica napustio funkciju predsednika SRJ, Del Ponte je poručila da će general Ratko Mladić sasvim sigurno do kraja 2003. stići u Hag, a u mnogim intervjuima je tvrdila da je Mladić izgubio glavnog zaštitnika jer Koštunica više nije u prilici da ga štiti u svojstvu komandanta vojske Jugoslavije.

Posle susreta Koštunice, kao premijera, i Karle Del Ponte, ona je izjavila da je premijer obećao i obavezao se da sarađuje sa Tribunalom, uz podsećanje da se od njegove vlade na tom poslu najviše i očekuje. Iz Koštuničinog kabineta je saopšteno da u Vladi postoji spremnost za unapređenje dvosmerne saradnje sa Tribunalom i da se u tom smislu preduzimaju konkretni koraci. „Vlada je svesna svojih međunarodnih obevaza, ali se pritom mora uzeti u obzir i politička stabilnost u zemlji“, saopšteno je tada iz premijerovog kabineta.

Prema istraživanju Stratedžik marketinga iz 2004. ogromna većina građana, njih 76 odsto smatra da je Haški tribunal politička institucija, ali 51 odsto njih, ipak, smatra da sa tribunalom treba saradivati.

Tokom 2005. Koštunica je na veliko zadovoljstvo tadašnje glavne tužiteljke uspeo da pređe put od principijelnog stava da je “saradnja sa Haškim tribunalom deveta rupa na svirali”, do uverenja da “svaki dan nesaradnje sa Hagom vodi Srbiju unazad”. Tokom te godine počela je serija dobrovoljnih predaja Tribunalu koje je Koštunica pozdravljao, a njegovi savetnici tvrdili da je politička odluka o izručenju haškog optuženika Ratka Mladića doneta i da je ostao da se uradi samo tehnički deo posla. [5]

Narodna skupština Srbije usvojila je 14. oktobra 2004. Rezoluciju o pridruživanju EU. Rezolucija sadrži smernice za rad zakonodavne i izvršne vlasti Srbije sa ciljem dostizanja kriterijuma iz Kopenhagena. U Rezoluciji se, između ostalog, ističe da je stupanje Srbije, kao članice državne zajednice SCG, u punopravno članstvo EU, strateški i nacionalni cilj, kome će Narodna skupština davati punu i stalnu podršku. Izražena je spremnost da se ispune svi neophodni uslovi potrebni za ubrzanu integraciju u EU, kao i privrženost Srbije poštovanju ljudskih i manjinskih prava. Jasno je ispoljena spremnost za ispunjenje svih međunarodnih obaveza Srbije i učešće u daljem razvoju i unapređenju svih vidova regionalne saradnje, regionalnih inicijativa i dobrosusedskih odnosa. Od Vlade je zatraženo da u kratkom roku izradi nacionalnu strategiju Srbije za pridruživanje SCG EU i da obezbedi sve neophodne uslove za ubrzano usklađivanje prava Srbije sapravnim tekovinama Unije.

Treba istaći da je Narodna skupština, u periodu 2003-2007., donela nekoliko deklaracija i rezolucija posvećenih situaciji na Kosovu koje sugerišu koju poziciju država treba da zauzme u odnosu na konkretne probleme na Kosovu, ali i budući status Kosova. Sve tri rezolucije podvlače da je Kosovo neotuđivi deo Srbije u skladu sa međunarodnim pravom i Rezolucijom Saveta bezbednosti UN 1244, te insistiraju na pronalaženju rešenja za budući status u tim okvirima, a u skladu sa evropskom praksom autonomija. U skladu sa stavovima iznetim u ovim rezolucijama, u dve rezolucije iz 2007. povodom Predloga za sveobuhvatno rešenje statusa Kosova specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN Martija Ahtisarija – tzv. Ahtisarijev plan, Narodna skupština odbacuje pomenuti predlog i obavezuje institucije na insistiranje na novim pregovorima do pronalaženja pravednog rešenja. Rezolucija Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Srbije iz decembra 2007. predstavlja ključni dokument za spoljnopolitičku orjentaciju zemlje. Sve integrativne procese u kojima Srbija participira dokument dovodi u vezu sa aktivnostima u cilju očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, bez obzira na raniju odluku da proces integracije Srbije u EU ne uključuje i teritoriju Kosova koja je pod međunarodnom administracijom, i na druge rezolucije koje je donela Narodna skupština.

U aprilu 2005. kolegijum Evropske komisije doneo je u Strazburu pozitivnu Studiju o izvodljivosti za SCG, čime je otvoren proces pregovora o stabilizaciji i pridruživanju. Studija o izvodljivosti predstavlja specifičan izveštaj kojim EK obaveštava Savet ministara EU o spremnosti neke države da stupi u odgovarajuće institucionalne veze sa Unijom. Taj dokument predstavlja presek stanja o ekonomskim i političkim reformama u SCG. Studiju izrađuje EK u saradnji sa timom iz Brisela i republičkim ministarstvima i ministarstvima na nivou državne zajednice. Iako najveći deo studije razmatra ekonomske mogućnosti zemlje i usaglašenost zakona sa standardima EU. Studija mora da ispunjava i odredene političke kriterijume koji podrazumevaju uspostavljanje demokratskih institucija i vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, zaštitu manjina, regionalnu saradnju i poštovanje međunarodnih obaveza.

Vlada formira tim za pregovore sa EU o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a formirani su i posebni timovi za pojedine oblasti pregovaranja i definisani njihovi zadaci. Kostunica je čestitao građanima i svim državnim institucijama Studiju izvodljivosti i poručio da je Srbija spremna i sposobna da “preuzme deo odgovornosti i doprinese da ceo region postane sastavni deo EU ”. Kostunica je naveo da je potvrda pozitivne ocene Studije izvodljivosti na sastanku Saveta ministara EU “prvi važan rezultat” na putu zemlje ka EU.

Od te 2005. javnosti u Srbiji su i dostupni izvestaji Evropske komisije o napretku u integracijama. [6]

Nedefinisani odnosi između Srbije i Crne Gore, dugotrajan proces usaglašavanja i usvajanja Ustavne povelje državne zajednice SCG i Akcionog plana o harmonizaciji ekonomskih sistema Srbije i Crne Gore, kao i problem (ne)saradnje sa Tribunalom u Hagu značajno su prolongirali početak pregovora za zaključenje SSP. Odsustvo dogovora između Srbije i Crne Gore, dovelo je do ozbiljnog zastoja u odnosima između EU i SCG i postaje jasno da neće biti uspostavljeno jedinstveno tržište SCG i da zbog toga državna zaednica neće moći da pregovara ekonomski deo SSP kao jedna strana.

Evropska komisija promovisala je novi pristup - dvostrukog ili paralelnog koloseka - koji je Savet ministara EU podržao. Ovaj pristup omogućio je da Srbija i Crna Gora zasebno pregovaraju trgovinski deo SSP, dok će Državna zajednica kao jedinstvena država pregovarati o političkom delu SSP. Kao prva praktična posledica dvostrukog koloseka, u Briselu je marta 2005. potpisan Sporazum o trgovini tekstilnim proizvodima između Srbije i EU.

U oktobru 2005. Savet ministara EU je odobrio početak pregovora sa SCG radi zaključenja SSP. Zvanična ceremonija otvaranja pregovora EU i Srbije i Crne Gore o zaključenju SSP koji predstavlja prvu stepenicu ka integraciji u EU bila je 10. oktobra 2005. a prva zvanična runda pregovora je održana 7. novembra 2005. [7]

Najbitniji politički element SSP jeste što ovim sporazumom Srbija dobija status „države pridružene EU“ i po prvi put, kao nezavisna država, ulazi u jedan sveobuhvatan ugovorni odnos sa Unijom u kome su obaveze dvostrane i jasno definisane. Sve do potpisivanja SSP, odnosi Srbije i EU su bili zasnovani na jednostranim izjavama dve strane.

Nedugo posle početka pregovora o SSP, u maju 2006. sledi njihovo stopranje zbog nedovoljne saradnje sa Hagom, odnosno zato što Srbija nije izručila Ratka Mladića Tribunalu u Hagu. Deset dana kasnije, potpredsednik Vlade Srbije Miroljub Labus je podneo ostavku na tu funkciju. Premijer 17. jula odlazi u Brisel gde predstavlja Akcioni plan za ostvarivanje pune saradnje s Haškim tribunalom. [8] Međutim, taj potez srpke vlade ne daje rezultate. [9]

Nakon sastanka evropske trojke sa premijerom Vojislavom Koštunicom u Luksemburgu, Evropski komesar za proširenje Oli Ren je objasnio da je „razočaran što nema vesti i što pregovori sa Srbijom neće biti nastavljeni, jer je izostao napredak u saradnji s Tribunalom u Hagu“. On je ponovio da to ostaje uslov za nastavak pregovora Srbije sa EU. Ren je konstatovao da Srbija ima ekonomskih i ljudskih potencijala da bude deo evropskih integracija i da je puna saradnja sa Hagom „neće približiti samo nastavku pregovora o stabilizaciji i pridruživanju već i bržem priključenju EU“. Koštunica je izjavio da postoji sigurna politička volja za dostizanje pune saradnje sa sudom i da su određeni rezultati postignuti, iako akcioni plan srpske vlade nije sproveden u potpunosti. „Svi koji su nadležni danonoćno rade na tome. Članstvo u EU i puna saradnja sa Tribunalom, što podrazumeva slučaj Ratka Mladića i drugih optuženih, najviše je u interesu Srbije“, poručio je tada Koštunica.

Glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte je prethodno izjavila da vlasti u Beogradu ništa konkretno ne čine da bi uhapsile Mladića, već da nastoje da se on preda. Ona je nakon razgovora sa ministarskom trojkom EU rekla da je uverena da u Beogradu nema političke volje za hapšenje Mladića. Prema njenim rečima, vlasti u Beogradu samo stvaraju dimnu zavesu. „Kod njih ne postoji politička volja da se uhapsi Mladić. Oni daju politički privid da nešto čine, a u stvari ne rade ništa. To mi liči na ono što su činili 2005, kad su u Hag poslali ne mali broj optuženika, tvrdeći da su se oni predali. A, u stvari, primorali su ih da se predaju. A to ne uspeva kad je u pitanju Mladić“, ocenila je tužiteljka. Konsenzus unutar EU nije postignut o nastavku pregovora.

U maju 2006., Crna Gora je na referendumu glasala za odvajanje od Srbije. Srbija je postala samostalna država. To Koštunica, reklo bi se, shvata kao poraz. Vlada Srbije 15. juna odlučuje da prizna Crnu Goru.

Pred Srbijom je i pokušaj rešavanja još jednog otvorenog problema, a to je pitanje Kosova. Godine 2006. počinju direktni pregovori o konačnom statusu Kosova u Beču uz posredovanje predstavnika UN, bivšeg finskog predsednika Martija Ahtisarija.[10] Pregovori su okončani su takozvanim Ahtisarijevim planom, koji su zapadne sile i predstavnici kosovskih Albanaca prihvatili, a Srbija odbila. Kina i Rusija, kao stalne članice SB UN, takođe nisu prihvatile ovaj predlog.

U decembru predsednik Tadić u Briselu potpisuje ulazak Srbije u „Partnerstvo za mir“. Srbija je korak bliže članstvu u NATO. Koštunica je izjavio da prijem u program Partnerstvo za mir pokazuje da se proces evropskih integracija Srbije nastavlja i da ohrabruje u trenutku kada se Srbija svim pravnim sredstvima bori za očuvanje svog integriteta i suvereniteta. „Kao članovi Partnerstva za mir mnogo smo sigurniji u tome da će celovitost Srbije biti očuvana i da će KiM ostati u Srbiji, sa odgovarajućom visokom, suštinskom autonomijom“, reako je Koštunica.

U oktobru 2006. svi ministri iz G17 Plus podneli su ostavke posle prekida pregovora Srbije i EU što dovodi do novih izbora 21. januara 2007. Rok ovoj vladi već je bio na izmaku jer se radilo na novom Ustavu koji je usvojen na referendumu mesec dana kasnije.

U jeku izborne kampanje zvaničnici u Beogradu sve češće pominju eventualni ponovni produžetak roka za status Kosova, kao i mogućnost obnove direktnih pregovora srpskih vlasti i kosovskih lidera. No, svi zvanični odgovori na te incijative u tom trenutku su bili negativni. Specijalni izaslanik UN za pregovore o budućem statusu Kosova Marti Ahtisari je zbog predizborne kampanje i mogućih negativnih posledica raspleta pregovora o Kosovu na izbore odložio iznošenje predloga statusa za kraj januara ili početak februara. Predsednik Srbije Tadić sa svoje strane je inicirao dodatno odlaganje, pominjući formiranje nove vlade u Beogradu kao novi rok. Iz kancelarije Ahtisarija je taj predlog odmah odbačen, uz komentar da stvaranje vlade Srbije nije argument za novo pomeranje rokova. Nemački zvaničnici, poput šefa bonske diplomatije Franka Valtera Štajnmajera, ističu da će odmah na početku 2007. morati da se posveti pažnja Kosovu, jer je predstojeća odluka o budućem statusu tesno vezana za pitanje stabilnosti u regionu. Kako su britanski mediji izveštavali, Kosovo je prema izjavama nemačkih diplomata, „najhitniji i najteži problem EU u narednih šest meseci“, a za pokrajinu je teško naći rešenje koje bi zadovoljilo obe strane.

Nemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je u intervjuu za nemačku TV stanicu ZDF da buduće rešenje statusa Kosova mora da podmiri zahteve albanske većine u pokrajini za većom autonomijom sa time da demokratija u Srbiji ne bude oslabljena. Ona nije htela da precizira kako vidi budućnost Kosova pri čemu je naglasila da specijalni predstavnik UN Marti Ahtisari još uvek nije objavio svoj predlog o budućem statusu Kosova. „Važno je da, s jedne strane, želje Kosovara za većom nezavisnošću budu zadovoljene, ali ne i po cenu da zbog toga napravimo problematičnu situaciju u Srbiji i oslabimo demokratiju u njoj“, rekla je nemačka kancelarka. Ona je naglasila da će se o svemu odlučivati posle izbora u Srbiji, i nakon što Ahtisari podnese svoje predlog za budući status Kosova.

Posle izbora formira se nova većina koju sada čine DS, DSS, NS i G17 Plus, a premijer je ponovo Koštunica. Ta njegova druga vlada, izabrana pola sata pre isteka zakonskog roka, traje kratko, od maja 2007. do marta 2008. Prvi put od demokratskih promena evropske integracije dobijaju potpredsednika vlade koji se njima bavi. Bio je to Božidar Đelić, kadar DS. Jedan od zadataka u integracijama bio je nastavak pregovora o SSP.

U junu 2007. Nemačka je preuzela predsedavanje EU. Predsednik Srbije odlazi u Berlin na razgovore sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Iznenadno im se prikljuluje i evropski komesar za proširenje Oli Ren. Merkel tada najavljuje da će Berlin i Brisel nastaviti da podržavaju Srbiju na njenom putu u evropskim integracijama, bez obzira na razlike u stavovima o budućem statusu Kosova. Ona je odbacila mogućnost da se Srbiji ponudi ubrzana procedura za ulazak u EU ukoliko bi se Beograd zauzvrat odrekao stava da je neprihvatljiva nezavisnost Kosova. „To nikako ne bi vodilo stabilnosti u regionu ako bi Srbija odjednom na putu u EU pretekla Hrvatsku, niti bi to uticalo da se približe sada različita mišljenja o Kosovu. Naravno da je za Srbiju nužna evropska perspektiva, ali ovakvu trampu smatram neprihvatljivom“, rekla je kancelarka.

Merkel je ocenila da je „zamislivo da pregovori o SSP sa EU budu obnovljeni već tokom juna“. Kancelarka je ocenila da Kosovo ostaje tema koja „nije laka“ i napomenula: „Još jednom sam u ime EU jasno stavila do znanja da mi verujemo da bi Rezolucija na bazi Ahtisarijevog plana trebalo da bude usvojena. Mi ostajemo u intenzivnim razgovorima, i iako tu postoje očigledne razlike u mišljenjima to nas ne sprečava da podržimo put Srbije u pravcu EU.“

Predsednik Tadić je ponovio stav Srbije da je nezavisnost Kosova neprihvatljiva i izrazio uverenje da još „ima prostora da se postigne međusobno prihvatljivo rešenje“. Na pitanje novinara da li to znači ipak prihvatanje Ahtisarijevog plana Tadić je odgovorio da je za Srbiju Ahtisarijev plan potpuno neprihvatljiv jer uspostavlja nezavisnost Kosova. „Nezavisnost nije kompromisno rešenje i svakako nije prihvatljivo za srpsku stranu. Ne može kompromis biti da jedna strana izgubi sve, a druga strana dobije sve“, rekao je Tadić.

Evropski komesar za proširenje Ren je prvi preneo novinarima dobru vest: pregovori Srbije i EU o SSP se nastavljaju već u junu. Na pozitivnu odluku Brisela najviše je uticalo hapšenje Zdravka Tolimira i formiranja Saveta za nacionalnu bezbednost, što je protumačeno kao spremnost Srbije da stvori jasni komandni lanac i osigura efikasnu saradnju sa Haškim tribunalom. Završetak pregovora zavisio je naravno od pune saradnje sa Haškim tribunalom. Međutim, Hjuman rajts voč tog dana ocenjuje da Srbija ne zaslužuje da nastavi pregovore i da Brisel šalje lošu poruku najavom da će pregovori biti obnovljeni. „EU je ugrozila sopstveni uticaj objavljujući obnavljanje pregovora sa Srbijom posle hapšenja osumnjičenog ratnog zločinca“, saopštio je HRV.

Posle objavljivanja ove dobre vesti u Beograd dolazi Karla Del Ponte i nakon višečasovnog uveravanja da Srbija zaista radi na hapšenju Mladića, usledila je najva da Srbija nastavlja pregovore sa EU o SSP 13. juna.[11]

Početkom novembra 2007. parafiran je SSP EU i Srbije. Budući da su SSP sa strane EU potpisale Evropska zajednica i sve države članice, (jer EU do 1. decembra 2009. nije imala status pravnog lica i nije mogla da potpisuje međunarodne sporazum već su to činile evropske zajednice umesto nje), procedura njegovog stupanja na snagu je vrlo komplikovana i dosta dugo traje. Ovo je posledica činjenice da sve potpisnice moraju da ga ratifikuju (Evropska zajednica, Evropska zajednica za atomsku energiju, sve države članice EU i Srbija) što obično traje oko tri godine, a u slučaju Srbije čak 64 meseca od dana potpisivanja. EU je zbog nesaradnje Srbije sa Tribunalom u Hagu počela ratifikaciju SSP sa Srbijom tek juna 2010. SSP je stupio na snagu 1. septembra 2013., nakon što ga je poslednja članica (Litvanija) ratifikovala.

Razumevanju situacije u Srbiji oko važnih pitanja u ovom periodu kao i odnosa na političkoj sceni doprinele su depeše Vikiliksa Džulijana Asanža objavljene 2010. U tim beleškama Tadić i Koštunica su najpre predstavljani kao političari koji imaju istovetan, krut stav prema nezavisnisti Kosova, ali se nadalje ispostavilo da je Tadić u tim svojim stavovima nešto fleksibilniji i popustljiviji, ali i da za svoje ustupke oko tog pitanja traži pomoć za osvajanje i ostanak na vlasti. [12] [13]

Evropska unija je 16. februara 2008. dala zeleno svetlo za slanje svoje misije EULEKS na Kosovo. Unija je odobrila slanje oko 2.000 pripadnika EULEKS-a na Kosovo, koji bi trebalo da zamene dosadasnju misiju Ujedinjenih nacija. Skupština Kosova 17. februara usvaja Deklaraciju o nezavisnosti. U Beogradu 21. februara Vlada organizuje protest pod nazivom Kosovo je Srbija zbog proglašenja nezavisnosti u Prištini. Protest prerasta u nasilje na ulicama, u kojima huligani napadaju ambasade stranih država, ekspozitre stranih banaka, objekte Mekdonaldsa, polomnjeni su izlozi, semafori, žardinjere i opljačkane trgovine. Prema medijskim izveštajima narednog dana, u neredima je jedan mladić poginuo u zgradi ambasade SAD, 200 ljudi je povređeno i jedan češki državljanih teško je povređen. Prema saznanjima medija, skup koji je organizovala Vlada nije bi prijavljen Policijskoj upravi za grad Beograd ili teritorijalno nadležnoj jedinici policijske stanice. Iz organizacije skupa u posledjem trenutku se povukla DS ali je pozvala građane da učestvuju, a predsednik Srbije Tadić, čini se zgodno, nije bio u zemlji već u zvaničnoj posetu Rumuniji. Sa skupa su izosatle LDP i G 17 plus.

Eventualni namerni propusti u reakcijama policije na zaštiti ambasada i onih koji su im to naredili i dalje su predmet istrage. Berlin insistira na pronalaženju krivaca za napad na njegovu ambasadu i to je jedan od uslova koje Beograd mora da ispuni ne bi li napredovao u integracijama. To će javnosti biti poznato nekoliko godina posle ovog događaja. Može se pretpostaviti da je Nemačka taj stav verovatno odmah jasno iznela srpkim političarima, koji to javnosti nisu saopštavali. [14]

Posle devet meseci i 25 dana druga vlada Vojislava Koštunice pada u martu 2008. Premijer je vratio svoj mandat narodu i raspustio Skupštinu rekavši da je to učinio kako se ne bi produžila kriza. U kratkom obrazloženju je navedeno da vlada više nema zajedničku politiku i da ne može da obavlja svoju osnovnu funkciju. Postalo je jasno da DS i DSS, odnosno Tadić i Koštunica imaju sasvim različite stavove oko Kosova i nastavka evropskih integracija. Koštunica je nekoliko dana ranije najvio ovaj svoj potez rekavši da Vlada više nema jedinstvenu politiku oko Kosova, odnosno da u vladini nije postojala jedinstvena volja da se jasno i glasno kaže da Srbija može nastaviti put u EU samo sa Kosovom. Tadić se nije složio sa ovom Koštuničinom ocenom, već je rekao da vlada nema jedinstven stav o evropskoj i ekonomskoj perspektivi Srbije.

Kriza vlade eskalirala je posle preglasavanja premijera od strane ministara DS i G17 Plus, kada je vlada trebalo da Skupštini saopšti mišljenje o Rezoluciji Narodne skupštine Srbije o zaštiti teritorijalnog integriteta Srbije u odnosima sa međunarodnim organizacijama koju je podnela Srpska radikalna stranka. Radikali su predložili da Skupština rezolucijom konstatuje da će Beograd pregovarati o prijemu u članstvo EU samo ukoliko ova jasno i nedvosmisleno potvrdi celovitost državne teritorije Srbije. Narodnjaci (DSS i NS) i SPS su najavili da će za nju glasati, a demokrate, G17 Plus, LDP i manjine su se oštro usprotivili. U skupštinskoj rezoluciji od 26. decembra za koju je DS glasala referentna odredba je glasila: „Narodna skupština nalaže Vladi Srbije da međunarodni sporazumi koje Republika Srbija zaključuje, uključujući i SSP, moraju biti u funkciji očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje.“ U toj situaciji Koštunica se povlači sa mesta premijera. Izbori se održavaju 11. maja a u međuvremenu Srbija pravi krupan korak ka EU potpisivanjem SSP sa EU 29. aprila 2008. Može se spekulisati oko toga da li je ovaj korak Srbija zaista zaslužila ili je EU procenila da bi ovo bio dobar vetar u leđa Borisu Tadiću i njegovoj stranci na predstojećim izborima kao jedinoj dovoljno velikoj stranci koja se zalagala za nastavak integracija nasuprot rastućem nacionalizmu i odustajanju od tog puta. Svoje stavove o potpisivanju tog sporazuma izneo je i Koštunica koji je 1. maja izjavio da je tadašnji ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov bio u pravu kada je rekao da je SSP trebalo da bude ranije potpisan. Međutim, dan kasnije Koštunica je obećao da će poništiti taj sporazum nazvavši ga trikom kao i Solaninim sporazumom.

Vlada Mirka Cvetkovića 2008-2012

Najvažniji događaji u tom periodu:

1. januar 2009: Posle odluke da jednostrano počne da primenjuje PTS Srbija počela sa njegovom primenom

30. novembar 2009: Savet EU je objavio dokument o viznoj liberalizaciji za zemlje Zapadnog Balkana, na osnovu kojeg je 19. decembra 2009. stupio na snagu bezvizni režim sa EU

7. decembar 2009: EU je, na zasedanju u Briselu, donela odluku o početku primene Prelaznog trgovinskog sporazuma između Evropske unije i Srbije;

22. decembar 2009: Srbija podnela zahtev za prijem u članstvo EU.

1. februar 2010: Stupio je na snagu Prelazni trgovinski sporazum između EU i Srbije;

14. jun 2010: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU doneo je odluku o početku ratifikacije SSP.

25. oktobar 2010: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU doneo odluku da kandidaturu Srbije za članstvo u Uniji prosledi Evropskoj komisiji na razmatranje.

24. novembar 2010: Evropski komesar za proširenje, Štefan File, uručio je predsedniku Vlade Srbije, Mirku Cvetkoviću Upitnik Evropske komisije radi pripreme mišljenja o zahtevu Srbije za članstvo u EU,čije je popunjavanje jedan od uslova za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU.

31. januar 2011: Predsednik Vlade Srbije, Mirko Cvetković, predao Odgovore na Upitnik EK evropskom komesaru za proširenje, Štefanu Fileu.

1. mart 2012: Evropski savet doneo je odluku da Srbiji dodeli status kandidata za članstvo u EU.

U izbornoj kampanji 2008. glavne teme bile su Kosovo i evropske integracije. Koalicija oko DS, pod nazivom Za evropsku Srbiju, je insistirala na nastavku integracija kao jedinom načinu za napredak zemlje, ali i na očuvanju Kosova. Dakle i Evropa i Kosovo su bile glavne krilatice DS u kampanji ali i u politici koju će kasnije voditi. Isticano je da napredak u integracijama ne isključuje i borbu za očuvanje Kosova u sastavu Srbije. Za razliku od DS, DSS i SRS su se isključivo bazirali na priči o Kosovu kao delu Srbije od kojeg ni po koju cenu ne treba odustati.

Posle izbora 11. maja formirana je nova parlamentarna većina i vlada, a opozicija, koju su predvodili SRS i DSS, je ostala ostala bez političke moći. Vladu su činile DS, koalicija SPS-PUPS-JS i G17 Plus. Ovo je bila prva vlada posle 5. oktobra 2000. u kojoj DSS nije učestvovao ali se umesto te stranke u vlast vratila stranka Slobodana Miloševića SPS. Novi premijer je Mirko Cvetković kojeg je predložila DS i on, u suštini, tu funkciju obavljao samo formalno. Svim potezima koji su povlačeni upravljao je u stvari Boris Tadić, predsednik Srbije i DS.

Ubrzo nakon formiranja vlade DS i SPS su potpisale Deklaraciju o političkom pomirenju u kojoj su izraženi zajednički ciljevi ovih stranaka na kojima će raditi, čime je SPS dočekao punu rehabilitaciju. U ovom dokumentu je navedeno da će se ove stranke zalagati za očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije, da će podržavati Ustav, a posebno je istaknuto to da je Kosovo deo Srbije i da njegovo otuđenje nikada neće prihvatiti. Osim toga, istaknuto je članstvo u EU kao „strateško opredeljenje Srbije”. Ovi dvostruki ciljevi ostaće karakteristike srpske politike i njenih stranaka sve do potpisivanja Briselskog sporazuma u aprilu 2013. Nova Vlada počela je svoj mandat veoma ambicioznim obećanjima te je potpredsednik vlade zadužen za evropske integracije Božidar Đelić 2008. govorio da smatra da Srbija mora biti u potpunosti spremna za ulazak u EU do kraja 2012. kako bi postala njena članica 2014. On je ponovio da su evropske integracije i rešenje pitanja Kosova dva odvojena procesa i dodao da je međunarodno pravo jedinstveno, i „kao što se s pravom traži od Srbije da ga poštuje u slučaju Haga, Srbija s pravom traži da ga međunarodna zajednica poštuje i u slučaju Kosova“. Najbitniji politički uslov za evropske integracije, saradnja sa Haškim tribunalom, uspešno je okončana za vreme mandata ove vlade. Ključni osumnjičeni isporučeni su Tribunalu, Radovan Karadžić 2008., a Ratko Mladić 2012.

DS je u toj vladi preuzela suštinsku odgovornost za vođenje spoljne politike pošto su iz njenih redova bili i predsednik države i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je uživao svu žaštitu Predsednika. Niko u tom periodu nije sumnjao u to da su sve odluke u vezi spoljne politike bile donošene u kabinetu Predsednika. Na osnivu medijskih nastupa Tadića i Jeremića može se zaključiti da je za Tadića EU bila nepromenljiv cilj, a spoljna politika se zasnivala na četiri stuba - EU, SAD, Kina i Rusija. Jeremić je ciljeve postavio drugačije. Za njega je, čini se, aprolutni prioritet bila odbrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, pa evropske integracije i na kraju saradnja sa susedima i regionom.

Radi lakše pripreme države, a naročito administracije za nove izazove i obaveze koje će proisteći u procesu pristupanja Uniji, Vlada je 9. oktobra 2008. usvojila Nacionalni program za integraciju (NPI) Srbije u EU i uspostavila prvi koordinacioni mehanizam za praćenje njegovog sprovođenja. Nacionalni program za integraciju je sveobuhvatan dokument na osnovu koga su se u periodu od 2008. do 2012. planirale sve vladine aktivnosti u procesu evropskih integracija. Izrađen je tako da povezuje evropsko zakonodavstvo i domaći pravni poredak kako bi se u svakom trenutku bio praćen tempo, obim i kvalitet tog usklađivanja. U celini posmatrajući propise koji su planirani za usvajanje u periodu od jula 2008. do 31. decembra 2012. NPI bio ispunjen 88 odsto, odnosno od 1172 planirana zakona i podzakonskih akata usvojeno je 1030. Po dobijanju statusa kandidata NPI će prerasti u Nacionalni program za usvajanje pravnih tekovina EU (NPAA) kojim države kandidati pokazuju na koji način planiraju da ispune obeveze koje su preuzele tokom pristupnih pregovora.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Srbija je ratifikovala 9. septembra 2008, a Prelazni trgovinski sporazum, kao njegov sastavni deo, stupio je na snagu 1. februara 2010. Srbija se po pitanju primene PTS od 1. jula 2008. godine pa do 8. decembra 2009. našla u jedinstvenoj situaciji, nezabeleženoj u procesu proširenja. Iako su 29. aprila 2008. potpisani SSP i PTS, koji je trebalo da se primenjuje od 1. jula 2008., EU je zaključkom Saveta ministara, a na insistiranje Holandije, odlučila da ne počne da primenjuje PTS, dok Srbija „ne dostigne punu saradnju sa Haškim tribunalom. Srbija je time došla u vanpravnu situaciju da postoji ugovor koji nije suspendovan, što jeste pravna mogućnost po tekstu samog sporazuma, ali koji se ne primenjuje usled jednostrane odluke EU. Usled odluke o neprimenjivanju PTS, proces liberalizacije trgovine nije otpočeo 1. jula 2008. Uprkos tome Vlada Srbije je da bi uštedela vreme, i da godinu i po dana od trenutka zamrzavanja i neprimenjivanja PTS od strane EU, ne bi bilo potpuno izgubljen za proces evropske integracije, donela odluku o početku primene PTS od 1. januara 2009. prema dinamici predviđenoj u PTS. Cilj je bio da se izvrši politički pritisak na EU da počne sa primenom Sporazuma, kao i da se obezbedi dovoljno vremena da Srbija pokaže sposobnost da primenjuje preuzete obaveze, što je uslov za dobijanje statusa kandidata.

Kako Holandija, kao država-članica, uslovljava deblokadu PTS i SSP hapšenjem haškog optuženika Ratka Mladića, stavovi i glasanje njenih predstavnika na zasedanjima svih tela u Uniji zavisili su od izveštaja glavnih haških tužioca o saradnji Srbije. Unija je odblokirala PTS sa Srbijom u decembru 2009. posle pozitivnog Bramercovog izveštaja u kojem je navedeno da je Haški tribunal zadovoljan trenutnim nivoom napora koje preduzima vlast u Srbiji u njenoj saradnji i insistira na tome da Srbija održi ove napore u cilju ostvarivanja dodatnih pozitivnih rezultata. I Holandija je pristala na to pod uslovom da ratifikacija SSP u parlamentima država članica počne tek za šest meseci i to pod uslovom da se nastavi pozitivan trend saradnje sa Hagom. U zaključcima Saveta ministara se priznaje takozvani trak rekord jednostrane primene Prelaznog sporazuma što otvara put za naredni korak.

Posle ove odluke naredni korak bio je podnošenje kandidature za članstvo u Uniju i to se smatra samovoljnom odlukom zemlje da želi da postane član EU. Ovaj zahtev se podnosi Savetu

EU, tačnije predsedavajućem Saveta. Trenutak podnošenja kandidature jeste stvar političke procene najboljeg momenta za taj potez. Za državu, poput Srbije, koja je među poslednjima potpisala SSP u regionu i koja je želela da ubrza proces pristupanja EU, najbolji trenutak je bio moment potpisivanja SSP, 29. aprila 2008. Ipak, usled nedostatka političkog konsenzusa kako u EU, a tako i u Srbiji čak i po pitanju potpisivanja samog SSP, takav scenario je bio potpuno isključen. Drugi korak je formalna odluka EU da toj zemlji dodeli status kandidata u trenutku kada proceni da je zemlja spremna, odnosno da ispunjava uslove za to. Treći korak je odluka EU o otvaranju pregovora. Vremenski tremini između tih koraka su za svaku zemlju različiti, a EU nema obavezu da bil koji od tih koraka završi u određenom vremenu.

Državni vrh je vagao kada je pravi trenutak za podnošenje kandidature, jer se nije smelo ići prebrzo da se ne bi iziritirala Holandija. Stavovi su bili podeljeni oko toga da li kandidaturu predavati do karja godine, kako je najavljivano, ili sačekati da se unutar EU postigne konsenzus, kako bi kandidatura bila uspešna. Jedan od ciljeva Srbije bio je da zajedno sa Crnom Gorom do karaja 2010. dobije status kandidata. Stav Holandije je bio da sa kandidaturom treba da sačeka do početka ratifikacije SSP, što je prema optimističnom scenariju trebalo da se dogodi u junu 2010. ili ranije ukoliko vlasti u Srbiji uhapse haškog optuženika Ratka Mladića. Jasno je bilo da osim simboličnog, potez kandidovanja do kraja 2009. ne bi imao veći efekat. Oni koji su podržavali stav da Srbija treba da podnese kandidaturu do kraja godine, branili su ga činjenicom da Beograd neće ništa izgubiti tim potezom. Računalo se na nastavak pozitivnog talasa odluka Brisela prema Srbiji, kao što je ukidanje viza i deblokada Prelaznog trgovinskog sporazuma. S druge strane, negativni efekti podnošenja kandidature su malo duže stajanje srpske kandidature u fioci Evropske komisije, jer se s takvim korakom nisu slagale Holandija, Nemačka i Velika Britanija. Ove zemlje insistiraju na tome da do podnošenja kandidature Srbije, treba da prođe određeno vreme, odnosno da se primenjuje Prlazni trgovinski sporazum.

Tadašnji ambasador Velike Britanije u Beogradu Stiven Vordsvort rekao je da, uprkos svim pozitivnim odlukama Brisela, treba pažljivo razmotriti vreme za podnošenje kandidature. „Naravno da je na srpskoj vladi da tu odluku donese, ali naše mišljenje je da bi bilo najbolje da Srbija podnese kandidaturu nakon što svih 27 država članica budu spremne da je u tome podrže. To u ovom trenutku nije slučaj i zbog toga mi savetujemo obazrivost i pristup korak po korak. U suprotnom će aplikacija Srbije završiti u nekoj fioci, i to može potrajati mesecima“, naveo je Vordsvort.

Na posletku, Srbija ipak, 22. decembra 2009., tokom Švedskog predsedavanja, premijeru države predsedavajuće EU, to jest premijeru Kraljevine Švedske, podnosi zahtev za prijem u članstvo EU. Budući da u tom trenutku EU nije donela odluku o početku ratifikacije SSP sa Srbijom, zahtev Srbije nije bio uzet u razmatranje. Tek 25. oktobar 2010. Savet ministara spoljnih poslova EU donosi odluku da kandidaturu prosledi Evropskoj komisiji na razmatranje, a u novembru Evropski komesar za proširenje, Štefan File, uručuje premijeru Mirku Cvetkoviću, Upitnik Evropske komisije čije je popunjavanje jedan od uslova za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU. Srbija je u rekordnom roku od 45 dana odgovorila 2.483 pitanja, te je premijer Cvetković 31. januara Fileu uručio odgovore. Ovo je bilo moguće usled priprema srpske administracije koja je još 2008. formirala neophodne strukture za ovaj posao, a početkom 2010. pripremila odgovore na pitanja koje je EK dostavila Crnoj Gori i Albaniji. Nakon dostavljanja odgovora i njihove analize, EK prema proceduri izdaje Mišljenje takozvani „avi“ o spremnosti da se državi koja se prijavljuje za članstvo odobri status države kandidata i upućuje odgovarajuću preporuku. Preporuku prvo razmatra Savet i prosleđuje sa svojim stavom Evropskom savetu na konačnu odluku. Komisija istovremeno može, ali i ne mora, predložiti i datum zakazivanja početka pregovora o članstvu sa tom državom.

U Mišljenju o zahtevu Srbije za prijem u EU, Evropska komisija je vrlo pozitivno ocenila napredak Srbije u usklađivanju sa pravnima tekovinama EU. Na osnovu preporuke i mišljenja Evropske komisije od 12. oktobra 2011. u kome je ocenjeno da Srbija ispunjava propisane kriterijume za punopravno članstvo u EU, odnosno da prihvata njene osnovne ciljeve. Evropski savet doneo je 1. marta 2012. odluku o odobravanju statusa kandidata.

Dakle, gotovo godinu dana je moralo da prođe da bi EK razmatrala srpsku kandidaturu. Holandija je opravdano insistirala na hapšenjima preostalih haških optuženika pogotovo Ratka Mladića. S obzirom na to da je zbog nesaradnje s Hagom Srbija bila ograničena na putu evropskih integracija, čini se da se rukovodstvo Srbije opredelilo da se prema procesu pridruživanja EU odnosi kao prema tehničkom pitanju. Insistiralo se na radu i ispunjavanju formalnih uslova, dok je vrednosna komponenta procesa zanemarivana. Vlada je na osnovu svoje krilatice u javnosti nazvane „i Kosovo i EU“, podelila obaveze, te je za tehnički proces evropskih integracija bio zadužen potpredsednik Vlade za evropske integracije, Božidar Đelić. Taj tehnički deo procesa koji je podrazumevao usvajanje neophodnog zakonodavnog okvira za pridruživanje EU je dobro tekao, a koordinirali su ga Đelić i direktorka vladine Kancelarije za evropske integracije Milica Delević. Evropska komisija je u svojim godišnjim izveštajima ali i u nastupima svojih zavničnika stalno hvalila administrativne i tehničke mogućnosti Srbije u ispunjavanju svojih obaveza na putu ka EU.

Očuvanjem Kosova u okvirima Srbije bavio se ministar spoljnih poslova, zbog kojeg je srpka diplomatija u tom periodu nazivana, diplomatija na steroidima. Jeremić se nije libio da potuno zaoštri svoje, a samim tim i odnose države sa EU i time ugrozi procese integracija ukoliko se pitanje Kosova ne vrati za pregovarački sto.

Srbija je vodila i bitku pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), koju su mnogi ocenili unapred izgubljenom, o tome da li je jednostrano proglašena nezavisnost Kosova u skladu sa međunarodnim pravom. Naime, u oktobru 2008. Generalna skupština UN usvojila je Rezoluciju po kojoj bi MSP trebalo da se izjasni o ovom pitanju, odnosno da da savetodavno mišljenej o tome. Za Rezoluciju je glasalo 77, protiv - šest, a uzdržano je bilo 74 članica UN.

Srpski ministar spoljnih poslova, je posle glasanja u GS UN izjavio da je to velika pobeda Srbije ali i međunarodnog prava i napomenuo da su državni organi Srbije na čelu sa predsednikom Borisom Tadićem, naporno radili na ovoj inicijativi prethodnih meseci. Prema njegovoj oceni, ova odluka će doprineti smirivanju napetosti na Balkanu, a kompromis o budućnosti Kosova nije nemoguće naći, i nije isključeno da njegovo donošenje pokrene postupak pred MSP. „Imamo jak slučaj, prekršeno je međunarodno pravo prilikom proglašenja nezavisnosti“ Kosova, rekao je Jeremić. On je istakao da se Srbija „oštro suprotstavila“ predlogu Velike Britanije da i Kosovo ima svoj glas u postupku pred MSP. „Kosovo ne može biti na istom nivou sa Srbijom pred MSP. MSP je organ UN, pred organom UN samo članovi UN imaju pravo da izražavaju svoje mišljenje. Srbija je član UN, ona će istupiti pred MSP sa svojom pravnom analizom. Kosovo to ne može učiniti jer ono nije član UN i ono nikada neće biti član UN“, rekao je Jeremić. Za njega je to bio proces veka jer se određuje i meri pravo na samoopredeljenje protiv prava na održanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država.[15]

Kako su pisali mediji, uoči saopštavanja savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova, srpski mediji spekulisali su o mogućim planovima Srbije koje bi ona iznela u pregovorima sa albanskom stranom. Govorilo se o tri plana, jedan visoka autonomija za sever Kosova, zatim podela i na kraju razmena teritorija. Amerika je očekivale da će Srbija, ma kakva bila ta ocena, nastaviti da se suprotstavlja nezavisnosti Kosova zbog čega su se zalagale za koordiniranu akciju sa EU kako bi se mudrim korišćenjem „štapa i šargarepe” Beograd privoleo na kooperativnost, objavio je Vikiliks. [16]

Jak srpski slučaj pred MSP, kako ga je okarakterisao Jeremić, završen je mišljenjem suda koje je dato krajem jula 2010. u kome je zaključeno da sadržina Deklaracije o nezavisnosti nije bila u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Odmah po dobijanju ovog mišljenja, predstavnici EU su počeli razgovore sa srpskim vlastima o sastavljanju zajedničke rezolucije koju bi poslali u GS UN, što je bilo jedino razumno rešenje u ovakvom slučaju, pogotovo ako se uzmu u obzir aspiracije Srbije ka članstvu u Uniji. Međutim, nedugo potom, vladajuća većina je izglasala svoj predlog nove rezolucije u Narodnoj skupštini bez dogovora sa EU i uputila ga u GS UN, uprkos pokušaju diplomata iz Velike Britanije da to zaustave. Srbija je rezolucijom poručila da jednostrana secesija nije prihvatljiv način za rešavanje teritorijalnih pitanja i poziva da se dijalogom dođe do uzajamno prihvatljivog rešenja za sva otvorena pitanja.

Srbija je predlog rezolucije podnela rano ujutru po njujorškom vremenu, odmah po otvaranju pisarnice u sedištu UN. A razlog za žurbu, prema pisanju medija, bila je najava iz Prištine i Vašingtona da će GS UN biti dostavljena druga rezolucija, koju bi sponzorisala Amerika i kojom bi se, uz pozivanje na savetodavno mišljenje MSP, nezavisnost Kosova proglasila završenom pričom.

Velika Britanija je, prema saznanjima medija, bila veoma iznenađena "žurbom" Srbije, pogotovo posle obraćanja predsednika Borisa Tadića srpskom parlamentu, u kojem se on založio za inicijativu u GS UN bez ulaženja u "konfrontaciju" sa najvećim svetskim silama. Odluka da se ide pred UN bez dogovora sa ključnim članicama EU, poput Britanije, Nemačke i Francuske, može da se tumači upravo kao "konfrontiranje" Srbije sa Zapadom. Srbiju je zatim posetilo više zvaničnika EU i država članica Unije, kao i SAD, koji su apelovali da se ceo proces daljih pregovora Beograda i Prištine prebaci na nivo Brisela i da se rezolucija usaglasi sa EU. Suštinu svih tih razgovora izneo je britanski ambasador Stiven Vordsvort rekavši: „ Ne čini nam se smisleno da se Srbija i EU konfrotiraju u Njujorku, dok istovremeno Srbija tvrdi da želi da postane članica EU“.

Opravdanje za svoj potez Srbija je nalazila u tome što se pre ovog nepromišljenog čina konsultovala sa EU, Rusijom, Kinom i SAD, tražeći rešenje za tekst predloga rezolucije kojim bi se odbranili ključni nacionalni interesi Srbije. S obzirom na to da sa EU nije postignut jedinstven stav, a da su se SAD očekivano protivile, a Kina i Rusija podržale takav akt, Beogradu, prema stavovima koje su nezvanično iznosili srpski zvaničnici, nije ništa drugo preostalo. Sve se završilo dolaskom u Beograd Ketrin Ešton, visoke predstavnice EU za spoljnu i bezbednosnu politiku, 7. septembra 2010. koja je razgovarala sa predsednikom Tadićem. Dogovoreno je da se konsultacije nastave i da Srbija i EU podnesu zajedničku rezoluciju, što se i desilo dva dana kasnije. Podneta rezolucija je bila suštinski drugačija od prve, usvojila ju je Narodna skupština, i njome je uspostavljen dijalog između dve strane.

Srpski ministar spoljnih poslova izazvao je još jedan diplomatski skandal koji je bio u suprotnosti sa interesima Srbije u kontekstu približavanju EU. Naime, Kina je 2010. bila nezadovoljna zbog toga što je Nobelov komitet najavio da će Nobelovu nagradu za mir dodeliti Li Sijaobo, kineskom disidentu, pa je pozvala na bojkot ceremonije dodele nagrade. Jeremić je odlučio da se Srbija neće pojaviti na ceremoniji zbog velikog značaja odnosa sa Kinom iako posvećuje izuzetnu pažnju zaštiti ljudskih prava i sloboda. Reakcija EU na ovu odluku je bila negativna. Osim EU i u Srbiji je javnost bila protiv ovog poteza. Tadić je izjavio da je odluka u skladu sa ovlaštenjima ministarstva, ali da Vlada nije raspravljala o njoj, dok je premijer naveo da je to taktički potez. Srbiju je na ceremoniji predstavljao ombudsman Saša Janković.

Vrhunac konfrontacije sa EU desio se kada je Srbija istakla kandidaturu svog kandidata, ministra Jeremića, za mesto predsedavajućeg Generalne Skupštine UN. Pošto za to nije postojao utemeljen i konkretan državni interes baziran na strateškim prioritetima potpuno je nerazumljiva ovakva odluka državnog vrha, pogotovo ako se ima u vidu da je Srbija već podržala litvanskog kandidata čija je kandidatura istaknuta još 2004. Bio je to prst u oko jednoj od članica EU, Litvaniji, koja, može se pretpostaviti, zbog toga čak do decembra 2012. nije ratifikovala SSP.

U martu 2011. počinju razgovori u Briselu delegacija Beograda i Prištine uz posredovanje EU. [17]

Šef beogradskog pregovaračkog tima je Borislav Stefanović a kosovskog Edita Tahiri. Prva otvorena pitanju su bila katastar i matične knjige. [18]

Nedugo po očetku ovih razgovora u Briselu predstavnici Beograda i Prištine smatrali su da je došlo vreme da se sretnu na domaćem terenu, a ne samo u Briselu, pa je šef beogradskog tima za razgovore sa Prištinom Borislav Stefanović polovinom maja došao u Prištinu. Tom prilikom došlo je do incidenta koji su izazvale pristalice opozicionog Pokreta Samoopredeljenje, jer ovu posetu doživljavaju kao provokaciju.

Do prvog dogovora Beograda i Prištine došlo je početkom jula posle pete runde, a dogovor je postignut oko slobode kretanja i matičnih knjiga. U šestoj rundi razgovora trebalo je da se razgovara o električnoj energiji, telekomu, katastru, kao i o carinskim pečatima. Međutim, to je iznenada odloženo jer je procenjeno da ne može biti postignut nikakav dogovor oko tih tema. Kako je preneo Glas Amerike, dva dana nakon toga Vlada Kosova je odlučila da na osnovu reciprociteta uspostavi embargo na uvoz robe iz Srbije. Zbog, kako je navedeno nepoštovanja ove odluke na prelazima Jarinje i Brnjak na severu Kosova, Vlada je 25. jula na ove prelaze poslala specijalnu jedinicu policije Rosu u nastojanju da preuzmu kontrolu nad dva, kako je rečeno sporna prelaza sa Srbijom, kako bi se sprovela zabrana ulaska robe iz Srbije, ali su ih Srbi u tome sprečili blokirajući prilaze tim punktovima. Tokom ove akcije ubijen je kosovski policajac Enver Zumberi.

Kao odgovor na ovu akciju Srbi su postavili barikade na 19 lokacija na severu Kosova uključujući i prelaze Jarinje i Brnjak. Srbi nisu dozvoljavali prolaz KFOR-u niti EULEKS-u, jer su sumnjali da će prevoziti carinike na prelaze, piše Glas Amerike. U pregovore sa KFOR-om oko ovog problema uključuju i predstavnici Vlade Srbije Borko Stefanović i ministar za KiM Goran Bogdanović koji su građanima poručili da ostanu mirni.

Skupština Srbije usvaja Deklaraciju o aktuelnom stanju na KiM nakon jednostranih i nasilnih akata privremenih institucija samouprave u Prištini. [19]

Polse sporazuma KFOR-a i Beograda na kratko je obezbeđen mir u ovom delu Kosova. Nakon 15. septembra došlo je do nekoliko ozbiljnih incidenata izmedju Srba i KFOR-a. U skukobima kod prelaza Jarinje 27. septembra povredjeno je šestoro Srba od kako je navedeno bojeve municije i četiri pripadnika KFOR-a. Krvavi okršaj Srba i KFOR-a dogodio se i 28. novembra u selu Jagnjenica kod Zubinog potoka kada su vojnici KFOR-a uklonili barikadu na putu Kosovska Mitrovca–Zubin Potok u ovom mestu. Tom prilikom povredjeno je oko 20 pripadnika KFOR-a i oko 50 Srba.

Kraj 2011, prema Glasu Amerike obeležio je početak sprovodjenja dogovora Beograda i Prištine o slobodi kretanja što je izazvalo revolt i kod Srba i kod Albanaca jer za putovanje na Kosovo iz Srbije i obrnuto treba izdvojiti od 100 do 120 evra mesečno za putnički automobil.

Odgovornost zvaničnog Beograda za postavljanje i održavanje barikada, čini neupitnom. Pogotovo ako se uzme u obzir da je predsednik Tadić tek krajem novembra pozvao Srbe da se povuku sa barikada i to verovatno kada je postalo jasno da Srbija teško da će dobiti status kandidata u decembru te godine. [20]

Nemačka je kao najmoćnija zemlja EU svakako diktirala tempo srpskog napretka na Uniji. Zato je odnos srpkih zvaničnika prema nemačkoj kancelariki veoma važan. U sred situacije sa barikadama i incidentima na prelazima, kancelarka Angela Merkel došla je u Beograd u avgustu 2011. i ostavila, čini se, potpuno zbunjenog predsednika Tadića, jer je jasno rekla šta Nemačka od Srbije očekuje ukoliko želi da dobije status kandidata. Srbija je u cilju dobijanja tog statusa uhapsila haškog begunca Ratka Mladića, usvojila niz zakona usklađenih sa evropskim i počela dijalog sa vlastima u Prištini, ali to nije bilo dovoljno.

Merkel je zahtevala je ispunjavanje četiri glavna uslova za Srbiju – obnavljanje pregovora i ostvarivanje rezultata, da se Euleksu omogući radi na celoj teritoriji Kosova, ukidanje paralelnih struktura i nestvaranje novih, kao i napuštanje administrativnih struktura koje i dalje operišu na severu Kosova, kao što su pošte, škole i opštinske administracije. Kako se posle njenog odlaska moglo čitati u medijima, predsednik Tadić je posle razgovora s Merkel u Palati „Srbija“ izgledao kao da će se srušiti, pa su njegovi najbliži saradnici bili ozbiljno zabrinuti za njega. Poruke koje je čuo nije očekivao. AFP je preneo da su uslovi koje je postavila nemačka kancelarka gorka pilula za Srbiju, koja se nadala da će ovogodišnjim izručenjima osumnjičenih za ratne zločine Haškom tribunalu dobiti, uz političke reforme, biti dovoljna da Beograd u najgorem slučaju bude prihvaćen kao kandidat za EU. Kako se pisalo, „nije pomoglo ni Tadićevo kukanje kako će, ako se bude ponašao racionalno, odnosno ako se sa kosovskim zvaničnicima bude razgovaralo i ako se raspuste paralelne institucije na severu Kosova sigurno izgubiti naredne izbore. Kako su tada preneli nemački novinari, Merkel je na to ljutito odvratila rekavši Vi uvek imate nekakve izbore. Napetost i nerazumevanje su se mogli videti na konferenciji za novinare jer je Merkelova na kraju pogledala na sat, rekla da nema više vremena i prekinula neprijatnu situaciju.

Nakon njene posete malo ko je ozbiljno shvatio njene reči. I državnici i mediji podgrevali su optimizam da će ishod svega ipak biti pozitivan po Srbiju i da će nemačka kancelarka popustiti. Iznenađenje u Beogradu je bilo potpuno neshavtaljivo jer se ispostavilo, prema pisanju medija, da su slične poruke na nižem nivou prenošene više od pola godine unazad, a da ih zvaničnici Srbije ili nisu razumeli ili nisu hteli da ih razumeju.

Merkel je, očekivano, u decembru na samitu EU sve izrečeno u Beogradu ponovila, a 19. decembra u Prištini još jednom istakla. Politika Srbije i Kosovo i Evropa je propala. Upućenoj javosti je postalo jasno, posle ovakvog nastupa Merkelove da od zahteva koji su saopšteni javno neće odustati. Iako nije tražila formalno priznanje Kosova, nemački zahtevi su išli ka suštinskom prizvanjanju nezavisnosti Kosova u vidu niza pojedinačnih ustupaka – ukidanje paralelnih institucija na severu, pre svega pravosuđa, ukidanje lokalnih samouprava koje finansira Beograd, implementaciju postignutih dogovora između Beograda i Prištine, defakto priznavanje državnih granica Kosova, makar se to na Jarinju i Brnjaku zvalo "integrisano upravljanje", regionalno predstavljanje Kosova bez oznake da se radi o protektoratu Ujedinjenih nacija – ili da zamrzne proces evropskih integracija. Berlin razume se nije hteo da razume i poklekne pred „kukanjem“ srpske vlasti da bi preveliki ustupci oko Kosova mogli da izazovu pad sa vlasti proevropskih snaga.

Zanimljivo je navesti da se iz depeša Vikiliksa vidi i da je nemačka kancelarka Tadiću još 2009. rekla da prijem Srbije u EU nije moguć do 2019. Naime, zvaničnik nemačkog Ministarstva inostranih poslova Mihael Fluger rekao je kolegama u američkoj Ambasadi u Berlinu da srpski zvaničnici šire utisak da je prijem Srbije u EU moguć već za tri-četiri godine. U stvari, kako je rekao, za to je potrebno najmanje deset godina, što znači da Srbija ne treba da se nada ničemu pre 2019. Fluger je dodao i da je Merkelova to objasnila Tadiću tokom njegove posete Berlinu 15. novembra 2009.

Srbija u decembru na sastanku Evropskog saveta, odnosno šefova država i vlada zemalja članica EU, nije dobila status kandidata kako se nadala. Odluka je odložena za naredno zasedanje, jer su se kako je rekao potpredsednik vlade zadužen za evropske integracije tri zemlje čiji su vojnici ranjeni u sukobima na severu kosova usprotivile. Srbija status kandidata dobija u martu 2012. [21]

Kako su mediji pisali Nemačka je za početak pregovora imala svoje uslove koji će se i kasnije ponavljati, jer Srbija nije dovoljno uradila da ih ispuni. [22]

Vlade Ivice Dačića i Aleksandra Vučića

Najvažniji događaji u ovom periodu:

19. aprila 2013: u Briselu, predsednik Vlade Srbije, Ivica Dačić, i predstavnik Prištine, Hašim Tači, potpisali su „Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa“, nakon čega su 22. maja 2013. dogovorili Plan implementacije sporazuma.

22. april 2013: Evropska komisija preporučila je Savetu otvaranje pregovora sa Srbijom.

25. jun 2013: Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU jednoglasno je preporučio Evropskom savetu da pregovori sa Srbijom otpočnu najkasnije do januara 2014.

28. jun 2013: Evropski lideri na sastanku u Briselu odlučili da otvore pristupne pregovore sa Srbijom, a da prva Međuvladina konferencija bude održana najkasnije u januaru 2014.

1. septembar 2013: EU završava proces ratifikacije SSP. On tada stupa na snagu.

21. januar 2014: U Briselu održana prva međuvladina konferencija između Srbije i EU, čime je označen početak pristupnih pregovora na političkom nivou

24. mart 2015: Završen proces skrininga

Na opštim izborima u maju Demokratska stranka gubi svoju dotadašnju ogromnu političku moć. Tadić osataje bez funkcije predsednika Srbija, a na njegovo mesto dolazi Tomoslav Nikolić, predsednik Srpske napredne stranke, koja je u tajnosti stvorena u kabinetu bivšeg predsednika. [23] Vladu formiraju SNS i, iz koalicije sa DS odbegli SPS, kao i URS, nastao iz G17 PLUS. SNS je razočaranim biračima, za razliku od ranije nacionalističke i izolacione politike, ponudio Evropu čineći poslednji argument DS protiv nekadašnjih radikala besmislenim. Ni Evropa nema ništa protiv pada sa vlasti Tadića i njegove stranke, zbog toga što ju je više puta i na više načina prevario, odnosno jedno radio, a drugo obećavao i dogovarao sa evropskim zvaničnicima. Evropa i Nemačka su sebi našle novog partnera, a to je bio Aleksandar Vučić, prvi potpredsednik vlade u kojoj je Ivica Dačić premijer. S obzirom na to da je njegova stranka imala znatvo veći uticaj u biračkom telu iako je premijersko mesto prepustio Dačiću, Vučić ima najveći uticaj u radu i odlukama vlade.

Uz podršku velikog dela građana SNS i SPS, nastojeći da dobiju datum za početak pregovora, ulaze u dijalog sa Prištinom uz posredovanje Ketrin Ešton, visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbednost. Razgovori nisu išli glatko, ali premijeri iz Beograda i Prištine Ivica Dačić i Hašim Tači, posle nekoliko meseci razgovora, 19. aprila 2013. postižu Briselski sporazum odnosno Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. [24] Sporazumom se predviđa osnivanje Zajednice srpskih opštinana severu KiM, koja bi bila ormirana posle lokalnih izbora po kosovskim zakonima, ukidanje bezbednosnih struktura i pravosudnih institucija Srbije na KiM, regionalnog komendanta policije za četiri opštine na severu Kosova bi trebalo da imenuju načelnici tih opština, Apelacioni sud u Prištini bi trebao da uspostavi komisiju u kojoj bi većinu činile srpske sudije i koja bi bil anadležna za većinski srpske opštine. Usvaja se i plan za njegovo sprovođenje koji je dogovoren maja 2013. [25]

Veliki proboj u dijalogu dve strane i spremnost Srbije da uprkos opstrukcijama razgovara sa Prištinom omogućili su Srbiji početak pregovora. Savet ministara EU je odmah na sastanku 25. juna preporučio, a Evropski savet 28. juna prihvatio preporuku i doneo odluku o početku pristupnih pregovora sa Srbijom. Tada je naloženo Evropskoj komisiji da prema proceduri uradi Pregovaračkog okvira za pregovore sa Srbijom kao i započne skrining odnosno analitički pregleda usklađenosti srpskog zakonodavstva sa evropskim. Ipak, tačan datum prve Međuvladine konferencije, koja praktično označava početak pregovora Srbiej i EU, nije određen, već je rečeno da će se to dogoditi najkasnije u januaru 2014. Srbija je morala da pokaže da se drži Briselskog sporazuma. [26]

Nemački Bundestag je usvojio Deklaraciju o Srbiji u kojoj se navodi da pregovori mogu da počnu najranije u januaru pošto se potvrdi sprovođenje sporazuma Beograda i Prištine. Međutim, javnost u Srbiji je zbunjivalo to što u Deklaraciji piše i da dalji cilj, pre punopravnog članstva Srbije u EU, mora da bude pravno obavezujući sporazum Beograda i Prištine. Tu obavezu koju nameće nemački parlament, deo javnosti shvata kao insistiranje da Srbija prizna nezavisnost Kosova, za šta srpske vlasti u glas govore da se nikada neće dogoditi. Isto tako, u Deklaraciji se, između ostalog, navodi da pristupni sporazumi sa Srbijom mogu da budu okončani tek kada srpske vlasti i sudovi učine sve što je u njihovoj moći da u potpunosti rasvetle napad na Nemačku ambasadu 2008. i napadače i posebno one koji su vukli konce te akcije pravosnažno osudi.

Najbolju sliku postignutog u normalizaciji odnosa daje EK u svom poslendjem izveštaju u kojem navodi:Uopšteno posmatrano, Srbija i Kosovo su nastavili dijalog i posvećeni su sprovođenju Prvog sporazuma o principima koji regulišu normalizaciju odnosa iz aprila 2013. godine i ostalih sporazuma koji su postignuti u dijalogu, koji vode do nepovratnih promena na terenu. Međutim, napredak je usporen. Prevremeni opšti izbori su održani i u Srbiji i na Kosovu. Mora se stvoriti novi pogodan trenutak kako bi se rešila postojeća pitanja i otvorila nova faza u normalizaciji odnosa. Napredak u ovoj oblasti je i dalje od suštinskog značaja za evropsku budućnost i Srbije i Kosova. [27]

Prva Međuvaldina konferencija održana je 21. januara. Srbija je u svojoj uvodnoj izjavi ambiciozno navela da će biti spremna za prijem 2018. a da se to može očekivati 2020. posle završetka procedure prijema u zemljama članicama koja uglavnom traje oko dve godine. Do 2018. bi, prema očekivanjima naših zvaničnika trebalo da budu završeni pregovori za 35 poglavlja. Kako dve godine posle prve međuvladine konferencije prvo poglavlje još nije otvoreno, teško se može očekivati da će pregovori sa Srbijom biti gotovi do 2018. Za razliku od drugih zemalja, kojima su u poglavlju 35 bila ostala pitanja, Srbiji je u to poglavlje smeštena normalizacija odnosa sa Kosovom, odnosno primena Briselskog i svih ostalih sporazuma. Prema proceduri EU, najpre se otvaranju najteža poglavlja 23 (Saradnja u oblasti pravosuđa i osnovnih prava) i 24 (Pravda, sloboda i bezbednost). Ona do kraja pregovora ostaju otvorena i mera su napretka u pregovorima. Nemačka i Velika Britanija, prema saznanjima medija, insistiraju da Srbija u pregovorima napre otvori poglavlje 35, a zatim i 23 i 24. Međutim, da bi Nemačka dala zeleno svetlo za otvaranje poglavlja 35 Srbija mora da u potpunosti primeni Briselski sporazum. Oko toga da li je ili ne Beograd ispunio sve svoje obaveze, ne slažu se zvaničnici Beograda i Berlina. [28]

U martu 2014., posle Međuvladine konferencije, građani Srbije opet izlaze na izbore, samo zato da bi Vučić sa mesta prvog potpredsednika Vlade došao na mesto premijera. Njegova Srpska napredna stranka u ima apsolutnu većinu u parlamentu i apsolutnu vlast u zemlji, a on, kao premijer, je mera svih stvari koje se dešavaju u politici i društvu.

Po iskustvima od ranije, dok se sa ispunjavanjem političkih zahteva odugovalači, tehnički deo integracija se neometano odvija. Proces skrininga završen je 24. marta 2015. i Srbija do kraja 2015. očekuje otvaranje prvih poglavlja. Međutim, Nemačka i dalje insistira na ispunjavanju uslova koji će Srbiji doneti otvaranje poglavlja, dok srpski zvaničnici u javnosti iznose stavove da su to novi uslovi, iako je većina njih bila poznata i ranije. [29]

Iako se očekivalo da će zbog ličnog poznanstva sa najmoćnijom ženom sveta Angelom Merkel, Vučić jače povući reforme i ispunjavanje obaveza iz Biselskog sporazuma, ipak to se ne dešava brzinom kojom je počela era Aleksandra Vučića, 2012.

Otvoreno neslaganje Beograda i Brisela trenutno postoji oko odnosa sa Rusijom. Glavna geopolitička tema u 2014. i 2015. je kriza u Ukrajini, koja je odnela na hiljade života. Protesti zbog odustajanja od evropskog puta Ukrajine i okretanja Rusiji prerasli su u oružane sukobe na trgu u Kijevu. Nedugo zatim ruska vojska dolazi na ukrajinsko poluostrvo Krim na kojem živi rusko stanovništvo, i Krim proglašava nezavisnost od Ukrajine. Ukrajinci, EU i SAD optužuju Rusiju za kršenje međunarodnog prava. EU i SAD uvode sankcije Moskvi. Države članice EU imaju zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku. Države koje su u postupku pridruživanja imaju obevezu da svoju spoljnu politiku usklađuju sa evropskom, što u ovom slučaju znači da bi Beograd trebao da uvede sankcije Moskvi. Gotovo svi evropski zvaničnici su više puta ponavljali neophodnost usklađivanja srpske spoljne politike s evropskom, ali Beograd to zbog bliskih veza sa Putinom ne želi da učini. Opravdanje za to se nalazi u tehničkoj stvari a to je da do potpunog usklađivanja politika treba da dođe tek pred ulazak Srbije u Uniju. Do tada, Srbija, prema tumačenju njenih zvaničnika, treba postepeno da se usklađuje.

Srbija ne staje na stranu Brisela čak i posle propasti gasovoda Južni tok koji je Srbiji osim energetske i gasne stabilnosti trebalo da omogući i zaradu. Povodom 70 godina od oslobađanja Beograda, vlasti u Srbiji organizuju vojnu paradu na kojoj je počassni gost predsednik Rusija Vladimir Putin. Išlo se toliko daleko da se vojna parada, odnosno proslava godišnjice, pomera tako da odgovara Putinovom rasporedu. Srbija će sa svojom vojskom u maju 2015. učestvovati na vojnoj paradi u Moskvi povodom pobede nad fašizmom, uprkos činjenici da vojska nijedne evropske države neće otići u Moskvu. Iako je odluku o tome, kako su mediji obajvili, bez znanja Vučića, doneo predsednik Srbije Tomislav Nikolić, osvedočeni ljubitelj Rusije i evropski skeptik, odgovornost za nepotrebno iritiranje Brisela svakako snosi i premijer. Javnost se umiruje izjavama o balansiranosti spoljne politike koja ni od koga ne stvara neprijatelje, ali je pitanje do kada će Beograd moći da balansira.

Zaključak

Petnaest godina posle vraćanja Srbije u međunarodnu zajednicu zvanični Beograd i dalje nije stigao do cilja a to je članstvo u Evropskoj uniji. Pred Srbijom su tek pregovori sa EU koji će, prema svemu sudeći trajati, i više od pet godina, tako da bi Srbija mogla da postane punopravna članica tek posle 2020.

Kada se pogleda celokupan proces približavanja EU, može se konstatovati da je Srbija uvek bila bolja i revnosnija u ispunjavanju tehničkih uslova iz procesa, dok je sa političkim pitanjima koja su najvažnija, poput saradnje sa Haškim tribunalom i rešavanju odnosa sa Kosovom, imala problema i zato je odugovlačila u njihovom rešavanju. Vlasti u Srbiji su uglavnom zarad ostajanja na vlasti i podrške EU, napravile odlučujuće korake u ispunjavanju svojih obaveza uglavnom kada mesta odugovlačenju više nije bilo, što je EU uglavnom nagrađivala. Tako je nagrađeno hapšenje i isporučivanje haškog optuženika Slobodana Miloševića, Ratka Mladića, ulazak u pregovore sa Prištinom i postizanje Briselskog sporazuma Beograda i Prištine.

Kako se u EU odluke donose konsenzusom, a uglavnom su sve one donošene na osnovu političke a ne tehničke procene, bilo je dovoljno da samo jedna zemlja bude nezadovoljna stepenom ispunjenosti obaveza Beogarda, pa da se ceo proces integracija zakoči. Srbija je tako iskusila blokadu Holandije koja je insistirala na punoj saradnji sa sudom u Hagu. Posle okončanja saradnje sa Hagom, Srbiju su čekali i teži zadaci koje su postavile najvažnije zemalje EU Nemačke i Velika Britanija, koje insistiraju na normalizaciji odnosa Srbije i Kosova. Iako od 28 zemalja članica njih pet nije priznalo nezavisnost Kosova, sve zemlje su uvek bile složne oko osnosvnih principa iz Kopenhagena, te Beograd uglavnom nije mogao da, kada je reč o odnosima sa Kosovom, očekuje i osloni se na stavove onih zemalja koje nisu priznale njegovu nezevisnost.

U Srbiji se često poteže tema zamora od proširenja u EU koja u glavnom, čini se, ima za cilj da opravda spori napredak Srbije u integracijama. Tokom svetske ekononske krize od 2008. pa do danas, činjenica je da su građani zemalja EU, pogotovo Nemačke, bili nezadovoljni velikom pažnjom koja se u EU daje nerazvijenijim zemljama. EU je svakako morala da se pozabavi pitanjima svog delovanja i opstanka, pa se činilo da je integracija Zapadnog Balkana stavljena u drugi plan. Evropski zvaničnici i dalje istuču to da je budućnost Zapadnog Balkana u EU, ali se s ozbiljnošću mora uzeti u obzir izjava Žana Kloda Junkera, predsednika Evropske komisije, koji je, ubrzo nakon izbora na to mesto u julu 2014., rekao da neće biti novog proširenja EU u narednih pet godina kako bi se napravila pauza i Unija se konsolidovala u sastavu od 28 država. Ipak, on je naglasio da će pregovori koji su u toku sa zemljama Zapadnog Blakana biti nastavljeni jer tim zemljama treba evropska perspektiva.

Vrlo je važno da EU insistira da srpske vlasti drže evropsku agendu visoko u svom radu i ne zapostave integracije Srbije, jer bi okretanje ekonomski slabe Srbije Rusiji bilo pogubno. Rusija i EU svaka sva svoje strane čvrstom rukom, čini se, drže srpski politički vrh koji se po potrebi okreće Moskvi i Briselu.

 

Literatura:

1. Duško Lopandić, Pre i nakon Soluna – Rezultati Samita Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana

2. Nacionalna strategija Srbije za pristupanje Srbije i Crne Gore Evropskoj uniji

3. Od četiri stuba spoljne politike do evropskih integracija: Postoji li volja za strateško usmerenje spoljne politike Srbije? Izdavač: ISAC Fond, Centar za međunarodne i bezbednosne poslove, Beograd 2013.