U protekle tri godine u Makedoniji i okolini bilo je mnogo spektakularnih događaja koje je zbog njihove gustine teško nabrojati, ali na početku ovog teksta trebalo bi pomenuti poslednji.

Stejt department je u subotu uveče, 23. juna, objavio neobično saopštenje, koje je  Makedoniju postavilo na geopolitičku mapu Evrope. U saopštenju o razgovoru državnog sekretara Majka Pompea i ministra inostranih poslova Francuske, Žan-Iv Le Driana, doslovno je pisalo ovako: „Državni sekretar Majk Pompeo zatražio je od francuskog ministra inostranih poslova Le Driana da podrži proširenja NATO-a sa pozivom Makedoniji za članstvo u NATO, kao i otvaranje pregovora sa Evropskom unijom, koji bi trebalo da slede nakon potpisivanja sporazuma o imenu između Grčke i Makedonije“. 

Stejt department je u subotu uveče, 23. juna, objavio neobično saopštenje, koje je  Makedoniju postavilo na geopolitičku mapu Evrope
Stejt department je u subotu uveče, 23. juna, objavio neobično saopštenje, koje je Makedoniju postavilo na geopolitičku mapu Evrope
Screenshot

Ovakvo direktno, javno lobiranje za budućnost jedne male evropske zemlje kao što je Makedonija, teško je naći u novijim analima Stejt departmenta, otkako Francuska, kao poslednja zemlja u NATO i EU, još razmišlja da li da da zeleno svetlo za Makedoniju, na EU samitu krajem juna, i samitu NATO-a 12. jula.  A to znači da se američka diplomatija, bez obzira na haotično predsedništvo Donalda Trampa, pridržava odavno usvojene strategije i izjave bivšeg državnog sekretara, Džona Kerija, koji je, pre nekoliko godina, rekao da je „Makedonija na prvoj vatrenoj liniji" (osvrćući se na intenzivno mešanje Rusije u regionu) i da je pacifikacija ovog dela Balkana od ključnog značaja za američke i zapadne interese. To pokazuje da se administracije u Vašingtonu mogu menjati, ali da politika prema Balkanu ostaje nepromenjena – da se mora staviti kraj na sve sporove, a  region postane deo evropske arhitekture.

Ovaj razgovor Pompea i Le Driana pokazuje i koliku je energiju, diplomatsku pomoć i pritisak Vašington investiro u potpisivanje istorijskog sporazuma između Skoplja i Atine i da Pariz to (zbog projekta predsednika Emanuela Makrona za reformu EU), kao poslednja prepreka evropskoj budućnosti Makedonije ne sme dovesti u pitanje.
Ovo pokazuje da SAD žele da odigraju ulogu do kraja i da ne dozvole da kočnica iz Pariza ugrozi uspešnost referenduma o sporazumu u Makedoniji, koji će se održati u septembru.
Na kraju, to je još jedna potvrda da je Amerika dokazani prijatelj Makedonije, od prvih dana njene nezavisnosti. Trebalo bi da se zna i da su SAD i Makedonija u 2008. godini, nakon traumatičnog ishoda NATO samite  u Bukureštu (kada je Grčka stavila veto na članstvo Makedonije) potpisali Ugovor od strateškom partnerstvu, koji jedini takav koji Vašingtonu ima sa nekom evropskom zemljom.

Da bi došlo do ovakve javne i velike američke podrške za Makedoniju, morala je da dogodi promena kojom će sa vlasti biti zbačen jedan autokratski režim, koji je u svim susedima video neprijatelje (izuzimajući „političku braću“ u Beogradu), koji je izolovao zemlju, koji je kidnapovao demokratiju i kao državnu ideologiju etablirao nacionalizam sa antičkim korenima.

Lider ovih promena, aktuelni premijer Zoran Zaev, izveo je preokret u Makedoniji koji je izgledao nezamisliv. U tim spektakularnim dešavanjima u poslednje tri godine bile su i objavljivanje „bombe“ o masovnom prisluškivanju, ugovor iz Pržina, kampanja Zaeva za izbore u decembru 2016, u kojoj je porušio granice između etničkih zajednica, uzimajući desetine hiljada albanskih glasova, teško izborena bitka da dobije mandat za formiranje vlade i na kraju, zaključivanje sporazuma o pitanju imena, za koje se računalo da ga je nemoguće rešiti.

Lider promena, aktuelni premijer Zoran Zaev, izveo je preokret u Makedoniji koji je izgledao nezamisliv
Lider promena, aktuelni premijer Zoran Zaev, izveo je preokret u Makedoniji koji je izgledao nezamisliv
Independent Balkan News Agency

Simbol Prespe

Borba protiv režima, „šarena revolucija“, koja se rodila iz protesta protiv predsednika Đorđa Ivanova, zbog njegove abolicije lica, koje je Specijalno javno tužilaštvo osumnjičilo za masovne zloupotrebe ljudskih prava i korupciju, borba za demokratizaciju siromašne i male zemlje, pa makar bila povezana revolucijom preko glasačkih kutija, bila je deo je, svojevrsne „podrazumevajuće “ političke borbe,  ali je pitanje imena bio problem za čije rešavanje niko nije hteo da preuzme rizik.

Zoran Zaev je stavio na kocku svoju političku karijeru i verovatno njegovu bezbednost, kao i bezbednost svoje porodice, odlučivši da pređe Rubikon i da se saglasi da država bude preimenovana u „Republika Severna Makedonija“, ali i da dobije sve garancije da se sačuvaju makedonski identitet, jezik i slovenska istorija, a  u Grčkoj stekne prijatelja i pristalicu njene budućnosti.  

To, naravno, nije moglo da se desi da u Atini nije bilo premijera Alekisa Ciprasa, čoveka oslobođenog od nacionalističke prošlosti i da razgovore o rešavanju spora nije predvodio ministar spoljnih poslova Nikola Dimitrov, koji je imao dugogodišnje iskustvo makedonskog predstavnika u pregovorima o imenu.
Pre pet-šest godina poznati NATO lobista za zemlje postokuministicke Evrope, Brus Džekson, u intervjuu za „Utrinski vesnik“, verovatno je  dao najbolju definiciju narastanja nepoverenja između Makedonije i Grčke: „Gruevski i Samaras su incident istorije“, ocenio je Džekson.

Zoran Zaev i Alekis Cipras nisu incident, već dodir istorije. I Zaev i Cipras su u svojim ranim četrdesetim i obojica poseduju instinktivne antinacionalističke reflekse -  tako da je, tokom prošle godine, mogao biti izgrađen progresivan pogled na spor, koji je ne samo (o)trovao odnose, već i (za)kočio Makedoniju na putu ka EU i NATO.

Koliko je velika hrabrost Zaeva da okonča spor, isto toliko je velika hrabrost i Ciprasa da se suoči sa žestokim grčkim nacionalistima (a jedan deo njih sedi čak i u vladi) i da stane nasuprot šovinizma u sopstvenoj zemlji.
Nedavna Ciprasaova izjava u intervjuu državnoj televiziji ERT da susedima „ne možemo zabraniti da sebe identifikuju kao Makedonce“ dramatičan je raskid sa jednovekovnom grčkom politikom, predrasudama i ekspanzionizmom.

Potpisivanje sporazuma na Prespanskom jezeru je jasan simbol te nove politike.

Posle Prvog balkanskog rata Prespansko jezero glavni krojači balkanske mape, srpski premijer Nikola Pašić i grčki premijer Elefterios Venizelos, su podelili jezero na tri dela - srpski, grčki i albanski. Na čitavj toj teritoriji živelo je samo makedonsko stanovništvo. I danas, na grčkoj i albanskoj strani žive samo Makedonci,  u područjima koja su verovatno nazabačenija i najzaostalija u obe zemlje. Stoga je potpisivanje sporazuma u Prespi, u malom selu Nivici (na grčkom Psarades), a potom zajednički odlazak na ručak u makedonsko mesto Oteševo (zajedno sa celom evropskom kamarilom, tamo su bila evropska šefica diplomatije Federika Mogerini, komesar za proširenje EU, Johanes Han, i posrednik UN Metju Nimic, kao i zamenica generalnog sekretara UN, Rozmari di Karlo) imalo veliki simbolički značaj. Potpisivanje sporazuma u ovom mestu trebalo je da označi novi početak ne samo za obe zemlje, nego i za ceo region.

Atmosfera u Prespi je čak bila i festivalska - mnogo srećnih i zadvoljnih ljudi koji su se stalno grlili okupilo se na jednom mestu. Cipras je raspoloženje na ručku u Oteševu (koje je ranije bilo poznata turistička destinacija, dok danas u njemu postoji samo jedan restoran) opisao kao svadbeno. Ponekad su događaji toliko veliki I značajni  da pokrivaju decenije nepoverenja, predrasuda i stereotipa.

Zoran Zaev i Alekis Cipras nisu incident, već dodir istorije. I Zaev i Cipras su u svojim ranim četrdesetim i obojica poseduju instinktivne antinacionalističke reflekse -  tako da je, tokom prošle godine, mogao biti izgrađen progresivan pogled na spor, koji je ne samo (o)trovao odnose, već i (za)kočio Makedoniju na putu ka EU i NATO
Zoran Zaev i Alekis Cipras nisu incident, već dodir istorije. I Zaev i Cipras su u svojim ranim četrdesetim i obojica poseduju instinktivne antinacionalističke reflekse - tako da je, tokom prošle godine, mogao biti izgrađen progresivan pogled na spor, koji je ne samo (o)trovao odnose, već i (za)kočio Makedoniju na putu ka EU i NATO
Informer

Neophodna cena

Ovaj sporazum je u Makedoniji izazvao svojevrsno šokantno otrežnjenje. Mnogi su želeli da se desi, ali nisu verovali da će stvarno biti rezultata, pogotovo zbog mogućnosti da se uruši pre samog kraja – ponajviše zbog žestokog otpora u Grčkoj i u samoj vladi Ciprasa.  

Kompromis za „severnu“ je veoma bolan za Makedonce, ali značajan deo društva smatra da je ova cena - da se proguta krastava žaba – bila neophodna da bi se okončao ovaj besmisleni spor.

Glavno pitanje u Makedoniji je kako će reagovati tiha većina, koja se premišlja da li je ovaj sporazum dobar ili je on kapitulacija. Ako kod ove većine u narednim mesecima preovlada osećaj da je to neki vid nacionalne izdaje to će se osećanje pretvoriti u vulkan koji će izbiti na referendumu i koji će sahraniti ugovor.
To je i razumljivo - veličina događaja je tolika da izaziva instinktivni refleks skoro kod svakog pojedinca: Da li nastupa kraj nacije koju smo dosad poznavali i sa kojom smo se ponosili, da li je to samoukidanje, da li je ovo još jedna grčka prevara, da li je makedonsko rukovodstvo bilo lakoverno, da li ovaj sporazum stvarno otvara evropske kapije?

To su logična i legitimna pitanja, jer su strah i neizvesnost uvek veći od obećane budućnosti. Ta tiha većina u zemlji ne ide na proteste ispred parlamenta, nego premerava šta će dobiti, a šta Makedonija može da izgubi. Ta većina, poslovično, više misli o sadašnjosti i osećanju da li se ovde krije nekakav poraz, nego o budućnosti sledećih generacija.

Do septembra ima dovoljno vremena, dotad se mogu dogoditi i izvanredni događaji za Makedoniju, pa percepcija budućnosti može da prevagne nad strahovanjima. Naročito ako EU i NATO otvore kapiju za makedonsku budućnost, nakon političke žrtve koju je napravilo sadašnje rukovodstvo.

Saopštenje Stejt dipartmenta o razgovoru Pompea i Le Driana je deo reakcija evropskih metropola, Vašingtona i UN-a, koji u ovom sporazumu vide događaj bez presedana na Balkanu i prozor kako se mogu rešavati sporovi, pa makar bili nelogični kao ovaj. Ova velika podrška i naglašeno potenciranje liderstva Zaeva i Ciprasa je deo zapadnog odgovora na povećano mešanje Rusije u balkanskim događajima i njene želje za hroničnim haosom umesto stabilizacije regiona.

U sporazumu ima i jednu stvar koja, naizgled, izgleda samo kao pobeda za makedonske pregovarače - grčko priznanje zasebnosti makedonskog jezika i makedonskog naroda. Ovo grčko priznanje, konačno, odbacuje sve istorijske apetite suseda, bugarskih istoričara koji, opsednuti navodnom prošlošću, na Makedonce gledaju kao na zabludelu braću koji ne znaju svoje poreklo; ili srpskih žestokih nacionalista koji Makedoniju posmatraju kao nepravedno izgubljeni deo južne Srbije.

Sporazum stavlja kraj na takva tumačenja i tom segmentu grčka podrška dolazi čak i kao neočekivana pomoć. 

Glavno pitanje u Makedoniji je kako će reagovati tiha većina, koja se premišlja da li je ovaj sporazum dobar ili je on kapitulacija. Ako kod ove većine u narednim mesecima preovlada osećaj da je to neki vid nacionalne izdaje to će se osećanje pretvoriti u vulkan koji će izbiti na referendumu i koji će sahraniti ugovor
Glavno pitanje u Makedoniji je kako će reagovati tiha većina, koja se premišlja da li je ovaj sporazum dobar ili je on kapitulacija. Ako kod ove većine u narednim mesecima preovlada osećaj da je to neki vid nacionalne izdaje to će se osećanje pretvoriti u vulkan koji će izbiti na referendumu i koji će sahraniti ugovor
World Macedonian Congress - Australia

‘’Mučenik’’ Ivanov i ‘’Jehovini svedoci’’

Glavni politički protivnik sporazuma u Makedoniji su opoziciona VMRO-DPMNE i posebno predsednik Đorđe Ivanov.

Šef države, po ko zna koji put u protekle tri godine, ne može da proceni događaje koji se dešavaju u zemlji. On se samozamišlja kao jedini zaštitnik nacije. A njegova reakcija je bila neočekivano suočavanje sa događajima koje, kao, očekuješ, a ne veruješ da će se i desiti. Kada su ujutro, nakon što je objavljeno da je ugovor zaključen premijer Zoran Zaev i ministar spoljnih poslova Nikola Dimitrov pokucali na vrata njegove rezidencije oni su izgledali poput nekakvog tandema Jehovinih svedoka, sa nekiakvim papirima u rukama. I od predsednika su dobili tretman kao što ih često i dobija jedan tandem Jehovinih svedoka kad zazvoni na vrata nekog stana u Skoplju: Posle prvog pojašnjenja zašto su došli gnevno im ispred noseva zalupe vrata. Zaev i Dimitrov ipak su uspeli da napravi korak dalje - da uđu unutra. Potom je domaćin iskoristio priliku da priču ovekoveči fotografisanjem, a zatim odmah pobegne iz sobe u koju je pozvao I pustio „svedoke“. Dve minute ili 120 sekundi - to se, ipak,  može smatrati značajnim uspehom ova dva Jehovina svedoka.

Onda je Ivanov, kao nekakav „heroj mučenik“  rekao kako nikada neće podržati sporazum – „moj stav je konačan i neće me pokolebati bilo kakvim pritiscima, ucenama i pretnjama“.

Ivanov tvrdi da sporazum sa Grčkom „ne ujedinjuje društvo, već da ga dodatno polarizuje“. To nije netačno. Postoji veliki broj ljudi koji smatra da se ovim sporazumom nanosi velika šteta Makedoniji i isto se, kao i Ivanov pita „dali je dostojanstveno prihvatiti sve grčke zahteve i ultimatume“. Drugi, takođe veliki deo, smatra da je sporazum fer, da se to jednom moralo dogoditi i da konačno moramo da uhvatimo ritam Evrope.

Nema nelogičnosti u ovoj podeli. Svako društvo je spektar mnogih podela. Bilo bi pogrešno, čak i strašno, da svi u društvu razmišljaju na isti način. To bi se moglo dogoditi samo u totalitarnim sistemima. Pitanje je da li oni koji vode to društvo te  podele podstiču ili, pak,  pokušavaju, koliko mogu ili znaju, da grade neke mostove.  Ako računamo sve postupke sa kojima je Ivanov uneo dramatične podele u društvo u poslednje tri godine, možemo doći do zanimljivog zaključka – da je društvo uspelo da izađe kao pobednik i da nije pokleklo pod uticajem haosa koji se koncipirao.

Njegovo navodno „herojstvo“ a la Stevan Filipović  vodi društvo na ivicu. Sigurno da predsednik države može da misli drugačije i da  drugačije okvalifikuje sporazum sa Grčkom (niko mu ne može oduzeti to pravo), ali problem je u isključivosti sa kojom on optužije oni koji su ga potpisali. On je odavno napustio ulogu „oca nacije“ i sad se rukovodi samo sujetom, ignorancijom i arogancijom. Najava premijera o mogućem postupku za impičment pothranjuje tu sujetu.  On sada igra ulogu „heroja mučenika“ za jedan deo društva,  a najviše pred samim sobom. On misli da sa takvim „heroizmom“ može da završi svoj mandat, bez obzira koliko to može razbiti društvo. Čini se da ni početni datum pregovora za članstvo u EU, niti članstvo u NATO-u nemaju dodirne tačke sa ovom iluzijom.

Ovu iluziju podstiču i demonstranti koji skandiraju njegovo ime hodajući prema sedištu opozicione VMRO-DPMNE. Ivanov se sada oseća kao neki tribun ove „odbrambene revolucije“; iako se ne usuđuje da napusti svoju rezidenciju na Vodnom brdu; tribun koji emituje saopštenja koja, ponekad i sam dramatično (pro)čita kako bi obznanio svoje „herojstvo“. To je jedinstven slučaj u politici!  Ali je jedinstveno i njegovo predsednkovanje u kom ima više straha nego herojstva.

Glavni politički protivnik sporazuma u Makedoniji su opoziciona VMRO-DPMNE i posebno predsednik Đorđe Ivanov
Glavni politički protivnik sporazuma u Makedoniji su opoziciona VMRO-DPMNE i posebno predsednik Đorđe Ivanov
Republika Srpska

Lider u baruštini

Lider opozicije, Hristijan Mickoski izgleda kao da stoji ispred mosta i razmišlja o tome šta da radi - da li da ga pređe ili da ostane u baruštini koju je stvorilo prethodno rukovodstvo. On izvikuje nacionalističke parole, ali ne zna šta sa njima da radi. On viče da je sporazum kapitulantski akt, ali je s’ tim što je opozicija napustila parlament kad se raspravljalo o ratifikaciji sporazuma, Zaevu samo pomogao. Zato što je bilo nelogično da poslanici VMRO-a budu u sali, a da ne raspravljaju o sporazumu na koji su bacili tolike kletve i sa tim odlože njegovu ratifikaciju.

Mickoski hrabri osećaj o nedodirljivosti šefa države. U jednom intervjuu je rekao da je „100 posto siguran da niko od poslanika iz opozicione koalicije neće podržati impičment predsednika i da premijer neće skupiti dvotrećinsku većinu za ovaj postupak“.

Ima smisla zašto Mickoski javno brani Ivanova - koji je izabran za predsednika kao kandidat njegove stranke i njihovi stavovi o sporazumu sa Grčkom su unisoni.
U blaćenju ugovora koristi i teže izraze nego šef države – kaže da je švercerski ili kapitulantski - i tokom govora u Bitolju (istog dana kada je bila fešta u Prespi) ponudio je i svoj život: „Ja, Hristijan Mickoski, od srca kažem i zdravim razumom govorim... nikad, ni po koju cenu, čak i ako bi me to koštalo života, neću podžati ovo kapitulantsko delo Zaeva“.

Ali, kada stojite pred mostom imate puno dilema.
Tako je Mickovski pre neki dan indirektno najavio da će, ako referendum uspe, VMRO-DPMNE glasati o ustavnim promenama. To je, ipak, odstupanje od politike Ivanova, koji misli i da nakon uspešnog referenduma ne potpiše zakon i da kao nekakav srednjevekovni despot može da postaviti svoju volju iznad odluke naroda.

U politici Hristijana Mickoskog ima manje koncepta, a više ispitivanja okolnosti u kojima se nalazi. Koliko god izgledalo nelogično, lideru opozicije odgovara da Zoran Zaev progura sporazum, a potom, nakon uspeha rivala, gradi svoju projekciju makedonske budućnosti.

Za to vreme Zaev razmatra šta će biti sa njegovom političkom karijerom. Datum za početak pregovora sa EU i poziv za članstvo u NATO-u skinuli bi veliki teret sa njegovih leđa.
Evropa i Sjedinjene države ga već prepoznaju i vide kao, potpuno novo lice Balkana, bez nacionalističkih predrasuda.  A onda će moći da oblikuje auru vizionara i istinskog lidera i da se preda pripremama za referendum. I, eventaulno,  za impičment za Ivanova.

Mickoski hrabri osećaj o nedodirljivosti šefa države. U jednom intervjuu je rekao da je „100 posto siguran da niko od poslanika iz opozicione koalicije neće podržati impičment predsednika i da premijer neće skupiti dvotrećinsku većinu za ovaj postupak“
Mickoski hrabri osećaj o nedodirljivosti šefa države. U jednom intervjuu je rekao da je „100 posto siguran da niko od poslanika iz opozicione koalicije neće podržati impičment predsednika i da premijer neće skupiti dvotrećinsku većinu za ovaj postupak“
Republika.mk