Ako čitalac pomisli kako je reč ludizam u naslovu ispisana ne bi li se najsažetije opisalo kako u našem medijskom okruženju ima istinskih I svakovrsnih ludaka - ne samo na internetskim portalima, već da poneki ludaci mogu biti čak i vlasnici uticajnih medija, iz kojih prosipaju svakakve laži, gadosti, teške reči i podvale, sejući strah, netrpeljivost i mržnju - ma koliko mu se, kao i meni, činila zgodnom - nije tako. Ludizmom je nazvan onaj pokret u Engleskoj koji je na početu industrijske revolucije uništavao mašine optužujući ih za ekonomske nedaće i bedu radništva a kojeg sam se glede aktuelne bede medijske javne reči setio sredinom novembra u Crnoj Gori, na međunarodnom novinarskom forumu održanom 18. i 19. novmebra u Podgorici s temom navedenom u nadnaslovu ovog teksta.

Može li internet može biti kriv za loše stanje novinarstva danas? Što je otvorio brešu za izliv primitivizma i neodgovornosti na javnu scenu [1].

Protesti protiv novih tehnologija nisu proizvod savremenog doba: prizor sa protesta protiv automatizacije
Protesti protiv novih tehnologija nisu proizvod savremenog doba: prizor sa protesta protiv automatizacije

Da li je razvoj tehnologije kriv za zaglupljivanje masa po društvenim mrežama koje su tradicionanim medijima u celini “ukrale” javni diskurs [2], što dakako utiče i na društvo i na politiku? I što su u našim krajevima i tranziciju medija ka novim tehnologijama [3] uglavnom iskoristila sumnjiva lica, protagonisti i pripadnici društvene margine i ljudi bez obraza i morala.

U vremenima smo kada se na ludilo u medijima moramo navići jer ludaci i fašisti uvek nađu način da ispolje govor mržnje [4]. Ali, zavređuje sasvim ozbiljnu pažnju i izaziva opravdanu bojazan od koga i na koji način se podstiče to ludilo u medijima, s plaćenicima [5] za uticaj na javno mnenje posebno za njegovo sluđivanje i dezinformisanje.

Može biti razumljiva rezignacija kad se čuje da u Americi 70 odsto korisnika Facebook-a više vjeruje teorijama zavere nego medijima, koji su sada u donjem delu lestvice relevantnosti u društvu. [6] A pogotovo čovek biva u opasnosti da zapadne u tešku depresiju pred naprednim kolektivnim retrogradnim ludilom protagonista Facebooka na Balkanu. Ali, na toj rezignaciji zasnovani iskaz da je možda potrebno uvesti ‘’licencu za javnu reč’’ [7], je diskutabilan. Osim ako nije sarkazam. Ne samo zato što bi to licenciranje samo bilo nova reč za cenzuru; I zašto bi samo ‘’licencirani’’ imali pravo da pišu po internet portalima. Pogotovo imajući u vidu šta i kako zbore ‘’licencirani’’ tamo gde već evidentno postoje. Tamo gde su prepoznatiljivi kao uski krug medijima omiljenih kolumnista, analitičara, vlasti upodobljenih tumača pojava i stvarnosti. Njihova politička korektnost pođednako iritira, a ponekad i više nego govor mržnje na internetskim portalima [8]. To naravno nije “zakonitost”, ali jeste učestala pojava. Pri čemu govor mržnje nije samo problem medija [9]. Kao ni odbijanje davanja izjava medijima zato što ih oni potom na svojim portalima prepuštaju komentarima čitalaca. Što, dakako, podseća na nekadašnja autoritatna i totalitarna vremena u kojima su novinari mogli da dobiju odgovore samo na ona pitanja koja su se dopadala njihovim sagovornicima.

U osnovi i juče i danas i sutra zapravo se radilo i radi se o pitanjima slobode.

Posve mi je diskutabilno i neprihvatljivo tumačenje da vlasnici privatnih medija mogu sa njima da rade šta i kako hoće, jer na to kao vlasnici imaju pravo. Mogu li vlasnici novina da štampaju baš sve? Može li biti normalno i dopustivo da vlasnici televizija s nacionalnom frekvencijom, na primer, imaju pravo da umesto proverenih vesti, ako im se hoće, emituju čak i prazan ekran [10]? Bez obzira na to što su turbofolk i cajke prihvaćeni i promovisani ne samo u muzičkom ukusu, već su glavni i u političkom okruženju.
Onda kad se manipuliše poluistinama, tračevima, nagađanjima, kada se proizvod
e i kreiraju svojevrsni politički horor i suspens kao žanr informativnih programa, onda se dospeva na korak od novog realitija, (p)ostvarenja upozorenja kako narod bez pouzdanih vesti na kraju (p)ostaje i narod bez temeljnih sloboda.

Da li profit i čitanost, tiraži i gledanost opravdavaju sve? Kako se desilo da se u našim medijima pravilo - veći profesionalizam – veći profit, preokrene u praksu u kojoj obaranje profesionalnih standarda donosi još više gledalaca i još više novca? [11] I, sledstveno, da li javni TV servisi uopšte i da ulaze u takmičenje i nadgornjavanje za gledanost sa privatnim, komercijalnim televizijama jer tako gube svrhu [12]?

Razvoj tehnologije, interneta i društvenih mreža jeste šansa za novinare i medije. Ali ona podrazumeva obrazovane mlade novinare, a ne one koji se prepiru da li je Mocart prvo izmislio čokoladne kuglice ili otvorio kladionice  [13].  Mi danas, kad je reč o "mladosti na kojoj svet ostaje", pa i onoj u medijima, već živimo posledice i osvetu razorenog potomstva.

Nije internet ukinuo novinarstvo i ugrozio demokratizaciju medija. Internet je u nas samo učinio još očiglednijim posledice i stanje razorenog društva u kome loša publika zahteva loše medije. A loš narod loše vlade. Nema čarobnog leka. Ne pomažu pedagoške poeme.

Grdno je vrime [14]. Pojedinci koji se u njemu, uprkos uništenim principima nade, kolektivnoj depresiji i amneziji, ili vlastodršcima, suprotstavljaju "pravcima daljeg razvoja" tog užasnog stanja su hrabri, dragoceni i vredni našeg divljenja i poštovanja. I njih prepoznajem među novinarima nagrađenim na trećem Podgoričkom novinarskom forumu.

Andrej Nikolaidis nagrađen je glavnom nagadom koja nosi ime crnogorske novinarske legende Miodraga Vukmanovića za predočavanje regionalnog svetog trojstva čiji briljantni početak glasi: "Ratni zločinci odradili su posao ubijanja, tranzicioni pobjednici posao krađe, a mediji posao laganja, u ujedinjenom zločinačkom pothvatu. Tako su stvorene zajednice utemeljene na laži, krađi i ubijanju, na trostrukom utemeljujućem zločinu". To je onaj isti autor koji je u Srbiji anatemisan u doba koalicionog dueta Tadića i Dačića kada je zbog podrške Nikolaidisu s mesta upravnika Narodne biblioteke Srbije najuren Sreten Ugričić i kada se od Nikolaidisia branilo lik i delo, diskurs i percepciju Milorada Dodika kao (sic!) personifikacije bezbednosti i sigurne budućnosti bosanskih Srba.

Boško Jakšić, nagrađen je Specijalnom nagradom. A specijalna je i po tome da mu je ova podgorička prva u njegovoj impresivnoj novinarskoj karijeri, uopšte. Što je razumljivo ako se zna da je svoj novinarski zenit Jakšić dostigao u Srbiji diljem koje dominiraju rigidni ljudi, nazadnih mentalnih sklopova, spodobe koje misle kako je Jakšiću dovoljna nagrada već i to što njegove osvrte i komentare beogradski dnevnik Politika uopšte i objavljuje, pored omiljenog im Lazanskog. Boško Jakšić vrlo dobro tačno i sve bolje piše već punih 40 godina.

Portal ANTIDOT pak nepunu prvu godinu postojanja obeležio je sa najvećim brojem autora i tekstova koje je međunarodni žiri istaknutih novinara iz regiona uvrstio u najuži izbor za nagrade ovog novinarskog samita u Podgorici. Što je, prema kazivanju jednog od njegovih članova, piscu ovih redova žiri posebno istakao, mada je Predsednik istog, starina i novinarski doajen Nikola Burzan na kraju rada foruma to propustio i da uživo izrekne, izgubivši se u mnoštvu listova scenarija završne ceremonije dodele nagrada.

Prva nagrada PNF 15 za najbolji rad pisane reči: Opstrukcija istine: Treći metak i politička pozadina atentata na Zorana Đinđića
Prva nagrada PNF 15 za najbolji rad pisane reči: "Opstrukcija istine: Treći metak i politička pozadina atentata na Zorana Đinđića"

Bilo kako bilo, pisac teksta koji čitate sa zadovoljstvom je u ime nagrađenih primio dve nagrade. Jednu koju je osvojio Slobodan Jovanović za analizu Stoljeće političkih zolupotreba religije u Crnoj Gori (s posebnim osvrtom na ‘’doprinose’’ Srpske pravoslavne crkve, i lik i delo Amfilohija Radovića) i Prvu nagradu za tekst "Opstrukcija istine: Treći metak i politička pozadina atentata na Zorana Đinđića", oštru i svestranu analizu koju je obavila Antidotova trojka koju su činili Miloš Ćirić, Snežana Čongradin i Matja Stojanović. A primajući je umesto njih rekao kako mi je, uz zadovoljstvo zbog ukupne afirmacije i tolikog broja nominacija tekstova portala ANTIDOT (od kojih ni jednom od njih do danas nije osporena ni jedna reč ili činjenica koja je u njima navedena) posebno drago što glavna nagrada ide u Beograd, autorima i tekstu koji se suprotstavlja pobedi novog srpskog nacionalizma koji je potisnuo volju da se ispita i rasvetli politička pozadina ubistva srpskog premijera, tekstu koji budi anesteziranu javnost Srbije.

Ispisujući ove redove, setih se da sam na prvom Podgoričkom novinarskom forumu, kao jedan od panelista u kontekstu tadašnje teme "Riječ, slika, neprijatelj" i sam govorio baš o ubistvu Zorana Đinđića te da je ono nezavršeni proces - ne samo zbog odsustva sankcionisanja inspiratora i podstrekača tog zločinačkog čina i društvene atmosfere koja mu je prethodila, već što je u njihovoj ideologiji utemeljen i ‘’zaplaniran’’ i politički kraj Mila Đukanovića, pogotovo nakon osamostaljivanja Crne Gore, kao i svakoga sa jasnim opredeljenjem da svoju budućnost traži i vidi u EU i NATO.

***

Na početku godine koja sada izmiče, a uoči pokretanja ANTIDOTA-a, napisao sam kako smo svedoci stalnih apela međunarodnih organizacija upućenih vladama da se zaustavi derogiranje slobode i demokratskog diskursa o najvažnijim društvenim pitanjima; bujanja društvene netolerancije, arogancije i agresivnosti kroz korišćenje društvenih mreža i medija; da se nakon izlaska regiona iz ratnih sukoba, zloupotreba medija nastavlja kroz snažne pritiske i uslovljavanja od strane moćnih interesnih grupa, krupnog i tajkunskog kapitala, kao i različitih političkih grupa i organizacija; da ovi neprekidni pritsci ugrožavaju i samu egzistenciju novinarske profesije. I isticao potrebu afirmacije i istovremene edukacije novih generacija mladih novinara.

Nadati se da su nagrade autorima portala ANTIDOT i njegova ukupna afrimacija na Podgoričkom novinarskom forumu podsticaj nastavku života ovog kolektivnog regionalnog projekta, koji je uspeo u svojoj nameri publikovanja tekstova mladih ili afrimisanih autora bez cenzure ili drugih ograničenja koja nameće priroda medija. A da će u novoj godini, napokon, početi s radom i ANTIDOT Campus namenjen edukaciji mladih novinara iz regiona.