Teško da ima mesta na svetu koje poput Jerusalima nosi tu količinu istorije po glavi stanovnika. Svet je burno reagovao na odluku američkog predsednika Donalda Trampa da – suprotno mnogim rezolucijama UN pa i ponašanju svojih prethodnika – čitav grad prizna kao prestonicu Države Izrael. Evropska unija je protiv svih, kao i svih 57 članica Organizacije za islamsku saradnju, koje su na samitu u Istanbulu uzvratile oštrim odgovorom, proglašavajući istočni, palestinski deo, za glavni grad palestinske države i ne čekajući da ta država bude rođena u pregovorima sa Izraelom, kako je predviđeno sporazumom iz Osla iz 1983.

Ovo je godina obeležavanja nekoliko zaokruženih komemoracija, ili slavlja, koja definiše sudbinu Jerusalima. Ostavimo se milenijumske istorije Svetog grada sve tri monoteističke religije, Solomonovog hrama i njegovog rušenja, raspeća i uskrsnuća Hristovog ili noćnog leta u nebo proroka Muhameda. Dovoljan je samo poslednji vek. Bez tih saznanja nemoguće je tumačiti stvarnost. Dakle: 1917, 1947, 1967. i 1987. godine koje su Jevrejima donosile trijumf a Palestincima očaj, bez obzira na greške koje su i jedni i drugi činili na tom putu. Čitav vek koji je izraelsko-palestinski konflikt pretvorio u najduži sukob savremenog sveta.

Jerusalim je ponovo u oku ciklona. Tramp je, iz nehata, izraelsko-palestinski konflikt vratio u globalnu orbitu posle tri godine zamrznutih mirovnih pregovora. Palestinci su dobili “dozvolu za naraciju”, koja im je prečesto bila uskraćivana, kako je svojevremeno pisao jedan od najpoznatijih svetskih orijentalista, Edvard Said.
Jerusalim je ponovo u oku ciklona. Tramp je, iz nehata, izraelsko-palestinski konflikt vratio u globalnu orbitu posle tri godine zamrznutih mirovnih pregovora. Palestinci su dobili “dozvolu za naraciju”, koja im je prečesto bila uskraćivana, kako je svojevremeno pisao jedan od najpoznatijih svetskih orijentalista, Edvard Said.

1917: Balfurova deklaracija

U vreme dok su snage Njegovog veličanstva osvajale Palestinu, sekretar za spoljne poslove Atrur Džejms Balfur obelodanio je 9. novembra 1917. dokument koji Jevrejima rasutim po svetu otvara priliku da se vrate u Palestinu i osnuju svoju državu. Bio je to poklon nešto ranije osnovanom cionističkom pokretu Teodora Harcla koji je pod sloganom “zemlja za narod bez zemlje” zahtevao domovinu za Jevreje. Pet nedelja kasnije Britanci su okupirali Jerusalim. Zemlja na kojoj su tada Jevreji činili tek šest odsto stanovništva proglašena je, uz dozvolu Lige naroda, za britansku mandatnu teritoriju.

Krenuo je talas jevrejskih “alija”, naseljavanja. Palestinski Arapi, semitski narod kao i Jevreji, u Balfurovoj deklaraciji pominju se samo kao “postojeće ne-jevrejske zajednice u Palestini”. Posle raspada osmanskog carstva Liga naroda sve Arape regiona opisuje kao “nezavisne nacije”, ali Britanci u svojim interpretacijama izostavljaju Palestince čime gube pravo na samoopredeljenje.

 “U Palestini ne predlažemo čak ni neku formu konsultacija sa željama sadašnjeg stanovništva zemlje… Cionizam, bio on u pravu ili ne, dobar ili loš, počiva na vekovima starim tradicijama i u sadašnjim potrebama i budućim željama je od neuporedivo veće važnosti nego želje i predrasude 700.000 Arapa koji danas naseljavaju drevnu zemlju”, pisao je Balfur avgusta 1919. u poverljivom dokumentu.

 Kada Jevreji postanu većina pretvoriće Palestinu u jevrejsku državu. To je ono što su lord Balfur, tadašnji premijer Dejvid Lojd Džordž i sekretar za kolonije Vinston Čerčil privatno saopštili tadašnjem cionističkom lideru Haimu Vajcmanu (budućem prvom predsedniku Izraela) tokom susreta u Balfurovoj kući 1921.

 Nezadovoljna većina počinje da se buni postavljajući temelj događajima koji traju do danas. U ustanku 1936-39. čak su oslobodili značajne delove terotorije, ali Britanci su iskoristili arsenele kolonijalne moći i pobunu ugušili u krvi.

U vreme dok su snage Njegovog veličanstva osvajale Palestinu, sekretar za spoljne poslove Atrur Džejms Balfur obelodanio je 9. novembra 1917. dokument koji Jevrejima rasutim po svetu otvara priliku da se vrate u Palestinu i osnuju svoju državu.
U vreme dok su snage Njegovog veličanstva osvajale Palestinu, sekretar za spoljne poslove Atrur Džejms Balfur obelodanio je 9. novembra 1917. dokument koji Jevrejima rasutim po svetu otvara priliku da se vrate u Palestinu i osnuju svoju državu.

 Jednu od najboljih analiza ponudio je tada Vladimir Žabotinski, osnivač militantnog jevrejskog Revizionističkog krila cionističkog pokreta iz koga je nastala sadašnja konzervativna partija Likud,  koja od 1977. dominira izraelskom politikom. Otac sadašnjeg premijera Benjamina Netanijahua, Benzion, bio je privatni sekretar Žabotinskog.

 Žabotinski je zahtevao “gvozdeni zid” britanskih bajoneta kako bi cionistički projekat uspeo. Polazna tačka njegove analize je glasila: “U istoriji kolonizacije po drugim zemljama… svako domaće stanovništvo, civilizovano ili ne, smatra svoju zemlju svojim nacionalnim domom… To važi i za Arape”.

 Britanci su se našli u unakrsnoj vatri, a svojim mešetarenjem sa arapskim vladarima okrnuli su i Jevreje protiv sebe. Jula 1946. Jevrejska grupa Irgun Cvaj Leumi diže u vazduh hotel David, britanski administrativni štab u Jerusalimu kada gine 91 osoba.

Tako je trajalo sve do 1947. kada Britanci priznaju da ne mogu da nađu plan prihvatljiv Jevrejima i Palestincima i najavljuju povlačenje. Pitanje Palestine dospeva pred Ujedinjene nacije.

 1947: Plan o podeli Palestine

 Sile pobednice drugog svetskog rata, pre svega SAD i SSSR, pokušale su u UN da uvećavajući konflikt reše tako što će britansku mandatnu teritoriju Palestine podeliti na dve države, jevrejsku i palestinsku, dok bi Jerusalim imao status corpus separatum – posebne teritorije pod međunarodnom administracijom otvorene za sve građane sveta.

 Rezolucija 181 Generalne skupštine UN od 29. novembra 1947. predviđala je da Jevrejima pripadne 55 odsto mandatne teritorije, dok je arapska država bila podeljena na tri segmenta. Nezadovoljni Arapi su (sa izuzetkom Cisjordanije, današnjeg Jordana) odbili plan. Četiri arapske države potom su intervenisale vojno kako bi sprečile nastanak Izraela. Jevreji su u ratu pobedeli: 14 maja 1948, dan pre nego što je istekao rok za povlačenje Britanaca, David Ben Gurion objavljuje nastanak Države Izrael.

 Najmanje pola miliona Arapa proterano je iz svojih domova, da se nikada ne bi vratili. Palestinci su ispražnjeni sa zapada Jerusalima, iz Jafe i Haife. Blizu 300.000 pobegle je i pre reta, mahom u strahu od jevrejskih grupa poput Irgun ili Štern koje su širile teror, uključujući i masakr u seli Dir Jasin maja 1948. kada je pobijeno stotinu nedužnih civila.

 Palestinsko društvo je uništeno, a 15. maj se od 1948. obeležava kao Jom an-Nakba, Dan katastrofe, kolektivne komemoracije ubijenima i proteranima. Izrael je uzeo značajno više teritorije koja mu je prvobitno bila dodeljena, jordanska armija kontrolisala je ostatak. Mnogi Palestinci i danas smatraju da je rezolucija UN o podeli Palestine samo dopunjena verzija Balfirove deklaracije – samo sa drugim sponzorima.

Jedni od najboljih analiza ponudio je tada Vladimir Žabotinski, osnivač militantnog jevrejskog Revizionističkog krila cionističkog pokreta iz koga je nastala sadašnja konzervativna partija Likud koja od 1977. dominira izraelskom politikom. Otac sadašnjeg premijera Benjamina Netanijahua, Benzion, bio je privatni sekretar Žabotinskog.
Jedni od najboljih analiza ponudio je tada Vladimir Žabotinski, osnivač militantnog jevrejskog Revizionističkog krila cionističkog pokreta iz koga je nastala sadašnja konzervativna partija Likud koja od 1977. dominira izraelskom politikom. Otac sadašnjeg premijera Benjamina Netanijahua, Benzion, bio je privatni sekretar Žabotinskog.

1967: Junski rat

 Samo nekoliko godina pošto su nacisti ubili šest miliona Jevreja, ostvario se njihov san o državi u biblijskoj domovini. Osećaj an-Nakbe pritiskao je Palestince,  a poraz u ratu seizmički je protresao arapska društva. Osećajući se izdanim, poniženi oficiri uzeli su vlast u Egiptu. U Siriji su vojni udari bili regularani. Arapski nacionalizam se rasplamsavao. Gamal Abdel Naser je 1956. odoleo anglo-francusko-izraelskoj agresiji tokom suecke krize.

Jevreji i Arapi znali su da je novi rat neizbežan, samo je bilo pitanje kada. Hladni rat ubrzao je proces. Sovjetski Savez opremio je Egipat i Siriju savremenim avionima. Izrael ih je kupio od Francuske,  a tenkove od Britanije brzo razvijajući fleksibilnu i snažnu armiju. Na tradicionalno nepoverenje  nadovezali su se sve češći incidenti na izraelsko-sirijskoj granici. Aktivirali su se i Palestinci. U maju 1967. Sovjeti upozoravaju Kairo da Izrael gomila trupe na granici prema Siriji. Egipat je prebacio snage na Sinaj. “Ukoliko Izrael želi da preti ratom, poručujemo: vi ste dobrodošli”, izjavljuje neosporni vođa arapskog sveta, Naser. Napisan je scenario za rat,  koji su obe strane godinama čekale.

Dok je Radio-Kairo grmeo preteći Jevrejima, izraelski premijer Levi Eškol naredio je opštu mobilizaciju. Za 48 sati pod oružjem je bilo 250.000 ljudi. Vlada je nagomilavala mrtvačke kovčege, rabini su osveštali parkove kako bi bili vanredna groblja, prikupljala se krv davalaca.

U 07:40 5. juna izraelski piloti krenuli su u akciju koju su dugo uvežbavali: uništiti vazduhoplovstvo Egipta, Sirije i Jordana dok je još na pistama. Izraelci su koristeći faktor iznenađenja u prvom udaru gađali 14 položaja egipatskog vazduhoplovstva, pet u Siriji, dva u Jordanu i jedan u Iraku. Posle samo tri sata maksimalno su desetkovane snage neprijatelja na svim frontovima. Čak 90 odsto egipatskog ratnog vazduhoplovstva – 338 aviona – uništeno je na zemlji. “Ovo je bolje od mojih najluđih snova”, izjavio je komandant izraelskog vazduhoplovstva Mordehai Hod.

Izrael i Jordan su već 7. juna prihvatili poziv za prekid vatre. Sirija je nastavila da se bori sve dok 9. juna nije u danu izgubila Golansku visiju. Egipat je izgubio Sinaj i Pojas Gaze. Jordan Zapadnu obalu i Jerusalim. Konačno, rat je prekinut 11. Juna. Nova an-Nakba uselila se u kolektivnu svest čitave arapske nacije

Izrael je proširio je teritoriju jevrejske države: 300 kilometara na jug, 60 km na istok i 20. km na sever. Utvrdio je svoju stratešku poziciju, postavio preduslove – istina nelegalne – izmeni statusa Jerusalima i njegovom kasnijem proglašenju za “večitu i nedeljivu” prestonicu Izraela, omogućio kontrolu vodnih resursa, ali rat je ostavio problem koji do danas nije rešen: šta raditi sa milion Palestinaca sa Zapadne obale i Pojasa Gaze? Počele su decenije okupacije koja i danas traje, Cionisti su oduvek želeli Palestinu, ali ne i Palestince.

“Dobili smo dobar miraz, ali je on stigao sa nevestom koja nam se ne dopada”, izjavio je premijer Eškol na vest da su prvi put posle blizu dva melenijuma jevrejska sveta mesta u Jerusalimu pod kontrolom Jevreja. Rat je Izrael pretvorio u okupatora koji će se ubrzo sresti sa palestinskim otporom koji je sam stvorio.

Dok je Radio-Kairo grmeo preteći Jevrejima, izraelski premijer Levi Eškol naredio je opštu mobilizaciju. Za 48 sati pod oružjem je bilo 250.000 ljudi. Vlada je nagomilavala mrtvačke kavčege, rabini su osvećivali parkove kako bi bili vanredna groblja, prikupljala se krv davalaca.
Dok je Radio-Kairo grmeo preteći Jevrejima, izraelski premijer Levi Eškol naredio je opštu mobilizaciju. Za 48 sati pod oružjem je bilo 250.000 ljudi. Vlada je nagomilavala mrtvačke kavčege, rabini su osvećivali parkove kako bi bili vanredna groblja, prikupljala se krv davalaca.

 1987: Prva intifada

Posle velikih teritorijalnih gubitaka u ratu, frustracija se dve decenije taložila među Palestincima. Osećaj bezperspektivnosti i očaja pojačavao je brutalan odnos okupacionih snaga: ubijanja, ranjavanja, masovna hapšenja, tortura, držanja u zatvorima bez suđenja, deportacije, konfiskacija zemlje, razaranje kuća, ubrzana judaizacija palestinske zemlje, minimalne nadnice za Palestince koji su radili po Izraelu...

Raslo je i nezadovoljtstvo prema neefikasnom i sve korumpiranijem palestinskom rukovodstvu,  koje nije bilo u stanju da razreši konflikt. Poniženje je, kao i svakodnevni život, postalo neizdrživo.

Eksplodiralo je 9. decembra 1987. u izbegličkom logoru Džabalija u Pojasu Gaze posle saobraćajnog incidenta sa izraelskim vojnim vozilom. Preko noći su nenaoružani Palestinci aktivirali mehanizme građanske neposlušnosti: generalni štrajkovi, bojkot izraelskih institucija, odbijanje plaćanja poreza, grafiti, barikade...

Na ulice je, bez pomoći neke od palestinskih organizacija, izašla nova generacija spremna da se suprotstavi Izraelcima. Trgovci su zatvorili radnje, Palestinci su odbili na odu na rad u Izrael. Demonstranti su preuzeli kontrolu nad stambenim četvrtima, podigli barikade od kamenja, zapaljenih guma i smeća, spremni da vojnike dočekaju kamenicama i Molotovljevim koktelima.

Planuo je ustanak, intifada. Protesti su se ubrzo proširili na Zapadnu obalu i na Jerusalim. Okupacione snage uzvratile su bojevom municijom. Otvorena je kampanja masovnih hapšenja i kolektivnog kažnjavanja. Izraelci su zatvorili univerzitete i škole na Zapdnoj obali. Zavođen je celodnevni policijski čas. Palestinskim naseljima prekidano je snabdevanje vodom, strujom i gorivom, a seljacima je zabranjena prodaja poljoprivrednih proizvoda. U prvoj godini Intifade buldožeri su uništili više od 1.000 domova.

Dok se broj civilnih žrtava svakodnevno uvećavao, svet se podsetio decenijske krize, a simpatije su prelazile na palestinsku stranu. Šef Palestinske oslobodilačka organizacije Jaser Arafat podržao je strategiju nenasilnog otpora nadajući se da će tako brže doći do mirovnog sporazuma. Zahtevalo se povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija i prvi put se čuo poziv za stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze – što je bio nagoveštaj napuštanja standardne retorike o “oslobođenju” čitave Palestine.

Uznemirene velikim brojem palestinskih žrtava, mahom civila, Ujedinjene nacije su osuđivale Izrael za prekomernu upotrebu sile, nepoštovanje rezolucija i ignorisanje Ženevske konvencije. Arafat je dobio kredit, koji je priželjkivao,  pa je novembra 1988. Palestinski nacionalni savet izglasao istorijsku odluku: da prizna legitimitet Države Izrael, prihvati sve rezolucije UN od 1947. i saglasi se sa rešenjem konflikta po principu dve države.

Ustanak je trajao do mirovne konferencije u Madridu 1991, mada neki njegov kraj vezuju tek za potpisivanje mirovnog sporazuma sa Izraelom u Oslu 1993. Bilans: više od 1.900 ubijenih Palestinaca, od čega blizu 400 u međupalestinskim obračunima, i 277 stradalih Izraelaca, od čega dve trećine civila.

Intifada je Izrael – ispostaviće se uzalud – podsetila na reči njegovog prvog premijera Davida Ben Guriona izrečene daleke 1938: “Narod koji se bori protiv uzurpacije svoje zemlje neće se lako zamoriti”.

Šef Palestinske oslobodilačka organizacije Jaser Arafat podržao je strategiju nenasilnog otpora nadajući se da će tako brže doći do mirovnog sporazuma. Zahtevalo se povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija i prvi put se čuo poziv za stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze – što je bio nagoveštaj napuštanja standardne retorike o “oslobođenju” čitave Palestine.
Šef Palestinske oslobodilačka organizacije Jaser Arafat podržao je strategiju nenasilnog otpora nadajući se da će tako brže doći do mirovnog sporazuma. Zahtevalo se povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija i prvi put se čuo poziv za stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze – što je bio nagoveštaj napuštanja standardne retorike o “oslobođenju” čitave Palestine.

Čitav vek obeležen konfliktnim aspiracijama dva semitska naroda. Decenije ispunjene ostvarenim i neostvarenim nadanjima, tragičnom borbom za istu teritoriju, kolonijalnim poduhvatima i nasilnim obračunima, mirovnim projektima i pogaženim obećanjima, spoljnim mešetarenjima i lokalnim žrtvama. Kako će ova dva naroda, Jevreji i Palestinci, otvoriti mirnu budućnost? Decenije pitanja ostaju bez odgovora.