Nemački birači nagradili su Angelu Merkel zbog umeštnosti da očuva stabilnost u periodima ozbiljnih kriza i izazova, kaznili je zbog kompromisnog primicanja centru, ali slavljenički parti su na početku njenog četvrtog mandata najviše pokvarili krajnji desničari ulaskom u Bundestag kao treća po snazi stranka u zemlji. Tako je pomalo u senci ostao istorijski neuspeh kancelarkinih dosadadašnjih partnera iz Velike koalicije koji je nanovo potvrdio da je evropska socijaldemokratija zapala u ozbiljnu krizu još od vremena kada je počela da napušta progresivne ideale levice.

Nemački birači nagradili su Angelu Merkel zbog umešnosti da očuva stabilnost u periodima ozbiljnih kriza i izazova, kaznili je zbog kompromisnog primicanja centru, ali slavljenički parti su na početku njenog četvrtog mandata najviše pokvarili krajnji desničari ulaskom u Bundestag kao treća po snazi stranka u zemlji.
Nemački birači nagradili su Angelu Merkel zbog umešnosti da očuva stabilnost u periodima ozbiljnih kriza i izazova, kaznili je zbog kompromisnog primicanja centru, ali slavljenički parti su na početku njenog četvrtog mandata najviše pokvarili krajnji desničari ulaskom u Bundestag kao treća po snazi stranka u zemlji.

Tek petina nemačkih birača poklonila je poverenje socijaldemokratskoj SDP ostavljajući njenog lidera Martina Šulca da analizira kako je put nizbrdo, započet 2009, doveo do najgoreg rezultata posle Drugog svetskog rata. Zašto je nekada ponosna partija doživela poraz kakav ne pamti još od vremena Vajmarske Republike?

Fijasko SPD-a morao bi da bude alarm ideološkim imenjacima ove stranke levog centra širom kontinenta. Šta se događa sa socijaldemokratama u vremenima kada mnogi birači očekuju veću socijalnu sigurnost? Zar ljudi nemaju sve razloge da glasaju za njih dok se jaz između bogatih i siromašnih svuda produbljuje?

Ideje socijaldemokrata su tri decenije oblikovale Evropu i njenu radničku i srednju klasu. Promovisali su državu blagostanja, socijalnu pravdu, ravnomerne šanse, zahtevali odgovornost moćnih za sudbinu slabih… Njihove agende su više od drugih bile ispunjene traganjem za odgovorima na potrebe stanovništva: garantovanim minimalnim zaradama, obrazovanjem dece, brige o ostarelima, prehranom siromašnih, zaštitom ljudske okoline…

Tek petina nemačkih birača poklonila je poverenje socijaldemokratskoj SDP ostavljajući njenog lidera Martina Šulca da analizira kako je put nizbrdo, započet 2009, doveo do najgoreg rezultata posle Drugog svetskog rata.
Tek petina nemačkih birača poklonila je poverenje socijaldemokratskoj SDP ostavljajući njenog lidera Martina Šulca da analizira kako je put nizbrdo, započet 2009, doveo do najgoreg rezultata posle Drugog svetskog rata.

U zlatnom periodu socijaldemokrata između 1950. i 1980. njihovi lideri poput Vili Branta u Nemačkoj, Bruna Krajskog u Austriji ili Olofa Palmea u Švedskoj su ove ideje pretvarali u stvarnost.

Zašto su onda socijaldemokratske partije u krizi? Najčešći odgovor koji se nudi, i koji ne važi samo za nemački SPD već i za sestrinske stranke širom Evropske unije, je da su godine provedene u vlasti, propraćene raznim kompromisima, transformisale socijaldemokrate i korodirale njihov identitet.

Ali, poenta nije u tome da su vladali nekim državama. Štaviše, u Nemačkoj nisu ušli u vlast sve do 1965. kada su bili u Velikoj koaliciji sa demohrišćanima iz CDU. Posle su upravljali od 1969. do 1980. U Italiji su socijaldemokrate iz PSI bile mlađi partner u vladi demohrišćana tek posle 1963. U Francuskoj nije bilo socijalističkog predsednika do 1981.

Šta to govori? Poenta nije toliko u vlasti koliko u opštim okolnostima u društvu. U vremenima posle Drugog svetskog rata, levica se u većini zapadnoevropskih zemalja oslanjala na kombinaciju četiri strategije kako bi obezbedila ravnomerniju raspodelu dohotka i bogatstva:

Prvo. Obezbeđivanje što veće zaposlenosti preko kenzijanskog modela tražnje.

Drugo. Državno planiranje i nacionalizacija nekih sredstava proizvodnje.

Treće. Kolektivni pregovori i mesto sindikata i određivanju minimalne cene rada.

Četvrto. Pravedna redistribucija uz pomoć poreskog sistema.

Socijaldemokrate su uspešno opstajale u godinama buma, kada je sve funkcionisalo kako treba a socijaldemokratija bila deo sistema. Postojao je stabilan okvir koji je, pod snažnim uticajem sindikata, regulisao odnos između kapitala i rada.

Socijaldemokrate su uspešno opstajale u godinama buma, kada je sve funkcionisalo kako treba a socijaldemokratija bila deo sistema. Postojao je stabilan okvir koji je, pod snažnim uticajem sindikata, regulisao odnos između kapitala i rada.
Socijaldemokrate su uspešno opstajale u godinama buma, kada je sve funkcionisalo kako treba a socijaldemokratija bila deo sistema. Postojao je stabilan okvir koji je, pod snažnim uticajem sindikata, regulisao odnos između kapitala i rada.

 Okvir počinje da slabi 1980-ih pod naletom pohlepnih neoliberalnih politika koje su moć prebacivale supranacionalnim i nacionalnim korporacijama i bankama ograničavajući prostor radnicima i rušeći državu blagostanja. Tradicionalno egalitarna socijaldemokratska politika napuštena je iz različitih razloga u mnogim zemljama.

Trijumf ultra ortodoksnog liberalizma stvorio je strah među socijaldemokratama da će ostati po strani. Uplašena, evropska socijaldemokratija – danas okupljena pod nazivom “levog centra” – ustezala se da kritikuje politike koje su postale instrument liberalnog kapitalizma.

Toni Bler u Britaniji ili Gerhard Šreder u Nemačkoj prihvatali su Novu ekonomiju “Trećeg puta”, odustajući od izvornih stranačkih principa. Laburista Bler je širom otvorio vrata ulasku neo-lib tačerizma u prostor koji je pripadao socijaldemokratiji. Socijaldemokratski kancelar Šreder napravio je oštre rezove u nacionalnom sistemu socijalne zaštite.

Dok radikalni konzervativci i danas obožavaju da socijaldemokrate pogrdno etiketiraju kao komuniste, najblaže socijaliste,oni su verovali da snažne vlade i institucije EU mogu da zaštite razvoj društva u meri koja odgovara izazovima nove ere globalnog kapitala. Birači su procenili da je bolje glasati za original nego kopiju. Socijaldemokratske stranke upale su u krizu. Gubile su podršku širom kontinenta padajući na nivoe nazabeležene još od 1970-ih godina. Zašto? Jedno moguće objašnjenje je da su socijaldemokrate sve vreme želele da budu u vlasti, deo establišmenta, iako su s druge strane bile svesne da ne mogu da budu nemi posmatrač pogubnih posledica neoliberalnih recepata i globalizovanog finansijskog kapitalizma.

Toni Bler u Britaniji ili Gerhard Šreder u Nemačkoj prihvatali su Novu ekonomiju “Trećeg puta”, odustajući od izvornih stranačkih principa.
Toni Bler u Britaniji ili Gerhard Šreder u Nemačkoj prihvatali su Novu ekonomiju “Trećeg puta”, odustajući od izvornih stranačkih principa.

Uhvaćene u procepu serije evropskih kriza, socijaldemokrate su postale konfuzne. Usledile su neminovne podele. Deo je prihvatio radikalnije ideološke principe koji su nudili izazov kapitalizmu. Prvi put posle Drugog svetskog rata stranka levice koja nije pripadala socijaldemokratskom korpusu preuzela je vlast u jednoj zemlji Zapadne Evrope: Siriza u Grčkoj. U Španiji se pojavio Podemos. Obe stranke nastupale su kao zaštitnici interesa onih koji su bili najviše pogođeni nepravdama ekonomske politike i rastućim socijalnim nejednakostima. Drugi deo se držao umerenije strahujući od dubljih promena pa je nastavio da se približava centru. Prvi blok je nerealnim obećanjima odbijao birače. Drugi se pragmatski zadovoljio primenom neoliberalnih mantri, ali je gubio identitet ne uspevajući da ponudi realistične programe koji bi bili atraktivni socijalnoj većini. Tako je stvorena situacija da se ne zna pouzdano za šta se socijaldemokratija istinski zalaže. Da li su partije radničke klase ili su zaboravili na “plave okovratnike” i postali glasnogovornici “belih kragni”?

Danas su birači radničkih partija mahom penzioneri. Mnogi zaposleni glasaju za leve ili desne populiste koji su u naletu. Italijanski birači potamneli su perspektive evropskog socijaldemokrate Matea Rencija nagrađujući populistu-komičara Bepe Grila iz Pokreta pet zvezda.

Tokom 2000, socijaldemokrate ili socijalisti bili su u vladama 10 od 15 država tadašnje EU. Slika se drastično promenila. U Grčkoj je nakada moćni PASOK gotovo nestao. U Holandiji su laburisti jedva prešli cenzus, a u Francuskoj su socijalisti na predsedničkim izborima pali na uvredljivo peto mesto. U Poljskoj socijaldemokrate više nemaju predstavnika u Parlamentu. Moguće je da SPD više neće biti u nemačkoj koaliciji, a slične su perspektive uoči izbora u Italiji na proleće. U prosperitetnoj Austriji, oslobođenoj mnogih ekonomskih nedaća, vladajuća Socijal demokratska partija kancelara Kristijana Kerna ne uspeva da prikupi dovoljan broj glasova da bi pobedila na izborima 15. oktobra: birači ga, uprkos svemu, vezuju za staru, sklerotičnu socijaldemokratiju. Ukoliko se scenario ostvari, stranke levog centra biće u vlasti tek sedam od 28 članica EU: Grčka, Malta, Portugalija, Republika Češka, Rumunija, Slovačka i Švedska.

Pokazalo se da je socijaldemokratija nesposobna da koriguje nejednakosti u okolnostima u kojima su strukture vlasti – nastale ne temeljima globalnog finansijskog kapitalizma – protivne njenim interesima. Suprotstavljanje takvim strukturama tradicionalnim pokličima o državi blagostanja je nedovoljno. Možda je zato Džeremi Korbin u Britaniji oštrim porukama da vlast toleriše siromaštvo i nejednakost povratio prerano otpisane laburiste. Ali, on je više socijalista nego socijaldemokrata.

Italijanski birači potamneli su perspektive evropskog socijaldemokrate Matea Rencija nagrađujući populistu-komičara Bepe Grila iz Pokreta pet zvezda.
Italijanski birači potamneli su perspektive evropskog socijaldemokrate Matea Rencija nagrađujući populistu-komičara Bepe Grila iz Pokreta pet zvezda.

Šta socijaldemokrate mogu da učine? Izbor nije veliki. Budućnost je u zaštiti žrtava globalizacije. “Ukoliko socijaldemokrate nisu sposobne da privuku one koji su najviše pogođeni izazovima budućnosti i promenama u društvu, mi onda nismo istinska socijaldemokratska patrija”, kaže liderka danske DSD Mete Frederiksen.

Neophodan je novi ekvilibrijum između kapitala i rada koji bi jedini mogao da zakoči konstantno uvećavajuće nejednakosti. U protivnom, ultrakonzervativna Alternativa za Nemačku će na izborima 2021. ostvariti još veči uspeh odagnavajući nade unutar establišmenta da će stranka jednostavno otići u sećanje kao recidiv migrantske krize. Bez oporavljene socijaldemokratije Alternativa će zaista biti ozbiljna alternativa. Ne samo u Nemačkoj.

A možda je u pravu nemački politikolog Valfgang Merkel čiji teoriju prenosi časopis “Špigl”. On tvrdi da u zapadnim demokratijama rezlika između levice i desnice postaje manje važna od one između kosmopolitanizma i kumunitarizma, između pobornika otvorenih društava i branitelja zatvorenih. Između onih koji imaju pozitivna iskustva sa globalizacijom, stečenim profitom, slobodom kretanja roba i kapitala i podrškom imigraciji, i onih koji sve to doživljavaju kao pretnju.

Da li to znači da prisustvujemo kraju ere levičarskih i desničarskih partija? Koga će, ukoliko se oporavi, socijaldemokratija štititi kada jedno istraživanje univerziteta u Oksfordu kaže da će do 2030. automatizacija zameniti polovinu svih poslova po Zapadnoj Evropi?

“Ukoliko socijaldemokrate nisu sposobne da privuku one koji su najviše pogođeni izazovima budućnosti i promenama u društvu, mi onda nismo istinska socijaldemokratska patrija”, kaže liderka danske DSD Mete Frederiksen.
“Ukoliko socijaldemokrate nisu sposobne da privuku one koji su najviše pogođeni izazovima budućnosti i promenama u društvu, mi onda nismo istinska socijaldemokratska patrija”, kaže liderka danske DSD Mete Frederiksen.