Historijski kontekst Brexita

Izlazak Velike Britanije iz Europske unije golema je šteta za one koji ostaju, jer je Britanija faktor moderniziranja Unije, unijela je kozmopolitizam i okrenutost prema svijetu, globalnu dimenziju briselskoj grupi zemalja.
Disonanca s kojom su Britanci nastupali, bila je posve drugačija u karakteru od međusobnog neslaganja druge dvije velike zemlje, Francuske i Njemačke.
London je svoje partnere u Bruxellesu izluđivao preprekama koje je smišljao, ali je zbog toga zajednica zemalja nalazila kreativna rješenja. Doduše, te su prepreke uglavnom služile za igranje na domaćoj političkoj sceni, ili su bile postavljane zbog nedovoljnog razumijevanja karaktera, očekivanja, ciljeva zemalja koje su u zajednici. London je kočio Uniju gdje je mogao, nekad zbog principa, ali često oko sitnica, tvrdoglavo i nepotrebno, ponekad i na vlastitu štetu, samo da bi percepcija u javnosti bila za njih povoljna.U stvari, tako se godinama, desetljećima produbljivala ambivalentnost.

Narativ vječnog sukoba

Dominantan narativ u britanskim medijima i u političkim nastupima odnosa Londona i Bruxellesa, tj. Britanije i Europe karakteriziran je u britanskim medijima, od samog početka ratnim rječnikom. Tamo, u “Europi”, Britanci vode “bitke”, a kući na otok vraćaju se “pobjednički”, ili ponekad “poraženo”, tamo, u Bruxellesu žele nametnuti okove u vidu raznih pravila, a domaći političari, tobože, čuvaju suverenitet i slobodu.

Pobjede su se najčešće brojile u izuzećima koje je Britanija ishodila od partnera. Zajednička valuta, izuzeće. Schengen, izuzeće. Zajednička potjernica – izuzeće. Ova tri važna instituta elementi su dublje integracije, ali otkrivaju prirodu njihovog sudjelovanja – jednom nogom vani, drugom unutra, i veliki strah od vlastitog javnog mnijenja. 

Ali, ispod toga narativa, Britanija je bila najefikasnija od sviju u primjeni europskih regulativa i odluka, puno bolja nego Francuska ili Italija, a često i Njemačke.  Prijedlozi i rješenja problema koje je  zajednici nudila britanska državna administracija - javna uprava - u mnogim sektorima bila su najbolja i služila kao model za neke od najefikasnijih, najjasnijih ne samo direktiva i regulativa, nego i “politika”, tj. strategija Europske unije. Uveli su također jasniji i direktniji način pisane komunikacije.

Također - neizmjerno im hvala - London je zaslužan za razvoj Europskog fonda za regionalni razvoj, moćnog i prebogatog fonda koji pomaže slabije razvijenim regijama u europskim državama.

U svakodnevnim poslovima Unije bili su dobra, konstruktivna, nezaobilazna članica u svemu što golo oko civila ne vidi.

S druge strane, Britanci su velikim dijelom pridonijeli rak rani koja muči EU, a to je široko rasprostranjena percepcija da u Bruxellesu rade besposleni birokrati koji nemaju pojma kakav je stvarni život, koji donose besmislene regulative koje samo otežavaju malom čovjeku izvan centra udaljene moći, da se tamo samo svađaju, da sve samo što se ne raspadne.

To je slika u javnosti, koja je u Britaniji njegovana od samih početaka europske organizacije zemalja, i prije nego su ušli, i nakon toga i kad je Unija cvjetala i razvijala se, i kad je bila u krizi. Kako je pak rasla popularnost londonskih tabloida, tako se ta tipično engleska karikatura Unije  prošila po mnogim europskim zemljama. Najednom su se svi, pa i u zemljama članicama zastarjele, jedva funkcionalne javne uprave, počeli rugati “briselskoj birokraciji”.

Stvarni odnos UK prema EU

No, ispod tih teatralnih gesta, iza kulisa, priča je bila posve drugačija. Naime, kao što kad hodamo ulicom ne mislimo na to da su ispod asfalta kablovi, cijevi, pusti tuneli infrastrukture i komunikacije, grad ispod grada - tako ispod odjeka svađa koje se čuju iz Bruxellesa, Unija, sa svojim politikama, programima, strategijama, u stvari dobro funkcionira, za one koji to znaju iskoristiti. Britanija, zemlja superiorne javne uprave, to  je svakako mogla. 

Tako je Britanija stvarno vrlo voljno sudjelovala u radu Unije, a golemi sektori i regije na Otoku jako su se okoristili, dok je javno bilo otvoreno natjecanje u posprdnosti i karikiranju.
Za sve što im nije pasalo, krivili su Bruxelles. Utjecaj tabloidnih medija  i društvenih mreža u Britaniji je  visok u formiranju javnog mnijeja, pa je jako utjecao i na formiranje stavova, i na poteze i prezentaciju njihovih političara kad je u pitanju Bruxelles.

Virus napadno konfrontacijskog stava, koji je uvela i desetljećima njegovala  Britanija prema Europi, prenio se i razbuktao u mnogim državama članicama koje imaju posve drugačiji povijesni razvoj, totalno drugačije probleme, kulturu i očekivanja. Na primjer, što euroskeptično češko društvo ima zajedničko s onim  UK-a? Ili, apsurdno je i smiješno da se u zemljama jedva sklepane i nefunkcionalne javne uprave, arogantno govori o “briselskoj birokraciji”. Ali, tako je. Specifično britanski, tj. engleski problem, kompleksno pitanje identiteta i neslaženja te velike nacije u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, prenesen je, papagajski, u drugačije sredine. 

Kad Belgijanci govore o Europi, to je za njih ovdje i sada, samorazumljivo i očigledno. Mi na rubovima Unije, kažemo “Europa” i naslućujemo da to nije baš posve isto što i “mi”. 

Ali, tako kažu i Englezi. “Europeans” su tamo, preko. Navodno je naslov   ‘’Fog in the English Channel. Continent cut off’’, urbana legenda, ali odlično ih opisuje. Sebe su vidjeli kao samodostatne i kao centar svijeta, a to su i bili. Kad to više nije bilo tako, čini se, inercija stoljeća bila jača, ispriječila se prihvaćanju te činjenice. Razumijevanje će sijevnuti tek nakon što izađu iz “Europe”.

U ovoj rundi britanskog odnosa prema Europi, proklamiranje različitosti, uvjerenje da će biti bolje čim se riješe “Bruxellesa” jako se pojačalo. Što je prije bila nacionalna debata, zadnjih godina produbilo se u raskol i pravi Kulturkampf između pro-Europejaca i anti-Europejaca, u kojem anti-Europejci osvajaju područja kolektivnog raspoloženja i kolektivne fantazije. U obje stranke počelo se smatrati da su pro-Europejci stara garda, da ih je vrijeme pregazilo, da podržavaju uštogljenu birokraciju, kartel eurokrata koji propada i samo što nije propao, da nisu u dodiru sa stvarnošću, s biračkim tijelom koje je sve više raspoloženo za odlazak. EU je za njih bila nešto već prošlo, ali da to ni sama ne zna, stvorena davno kad je imala smisla, ali više nema. Tko je htio pokazati da je “u dodiru” sa “stvarnošću”, razmetao se euroskepticizmom. 

Charles Grant, direktor Centra za europske reforme, londonskog think tanka koji se bavi EU-om, kaže da su, otkad se, u Cameronovoj izbornoj kampanji, otvorila priča o referendumu i nakon toga, britanski političari i službenici u državnoj upravi počeli skrivati da su pro-EU, jer su procijenili da ako javno kažu što misle i kako zapravo djeluju prema Bruxellesu, da će im to štetiti u karijeri. “Skrivali su da su pro EU, kao što se nekada skrivalo da je netko homoseksualac”.

Ali, zašto tako, zašto?

Da li zbog ambivalentnosti identiteta, vjerojatno da, možda i ne tako različitog od ambivalentnosti oko pripadanja Turske Europi, koja je takodjer bila veliko carstvo, makar ne kao Britanija. Obje zemlje geopolitički plutaju oko toga gdje pripadaju.

Kod Britanije, igrala je i  propast jednog modela vladavine - imperija, a da političke i društvene elite nisu na vrijeme primijetili sve posljedice, zatim pogrešne procjene da je europska zajednica zemalja premalo važna da se udube i da se ulože u taj projekt, pa napokon nova svjetska gepopolitička situacija.

Doba fatalnih grešaka

Pogrešan potez napravili su na samom početku, a on se pokazao kao događaj dugačkog djelovanja. Imali su još nekoliko prilika da utječu na strukturu i karakter zajednice, da je oblikuju i budu lideri ali sve su ih propustili, a kad su zaželjeli biti njen dio i pristupili, nije im se jako sviđalo gdje su došli.
Ušli su za vrijeme dominacije Francuske, a završavaju ostavljajući Europu u kojoj potpuno dominira Njemačka. Sve vrijeme članstva,  oni koji su vodili svijet, nisu se uspjeli izboriti da budu pet minuta glavni među europskim zemljama. Možda bi, da su ostali, nakon što završi vladavine Angele Merkel, i obzirom na slabost Francuske, bio njihov red da udaraju takt i pokazuju pravac, ali, to je sada sve nagađanje. 

Ujedinjeno kraljevstvo završilo je Drugi svjetski rat kao pobjednička, kolonijalna i svjetska sila. Čekali su ih veliki zadaci: profitiranje od  specijalnih odnosa s Amerikom, zasnovanih 1941.godine dogovorom Churchilla i Rosevelta. 

Odnos prema  Sovjetskom Savezu koji je tada bio saveznik bio je kompleksan i brzo se pokvario, što je donijelo probleme Hladnoga rata, koje su uglavnom oni rješavali. 
Kasnijih godina i dugo poslije, kako su se kolonije osamostavljivale i bile zamijenjene Commenwealthom, rasla je odgovornost prema toj zajednici. Britansko razumijevanje svijeta je u velikim potezima od jednog do drugog oceana, a sebe i Sjedinjene Države vidjeli su kao ravnopravne partnere u specijalno bliskoj vezi oko rješavanja globalnih pitanja kroz osnivanje Ujedinjenih naroda. 

Osim toga, Britanija se jako istrošila u ratu. Racionalizacije i velika skromnost nastavili su se i poslije. Trebalo je održavati i vojnu snagu i imperij. Amerikanci su im dali prvi poslijeratni zajam pod lošim uvjetima - prvoj od neočekivanih  fliski koje su  primili preko Atlantika.

Svejedno, u usporedbi s drugima u razorenoj Europi, bili su na tronu.
S druge strane La Manchea, na kontinentu, nije bilo nijedne jedine zemlje koja nije bila ili okupirana ili kompromitirana i na neki način ponižena.

Kakva razlika od njih, kad se Churchill osvrnuo oko sebe, vidio kako nacistička mašina gazi sve pred sobom, osvijestio poziciju svoje zemlje i rekao: Very well, alone. 

Britanija je prošla kroz njemačko bombardiranje, Blitz, ali izvukla se većinom neporušena i čitavih industrijskih postrojenja.
Prednost Britanije u moralnom, ekonomskom pogledu, utjecaju, bila je neporeciva. Winston Churchill jest 1946. U Zurichu (ponovo)  govorio o Sjedinjenim Europskim Državama, ali nije baš da je vidio svoju zemlju kao integralni dio te vizije.

Što je tada bila Europa? Ništa.Tony Judt u knjizi “Postwar” citira engleskog novinara iz 1946.koji je komentirao da je “Europa moralno i ekonomski izgubila rat. Veliki reperi europske civilizacije pod čijim smo svjetlom živjeli, čitali, pisali, putovali, propali su….stolovi i stolice prevrnuti, šator potrgan.” 

Francuska je bila u stalnom potresu unutrašnjih političkih, sektaških borbi, u svakom pogledu nestabilna. Vrlo osvetnička prema onom što je ostalo od razorene Njemačke, odbijala se suočiti s kvislinškom prirodom Vichya, odnosno masovnom višegodišnjom kolaboracijom s nacističkom Njemačkom. Ni danas nisu oko toga načisto.

Belgija, na križanju putova, bila je mjesto razmjene, šverca, jedina koja u poslijeratnom periodu nije bila gladna.
Tih par zemalja - današnja Zapadna Europa - tada su počele zbijati redove. Sve do 1955.godine, pokušaji približavanja bili su teški, puni zastoja, kao stari, raspadajući vlakovi što se jedva kreću po propalim tračnicama. 
U Britaniji su bacali pogled na te inicijative, ali nimalo se nisu osjećali da tamo pripadaju, da dijele istu sudbinu. Pa i nisu, po čemu su bili slični? 

Churchill je smatrao da bi  “Sjedinjene Države Europe” bile temeljene na suradnji Francuske i Njemačke, a da bi Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo bili njeni prijatelji i zaštitinici. To je bilo 1946.godine, a već 1951. savjetovao je da se Britanija jače angažira u novoj zajednici, jer da nije dobro da ostanu po strani. Ali, vrlo malen broj britanskih političara imao je za to sluha.

Prva europska integracija, Benelux, osnovan je 1944., a godine 1948. Belgija, Nizozemska i Luksemburg proglasili su carinsku uniju i uveli zajedničke tarife za tzv treće zemlje. To je, zapravo, bila prajezgra današnje Unije.
Godine 1949. Amerika je prisilila Francusku da prizna Zapadnu Njemačku i paralelno oslobodila sredstva za Marshallov plan obnove. Da bi se Marshallov plan proveo, osnovana je Konferencija za sigurnost i suradnju (kasnije Organizacija,  OSCE).

Dva su se osnovna principa kristalizirala nakon Drugog svjetskog rata: Britanci su htjeli zonu slobodne trgovine, jer se ona po svom karakteru osniva na dogovoru između država, (međuvladin princip) a Njemačka, Francuska, Benelux i Italija željele su carinsku uniju, jer ona logično vodi prema političkoj organizaciji.

Neki od osnivača željeli su federalnu europsku zajednicu. Tu je inicijativu ubrzo sa stola maknuo De Gaulle, ali Britanci su ostali alergični na samu ideju, koja pak, kao jedna od struja, postoji i danas. No, to je doista samo jedna od struja.
Referendumi oko prijedloga europskog Ustava u Francuskoj i Nizozemskoj, i kasnije političko raspoloženje reflektirano u političkim programima europskih stranaka, pokazuje da federalna Europa nema stvarne šanse.

Štoviše, u ovom trenutku prevladava zajednica nacija, koje, pak, u nekim dijelovima žele federalističke elemente.  
U Britaniji kao da za to nikad nisu čuli, i dalje, pa i danas, govore o nadnacionalnoj “superstate” koju, tobože, nameće Bruxelles.
Ne samo to, nego su, a to je ono što je posebno smetalo, kočili zemlje koje su željele međusobnu bliskost, sprečavale njihov put. 

Što se tiče carinske unije o kojoj britanski parlament dugo raspravlja oko Brexita, i taj je prijedlog opterećen prošlošću. Britancima se prvih desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, činilo da ne mogu pomiriti Commonwealth i europsku carinsku uniju.
Poslije, kad su počeli pristupne pregovore, to je još bilo sporno. Evo zašto: Prve europske grupacije, Zajednica za ugljen i čelik, i kasnija, Europska ekonomska zajednica, bile su posložene da u potpunosti odgovaraju francuskim interesima, prvenstveno francuskoj poljoprivredi. Britanci su se poljoprivrednim proizvodima opskrbljivali uglavnom iz Commonwealtha. Vrlo često, Novi Zeland kočio je dogovore Londona i Bruxellesa kad su oni jednog dana započeli. London je osjećao obavezu prema Commonwealthu,  a i navikli su se na svoje. Bliža im je bila Australija nego Francuska, što su i govorili.

U planovima o Britaniji nakon Brexita, prevladava argument baziran na povijesnom sjećanju, da će još jednom napraviti veliki skok i biti sami sa svijetom. U nedavnoj televizijskoj reportaži vlasnik malog restorana glasao je za Brexit jer smatra da će mu radnici iz Commonwealtha biti jefitniji od radnika iz istočne Europe.

U tom samom početku osnivanja europske zajednice zemalja, Britanci su oprezno ostavili malu mogućnost da se jednog dana možda pridruže Zajednici za ugljen i čelik. Medjutim, Laburistička opozicija odmah je skočila protiv suradnje s Europom . Sve do Tonya Blaira, Laburisti su okretali leđa Europi.  

U svemu, pedesetih godina prošlog stoljeća, glasovi onih koji su smatrali da bi bilo dobro da se Britanija uključi bili su malobrojni. Laburisti su se bojali i da im Visoki autoritet, kako se zvalo prvo zajedničko tijelo iz kojeg je izrasla Europska komisija, ne zatvori rudnike i željezare. Bilo ih je koji su sumnjali da je Britaniji mjesto u “Crnoj, katoličkoj, Internacionali”. Tako su, ili kao lukavu pobjedu Njemačke koja je prevrnula kaput i stvara Četvrti Reich, vidjeli europsko okupljanje.

Ali, ni Konzervativci nisu znali što bi tamo radili, u Europi. Jako su inzistirali na jačanju zone slobodne trgovine EFTA, no poslije su primijetili da i zemlje iz te organizacije žele u “Europu”.
I tako je prolazila godina za godinom, a oni su ostali po strani od jezgre u kojoj se stvarala buduća zajednica.

Doba preloma

Sad je na redu prelomna, 1956. godina za Europu i i za Veliku Britaniju. Te godine dogovorila se faktična europska integracija, u Messini na Siciliji, i te godine Velika Britanija doživjela je strahovit udarac.

Godinu prije Messine, europski klub zemalja skoro se raspao. Točnije, svi su smatrali da se raspao, da je “avantura”  kako su često zvali europsko okupljanje, završena.
Danas prevladava legenda da je zajednička Europa nastala tek tako, dogovorom Njemačke i Francuske kako više neće biti rata, nego će se voljeti i surađivati, a da su im se drugi pridružili. Nipošto!

Ideje o tome kakva će biti ta zajednica, među samim osnivačicama bile su jako različite.

Francusku, De Gaullea, zanimala je samo francusko-njemačka suradnja. Njemačku je uglavnom zanimala Amerika, a tek onda, ali ipak iskreno, Francuska. Utemeljitelji, Francuzi Robert Schuman i Jean Monnet, pogotovo vizionar Monnet, smatrali su da je presudnim da buduća federalna Europa ima vlastitu obranu, zajedničku obranu. Kad je francuska Skupština, 1955.godine, to odbila, smatralo se da je ideja europske  zajednica država propala. Sve aktivnosti su zamrle. Tada su zemlje Beneluxa povukle i pozvale  konferenciju u Messini. Spletom okolnosti, Francuzi su, da ublaže u očima Amerikanaca odbacivanje zajedničke europske vojske, pristali. (Amerika je podržavala i Zajednicu za ugljen i čelik, i naredne metamorfoze, do EU-a i proširenja EU-a.) 

U Messini je dogovorena sektorska suradnja, koja i danas postoji, zajedničke politike, zajedničko tržište za neke proizvode. Francuski sociolog Raymond Aron koji je u Messini bio reporter za pariški Le Figaro, primijetio je da među Šestoricom ne postoji veliki entuzijazam za integracije. Nijemci su bili izrazito liberalni. Da su tamo bili Englezi, kao što nisu, Nijemci bi se složili s njima i to je moglo odrediti prirodu zajednice. Ovako, mali Benelux pogurao je svoju ideju. “Dva se pitanja nameću”, raportirao je Aron iz Messine : “treba li ograničiti zajednicu na samo šest članica? Treba li se odlučiti na nadnacionalno tijelo i kakvo će ono biti? Kakav je naš odnos prema transferu suvereniteta?”.[1]

Na taj sastanak ministara vanjskih poslova[2], Britanija je poslala jednog podtajnika iz Ministarstva za trgovinu, kojemu je sve bilo tako besmisleno da se digao prije kraja konferencije i rekao im, džentlmeni, nikad se vi nećete ni dogovoriti, a sve da se i dogovorite o nečemu i ratificirate i provedete, Ujedinjeno kraljevstvo to neće prihvatiti, good bye.
Malo poslije, Belgijanac Paul-Henri Spaak, otputovao je u London, primio ga je ministar financija, Spaak je molio,kumio, pledirao da se Britanija umilostivi. Ništa. Godinu poslije, potpisani su Rimski sporazumi i europske zemlje promijenile su ime svoje organizacije u Europsku ekonomsku zajednicu.

Europska ekonomska zajednica je zajedničko tržište.
Mnogi i danas kolokvijalno tako nazivaju EU u raznim starim članicama: Common market, Marché commun, ili na turskom - Ortak pazar.

Krajem iste, 1956. godine, Britanija je morala, pod pritiskom Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, prepustiti Suez Egiptu. Britansko-francuski (u tome su suradjivali) pokušaj očuvanja strateške geopolitičke prednosti, propao je. Britanija je gubitkom kontrole nad Suzeom prestala biti kolonijalna sila.

Sueska kriza ih je neizmjerno pogodila. Godine 1947. izgubili su Indiju, i primili to dostojanstveno. Kolonije su se jedna za drugom osamostaljivale. Ali, takav razvoj, da će se Amerika staviti na stranu Nasera koji je nacionalizirao Sueski kanal, to nisu očekivali. Polako im je sijevalo da se viđenje “specijalnih odnosa” Sjedinjenih Država i Ujedinjenog kraljevstva razlikuje u odnosu na to da li se gleda iz Washingtona ili iz Londona.

Preko kanala, “Europljani”, Šestorica, počeli su dizati glavu. Do tada, britansko ignoriranje - euroskepticizam rekli bismo danas - europskih pokušaja nije bilo bez razloga, kad se ima na umu kaos prije Messine. Benelux malen i slab, nisu ih ni primijećivali, Njemačka bez prava na političko mišljenje, Italija slaba i siromašna, a Francuzi nisu bili načisto što žele od europske zajednice, osim da bude u službi francuskih interesa. Ali, američki sigurnosni kišobran štitio je Europu od SSSR-a, Marshallov plan jako je pomogao obnovi gradova, industrije, eliminirao glad. Kretalo je na bolje. Ekonomske prednosti s kojima je UK izašao iz rata, topile su se. Pa ni Commonwealth nije tako sjajno funkcionirao. Dakako, ako igdje, u Britaniji je uvijek bilo izvanredno oštroumnih političara i javnih činovnika koji su razumijevali procese, i upućivali na to da bi se trebali više angažirati u Europi, no ti glasovi nisu uspjeli prevladati.

Izrazito proeuropski britanski diplomat, Roy Denmon piše kako je prva velika pogreška Britanije u odnosu na europske integracije bilo odbijanje da sudjeluju o viziji buduće Europe, kako ju su ponudili Francuzi Robert Schuman i Jean Monnet i na nju utječu. Zatim su odbili Zajednicu za ugljen i čelik, pa su pokušali onemogućiti carinsku uniju, te ismijali stvaranje Europske ekonomske zajednice. Pritom, zona slobodne trgovine EFTA, u kojoj su se jako angažirali, nije se pokazala dovoljna da kompenzira strukturne slabosti tadašnje zastarjele britanske industrije i ekonomije - Njemačka se bila ubrzano modernizirala, Francuska je rasla jer je europska zajednica zemalja bila skrojena po njenoj mjeri, ali Britanija je stajala na mjestu.  

Počeci preokreta

Godine 1961.konzervativni premijer Harold Macmillan okrenuo je ploču. Želio je Britaniju uvesti u Europu, smatrao je da im je tamo mjesto, i razumijevao je nove geopolitičke okolnosti.  Francuski diplomat Georges Berthoin, koji je radio s Jeannom Monnetom na nacrtima za zajedničku Europu, a poslije godinama boravio u Londonu, opisuje Macmillana vrlo pozitivno, kao iskrenog političara, a ne kalkulanta, i koje je naročito nakon Sueza, želio promjene, okretanja od tugovanja za imperijom prema novoj ulozi.[3]

Jedan dio političara, kao Macmillan, i dio javnosti, akceptirao je da je gubitak Sueza potvrdio kraj Britanskog imperija i da nastupa novo vrijeme i da bi se sidro trebalo baciti tamo gdje je logično i geografski blizu. 

Pet zemalja članica željelo je primiti Britaniju. Poznato je da je De Gaulle dva puta stavio veto na članstvo Britanije, iako su ga za vrijeme rata, a nisu morali, Britanci primili, nahranili, te na njegovo uvjerljivo inzistiranje, proglasili liderom Pokreta otpora u višijevskoj Francuskoj i naoružali, iako je Pokret otpora objektivno bio marginalan. Churchill ga je u početku smatrao malo luckastim, ali poslije ga je jako cijenio. I De Gaulle je iznimno cijenio Britance, ali ih je i jako dobro poznavao.

U slavnom citatu, ovako je odbio članstvo Britanije: “Engleska je otok; nacija pomoraca što je trgovinom, tržištima i pravcima dobave hrane povezana s vrlo različitim i vrlo dalekim zemljama. Engleska ima vrlo specifične i originalne tradicije i običaje. Njen karakter, strukura, ekonomski kontekst, jako se razlikuje od ostalih zemalja na kontinentu”.

Nitko nije sporio, pa ni u Britaniji, da De Gaulleovi razlozi nisu bili kapric ili mržnja, nego dobro promišljeni i sročeni. Njihov karakter nacije bio je takav, pa i ostao kao osjećaj, davno nakon što su ti udovi amputirani.

Svejedno, kad su sreli, general je bio impresioniran i ugodno iznenađen Macmillanovom upornošću i odlučnošću. Međutim, podrška u Britaniji bila je vrlo niska, a pregovori Londona i Bruxellesa nisu se odvijali najbolje, mjeseci su se gubili na detaljima. Kroz pregovore naslućivalo se duboko nerazumijevanje dvije strane.  Dakle, i kad su htjeli, i iako su bili jako sposobni, nije išlo najbolje, baš zbog te ambivalentnosti prema Europi koju su unosili u pregovore, a koja bi bila izbjegnuta, da su od početka pozitivno odgovorili na poziv da se pridruže.

Slično je bilo i 1967, kad su ponovo dobili De Gaulleov veto. Osim vrlo malog postotka onih koji su htjeli u EU, Francuzi su imali i rezerve zbog pitanja sigurnosti, i smatrali su da bi Britanija bila trojanski konj koji bi Ameriku preduboko uveo u Europu.

Politička i administrativna elita u Britaniji još uvijek nije bila načisto oko Europe. Čim su počeli prve pregovore, već su tražili mnoge iznimke, migoljili su, od početka svjesni federalne potke u europsku klubu zemalja, koju su nastojali izbjeći, ne shvaćajući da Europa postoji na više nivoa, da je ona kao orgulje, a ne kao truba! Njihovo je pitanje bilo i ostalo: kako da sudjelujem, a da se ne obavežem. Nisu bili jedina bivša imperija koja se svela na svoje granice. Austrija, na primjer, nikad nije tražila izuzeća, davno su se bili otrijeznili.

Godine 1973. konzervativni premijer Edward Heat, jedini do laburista Tonya Blaira koji je bio bez ikakve sumnje proeuropski orijentiran, uvjerio je Georgesa Pompidoua da Britanija stvarno želi članstvo.  Zajednica se proširila, osim za UK, također i za Irsku, Dansku i Švedsku, dok je Norveška odustala, jer je vlada tijesno izgubila referendum o pristupanju.

Šteta i korist

Financijski okvir pod kojim je dogovoreno članstvo, bilo je vrlo nepovoljno za UK.  Neposredno pred ulazak, Britanija je financijski vrlo loše stajala, a postala je neto uplatitelj u zajednički europski budžet. Uplate se uglavnom računaju na osnovu carina koje članica pokupi u trgovini s “trećim zemljama” i na osnovi PDV-a. Britanija je trgovala sa svijetom više nego drugi, imala viši PDV obzirom na BND i dopalo ju je da daje iznimno visoku sumu za članstvo. Pri tome, čak 70 posto europskog zajedničkog budžeta bilo je namijenjeno poljoprivredi, drugim riječima - Francuskoj. To su bila pravila igre. Kasnije su ih pokušali promijeniti, ali sve do Margaret Thatcher nije išlo.

Ali, Britanci su pametni. Shvatili su da postoji mogućnost visokog povrata uplaćenog, pa su zato inzisitrali na razvoju fonda za pomoć manje razvijenim regijama. Cijeli dijelovi Britanije digli su se kroz taj fond, koji je posebno rastao od 1975.nadalje i do danas je, pored poljoprivrednog, najbogatiji fond EU-a. Korist je bila izvanredno velika. Taj fond pomogao je i razvoju dijelova Engleske i Walesa koji su bili pogođeni zatvaranjem ugljenokopa i rudnika i zatvaranjem postrojenja teške industrije u mandatu Margaret Thatcher.
Jedan od paradoksa današnjeg raspoloženja javnosti jest da su mnogi baš od tih dijelova Ujedinjenog Kraljevstva za Brexit. Mentalitet i više desetljeća antieuropske propagande kroz medije, i nastupe političara, jači su od vlastitog životnog iskustva.

Dvije i pol godine nakon pristupanja i ravnopravnog članstva, Konzervativce su zamijenili Laburisti. U izbornoj kampanji obećali su da će redefinirati financijski okvir britanskih financijskih obaveza prema Bruxellesu i provesti referendum o članstvu. Na vlast se vratio Harold Wilson, koji je bio premijer kad je De Gaulle po drugi put zatvorio pristup Britaniji.

Par godina uoči toga, početkom 1970-ih, antieuropsko raspoloženje, nakon dva francuska veta, prema ispitivanjima javnog mnijenja, bilo jako izraženo, a podrška “Europi” vrlo niska. Naftna kriza jako je uzdrmala Europsku ekonomsku zajednicu - više se nije činila tako sjajna i uspješna, (kriza je riješena američkim planom, ne europskim).

Također, nakon članstva, cijena poljoprivednih proizvoda iz EU-a u Britaniji je bila viša od onih što su dobivali iz Commonwealtha. Rudarski štrajkovi paralizirali su zemlju, redukcije struje bile su česte. To je ta Europa, pitali su se? 

Uoči referenduma, Wisonova laburistička vlada bila je izrazito podijeljena  na pristalice i protivnike EU-a i tako su se i ponašali u kampanji. Protivljenje zajedničkom tržištu bio je jedan od dijelova političkog identiteta Laburističke stranke. Iako su Harold Wilson i Roy Jenkins, kasniji predsjednik Europske komisije, i neki drugi istaknuti članovi podržavali EEZ, kad se Britanija pod Heathom učlanila, Laburisti su bojkotirali Europski parlament. Takvo je bilo raspoloženje baze.

U kasnijem odjeku, godine 2009. Konzertvativna stranka Davda Camerona, kao što je ranije i najavila, napustila je najmoćniju političku grupaciju u Europskom parlamentu, EPP, i formirala euroskeptičnu skupinu desnog centra, ECR, okupivši oko sebe ideološki neugodne stranke iz istočne Europe, stranke s kojima inače ne bi imali što zajedno tražiti. Cameron je time mislio primiriti već naraslo antieuropsko raspoloženje u stranci, umjesto da mu se suprostavi. Napuštanje EPP-a, gdje su najutjecajnije stranke, gdje se sklapaju i lome koalicije i dogovori, bilo je fatalno. Time su, zapravo, okrenuli leđa. To je bila Cameronova velika pogreška, jer da su ostali u EPP-u, jaki partneri kao Angela Merkel, Nicolas Sarkozy, i Jean Claude Juncker, skupa s njim, pomogli bi mu oko preinaka koje je tražio. Kao i obično, dali bi Britanije daljnje koncesije. 

Uoči Wilsonovog, kao i uoči Cameronovog referenduma, za sve probleme krivio se Bruxelles, činilo im se da je sve pošlo krivo od članstva, i zbog člansva. Osim toga, EEZ se povezivala s Konzervativcima, i dijelu laburista činilo se da je bilo posve pogrešno što je Wilson ranije podržavao Europu, umjesto da je izdržao na jasnom socijalističkom opredijeljenju.

Odjeci takvog stava i danas čine dio Laburističke stranke, i dio članstva i simpatizera nada se da bi izlazak iz EU-a mogao biti prilika za socijalističku obnovu njihove zemlje. Kao što je Wilson, zapravo pro-Europejac, tada lavirao od jednog pola do drugog, tako to danas i Jermey Corbyn, koji vjerojatno nije pro-Europejac, nastoji održati jedinstvo partije po pitanju Europe. Dapače, u potpunoj travestiji, Harold Wilson ostavljao je u javnosti dojam, prvih godina članstva, da je ogorčeni protivnik Bruxellesa. No, prije referenduma, maknuo je iz vlade protivnike EEZ-a i zamijenio ih pristalicama. Skoro svi medji bili su proeuropski i sva britanska velika  industrija, a kampanja za ostanak bila je financijski mnogo jača od protivničke. Wilson je odahnuo je kad je referendum o ostanku u Uniji prošao bez problema, relativno visokim postotkom potvrdnih glasova.

Unutarnja destrukcija

Obje glavne političke stranke u Britaniji presječene su u samima sebi odnosom prema Europi i euroskepticizmom. Godine 1983. Labour je još pretežno želio istupanje iz članstva i protivio se federalističkim strujama unutar briselske zajednice, i - iz uvjerenja temeljenom na nedovoljnom poznavanju - prenapuhavao federalističke tendencije. Danas, u debati oko Brexita, neki tvrde da zagovaratelji EU-a iz redova Laburista odbacuju radničku bazu stranke. Debata oko toga vrlo je zanimljiva.

Konzervativci su, vremenom postajali zainteresiraniji za Europu, ako bi ona značila veću mogućnost za trgovanje. U vrijeme tog referenduma bili su “za” ostanak u Europskoj ekonomskoj zajednici. Od 1980.ih postajali su sve kritičniji.

Da li bi Margaret Thatcher bila za Brexit?
Tko bi znao. Margaret Thatcher bila je stalno u sukobu s tadašnjim, jedinim moćnim predsjednikom Europske komisije, Jacquesom Delorsom. Ugled, poštovanje koji izaziva Delors u Bruxellesu i među zagovornicima jačanja Unije, vrlo je velik. Kad bi EU bila religija i crkva, Jacques Delors, francuski socijalist, bio bi naš najpoštovaniji svetac. Ali, europski svetac s mnogo mana, koji je tjerao do samih granica. On i Margaret Thatcher ideološki nisu mogli biti više različiti,što je bio stalan izvor natezanja. Kad je Thatcher, vrlo teško, potpisala Jedinstveni europski akt, iznimno važan dokument, preinaku Rimskih ugovora, tamo je uz jačanje slobodnog, europkog, jedinstvenog, tržišta za koje se zalagala, također pristala i na političku nadogradnju Unije. Kad god bi taj dio, oko političke nadogradnje, umanjivala za domaću javnost, Delors bi reagirao i pretjerivao da je riječ o federalističkom dokumentu. 

Čak nedavno, kad je David Cameron najavio referendum i cijela EU davala podršku ostanku, Delors je poručio - pa nek idu, ako žele. Jacques Delors je živuća inakarnacija Europske unije, on ima samorazumijevanje dubokih tokova koje drugi ne osjećaju. Ako je tako rekao, znači da je procijenio da Britanija više nije potrebna Uniji, da barem Uniji za koju se on zalagao donosi više štete nego koristi. Ali, bio je to i odjek francuskog instinkta.  

Nazad na Thatcher. Stalno trvenje, u kombinaciji s prezentacijom i komentarima tabloida, rezultirali su i promjenom raspoloženja među Konzervativcima, pogotovo u provinciji, baš tamo gdje je bilo najviše koristi od članstva. 

U početku je u Bruxellesu nisu shvaćali ozbiljno. Kad je Margaret Thatcher tražila smanjenje britanskih davanja i iznosila argumente, drugi su je šefovi država smatrali dosadnom i smiješnom. Roy Denmon piše da su dva dobra prijatelja, Giscard d’Estaing i Helmuth Schmidt na summitu na kojem je, po njihovom mišljenju, predugo govorila, izmjenjivali šale i pošalice, a njemački kancelar se pravio da spava. Nisu je omeli, isposlovala je svoj “rabat”, smanjenje uplata za 66 posto.

Od 1985., kad bi se, svakih sedam godina, dogovarao novi europski zajednički proračun, šefovi država i vlada bi ga jednoglasno potvrdili. Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Austriji digli su davanja da bi se nadoknadio manjak britanskih uplata. Tako će biti i nakon Brexita. (Tony Blair je 2007. smanjio rabat za troškove proširenja.) 

Njen tadašnji tajnik, Charles Powell, tvrdi da Margaret Thatcher nikad ne bi palo na pamet da saziva referendum o sudbini ostanka UK u Europskoj uniji. Također, da je  bila vrlo težak, nezgodan partner za svoje europske kolege, ali da je u 12 godina koliko je bila na vlasti, jako poboljšala uvjete britanskog članstva.

Iza sebe je, 1990.godine, ostavila stranku koja je postajala sve nepovjerljivija prema EU-u. John Major, nakon Thatcherice bio je još nespretniji i nakon još nekoliko loše primljenih poteza u britanskoj javnosti,  euroskepticizam se razbuktao. Na primjer, za torijevce - ali i mnoge laburiste -  ideja o zajedničkoj valuti je nepodnošljiva. Pravilno su razumjeli da se radi o federalističkoj ideji i da je tadašnja njemačka marka bila privilegirana valuta. 

Ali, pri tome, antieuropski tabloidi prolazili su kroz razdoblja najviših tiraža i napravili pravu umjetnost od ismijavanja Europe, a čitalačka publika gutala je najapsurdnije i ne može se poreći, duhovite kozerije, kao istinite događaje.  Primjer su zgodne izmišljotine ‘’o četvrtastim jagodama koje su - obavezne u EU-u”, ili da “Bruxelles zabranjuje oslovljavanje s gospodine i gospođo”, ili da će “njemačko-francuska policija patrolirati ulicama britanskih gradova”.

Izborne liste odražavale su to novo raspoloženje, a Westminister se punio novim zastupnicima, koji više nisu vidjeli smisla u članstvu.

Malo pomalo, antipatija prema EU-u postala je prevalentna. Mnogi su političari svoje ponašanje prilagodili slici koje su stvarali tablodi i tako zatvorili krug.  Obje su stranke podijeljene po toj liniji, pogotovo nakon Tonya Blaira, koji je bio stvarni zagovornik Europe i Britanije u Europi, ali koji je duboko i nepopravljivo kontaminiran podrškom Sjedinjenim Državama u ratu u Iraku; ponovo je EU bila položena žrtva “specijalnim odnosima”, a uzalud. A kolateralna žrtva je bila percepcija političara koji se zalažu za “Europu”.

Šteta je postala nepopravljiva u obje stranke. Ne samo da su premijeri padali zbog europskih pitanja, nego su Laburistčka i Konzervativna stranka, i same zbunjene, u sebi nesigurne što žele, gdje im je mjesto. Lupanje u bubnjeve postalo je zaglušujuće s margina stranaka, ali i društva, iz zajednica koje su se, iz kompleksnih razloga osjećale isključene iz procesa donošenja odluka, da je David Cameron morao obećati referendum,da spasi jedinstvo svoje stranke. Sam se deklarirao kao pristalica Europske unije, a i to je možda smatrao riskantnim i hrabrim. Nije umirio radikalne protivnike, naprotiv. Vrlo slično, nastojeći da održe svoje stranke na okupu, sada nastupaju Theresa May i Jeremy Corbyn i tako se vrte u krug. 

Iz debata u Westminsteru, iz medija, sve više i najupornijima postaje jasno, da je pametno, ako izlaze, obaviti to što mekše, a ipak je raspoloženje za napuštanje Unije na način da se samo zalupe vrata, pa što bude da bude, vrlo jako. Kao da se radi o bitci kod Dunkerquea. Ovaj danas Very well alone, rezultat je čvrsto zatvorenih očiju da se ne vidi stvarnost, prisutna već od Sueske krize. 

Ambiguitet će ostati, i kakvu god formulu nađu za Brexit, ne čini se da će ona biti stalno, zadovoljavajuće rješenje. 

*Autorica je Predstavnica Grada Zagreba u Bruxellesu, novinarka i publicistkinja