Enigma post-izborne zbilje

Najvažnija reperkusija nakon pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj je budućnost HDZ-a, jer je budućnost HDZ-a isprepletena s tim kakva je Hrvatska.
Može li se ta neprikosnovena stranka raspasti? Malo je vjerojatno, ali može. Ako se raspadne, struja koju zagovara Andrej Plenković može spasti na 6-7 posto sadašnjeg članstva. Ostali bi ostali pravi HDZ, kojeg bi prirodni politički kurs biti mnogo tvrđi nego je Plenkovićev, i to i prema regionu, i prema Briselu, i prema migrantima.
Druga je mogućnost da se odvoji desna frakcija, i da pređu u stranku koju bi osnovao Miroslav Škoro, koji je bio treći na predsjedničkim izborima. Ono što bi ostalo, nije baš urbani i pristojni desni centar. Nije to tako na terenu. Zbog toga, raspada će se čuvati i do toga može doći samo krajnjem slučaju.

Lider bez stranke

Lider HDZ-a  daje ton zemlji ako su na vlasti, ali samo u slučaju, da ima stranku čvrsto iza sebe. To Andrej Plenković nema. On je jak jer je predsjednik vlade, ali iza njega su sada dva izborna poraza.  

Uzroke njegove slabosti treba potražiti u šoku koji je uslijedio nakon što je EU zatražila žrtvu pred ulazak u EU, u vidu tadašnjeg premijera i šefa HDZ, Ive Sanadera. Sanaderovo hapšenje, suđenje i zatvaranje,  trebalo je predstavljati simboličko odricanje društva od korupcije i priklanjanje standardima vladavine prava.
Ali, golemi potres nije donio željeno preslagivanje, nego je samo strahovito, do srži, potresao HDZ.

Sam Ivo Sanader je kompleksna ličnost. Posjedovao je pravi, urođeni balans između nacionalizma i evropejstava. U njegovo vrijeme, odnosi sa srpskom manjinom bili su najbolji od samostalnosti Hrvatske, i društvo u cjelini bilo je spremno ostaviti rat i netrpeljivosti iza sebe. Živjelo se dobro, napredovalo se prema EU i NATO. Ivo Sanader je bio i zadnji jaki šef HDZ, koji je sve čvrsto držao u šaci i rješavao se onih koji su mu smetali, a to su uglavnom bili istaknute ličnosti krajnjeg desnog krila.

Kad je taj jaki lider završio u zatvoru, pa i kad su dimenzije njegovog nepoštenja izašle na vidjelo, HDZ se rasuo na desetine frakcija i interesnih skupina.
Sve to se događalo za vrijeme dok je  Zoran Milanović vodio ekonomski najneuspješniju vladu, do te mjere lošu da se Hrvatska posljednja, i dugo iza ostalih, oporavila od velike krize prije desetak godina. Unutrašnje politički potezi bili su mu  brzopleti i bahati, nepripremljeni. Kao takvi  radikalizacije desnice. Što su Račan i Sander gradili, to je Milanović pokvario.

Na toj podlozi nezadovoljstva, Tomislav Karamarko ponovo je okupio HDZ i jako ga zaokrenuo udesno, odnosno tamo gdje je većina članova, što frustriranih  Milanovićem koji je stalno proizvodio podjele, što padom životnog standarda, željela. Takav  HDZ naslijedio je od Karamarka Andrej Plenković.

Dve greške premijera

Prošlog proljeća, na izborima za Evropski parlament, Plenković je kao šef HDZ-a izašao s izrazito lošom listom kandidata. Ponudio je anonimne, nikome važne, nekompetentne likove. Nitko nije mogao shvatiti logiku iza te liste. Mogao je, na primjer, staviti svoje jake partijske supranike, jake ljude, poput Davora Ive Stiera ili Mire Kovača, i poslati u Brisel, pa daleko od očiju, daleko od srca elektorata. Tako se to radi u drugim zemljama. Tako je Tomislav Karamarko njega poslao u Brisel. No, možda se Plenković bojao da oni tamo ne ostvare presudan utjecaj u krugovima EPP,  i naškode mu.
Plenković se uljuljkao da je dovoljno jak da stavi koga god hoće i dobije izbore - greška. Potcijenio je glasače. HDZ je puno lošije  prošao na evropskim izborima nego što su trebali i to mu je zapisano kao prvi veliki minus.
Druga greška bila je ponovna kandidatura Kolinde Grabar Kitarović.  Prije pet godina, kad ju je našao i gurao Karamarko, Kolinda je bila novo, lijepo i ugodno lice, diplomatkinja što engleski govori savršeno, na nivou materinjeg jezika, i s iskustvom visokog funkcionera NATO-a. Nije odavala dojam da je sama izrasla, znalo se da netko u pozadini dirigira, ali, imala je dobru koncentraciju, bila elokventna, i dobro je poznavala Ameriku i NATO.

Pet godina poslije, sad pred izbore, postala je sjena bivše sebe. Njena prednost u politici, to da se okreće kao zvrk, da se nastoji svima svidjeti, je zapravo američki stil kampanje, a ona je u svojevrsnoj kampanji bila neprestano. Kad je trebalo da kaže da je za dom spremni bezazleni stari hrvatski pozdrav, to bi napravila, kad je trebalo da u inozemstvu hvali antifašizam, i to je napravila. Tokom četiri godine obilazila je Hrvatsku, pjevala s narodom, bodrila reprezentaciju, predstavljala se kao majka naroda, bila je neka vrst balkanske Evite Peron. Ali, i ona je u zemlji produbljivala društvene podjele. 

Plenković je drugačiji, on korača jako oprezno, Milanović udara bez razmišljanja, a Kolinda govori ono što joj kaže da govori. Ali, najvažnije - iako su joj usta bila puna zajedništva, ona je zapravo nastavila s praksom podjela. 

Kad ju je Plenković pritisnuo, okrenula se. Napravila je nekoliko poteza koji se nisu svidjeli krajnjoj desnici i dio krajnje desnih influensera koji su je prvi put doveli na vlast, sad su našli drugog manekena koji bih ih trebao predstavljati - pjevača Miroslava Škoru.

U utrci za predsjednika, jedan dio članstva, pa i funkcionera, dao je otverenu ili dvosmislenu podršku Škori. Time je izbilo na površinu da u HDZ bijesni pravi građanski rat, rat između frakcija, između ideologija, i da je cilj napada rušenje Andreja Plenkovića, kojeg su smatrali stranim tijelom na čelu svoje partije.

Da je Kolinda pobijedila, rušili bi ga preko nje. Sad kad je Milanović dobio, ići će drugačije.

Za vrijeme kampane, koliko god da je ona gafova prosula, Plenković ju je opravdavao. Njegova poruka biračima bila je da će Kolinda pod njegovom kapom voditi njegovu centrističku politiku.

Ali, ta je računica bila pogrešna. Njena predsjednička kampanja bila je  cirkus a ne kampanja. Kolinda se na nekim susretima s biračima, pred televizijskim kamerama, raspadala, tko zna zašto, nije znala što govori. Sad je bilo samo važno koliko je članstvo disciplinirano.

Rezultati prvog kruga su sve rekli. Nacionalist i pjevač Miroslav Škoro je pobijedio u istočnoj Slavoniji, Grabar Kitarović na jugu i u centralnoj Hrvatskoj, a Milanović je dobio sjeverozapad i gradove. To bilo kao nožem odsječeno - nije bilo nikakvih intruzija, nitko nije baš nigdje zašao u tuđi zabran. Identična situacija bila je u drugom krugu, odlučio je kampanilizam i demografija. Borba se vodila za glasače političkog centra u gradovima, a njih je dobio Milanović.

Slavonija nije izbalansirala gradove, jer je tamo ostalo,  zbog jakog trenda iseljavanja u Njemačku i Irsku, malo ljudi! Oni koji su ostali, tvrda su desnica, osiromašen narod kojemu je "briselski Andrej" predalek, prenepoznat, iritantan, gotovo isti kao i "briselski Zoka".

Hrvatska je podijeljena na desne i lijeve glasače, tako da se u političkom smislu i možda ne može govoriti o jednoj Hrvatskoj.

Hrvatska na tempo-matu

Može li, kao posljedicu promjene na Pantovčaku, premijer Andrej Plenković izgubiti vlast?

Znamo da je Hrvatska od prvog januara počela predsjedavanje Evropskom unijom na šest mjeseci. To je posao za koji postoji kalup koji sve članice u toj poziciji slijede, ali se posao mora odraditi, i moraju ga odradjivati najviši državni funkcioneri.
Plenković i njegov tim će skoro svaki dan, ako ne i svaki, biti okupiran evropskim pitanjima i susretima. Neće se moći baviti niti unutrašnjim pitanjima u Hrvatskoj, koja će biti na autopilotu, pa bilo kako bilo. Još važnije, neće se moći baviti HDZ-om, a oni koje je potisnuo, bavit će strankom i raditi na Plenkovićevom rušenju. Stranački izbori zakazani su u kasnije proljeće.
Parlamentarni izbori su također ove godine.

Plenković je mislio da ih održi nakon evropskog predsjedavanja. Vjerojatno se nadao kapitalizirati na tome, na poboljšanoj međunarodnoj poziciji Hrvatske, vođenju Unije - samo što to jedva ikog u Hrvatskoj zanima! Briga ljude za to. Oni to vide kao zabavu odnarođenih elita u svijetu u kojem oni nemaju pristupa ni koristi.
U tri televizijske debate, novinari se nisu sjetili kandidatima postaviti niti jedno pitanje ni o Evropi, niti o eskalaciji na Bliskom istoku, a vanjska politika jedno je od rijetkih područja gdje postoje ingerencije predsjednika republike.

Plenkovićev problem jest da je previše različit od članstva HDZ-a. Previše je ironičan i distanciran u nastupu, nije narodski, ljudi instinktvno razumiju da se lakše kreće vani po salonima, nego po provincijskim vatrogasnim dvoranama. Sanader je mogao i jedno i drugo.

Plenkoviću bi, zapravo, najbolje odgovarala neka partija vrlo umjernog desnog centra, vrlo civlizirana, blago nacionalistička, blago, ali ne pretjerano društveno konzervativna. Samo ta opcija u ovom momentu, ne bi imalo veliku prođu u Hrvatskoj.
S druge strane, što će on na čelu partije koju ne razumije, i koja ne razumije njega?

Ako Plenković izgubi povjerenje na stranačkim izborima, naslijedit će ga mnogo desniji kadrovi. Tko god da to bude, ako bude, bit će sličniji Orbanu i Kaczinskom, nego umjernom evropskom desnom centru. U Njemačkoj, bit će mnogo bliži sa CSU, nego sa CDU.

Za rotirajuće predsjedništvo Evropske unije to može predstavljati problem, jer bi Plenković, iako premijer, ako izgubi mjesto šefa HDZ-a, bio samo figura, fasada.

Izmedju Hrvatske i EU

Uzmimo za primjer Zagrebački samit , predviđen za kraj predsjedavanja Hrvatske, a na kojem bi se trebale donijeti odluke važne za proširenje. Plenković razumije da je za Hrvatsku proširenje važno, jer je važno da njegova zemlja ne bude posljednja na geografskoj i političkoj karti Evrope prema jugu i istoku, otvorena prema izbjeglicama koje neće prestati stizati u Evropu. Ali, on se može za to  zalagati samo ako iza sebe stranku, inače su sve što kaže prazne riječi.

Ono što može napraviti, i vjerovatno hoće, jest da sazove parlamentarne izbore prije stranačkih, za vrijeme predsjedavanja nad EU  ili odmah poslije toga. To mu dozvoljava nedavna promjena u statutu HDZ. To bi iziskivalo veliki trud i jaki stres, ali mu je jedini izlaz.

Naime, u bitki za taj uski dio političkog centra u urbanim sredinama, koji je zapravo odlučio izbore, borba između Kolinde i Milanovića bila je nepravedna, jer je Milanović bio suštinski superiorniji.

Samo što je u kampanji obećao da neće pjevati i neće ulaziti sportašima u svlačionice, mnogima je bilo dovoljno.

Ali, ako još jednom pogledamo kartu podijeljene Hrvatske i ono što uvijek ide strankama, HDZ bi lagano dobio parlamentarne izbore. Gradovi bi ipak birali siguran centar s Plenkovićem, nego relativno lošu ekipu SDP-a na čelu sa još nedovoljno izgrađenim Davorom Bernardićem.

To je, dakle, ono što se može očekivati: Predsjedavanje Hrvatske odvijat će se normalno. Plenković će raspisati najprije parlamentarne izbore na kojima dobiva HDZ, i zatim stranačke izbore.

Ali, taj za Plenkovića povoljan scenario može se odviti samo ako uspije pomaknuti stranačke izbore. Ako ne, gotov je. Tada samo može zamoliti novo vodstvo da ga pošalju negdje u Brisel, gdje je prirodno kod kuće.

Ako, ako, ako-ako situacija ostane ovakva, ako dobije parlamentarne izbore , pa tek onda ode na stranačke, pa  da na krajnjem desnom kraju HDZ-a ima šest-sedam izazivača,  onda bi možda mogao dobiti stranačke.

Ali, moguće je da na krajnjoj desnici nađu novo lice, i da ta nova osoba zrači karizmom. Zbilja ne znamo tko bi to mogao biti, ali i takav rasplet je moguć. No, ako ne raspiše parlamentarne izbore, i izađe na stranačke, gubi sve.

Što će činiti novoizabrani predsjednik

A što za to vrijeme Zoran Milanović? Funkcija predsjednika države u Hrvatskoj jedva da je više od protokolarne. Milanović je prigovarao Kolindi da nije ništa napravila za pet godina svog mandata. Isto to će za pet godina izazivač prigovarati i Milanoviću. 

Nemaju hrvatski predsjednici što specijalno raditi,  ali jest moguće da neki od njih udaraju takt, daju ton.

Milanović će dati taj ton, u nizu pitanja, odnosa prema regionu, Madjarskoj, prema istočnoj Evropi, prema Sjedinjenim Državama.

Prije izbora bilo je nagađanja o tome tko je od njih dvoje ruski čovjek, a tko američki čovjek.

Kolinda je nesumnjivo okrenuta Americi. Da je najliberalniji Demokrat predsjednik Sjedinjenih Država, ona bi gledala tamo. Sad je Trump, pa joj je to Trump. To je odlično shvatila - Amerika je Amerika.  To je jedina njena politička konstanta.

Milanović je kompleksniji slučaj.
Njegovoj je kampanji dijelom donirala kompanija PPD, koja je, priča se, a tko zna zašto, Gazpromovska filijala. 

Kao premijer bio je skeptičan prema NATO i  bez entuzijazma prema Evropskoj uniji, jer je oboje smatrao projektima HDZ.
Sad je malo promijenio ploču vizavi EU, ali ne treba od njega očekivati da će se s evropskim liderima dogovarati o potezima koje misli povući. Prebahat je za to. Nitko nema ni pojma kako će se postaviti prema Trumpu, ali vjerovatno negativno.
Nakon što je dobio izbore, nazvao ga je Erdogan i razgovarali su, kaže Milanović, pola sata. Pa o čemu to? Što ta dvojica imaju zajedničkog?

Plenković je najavio "tvrdu koaliciju" s Milanovićem, što znači da je već počeo mobilizaciju na desnici za parlamentarne izbore. Što će biti tvrđi prema Milanoviću, što ga više pokaže kao crvenog vraga - makar Milanović nije neki ljevičar - to će imati više šansi ostati na vlasti.