Na evropskoj prekretnici

Nakon osam godina zastoja, BiH je u prilici da se ubrzano vrati procesu integracije u evropsku zajednicu. EU i SAD obnavljaju aktivnu politiku na ovim prostorima zbog opasno rovitog socijalno-ekonomskog stanja u regiji i novih globalnih nadmetanja koja se prelamaju i na Zapadnom Balkanu. Politička klasa u BiH je razapeta između nužnosti integracijskih reformi i očuvanja monopolnih položaja.

Strankama je trebalo više od pola godine pregovoranja da se uđe u završnicu formiranja vlasti na federalnoj i državnoj razini, nakon opštih izbora u Bosni i Hercegovini oktobra 2014. godine. Vlasti u Republici Srpskoj već uveliko djeluju u novom sastavu, tamošnja Vlada prošla je prvih 100 dana.

Dogovor Stranke demokratske akcije, Saveza za promjene (Srpska demokratska stranka, Partija demokratskog progresa i Narodni demokratski pokret), Hrvatske demokratske zajednice BiH i Demokratske fronte za vlast na bh. nivou bio je začuđujuće brz. Predsjedništvo BiH je u kratkom roku stavljeno u funkciju. Uspostavljena su i počela sa radom oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Ali, HDZ je ustanovljavanje novog saziva Vijeća ministara BiH uslovio dogovorom o vlasti u Federaciji BiH. To je bio mukotrpan proces koji je iritirao i deprimirao javnost u tom entitetu i izazvao nezadovoljstvo međunarodnih misija u BiH. Uz svakojaka zatezanja i natezanja, posao je završen posljednjeg dana marta.

Dodik i probosanski Srbi

Postizborna uspostava vlasti u Republici Srpskoj nije težak posao ako se brzo dođe do većine u Narodnoj skupštini RS-a. Sve oktobarske izborne pobjede u RS-u bile su sasma tijesne. Nevelik broj glasova odlučivao je u nadmetanju za entitetsku skupštinu, predsjednika RS-a i srpskog člana Predsjedništva BiH. Vođa Stranke nezavisnih socijaldemokrata i predsjednik RS-a Milorad Dodik jedva je nadmašio protukandidata SDS-a Ognjena Tadića, podržanog od partnera iz Saveza za promjene. [1]

Da bi obezbjedio većinu u Narodnoj skupštini, Dodik je morao dati značajne ustupke pratećim strankama – Demokratskom narodnom savezu i Socijalističkoj partiji. Osiguranje većine praćeno je aferom nazvanom "Dva papka", sa sumnjom vrbovanja poslanika koji su bili do tada u NDP-u i Partiji ujedinjenih penzionera (Vojin Mitrović i Ilija Stevančević). Portal Klix objavio je audio snimak, na kojem stara i nova predsjednica Vlade RS-a Željka Cvijanović kaže da je skupštinska većina obezbijeđena sa "dva njihova papka". [2]

Ta afera jedna je od situacija koju opozicija dnevno koristi u pritisku na Dodika i SNSD u NSRS i medijima. Osnovu napada na Dodikov režim čine optužbe za korupciju, nepotizam, privatizacijske manipulacije, zaduženost. Tako, predsjednik NDP-a Dragan Čavić tvrdi da se vlada RS-a tokom prvih sto dana zadužila preko 117 miliona KM. [3]

Kao i drugdje u BiH, ekonomsko-socijalno stanje u RS-u je zabrinjavajuće. Nevelika proizvodnja, velika nezaposlenost, omjer zaposlenih i penzionera ujednačen, najveći broj građana sve teže živi. Opozicija u tome vidi nadu da bi SNSD mogao biti srušen sa vlasti prije novih redovnih izbora.

Dodik je izrazito nervozan u javnim nastupima. On i njegovi poslušnici optužuju čelnike SDS-a Mladena Bosića, PDP-a Mladena Ivanića i NDP-a Dragana Čavića da su "probosanski" orijentisani i tako rade protiv RS-a radi fotelja.

Predsjednik RS-a se sve češće obrušava na novinare koji ne pišu po njegovoj volji ili mu postavljaju nezgodna pitanja. Posebno zgražanje izazvao je njegov posljednji ispad kada je teško izvrijeđao novinarku Oslobođenja Gordanu Katanu. Niko od kolegica i kolega koji su bili prisutni tom zapjenušanom napadu predsjednika RS-a u Banjoj Luci nije reagovao. [4]

Sraz Čovića i Komšića

Za postizborno stanje u Federaciji BiH, sa odrazom na atmosferu na državnom nivou, ključno je ponašanje čelnika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića. HDZBiH je u oktobru ubjedljivo pobjedio konkurentski HDZ 1990, Čović se vratio se u državno Predsjedništvo. Prije toga, dva mandata u Predsjedništvu BiH, u ime Hrvata, proveo je negdašnji funkcioner Socijaldemokratske partije, a potom osnivač i predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić.

Komšić je svo to vrijeme meta hadezeovaca, mada je legalitet njegovog izbora neupitan. Iz HDZ mu, međutim, osporavaju politički legitimitet, ističući da su hrvatskog člana državnog Predsjedništva izabrali, prije svih, Bošnjaci. Uz to, Komšiću se osporava i "pravo hrvatstvo", zbog njegovog stava da se osjeća odgovornim prema svim građanima, a ne samo Hrvatima i zbog njegove lijeve građanske orijentacije.

Slučaj "Komšić" HDZ je iskoristio da argumentuje tvrdnju o ustavnoj i zakonskoj neravnopravnosti i političkoj ugroženosti bh. Hrvata, posebice, zbog bošnjačke brojčane premoći. Izmjena ustava (državnog i entitetskog) i izbornog zakonodavstva na toj osnovi, programski je prioritet oba HDZ-a.

U takvoj konstelaciji došlo je do situacije koja je uputila HDZBiH na saradnju. DF je, ustvari, zauzeo poziciju SDP-a na bh. političkoj sceni i postao poželjan partner za SDA, kao pobjednice oktobarskih izbora, a i Saveza za promjene. SDA, DF i Savez za promjene brzo su našli zajedniči jezik i doveli HDZ pred svršen čin. To je suzilo manevarski prostor Čoviću, koji je sa Dodikom uspostavio strateški savez i političko bratstvo. Mada je nastojao da SNSD uvede u koaliciju na nivou BiH, Čović nije mogao ništa učiniti i zbog naklonosti međunarodnih autoriteta prema Savezu za promjene i DF-u.

Tokom pregovora o novoj strukturi vlasti u Federaciji došla je do punog izražaja netrpeljivost između HDZ i DF i njihovih lidera. Čović je uporno nastojao da posao oko uspostave federalnih organa predstavi kao odnos HDZ i SDA, a DF kao neželjeni priljepak SDA. Čović je ponavljao da je njima jedini partner SDA i time da je DF samo partner SDA. Taj pristup je razumljiv zbog pitanja u hadezeovskom biračkom tijelu – zašto saradanja sa omraženim Komšićem?

Mučna su bila ta odmjeravanja HDZ-a i DF-a u kojem su pale i teške riječi. Sporazum je, ipak, postignut, ali otpor jednih prema drugim ostaje. To može uticati na funkcionisanje vlasti i na federalnom i na državnom nivou.

SDA je najzaslužnija što je dogovor postignut. Doduše, zamjenika predsjednika SDA Bakira Izetbegovića u stranci krive da je dao previše ustupaka partnerskim strankama. HDZ i SDA sarađivali su i u ratno vrijeme i dobro se razumiju, mada su i u stalnom sukobu, primjerice, u Mostaru. Unatoč ideološkim suprotnostima, za SDA je DF zgodan koalicioni partner zbog istovjetnog gledanja na bh. državu i nužnost evroatlanstkih integracija, a i kao saveznik u stvaranju protuteže HDZ-u.

A šta programski povezuje SDA, HDZBiH i DF? Uprkos nećkanju HDZ-a, još 19. novembra prošle godine usvojena su Programska načela stranaka i koalicija za uspostavu i djelovanje vlasti u BiH. Dokument su potpisali Izetbegović, Čović (u ime koalicije u kojoj su još četiri male stranke) i Komšić.

Udovoljeno je Čoviću da se, prilikom donošenja ustavnih rješenja, osigura ustavna i institucionalna ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda (zajedno sa Ostalima) i građana BiH. Uz to se naglašava potreba zakonskog onemogućavanja zloupotrebe izbornog procesa. Tu se, dakako, misli na sprečavanje da Hrvatima predstavnike biraju drugi.

U tekstu su istaknuta opredjeljenja za evroatlantske integracije, vladavinu prava i borbu protiv svih oblika kriminaliteta, s ukazivanjem na korupciju i organizovani kriminal, te za ekonomsko-socijalne reforme. Težnja je stimulacija privrede i investiranja s ciljem intenziviranja zapošljavanja, a uz smanjenje svih vidova javne potrošnje.

Prilika za zaokret

Prije ovog dokumenta, utvrđeni su Programski principi za djelovanje zakonodavne i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini u mandatnom periodu 2014. -2018. godina. [5] Uz Izetbegovića i Komšića, taj akt su potpisali lideri stranaka koje čine Savez za promjene – Bosić, Ivanić i Čavić. A Čović je, jednostavno, bio prinuđen naknadno prihvatiti taj dokument, da bi ušao u koaliciju na nivou BiH.

Programskim principima utvrđeni su koalicijski prioriteti. U prvi plan su stavljena rješavanja egzistencijalnih problema građana kroz oporavak privrede i poticanje investiranja, smanjenja javne potrošnje i stabilizacija javnih finansija. Izražena je nedvosmislena opredjeljenost za deblokadu integracijskog procesa u EU, pa i NATO. I ovdje je zaklinjanje u efikasnu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. [6]

Vođstvo Evropske unije (Vijeće za vanjske poslove) smatralo je da to nije dovoljno pa je tražilo da Predsjedništvo BiH sačini Izjavu o opredijeljenosti Bosne i Hercegovine za integraciju u Evropsku uniju, da je potpišu čelnici četrnaest stranaka i da bude usvojena od oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Nakon što je Dodik tražio da se naglasi puno poštivanje dejtonskog ustavnog uređenja (dva entiteta, tri konstitutivna naroda...) i odlučivanja koje je njime uspostavljeno, obavljen je cijeli postupak prema zahtjevu EU. [7]

EU je ranije - putem zaključaka Vijeća za vanjske poslove od 15. decembra 2014. - ponovila "nedvosmislenu opredijeljenost za perspektivu Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji". Vijeće je, uz to, našlo za shodno da ponovo potvrdi "svoju nedvosmislenu opredijeljenost očuvanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, kao suverene i ujedinjene zemlje". Ovo je, naravno, prije svih, upućeno Dodiku koji svako malo tvrdi o neodrživosti bh. države i nužnosti otcjepljenja RS-a.

U tim zaključcima, "Vijeće pozdravlja Sporazum za rast i zapošljavanje sa ciljem da se pažnja usmjeri na reforme i pitanja od neposrednog interesa građana, u svjetlu masovnih građanskih protesta početkom 2014. godine, koji su istakli krhkost socioekonomske situacije." Pozivajući institucije vlasti da sačine programe reformi potrebnih za integraciju u EU, Vijeće ukazuje da je "opšti cilj uspostaviti funkcionalnost i učinkovitost na svim nivoima vlasti" u BiH. Traži se i izrada "početnog plana reforme u skladu sa pravnom stečevinom Evropske unije" koji treba provesti u konsultacijama s civilnim društvom. Taj program mora sadržavati reforme u skladu sa tzv. Kopenhaškim kriterijumima – socioekonomske reforme, uključujući i Sporazum za rast i zapošljavanje, vladavinu prava, dobru upravu.

Posebno značajno mjesto u ovom intenziviranju evropskog integracijskog procesa treba da ima uspostava mehanizma za koordinaciju. Radi se o modelu koji bi uvezivao i usklađivao različite nivoe vlasti u aktivnostima na integracijskim reformama.

EU se obavezala da će aktivno pomagati ova nastojanja. Time je Bosni Hercegovini pružena prilika da načini zaokret kako bi izašla iz perioda stagnacije, pa i regresije, i, dominacije politike konfrontacije i dezintegracije.

Hvala Putinu i "džihadistima"

Obnova aktivne politike EU u BiH i utvrđivanje nove strategije Brisela prema bh. državi povezana je s unutrašnjim i međunarodnim dešavanjima. Građanski protesti, koji su odmah imali podršku EU i SAD, ukazali su na krajnje ozbiljno socijalno-ekonomsko stanje koje je moglo dovesi do nepredvidivih političkih posljedica u zemlji i regiji. Istodobno, novo globalno prestrojavanje, potaknuto agresivnom politikom Rusije i militantnih grupacija (koje ekstremističke namjere zaodjevaju u plašt islama) na globalnom planu, pa i na ovim prostorima, ukazali su na potrebu stabilizacije BiH i snažan povratak zemlje na evroatlanstki integracioni kurs.

Agresivnoj i remetilačkoj politici ruskog predsjednika Vladimira Putina u regionu, posebice, prema Srbiji i BiH (putem RS-a i faktora nafta), Zapad nastoji da parira ubrzavanjem procesa stavljanjem pod EU i NATO kišobran BiH, Srbije i Crne Gore. Prisutnost radikalnih grupacija koje se pozivaju na islam u BiH i regionu i učešće njihovih pripadnika na ratištima u Iraku i Siriji tjera zapadnjake da se sasma ozbiljno vrate bh. problemu, kojeg su svojim nedosljednim i neodlučnim politikama držali otvorenim. Putinu i "džihadistima" treba zahvaliti što se BiH vraća u središte interesa obje briselske međunarodne asocijacije (NATO i EU).

Organizovano iskazivanje obnove interesa za BiH i region počelo je održavanjem tzv. Berlinske konferencije prošlog ljeta. Domaćin Njemačka, uz podršku EU, tim činom je, nakon godina oklijevanja i rezervisanog stava, preuzela lidersku ulogu i u odnosu na BiH. To hrabri.

Skup u glavnom gradu Njemačke trasirao je strategiju prema zemljama Zapadnog Balkana (države nastale raspadom Jugoslavije plus Albanija), kojoj je u središtu saniranje teškog socijalno-ekonomskog stanja, otvaranje razvojne i integracijske perspektive, prevazilaženje posljedica nedavnih ratova, stimulisanje političke i ekonomske saradnje u regiji. U tom sklopu, posebnu važnost ima zalaganje za velike zajedničke infrastrukturne projekte u oblastima saobraćaja i energetike. EU i SAD teže da amortizuju ovisnost regije od ruskog plina.

Kancelarka Angela Merkel dizajnirala je taj regionalni pristup i iz ekonomskih interesa. Pojedinačno zemlje Zapadnog Balkana su mala tržišta, ali posmatrane ukupno postaju privlačan trgovinski prostor za Njemačku i EU. Područje tim značajnije zbog gubitaka EU uzrokovanih konfliktom s Rusijom povodom Ukrajine. Merkel je pozvala njemačke privrednike da investiraju u regiju i najavila stimulisanje kupovine proizvoda s ovih prostora.

Poslije Berlina uslijedila je tzv. njemačko-britanska inicijativa. Građanima BiH obratili su se otvorenim pismom šefovi diplomatije Njemačke i Velike Britanije Frank-Walter Steinmeier i Philip Hammond. To obraćanje bilo je osnova za tekst Izjave o opredijeljenosti Bosne i Hercegovine za integraciju u Evropsku uniju.

Hrvatska, a posebno njena šefica diplomatije Vesna Pusić, odigrala je značajnu ulogu u obnavljanju aktivnog interesa EU za BiH i susjede. Za BiH je posebno važno i stimulativno što se Srbija orijentisala na ubrzano učlanjenje u EU.

Između nade i skepse

Paraf na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU stavio je tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić iz SNSD-a, još prije osam godina. [8] Od tog trena Dodik diriguje opstruiranjem sprovođenja SSP-a. Sažeto kazano, taj otpor izvođen je na tezi da se procesom integracije u EU želi centralizovati BiH, onemoćati RS do ukidanja i obezbjediti, kroz primat građanskog principa, premoć Bošnjaka u vlasti.

Nekonzistentna politika SAD i EU prema BiH, bavljenje SDA, SDP-a i drugih stranaka bosanskohercegovačke i evroatlantske zakletve borbom za vlast i benefite koje ona donosi - omogućili su Dodiku da razvija strategiju otcjepljenja Republike Srpske. Tu je imao podršku velikosrpskih krugova u Srbiji i Rusije, što ga je posebno ponijelo.

Kroz savez s Čovićem, Dodik podržava htjenje HDZ da se uspostavi treći entitet s hrvatskom većinom. Čović, pak, nije dovodio, u vezi s tim, u pitanje RS niti tražio dio teritorije tog entiteta za treći entitet. Uz ostalo, udružili su se da amortizuju politički uticaj bošnjačke većine u državi.

Zastoju u evroatlantskom integracijskom procesu doprinijeli su SDA i SDP. Naime, nikad nisu uslovili saradnju pri uspostavi vlasti ispunjavanjem već preuzetih obaveza BiH na putu ka EU i NATO.

Nove koalicije i osnove na kojima počivaju bitno su izmjenili politički odnos snaga u entitetima i na nivou države. Sad izuzetno važnu ulogu imaju Savez za promjene i Demokratska fronta, koja je i inicirala izradu programskih papira na državnom i federalnom nivou. Naravno, na promjenu odlučujuće utiče obnavljanje aktivne politike EU i SAD u BiH.

SDS je napustio partnerstvo sa SNSD-om, na državnoj razini i unutar Saveza za promjene okrenuo se odlučno ka ulasku u EU. Dodik je svjestan da više Evropske unije u Bosni i Hercegovini, znači više Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj. O tome svjedoči njegova izjava da "ono što jača Bosnu i Hercegovinu, razgrađuje Republiku Srpsku". [9]

Shodno tekućim političkim potrebama, SNSD će nastojati ometati rad državnih organa. Prije svega, riječ je o mogućnosti opstruiranju rada Doma naroda (što SNSD već radi pod različitim isprikama) Parlamenta BiH, koji ne može donositi odluke ako članovi koalicije koju vode dodikovci ne prisustvuju sjednicama. Drugo, još neutvrđeni mehanizam koordinacije za provedbu mjera koje se nužne za pristup EU, pružaće priliku Dodiku da nameće svoja viđenja s obrazloženjem odbrane nadležnosti entiteta u odnosu na državu.

Dodik je prema EU u šizofrenoj političkoj poziciji. Ometao je integracijske namjere kako BiH ne bi odmakla Srbiji, a bila je odmakla, itekako. A sad vladajuća garnitura u Srbiji hoće u EU što prije. Dodik, organski ne podnosi EU, nema šta nije izgovorio protiv Unije, ali mu trebaju evropski novci.

HDZBiH pod Čovićevim vođstvom suodgovoran je za prekid približavanja EU, opstruiranjem provedbe odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ta odluka traži promjenu Ustava BiH i nižih zakonskih akata kako bi se ukinula diskriminacija manjina u izbornom postupku. HDZ nastoji tu situaciju iskoristi za rješavanje tzv. hrvatskog pitanja, što je praćeno žalopojkom o ustavnoj i političkoj diskriminacij bh. Hrvata. Uz podršku zagrebačke centrale HDZ-a, u sklopu nužnih reformi na putu za EU, Čović želi preustroj BiH. Prema toj namjeri, bh. država bi bila uređena kao federacija sa četiri administrativno-teritorijalne jedinice od kojih bi Sarajevo, kao glavni grad, bilo distrikt. Dakle, HDZ integracijski proces i ustavne promjene nastoji iskoristiti za postizanje svojih strateških ciljeva. [10]

Instiktivni otpor reformama koje vode ka EU ima većina unutar političke klase u BiH. Nacionalno opredjeljene stranke održavale su se na vlasti ratnom retorikom i manipulacijom etničko-vjerskim i pitanjima i osjećanjima. Za sve do sad vladajuće stranke karakteristični su klijentelizam, korupcionaštvo, nepotizam i parazitizam. Uz to idu – privatizacijska pljačka, socijalna neosjetljivost, i, uticaj u policiji, pravosuđu i medijima radi zaštite monopolnih položaja. Integracijske reforme dovodiće neminovno u pitanje te monopole i postavljati pitanje odgovornosti za učinjena nedjela.

Približavanje EU je u najužoj vezi s NATO-m. Glavne stranke u RS-u, načelno nisu za to da BiH ide u Sjevernoatlantski pakt. Svoj stav vezuju, prije svega, za odnos Srbije prema toj mogućnosti. Ipak, SNSD je učestvovao u razvijanju odnosa sa NATO-m. Dodik je blokirao proces u trenu kada se BiH sasma približila kandidaturi za članstvo u tom paktu. Zahtijevao je da se pitanje knjiženja vojne imovine riješi sa statusom državne imovine. Time je Dodik zakočio integraciju BiH u NATO a, uz to, htio iznuditi raspodjelu državne imovine na etnitete, radi jačanja navodne državnosti RS-a. Smatra da bi, ako izgubi u procesu približavanja NATO-u, dobio na jačanju osnove za samostalnost RS-a.

Od suštinske je važnosti što je Savez za promjene prihvatio, u Programskim principima koalicionih partnera na državnom nivou, da će se "u najkraćem roku provesti jednoglasno donesenu odluku predhodnog saziva Predsjedništva BiH ( u kojem je bio kadar SNSD-a Nebojša Radmanović – op-a.) o knjiženju 63 lokacije perspektivne vojne imovine, kako bi se prekinuo reformski zastoj zbog neprovođenja ove odluke".

Ovakav pristup ohrabruje činjenica da je Srbija potpisala sa NATO-m Individualni partnerski akcioni plan. To omogućuje, pored ostalog, slobodu kretanja vojnicima NATO-a po Srbiji i korištenje njene vojne infrastrukture. [11] Za BiH je dobro što je Crna Gora na pragu Sjevernoatlantskog pakta.

Zaključak

Na putu između Daytona i Bruxellesa, Bosna i Hercegovine se ponovo našla na evropskoj prekretnici. Dva su izborna mandata prošla bez pomaka na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. A BiH je bila daleko ispred Srbije, Crne Gore i Makedonije, pa u nekim segmentima i ispred Hrvatske u tom integracijskom procesu. Nemjerljivu štetu su nanijeli domaći političari svojim građanima. I EU nije znala šta hoće. Proces je blokiran insistiranjem na slučaju Sejdić-Finci kao odlučujućem za napredak BiH, a koji je sada stavljen u drugi plan.

Obnavljenjem integracijske incijative EU prema BiH i prihvatanjem Izjave o opredijeljenosti Bosne i Hercegovine za integraciju u Evropsku uniju - stvoreni su osnovni unutrašnji i vanjski uslovi za mogućnost da se bh. država ubrzano vrati evroatlantskim integracijama, kao bitnim za normalizaciju i razvojnu perspektivu zemlje.

Vidjećemo kako će se spram te prilike i sopstvenih obećanja ponašati ključni politički akteri u BiH, ali i kako će djelovati međunarodni autoriteti ovdje. SAD zdušno podržavaju EU i BiH u ovim nastojanjima.

Stratešku promjenu politike prema BiH, EU i SAD su gradili na prošlogodišnjoj pobuni građana zbog sve teže ekonomske i socijalne situacije i ravnodušnosti samozadovoljnih političara. Neki od njih su tvrdili da je taj bunt potaknut s vana, uz unutrašnju saradnju. To je najmanje važno. Bitno je da su se građani po prvi put masovno i ozbiljno nametnuli kao subjekt a ne objekt političkih dešavanja.

Sporo uspostavljanje vlasti nakon jesenjih izbora, ogorčenost SNSD-a što nije u koaliciji na državnom nivou, suprotstavljeni interesi pa i netrpeljivost unutar novouspostavljenih koalicija - najavljuju mukotrpnu borbu za vraćanje BiH u evroatlantski integracijski proces. Naspram nužnih ekonomsko-socijalnih reformi je zaziranje parazitskih nacionalnih kvazielita od promjena koje bi mogle ugroziti njihov ekskluzivni status. Unutar koalicija dogovoren je minimum zajedničkih ciljeva, ali je njihovo ostvarivanje ugroženo sukobom stranačkih namjera. U takvoj situaciji, učinak nove vlasti zavisiće više od angažmana EU i SAD nego od volje koalicionih partnera. Uz to, faktor civilnog društva i samoorganizovanih građana - s iskustvom iz vremena masovnih protesta, uz podršku EU i SAD - može biti važan korektiv ponašanja vladajuće strukture.