Pravosuđe, korupcija i društvena osjećajnost

U hrvatski politički život pravosuđe se umiješalo na mnogo načina, od istraga i suđenja protiv pojedinih političara, pa sve do antikorupcijske presude protiv cijele jedne velike stranke. I što se dogodilo? Birači skoro po pravilu baš takve nagrađuju izborom na iste one položaje koje su zloupotrebljavali. Može li novi zakon o izboru parlamentarnih zastupnika nešto promijeniti?

Na stranačkim predizborima 2012, Barack Obama je u Zapadnoj Virginiji imao vrlo bizarnog protukandidata za demokratsku nominaciju za predsjednika. Ime mu je Keith Russell Judd, i u tom trenutku odsluživao je u saveznom zatvoru trinaestu godinu od ukupno dosuđenih 210 mjeseci robije zbog ucjenjivanja kolega na sveučilištu. Judd je ispunio prijavu, uplatio propisanu taksu od 2.500 dolara i izašao predsjedniku na megdan. Rezultat [1] mu uopće nije bio loš, osvojio je 40,6 posto glasova članova Demokratske stranke u toj saveznoj državi, ostatak je ipak otišao Obami.

U SAD-u zatvorenici ne smiju glasovati na izborima, ali se smiju kandidirati, pa i za predsjednika. U Hrvatskoj je, dakako, situacija drukčija. Za vrijeme odsluženja kazne smije se birati, ali s pravom na biranje stvari su ipak kompliciranije. Možemo se sada tješiti riječima "eto, i drugi imaju bizarne zakone", no praksa govori da ono što je drugdje izuzetak u Hrvatskoj ima obrise čudnovatih pravila.

Sabor je nedavno izmijenio zakon [2] po kojem se biraju parlamentarni zastupnici, a u javnosti su najviše pažnje izazvale baš odredbe koje se bave problemom kažnjavanosti i sudjelovanja u političkom životu. I to valjda govori o stavu prema političkoj eliti, jer su nasuprot ovim odredbama skoro bez odjeka u javnosti prošle važne odredbe o preferencijalnom glasanju - za listu, ali i za jedno ime na listi - i o "ženskoj kvoti" koja diktira da na svakoj listi mora biti bar 40 posto žena.

Ukratko, ubuduće više na parlamentarne izbore neće moći osobe pravomoćno osuđene na bezuvjetnu kaznu zatvora dužu od šest mjeseci, ali samo ako se u trenutku raspisivanja izbora izrečena kazna izvršava ili tek predstoji njeno izvršenje. Dalje, kandidati više neće moći biti ni osobe kojima još nisu protekli rokovi rehabilitacije nakon odsluženja kazne, ali samo za osuđene za kaznena djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva (izrijekom se navode genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, terorizam, terorističko udruženje, mučenje, ropstvo, teško ubojstvo ili zloupotrebu položaja i ovlasti).

Na prvi pogled, teško je bilo što zamjeriti ovako posloženom zakonu. S jedne strane, sačuvano je dostojanstvo dužnosti parlamentarnog zastupnika, a s druge je uspješno zaobiđena mogućnost da se nekome zabrani kandidiranje zbog prijestupa poput prometnih nesreća i sličnog. Nažalost, to je tako samo na prvi pogled, jer dobar dio aktualne hrvatske političke prakse govori da je nova regulativa samo kap u moru potpuno bizarnog spoja neefikasnog pravosuđa i politike opterećene sumnjivim moralnim vrijednostima.

Recimo, ako se netko u Hrvatskoj poželi zaposliti u državnoj službi (ponekad je tako i u privatnom sektoru), u pravilu mora donijeti dokument koji se kolokvijalno zove "potvrda o nekažnjavanju". Naravno, ta potvrda zapravo ne govori o nekažnjavanju, nego predstavlja uvjerenje da se u tom trenutku protiv kandidata za posao ne vodi nikakav istražni postupak, da mu ne traje suđenje, ili da nije nepravomoćno osuđen. Ako je kaznu "odgulio" - ta mu potvrda ne treba. Recimo, Branimir Glavaš kojem je presuda za ratni zločin protiv srpskih civila u Osijeku vraćena na ponovno odlučivanje ne bi se mogao zaposliti u nekoj službi u gradu u kojem je od početka devedesetih bio (a i još je) gospodar života i smrti. Međutim, raspišu li se parlamentarni izbori prije nego mu presuda postane pravomoćna, nije neka velika mudrost prognozirati da ćemo ga gledati u Saboru. S obzirom na protok vremena, tamo bi se - ako gazda dozvoli - mogao naći još jedan as iz Glavaševog Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje Igor Drmić, koji je dok je bio parlamentarac priznao na sudu da je pokušao podmititi suce Vrhovnog suda koji su 2010. odlučivali o pravomoćnosti presude protiv njegovog stranačkog šefa. Naravno, formalno u tome nema problema, ma koliko istinski gadljivo bilo da se bilo kojim oblikom politike bavi netko tko pokušava podmititi suce najvišeg pravosudnog tijela u zemlji. Čovjek je osuđen, odslužio je kaznu i treba mu dozvoliti da nastavi sa životom. Treba li taj nastavak života i karijere uključivati i mogućnost da kroji budućnost cijeloj zemlji ovisi, pak, o biračima.

A birači su, naravno, ponekad čudno cvijeće. Slijedi prigodna, vrlo svježa i simptomatična priča. Nedavno su u nekoliko gradova i općina održani izvanredni lokalni izbori za načelnike i gradonačelnike, te za gradska, odnosno općinska vijeća. Među ostalima, na birališta su išli i građani Dubrovnika, najvažnije hrvatske turističke destinacije i jednog od najbogatijih gradova u zemlji. Na listiću su imali na raspolaganju dotadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića, Pera Vićana i još nekoliko lokalnih političara. Kad je došlo do drugog kruga, mogli su birati između kandidata HDZ-a i Vlahušića, koji je početkom ove godine pravomoćno osuđen zbog korištenja javnog, gradskog novca za pogodovanje svom tadašnjem koalicijskom partneru, odnosno zloupotrebe položaja. Partner je, pritom, isti onaj Pero Vićan koji mu je sad bio protukandidat. Presuda mu je glasila šest mjeseci uvjetno, uz godinu dana kušnje. Pojednostavljeno, ako u sljedećih godina opet zloupotrijebi položaj, ići će u zatvor na šest mjeseci. Kako da dođe u priliku za tako nešto? Ako pobijedi na izborima za položaj koji je već jednom zloupotrijebio. Naravno, pobijedio je, pošteno da poštenije ne može biti, legitimno da legitimnije ne može biti: glasovima birača. A u obrazloženju kojim je potvrđena presuda stoji doslovno "izigrao je povjerenje birača". Da cirkus bude kompletan, u gradsko vijeće ušla je i lista Pera Vićana, Vlahušićevog suođenika, i bez njega nema stabilne vlasti u gradu.

Kolumnist Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić [3] taj je svojevrsni birački mazohizam - dokazan i na nekim drugim primjerima, Pavičić ovdje spominje gospodara Zagreba Milana Bandića - sjajno opisao, čak i prije tih izbora:

"Optužnica se sastojala od djela koja se u svagdanom common senseu hrvatskih glasača i ne percipiraju kao zlo. 'Pomogao im', 'izišao u susret', 'odmah nam je riješio problem', 'dogovorili smo se uz kavu' rečenice su koje su dubrovački i zagrebački građani izgovarali u znak pohvale svojim načelnicima. I Vlahušićeva presuda u osnovi se sastojala od 'izišao je u susret' i 'riješio je problem'. Vlahušića njegovi navijači stoga neće kazniti zbog presuda, dapače. Njega od javnih novaca može udaljiti samo jasan i nedvosmislen zakon."

Dakle zakon, baš onakav kakav je otprilike u isto vrijeme izglasan u Saboru, i to glasovima vladajuće većine, Kukuriku koalicije. Svaka čast vladajućima, teško bi im se riječ prigovorila. Osim činjenice da je cijela koalicija stala na lokalnim izborima iza Vlahušića, koji je ugledni član Hrvatske narodne stranke. A to je stranka iz koje dolazi potpredsjednica Vlade Vesna Pusić, stranka koja ni u jednom istraživanju javnog mnijenja ne može prići ni blizu izbornom pragu, ali zbog dobro raspoređenih kadrova kontrolira veliki dio državnih tvrtki i utječe na Vladine odluke kao da je u najmanju ruku ravnopravna sa SDP-om. HNS je s godinama postao simbol klijentelizma u hrvatskoj politici, društvo iz kojeg se regrutiraju direktori, ministarski operativci i šefovi državnih agencija. I nitko ne može dokučiti čime to HNS, čiji zastupnici u Sabor dolaze samo ako su na listi s nekom drugom strankom, drži u šaci sve koalicije u kojima je sudjelovao. Zoran Milanović je čak neko vrijeme glumio da ne zna zbog čega je Vlahušić osuđen, iako je dvije godine ranije, na redovnim izborima, odbio podržati gradonačelnika zbog te iste optužnice.

U ovoj priči pojavio se još jedan fenomen: klasičnog nepoštivanja nacionalnog pravosuđa. Vlahušić je mrtav-hladan nakon pobjede rekao da su građani pokazali da vjeruju da on nije kriv. Jedan od glavnih Milanovićevih suradnika Zlatko Komadina je išak možda i korak dalje, izjavom na HTV-u "po pravu je osuđen, po pravdi je nagrađen", uz obrazloženje da "nije ništa strpao u džep". To da je drugome iz svojih političkih interesa stavio na raspolaganje javni novac očito nije važno.

Na ovaj je neobičan - ali ne i neočekivan - raskorak u stavu proteklih dana najviše upozoravao HDZ, rugajući se premijeru Zoranu Milanoviću i njegovim koalicijskim partnerima da su šampioni dvostrukih mjerila. Stvarno? Hrvatska demokratska zajednica je prošle godine osuđena - doduše još uvijek nepravomoćno - da je kao organizacija, dakle politički kolektiv, pravna osoba sudjelovala u najvećoj korupcijskoj aferi otkako je Hrvatska samostalna država, onoj u kojoj su ključne riječi Fimi Media i Ivo Sanader [4] . Za sve ono što im se u presudi stavlja na teret u Italiji su u velikoj akciji "Čiste ruke" devedesetih godina prošlog stoljeća u ponoru antikorupcijskih procesa nestajale cijele stranke, a hiljade ljudi završile su na robiji. HDZ-u, pak, čak i ako bude pravomoćno osuđen, prijeti samo novčana kazna, bez obzira kako visoka bila. U međuvremenu su promijenili stranačko vodstvo, i odlučili učiniti ono što rade sva djeca kad naprave neku nepodopštinu: praviti se da se ništa nije dogodilo. A usput prizivaju povratak tuđmanizma, političko-ekonomskog projekta koji je zapravo svim svojim privatizacijskim marifetlucima, pljačkom, korupcijom i uništavanjem svega što je valjalo u gospodarstvu istinski temelj na kojem je nastalo stanje svijesti zaslužno za Fimi Mediju. Ništa to nije važno ni njima, a bogami ni biračima: izlaze ljudi na izbore od lokalnih do predsjedničkih, dijele lekcije o moralu i poštenju, galame o nesposobnoj i lopovskoj vladi, i obećavaju da će sve biti kako treba čim oni opet dođu na vlast. I gle čuda - sjetite se onog Pavičićevog citata o društvenoj prihvatljivosti pomaganja "našim ljudima" nešto iznad - pobjeđuju. Dobro, ne baš u Dubrovniku, tamo su se namjerili na žešćeg igrača, ali zato imaju predsjednicu republike. Kolinda Grabar Kitarović je bila ministrica vanjskih poslova u Vladi Ive Sanadera, i nikad se nije čulo da je upozoravala na ono što se oko nje događa. Naravno, u kampanji je spremno rekla da se suprotstavljala velikom šefu, i zbog toga bila strašno kažnjena, mjestom ambasadorice u Washingtonu. Na isti će način vjerojatno početkom 2016. izvršnu vlast osvojiti i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Od svega što se može i treba zamjerati Zoranu Milanoviću, jedna je stvar najgora: u protekle su tri godine državu vodili toliko loše, da su uspjeli vratiti iz političke smrti čak i stranku s vrlo uvjerljivom sudskom presudom za korupciju. Ponavljamo, presuda je nepravomoćna, dakle baš onakva kakva bi bila dovoljna da neki pojedinac ne može dobiti potvrdu o nekažnjavanju i da se ne uspije zaposliti. Pritom, ta je kolektivna presuda samo vrh ledenog brijega, jer nema stranke čiji su članovi bili tako često "klijenti" policije, državnog odvjetništva (tužilaštvo) i USKOK-a (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala). Uostalom, samo iz Sanaderove vlade je više osumnjičenih, optuženih i osuđenih nego je u nekim drugim državama ukupno ministara.

Jedno vrijeme SDP i njegovi partneri rado su izvlačili tu činjenicu da bi pokazali kako su drukčiji od HDZ-a. No jesu li, doista? Marina Lovrić Merzel je bila SDP-ova županica u Sisačko-moslavačkoj županiji koja je počinila svaki grijeh za koji joj se pružila prilika u dva mandata na položaju. Uhapšena je, čeka suđenje i morala je podnijeti ostavku. No, odmah je, praktički još iz pritvora, aktivirala svoj mandat u Saboru [5]. Doduše, odmah je izgubila zastupnički imunitet, ali nije li divno da zbog istrage koja se protiv nje vodi nije mogla biti županica, ali zato u parlamentu može sudjelovati u donošenju zakona? Njezin bivši stranački kolega i bivši gradonačelnik Vukovara Željko Sabo emotivno je, pak, proživljavao aferu s pokušajem podmićivanja jedne HDZ-ove gradske vijećnice, koja ga je pritom snimila kako joj nudi brda i doline digne li ruku za neki njegov prijedlog. Istraga je prolazila, pa onda i suđenje, a Sabo je uporno govorio kako mu je sve namješteno, na konferencijama za novinare plakao i pokazivao ožiljke od operacija, i uredno izašao na izbore za novi mandat - uz zdušnu podršku vlastite stranke. Tek kad je poražen na biralištima, a potom i pravomoćno osuđen, počeo je povlačiti neke poteze koji ipak imaju neke veze s moralnošću. Prvo se povukao iz Sabora - teško se sjetiti još nekog takvog slučaja prihvaćanja odgovornosti - a onda i napustio stranku.

I mogli bismo tako nizati metre i metre primjera, ali svi oni padaju u sjenu pred najvećim hrvatskim političkim čudom, ime mu je Milan Bandić. U centraliziranoj zemlji kakva je Hrvatska položaj gradonačelnika glavnog grada Zagreba izuzetno je važan, jer donosi ogromnu moć, dobrim dijelom utemeljenu na činjenici da Zagreb ima godišnji budžet od 6,6 milijardi kuna (oko 870 milijuna eura), najviše zbog toga što sve velike hrvatske tvrtke - bez obzira što prihode ostvaruju u cijeloj zemlji - zbog sjedišta u metropoli tamo plaćaju i svoje poreze. Recimo, Split kao drugi grad po veličini (Zagreb je četiri puta veći) ima budžet od oko 850 milijuna kuna. Takvom prijestolnicom godinama vlada Milan Bandić, nekad član SDP-a, pa potom ekskomuniciran iz te stranke zbog sukoba s Milanovićem. On dobija jedan za drugim izborne cikluse - trenutno mu ide peti mandat - ulagujući se građanima kozmetičkim uljepšavanjem grada za koje nitko ne zna otkud je plaćeno, populističkim prikazivanjem samoga sebe kao "jednoga od nas", ili nevjerojatnom energijom koja u nekim slučajevima već graniči sa psihičkim poremećajem. Kroz sve te godine mediji i politički protivnici su upozoravali da nešto sigurno nije u redu, izbijale su i brojne afere, ali ništa nije uspijevalo narušiti njegovu popularnost. Začudo, nikad nije uspijevao materijalizirati tu omiljenost šire od Zagreba.

I onda se - naizgled - u drugoj polovici 2014. sve srušilo. Istražitelji su napokon našli rupu u njegovom čeličnom oklopu, i pokrenuli nekoliko istraga za zloupotrebu položaja, a Bandić je završio u pritvoru. Iz njega je nakratko izašao nakon što je njegov odvjetnik Marijan Hanžeković (inače novi vlasnik medijske korporacije EPH) uplatio 15 milijuna kuna (dva milijuna eura) kaucije. Nije dugo trajalo - otkrilo se da je gradonačelnik na slobodi opet radio ono što nije smio: utjecao je na svoje suradnike, potencijalne svjedoke, i sada je ponovo u pritvoru, čekajući suđenje.

A za sve to vrijeme pravosudno-politički ćušpajz bukti u svojoj najluđoj varijanti. Bandić je kroz godine izgradio mrežu ljudi koji su doslovno ovisni o njemu, jer im je svima u nekom trenutku pomogao - najčešće tuđim, odnosno javnim novcem - pa se zbog gradonačelnikovog pritvaranja stvorio cijeli pravi pokret koji je taj čin protumačio kao politički proces. Teško je vjerovati, ali i inače mudar čovjek poput filmskog producenta Branka Lustiga, dobitnik Oskara za Schindlerovu listu, usporedio je drugo Bandićevo pritvaranje s odvođenjem Židova u Auschwitz, koje je sam Lustig preživio. Istina, već sutradan se pokajao i ispričao, ali je gorak okus ostao. Grad Zagreb je, shvatili ste, najveći financijer Lustigovog Festivala tolerancije, inače izvanrednog projekta. Naravno, samom Bandiću ni u jednom trenutku nije palo ni blizu pameti da se povuče, jer ipak nema rezervnu varijantu u Saboru kao Marina Lovrić Merzel. Sud mu je prvo bio zabranio da dolazi na svoje radno mjesto, pa ga je zamijenila prva zamjenica Sandra Švaljek, ali onda se šefu nije baš svidjelo što se ona odlučila distancirati od njega, i - pazite sad - iz pritvora je poslao potpisanu i ovjerenu odluku kojom za upravljanje gradom ovlašćuje drugo dogradonačelnicu, Vesnu Kusin. Ona mu je naravno odana, čak i oratorskim stilom, jer ne prođe ni jedna izjava a da Kusin ne ispali omiljenu uzrečicu velikog vođe, da ona od silnog rada jednostavno nema vremena baviti se marginalijama poput šefovog pritvora.

A on sam je otišao i korak dalje, napravivši nešto na čemu mu može zavidjeti čak i Branimir Glavaš: iz pritvora je organizirao osnivanje nove stranke i najavio juriš na parlamentarne izbore. S obzirom na novi zakon, neće imati nikakvog problema s kandidaturom, jer suđenje sigurno neće biti gotovo do početka 2016, kad se izbori očekuju. I još se nije naročito mučio oko imena stranke - nazvao je jednostavno, svojim imenom: Bandić Milan 365 - stranka rada i solidarnosti. Ovo "365" simbolizira sve dane koje provodi radeći za dobrobit grada. I sebe, svojih prijatelja, suradnika... [6].

Čudesno, ali Bandić svim ovim pritvorskim potezima nije prekršio ni jedan zakon, pa njegovi politički suparnici mogu samo sjediti i gledati. A nije ni da pokazuju nešto previše volje da mu se suprotstave. Ekonomski analitičar Goran Vojković [7] prije neki dan je odlično primijetio: svi koji sudjeluju u upravljanju najvećim, najvažnijim i najbogatijim hrvatskim gradom odlučili su se praviti kao da se ništa ne događa, zatvorili su oči i uši i glume kako je sve normalno.

"Svi se prave kao da se ništa ne događa – ali događa se puno. Gradska vlast ima samo formalni pravni legalitet, ali je potpuno izgubila legitimitet, i sada je to samo skupina ljudi koji se bore da bi se što više održali, da bi što dulje držali prava i povlastice koje sa svojim položajima u gradskom sustavu imaju", piše Vojković, i pogađa suštinu cijele hrvatske politike, oko koje se slažu i vlast i opozicija, kao jedinstvena interesna grupa: "Neka meni moje državne plaćice, i moga položaja, pa šta bude".

Zaključak

Svi su ovi slučajevi navedeni u članku, srećom, još uvijek ipak izuzeci, ma koliko se činilo da su masovna pojava. Međutim, nešto drugo istinski bode oči. Brojni napisi u medijima navode na zaključak da je javnost sve više senzibilizirana prema svakom obliku korupcije, pronevjere, sukoba interesa i bilo kojeg drugog prijestupa koji je politici na "raspolaganju". Skoro cijela nacija je šutjela dok je Ivo Sanader razrađivao svoju koruptivnu hobotnicu, danas se čini kao da svi skaču kao opareni na svaki nepokriveni putni nalog, poput onih iz nedavnog češljanja računa u Ministarstvu kulture. A onda nas izborni rezultati poput onih koje postižu Andro Vlahušić, Branimir Glavaš, pa i cijeli HDZ vrate u grubu realnost. Očito, kao i sve što je vezano uz politiku, i ova je priča dvosmjerna (opet, uz čast izuzecima kakav je potop velikih stranaka i trijumf nezavisnih kandidata u Omišu). Mnogo je važnije spriječiti "tuđega" da dođe na vlast, jer "naš čovjek" je ipak "naš", ma kakav bio. Možda nam može i zatrebati, zar ne? Teško je to objasniti bolje nego dvjema talijanskim riječima. Cosa nostra.