Nakon što je Više javno tužilaštvo u Beogradu objavilo da, usled nedostataka dokaza, obustavlja istragu protiv Filipa Koraća, bliskog saradnika Luke Bojovića, Viši sud je, po automatizmu, ukinuo crvenu Interpolovu poternicu koja je bila raspisana za njim od januara prošle godine. Svoje primedbe na rad tužilaštva u ovom konkretnom slučaju izneo je istog dana predsednik Srbije Aleksandar Vučić,  izjavivši da je “tek juče saznao da za Filipa Koraća ne postoji ni valjana optužnica ni valjana presuda pred Višim sudom u Beogradu”.  Kritikujući rad tužilaštva, zapitao se kako je moguće da, iz procesnih razloga, sud ne odobri status zaštićenog svedoka „čoveku koji kaže da mu je Filip Korać platio (tj. naručio) ubistvo”. Uprkos opravdanoj reakciji nevladinih organizacija, koje su upozorile da predsednik takvom izjavom narušava zapravo samostalnost tužilaštva, ostaje otvoreno pitanje:  šta činiti dalje s takvim sudstvom i takvim tužilaštvom kakvo je naše danas?

Navedenom Koraću se, kao članu Škaljarskog klana i jednom od vođa beogradskog podzemlja, na teret stavlja ne samo šverc droge, organizovanje pojedinih ubistava članova suparničkog klana nego i planiranje otmice članova uže porodice nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića, kao i priprema atentata na predsednika Vučića (iz čega sledi da su operativni podaci o Koraću svakako morali biti poznati i samom predsedniku kada ih je izneo u javnost, pošto se tiču njegove lične bezbednosti). Upravo tih dana sukob između pripadnika Škaljarskog i Kavačkog klana doživeo je kulminaciju: brutalna ubistva u Beogradu i Atini na javnim mestima, naočigled dece i supruge ubijenih (što se nije radilo ni u vreme Al Kaponea), unelo je opravdani strah među obične građane – ako ni najviše državne službenike postojeći pravni sistem ne štiti, kako će tek onda obične građane? Ako mediji, NGO, visoki državni funkcioneri i društveni radnici govore isključivo o simptomima i dijagnozi, gde je onda lek?

Zgrada Visokog saveta sudstva
Zgrada Visokog saveta sudstva

Lek je tamo gde su i uzročnici bolesti – u loše reformisanom sudskom sistemu.  Srbija se, u tom pogledu, obavezala da će doneti neophodne korekcije kroz Akcioni plan za  poglavlje 23 i 24, koji se tiču izmene Ustava i reforme pravosuđa, a u sklopu procesa evrointegracija. 

Prethodna velika reforma pravosuđa od 2009. godine, sprovedena od neodgovorne političke elite oličene u tadićevskoj DS, dala je katastrofalne rezultate; tada je, za samo 2 dana, bez posla ostalo više od 1000 tužilaca i sudija, zbog čega je kasnije, iz budžeta Srbije, odvojeno više od 44 miliona evra radi nadoknade štete.
Pravi cilj te tzv. „reforme” bio je da se pod kontrolu jedne partije – DS (i njenog tadašnjeg koalicionog partnera SPS) – stavi čitava pravosudna grana vlasti. Zbog toga je od Saveta Evrope stigla sledeća preporuka Komiteta ministara , gde se u Poglavlju 6 kaže: “Nadležni organ koji odlučuje o izboru i karijeri sudija trebalo bi da bude nezavisan od izvršne i zakonodavne vlasti.”  

Dakle, pacijent (Srbija) je dobrovoljno pristao na lek (reforma pravosudnog sistema, uz izmenu Ustava) kako bi se, pre svega, umanjio nedopustivo visok stepen političkog uticaja na treću granu vlasti, ne bi li smo tako stali u red modernih država Evrope gde se poštuju ljudska prava. U tom smislu, usvojeni su sistemski dokumenti poput Nacionalne strategije reforme pravosuđa i Akcionog plana za njeno sprovođenje, a u sklopu preuzete obaveze da izvršimo još jednu Ustavnu reformu (postojećeg Ustava, donetog 2006).

Sve zemlje u neposrednom okruženju, u procesu evroantlantskih integracija, morale su takođe da prođu kroz sličan mukotrpni put pravosudnih reformi, zahvaljujući kojima je, na primer, u Makedoniji bilo moguće doneti presude protiv bivšeg premijera Nikole Gruevskog i pojedinih ministara; u Rumuniji, u borbi protiv korupcije, zaslugom tužiteljke Laure Kovesi, na stotine korumpiranih zvaničnika te zemlje završilo je u zatvoru (Kovesijeva je nakon toga izabrana za prvog tužioca EU, iako je protiv nje glasao upravo – ambasador Rumunije!); slično važi za Albaniju, Crnu Goru, pa i Hrvatsku.

Iako su proklamovani ciljevi reformi u oblasti pravosuđa ti da se Unija i dalje razvija „kao područje slobode, sigurnosti i pravde”, uz puno poštovanje ljudskih prava, kod nas je epski naboj preambule o Kosovu u potpunosti u drugi plan bacio suštinsko pitanje građanskih prava, za čije unapređenje bi javnost morala da bude životno zainteresovana. Lek za naše boljke je i dalje u EU – u punoj primeni onoga na šta smo se već obavezali.