Profesor političke i kulturne sociologije na Univerzitetskom londoskom koledžu, Erik Gordi (Eric Gordy) poslednjih godina bio je koordinator i istraživač u projektu INFORM - "Smanjivanje raskoraka između formalnih i neformalnih institucija na Zapadnom Balkanu", u okviru kojeg je u poslednje 3 godine učestvovalo 40 istraživača u 9 zemalja. Poznat kao odličan poznavalac balkanskih prilika, u intervjuu za Antidot profesor Gordi je pružio prikaz aktuelnih političkih, društvenih i kulturnih procesa u regionu Zapadnog Balkana.

Antidot: Gostujući nedavno na Televiziji N1 izjavili ste kako je "neformalnost ono što, u stvari, čini život". Dozvolite stoga da ovaj razgovor započnem jednim neformalnim pitanjem: "Otkud profesor Erik Gordi u Beogradu? Kako se uopšte javilo Vaše interesovanje za politički život ovog dela Evrope i Balkana?"

Često dobijam to pitanje, mada mi se katkad čini da je to šifrovan način da me ljudi pitaju "za koga stvarno radiš i koji je tvoj tajni zadatak?" ili "šta ti treba da se bakćeš s nama kad tamo imaš komforan život?" Iza oba pitanja leži pretpostavka, možda valjana, da mora da postoji neki čudan razlog da bi se neko bavio dalekim i malim zemljama.

I postoji. Od mladih dana me fasciniraju nefunkcionalni politički sistemi i tzv. "bolesna" društva. Postoji popularna predstava da su ti ambijenti jako dramatični, da političari tamo stalno proizvode neko ludilo i da policija hapsi i maltretira sve naokolo. A, u stvari, to i nije tako dramatičan ambijent. Ljudi rade, piju kafu, ručaju, žive svoje živote na normalan i banalan način -- samo što su primorani da mnoge stvari ignorišu i da se prave da je normalno sve ono što nije. I to znači da male stvari, sve te sitnice koje činu "kulturu," usled toga dobijaju puno više na značaju.

Od 1986, kada sam počeo svoje prvo istraživanje u postrežimskoj Argentini, do danas, držim da uistinu puno toga možemo naučiti od kriznih društava, jer nam pokazuju gde su slabosti demokratije i kakva je budućnost liberalnog sistema koji je davno napusto liberalne vrednosti. Gledam svet oko sebe i sve mi je jasnije da sve što sam proučavao u tim zemljama ipak nešto znači.

Antidot: Hoćete reći da tzv. "kulturološke razlike" nisu od presudne važnosti, da ih brišu one male stvari koje čine život.

Da, u pitanju je uloga kulture u privatnom i javnom životu. Sve što čovek ne može postići na konkretnom nivou biva preseljeno na simbolički nivo, i onda simboli postaju oružje s kojim se vodi društvena borba. Ponekad simbol govori sve -- kažu u Italiji da ako hoćeš da znaš kakva je nečija politička orijentacija, dovoljno je videti kakve cipele nosi. Na tom simboličkom polju uticaj globalnih kulturnih pojava je velik, ali su svi specifični značaji lokalni, pa je zato kultura uvek kompleksna i ambivalentna.

Sve ovo možda deluje očigledno, ali postaje relevantno u kontekstu gde velika većina spoljnih posmatrača, preuzimajući pojednostavljen ideološki stav većine nacionalista, izlazi sa frazama koje tvrde da su svi Srbi ovakvi ili onakvi, da svi Hrvati žele ovo ili ono, i tako dalje. To su te stereotipne tvrdnje o kulturi, one pate od nedostatka informisanosti i stoga im je lako poturiti bilo kakav ideološki sadržaj.

Antidot: Pre nego što Vam postavim sledeće pitanje (a vezano za današnje "bolesti društva" na Balkanu), želeo bih prvo da utvrdimo neke opšte okvire. Kako gledate na Jugoslaviju, državu čijim su nacionalističkim bacilom, kako vidimo, zaražene i današnje države naslednice - kao na neuspeo eksperiment ili kao na veliki emancipatorski podvig južnoslovenskih naroda?

Različite su stvari ako govorimo o Jugoslaviji kao kulturnom prostoru i o Jugoslaviji kao političkom projektu. Kao kulturni prostor, Jugoslavija je imala veliko bogatstvo koje je usledilo kao posledica različitosti. To je značilo veliki napredak za sve "nacionalne" kulture, ali i još veći napredak u onoj meri u kojoj je stvorena istinska jugoslavenska kultura. I ta multinacionalna, multietnička sredina je pružila odlične mogućnosti za život ljudi koji su bili spremni da učestvuju u njoj. Ma koliko bilo popularno danas govoriti kako raznolika društva ne mogu opstati, činjenica je da nijedna globalno značajna kultura nije jednolična. I kreativnost i sloboda nastaju kao rezultat komunikacije. Jasno se vidi koliko je Jugoslavija pružila na kulturnom polju kada čovek baci pogled na sadašnje isključive, zatvorene, uplašene kulturne establišmente u državicama koje su nasledile jugoslavenski prostor. Beže u strahu od svega što je drugačije, dok u isto vreme slabo poštuju ono što smatraju navodno svojim.

Međutim, neodgovorno je gledati nekritički na Jugoslaviju. Ljudi koji sada govore da su to bila "dobra stara vremena" nisu to mislili dok su živeli u tim istim vremenima. I sva ta otvorenost jugoslovenske kulture jeste bila jasno ograničena. Lakše je bilo organizirati performans američkog pozorišnog komada, koji je bio kritičan prema ratu u Vijetnamu, nego organizirati projekciju filma Želimira Žilnika, koji je govorio o siromaštvu u zemlji.

U tom smislu mislim da je sasvim opravdano reći da je glavna prepreka pozitivnom razvoju jugoslavenske kulture bila autoritarnost jugoslavenskog političkog sistema. U nekim trenucima je ta autoritarnost služila kao odraz ograničenog karaktera političke elite, a u nekim drugim trenucima je možda predstavljala oprez jedne elite koja je bila progresivnija od društva, gde je držala vlast. U svakom slučaju, u pitanju je politički sistem koji se tek retko pokazao sposobnim za demokratizaciju. Najjači argument za očuvanje jednopartijskog monopola bila je tvrdnja da ako bude uvedena demokratija, pojaviće se nacionalne stranke koje će postati nacionalističke, pa će međusobno zaratiti i uništiti mir i sigurnost koji su građani dotle uživali. Ali to što se to proviđenje pokazalo tačnim ne mora da znači da je nasilno uništenje jugoslavenskog društva bilo neizbežno. Pre bih rekao da ukazuje na to kako su komunisti, bez obzira na parole o bratstvu i jedinstvu, napravili sistem u kojem su se nacionalizam i klijentalizam prilično dobro uklopili i prilagodili jedan drugom.

Antidot : Glavni zagovornik referenduma o Bregzitu Najdžel Faraž ide istom fanatičnom linijom najvećeg otpora, kojom su išli i jugoslovenski nacionalisti uoči raspada Jugoslavije: suverenitet po svaku cenu, plus izolacionizam. Mogu li države nastale na razvalinama Jugoslavije da ostvare svoje negdašnje snove, ali sada u okvirima ujedinjene EU?

Teško je gledati sadašnje zagovornike mržnje i izolacije poput Faraža, Trampa, Orbana i druge i ne prepoznati obrazac bivših jugoslavenskih šovinista. Teze koje su oni zagovarali u tom periodu su preuzeli od tadašnje intelektualne desnice, a sada su postale mantra rasista širom sveta: da su socijalizam i višekulturalno društvo deo zavere za uništenje Zapada, da političko društvo ne može funkcionisati ako je stanovništvo raznovrsno, da postoji plan za uništenje evropske populacije putem migracija, da je svet podeljen po kulturološkim i verskim linijama, između kojih ne može biti mira. Taj paket nisu izmislili balkanski nacionalisti, uglavnom su pozajmili ideje od ruskih i američkih desničara, ali su oni ti koji su pokazali da se ta ideologija može konkretno primeniti i može se pri tome ostati nekažnjen.

U jednom periodu je EU izgledala kao veoma atraktivna alternativa -- jedna prosperitetna i uticajna unija koja odbacuje međusobne tenzije i postavlja visoke standarde za demokratiju, ljudska i manjinska prava, političke i civilne slobode. Do pre desetak godina nije ni imala ozbiljnu konkurenciju na Balkanu. Ali sada sve to izgleda manje izvesno. Ne samo da je prosperitet oslabljen zbog dugotrajne ekonomske krize, nego sve više izgleda kao da ima konkurenciju, kada Rusija, Kina, Turska i države Arapskog zaliva povećavaju svoje uloge u regionu. Ali najviše obeshrabruje to što EU više nije toliko ubedljiva kao zagovornik demokratskih vrednosti. Već se videlo za vreme finansijske krize u Grčkoj kako je EU više stalo do stabilnosti valute nego do demokratije, i njeni slabi odgovori na rastući autoritarizam u Poljskoj i Mađarskoj ne daju mnogo nade da će EU stvarno da brani demokratske principe.

Države na Balkanu bi mogle da nađu odgovarajući okvir u EU u slučaju da ozbiljno i dobrovoljno prihvate u punoj meri standarde koji se podrazumevaju u Evropskom čarteru i u «Acquis communautaire ». Ali to izgleda malo verovatno, sav diskurs o pristupanju Uniji svodi se na to da se procene šanse kako da neka zemlja postane članica bez ispunjavanja standarda. Teško bi se moglo reći da iskrena namera postoji.

Antidot: Kada smo već kod standarda, i ovde se sve češće mogu čuti glasovi koji predlažu neke posebne, niže kriterijume za Srbiju, kako bi se ona, poput Bugarske i Rumunije, što brže priključila EU?

Na kraju krajeva, prijem novih članica jeste politička a ne tehnička odluka, što znači da će tako verovatno i biti. Ili će EU gledati kroz prste na neke neispunjene standarde, ili države u regionu nikada neće postati članice.

Antidot: Rusija je oduvek, iz svojih interesa, bila glavni "agregat velikosrpstva" na Balkanu. Kako gledate na rastući uticaj Rusije na ovim prostorima, pre svega na Zapadnom Balkanu? Treba li Srbija da ostane vojno neutralna ili da pristupi NATO? 

Ako pogledamo šta Rusija stvarno radi u regionu, malo radi. Uglavnom iskorišćava već postojeće konflikte u propagandne svrhe, a odustaje čim vidi da neće ići lako ili da će nešto da košta. Kad se izuzme NIS, kompanija koju je dobila jeftino, ekonomska uloga Rusije nije velika. Politički je izgubila dve baze u regionu, prvo u Crnoj Gori, te posle izbora i u Makedoniji. Posle kraćeg perioda fascinacije u Srbiji, sve se manje čuju one pompezne najave o tome kako će Rusija da brani zemlju od Informerove zavere du jour. Ostale su dve baze gde je ruska politika i dalje primetno aktivna, a to su nacionalističke stranke u BiH i nosioci finansijske korupcije u Hrvatskoj. Sve u svemu, nivo ruskog uticaja u regionu je prilično precenjen.

Ono za šta služe ruski klijenti u regionu jeste da prave probleme glede evropske integracije, i čini se da je to glavni ruski interes: da spreči uspostavljanje evropskog političkog monopola. Ima dovoljno veliki broj aktera u svim zemljama u regionu kojima ne odgovaraju vladavina prava i demokratija, zbog čega će uvek biti lako Rusima da nalaze za sebe privremene partnere. Ali na te partnere neće Rusija da troši nikakve značajne resurse, jendostavno će ih koristiti kad im odgovara. Balkan nije prioritet za Rusiju.

Na pitanje o vojnoj neutralnosti ne mogu odgovoriti, nije moje mesto da preporučujem Srbiji stratešku politiku. Jedino mogu primetiti da su u igri dve velike stvari. Prva stvar je da poglavlje 31 iz “Acquis communautaire” Evropske unije zahteva usklađivanje spoljne, vojne i bezbednosne politike zemalja kandidata s politikom EU. Druga stvar je da postoji u javnom mnenju u Srbiji izvestan otpor prema NATO-u, koji proizlazi iz sasvim razumljivih razloga. Za oba faktora treba pokazati razumevanje.

Antidot: Na početku razgovora pomenuli ste da Vas zanimaju "nefunkcionalni politički sistemi", "bolesna društva". Danas, kada je prošlo skoro dve decenije od pada Miloševića, kakvu dijagnozu biste postavili u slučaju Srbije i kakvu terapiju predlažete?

Da parafraziramo Tolstoja, možemo reći da je svako društvo bolesno na svoj način. Sociologija je posebna disciplina u smislu da se, za razliku od drugih disciplina, još uvek bavi pitanjima koja su bila postavljena u trenutku nastanka discipline. Taj trenutak je bio obeležen stupanjem na snagu modernog načina života, sa svim velikim promenama koje se tu podrazumevaju: kapitalizam, brz napredak u nauci i tehnologiji, sekularizam, masovna demokratija, urbani život, transformacija porodice, itd. Uglavnom se na sve te promene gledalo kao na progres, i onda su došli ljudi poput Marksa, Dirkema, Vebera i pitali, kad je sve bolje, zašto se ljudi ne osećaju dobro? Svaki od njih je došao do sličnog zaključka: ljudi se nelagodno osećaju u modernom društvu zbog toga što, ma koliko je novi sistem efikasan u rešavanju tehničkih i materijanih problema, ne zadovoljava ljudske potrebe, ili zbog toga što stvara između ljudi veliku nejadnakost, ili zbog toga što ljudi ne nalaze svoja mesta u kompleksnom društvu, ili zbog toga što sistem koji počiva na želji da minimizira neizvesnost racionalnošću ignoriše duhovne i emocionalne potrebe.

Gde god se desila ta transformacija u moderno društvo, iskustvo je bilo nasilno i bolno. Na Balkanu su posledice još jače zbog toga što se proces odvijao veoma brzo i nije se odvijao do kraja. I pored toga, sve su revolucionarne promene bile nametnute odozgo, od strane političkih elita koje nisu dugo trajale. Tako da u čitavom regionu ljudi žive sa posledicama ambicioznih modernizacijskih projekata koji su izvedeni površno i nekompletno. Svi retrogradni pokreti u politici, od nacionalizma do bega u etničke i religiozne identitete, u stvari su negativne reakcije na poludovršenu modernizaciju.

Još jedna strana modernizacije je to što nije sprovedena istom brzinom u svim sektorima društva. To se jasno vidi u istorijskom istraživanju Dubravke Stojanović -- kulturne i intelektualne elite su prihvatile moderne ideje i prakse mnogo brže od političkih elita. Taj se veliki raskorak između mahom modernog društva i mahom retrogradnih političkih struktura uočava, istorijski, kroz čitavo stoleće u regionu. Činjenica da 20 godina posle Miloševića još uvek govorimo o političkom društvu kao da je on i dalje diktirajući faktor je samo još jedan odraz tog sindroma. I taj raskorak između običnih ljudi koji žele da žive u savremenom svetu i političke elite koja ih vuče nazad ima konkretne posledice. Najočiglednija posledica jeste da su zemlje u regionu mesta odakle mladi ljudi odlaze.

Sada, ako se zapitamo da li postoji terapija za taj problem, moramo biti otvoreni za mogućnost da možda i ne postoji, da Srbija, kao i sve ostale zemlje, trpi posledice opšte globalne krize modernog sistema. Ali u kraćem roku možda i postoji. Društvene institucije bi mogle prestati da lažu ljude o sopstvenoj istoriji. Političke institucije bi mogle napustiti svoju tradicionalnu paranoju i otvoriti komunikaciju s drugim delovima društva. Mogla bi se ponovo naučiti lekciju koju je Jugoslavija dobro znala, da je strah od drugog najveći neprijatelj svih zajednica. Ne znam da li se bolesti modernizacije daju lečiti, ali se simptomi daju kontrolisati.

Antidot: U Vašoj knjizi o krivici, odgovornosti i poricanju konstatujete kako je diskurs poricanja zločina oduvek postojao, ali da se stalno modifikuje. U kakvom je stanju taj diskurs (poricanja) danas, šest godina nakon što ste svoju knjigu objavili?

Najvažnija stvar koju je to istraživanje pokazalo je da poricanje nije jednostavan proces odbijanja da se činjenice priznaju, već kreativan proces koji odgovara na nove činjenice novom retorikom, i prelaskom od prostog odbijanja do postavljanja novih konteksta i izmišljanja novih značaja. Kako se proces odvija uvek postoje (najmanje) dve mogućnosti: ili će dolaskom nove generacije doći do novih impulsa za otkrivanje i priznavanje istine, ili će se stara propaganda pretvoriti u novu mitologiju.

Pogledajte nedavne događaje, kao što je osnivanje Dodikovih zavisnih komisija za zataškavanje istine, ili potpunu tišinu koja se čula od strane političkih zvaničnika kada je bila potvrđena presuda protiv Radovana Karadžića, na primer. Možda su im misli mitološke prirode, ne sumnjam da jesu, ali strah ih je da to javno priznaju. I to je pozitivan znak.

Ono što se vidi po mejnstrim diskursima više liči na konfuziju, ona zbunjenost koja ide okolo prerušena u prividnu moderaciju. Očigledan primer tog diskursa je ta već klasična formulacija o Srebrenici: "veliki zločin, ali ne i genocid." Uzmimo tu formulaciju zajedno sa drugom klasičnom formulacijom: "ne poričemo zločine koje je činila naša strana, ali su ih činili i druge strane." Te fraze najbolje ilustruju sadašnju situaciju, u kojoj je nemoguće ne priznati neke činjenice, iako ostaje slaba kontestacija između konteksta i značaja. Onda možemo pitati zašto i kome je važno, ako je nešto već "veliki zločin," da ne bude i "genocid." Bitno je uspostaviti tu razliku za jednu grupu, a to su ljudi koji su bili na vlasti kada su zločini počinjeni i koji su još uvek u konkurenciji za vlast. Za sve ostale ljude ništa ne zavisi od takvog cepidlačenja. Kada ne bude zavisila nijedna politička karijera od takvih tumačenja, javna memorija će početi sve više da liči na nalaze nepristrasnog istraživanja.

Uglavnom ljudi više vole istinu nego laž. Jedini važan izuzetak je onda kad laž predstavlja sastavni deo identiteta. Ali tu mogu istoričari i društveni naučnici da utiču na promene.

Antidot: Kako Vam se čini strategija usvojena u nekim evropskim zemljama koja kriminalizuje poricanje holokausta kao govor mržnje. Da li je to pristup sa kojim bi ste bili saglasni kada bi slična pravna rešenja bila primenjena u zemljama regiona?

Osim u slučajevima da neko direktno poziva na mržnju ili nasilje, uglavnom je zabrana loša politika. Pokazuje slabost i nesigurnost, i ako je cilj da se o nečemu ne govori, retko u tome uspeva.

Antidot: Za kraj, pitanje koje je nedavno postavio V. Gligorov: "Šta će Srbija Evropskoj uniji?" Utoliko pre što je, po rečima Gligorova, reč o "maloj, neuređenoj i zapravo razorenoj zemlji sa veoma rđavom demografskom slikom i sa teritorijalnim i ustavnim problemima koje nije u stanju da reši". Kakve su Vaše prognoze, hoće li Srbija postati članica EU?

Kako stvari stoje, Srbija verovatno neće udovoljiti standardima za prijem u EU, što ne znači da neće biti primljena u tu istu EU. Neće biti prvi put da zemlja gde standardi za vladavinu prava, kontrolu korupcije, nezavisno sudstvo, slobodu medija, zaštitu civilnih i manjinskih prava i demokratske izbore nisu u potpunosti ispunjeni, na kraju ipak postane članica EU. Evropska unija će verovatno odobriti ulazak Srbije u Uniju u trenutku kada to bude politički zgodno, najverovatnije posle postizanja dogovora s Kosovom.

To što će zemlja čiji je politički sistem ispod demokratskih standarda biti članica EU neće biti poseban problem za EU. Oni s takvim stvarima već imaju iskustva. To će biti problem za građane Srbije koji su očekivali da će od procesa pregovaranja dobiti promene u institucijama, koje će im obezbediti sigurniji i lakši život. Onda ćemo verovatno videti, onako kako je Slovenija kada je postala članica počela da koristi svoj povećan uticaj da pravi probleme Hrvatskoj, ili kao što je Hrvatska kada je postala članica krenula da pravi probleme Bosni i Hercegovini, kojim susedima će Srbija praviti probleme.