Dva su povoda potakla ispisivanje ovih redova. Najpre me je Twitter obavestio da sam premasio broj od 20.000 ispisanih tweetova. A onda sam, malo potom,  na Facebooku, pročitao post Dragana Todorovića nekad mog dragog saradnika dok sam uredjivao Treći kanal Televizije Beograd, 3KTVB. Razložan i odmeren u upotrebi reči i dovoljno izmaknut od Srbije, u Englesku, gde danas živi kao pisac objavljivan i na enegleskom jeziku i podučava kreativnom pisanju  na Univerzitetu Kent,  Dragan je ispisao nekoliko razložnih i upitnih rečenica u povodu društvenih mreža Facebook i Twitter, opisujući ih nepouzdanim pri procenjivanju stanja stvari u Srbiji i medj’ Srbima.

Najpre je nas, svoje prijatelje na Facebooku obavestio kako je , velika, i važna, kompanija za istraživanje javnog mnjenja, Ipsos Mori, koja još od 2011. objavljuje mesečnu sondažu pod naslovom, ‘’Šta brine svet’’, na najnovijoj listi  Srbiju, plasirala vrlo visoko, međju zemlje sa optimističnijim stanovništvom.
Pitanje je, piše on, bilo  vrlo prosto, da li mislite da je vaša zemlja na pravom ili na pogrešnom putu.

Dragan Todorovic: Post o zidu plača na Facebooku
Dragan Todorovic: Post o zidu plača na Facebooku


I ‘’ispalo’’ je da je narod u Srbiji skoro ravnomerno podeljen: 52 odsto gradjana misli da Srbija nije na dobrom putu, dok  48 odsto misle da jeste. I piše još da je to pad od tri poena u odnosu na prethodni mesec. No, to ga manje zabrinjava u odnosu na ono što kod istog pitanja saznaje od svih nas koje prati na Facebooku.
Ako bih, piše Dragan, sudio po onome što dopire do moje liste vesti na FB, trebalo bi da bude 95 prema 5, otprilike. Eventualna greška od par procenata koliko  kompanije kao Ipsos Mori imaju marginu, u našem slučaju, kaže,  ništa ne objašnjava.
Facebook je za puk u Srbiji, već dugo, kaže on,  Zid Plača i to će ga, uveren je,  na kraju ubiti. Twitter opet, opisuje da se profilirao kao ‘’igralište britkih umova’’. ‘’Otprilike: ‘tviteraši’ ti nešto skrešu u sto slovnih znakova, pa ti posle idi plači naširoko na Fejsu.’’
Ali, kakogod, veli Dragan, na oba terena optimizam je – sramotan! ‘’Najviše se profitira ako si, onako, vrcavo jedak. I još priložiš fotku koja dokazuje nešto, nema veze šta’’.
Dragan ne misli kako ‘’količina onog sto treba kritikovati u Srbiji’’ nije visoka, kao i drugde, da  svet zaista nije u najboljem stanju.
Ali, ovih 48 odsto u Srbiji,  onih koji su sačuvali optimizam govore, poentira Dragan, koliko su društvene mreže u nas pogubne! Svaka druga osoba oko vas je pozitivna, a Facebook kaže da je 19 od 20 u užasnoj situaciji. Ko tu koga laze, pita on na kraju svog posta.

IPSOS MORI: Tabela o optimizmu
IPSOS MORI: Tabela o optimizmu

Odgovorio sam mu kako me je njegov post podsetio na pristup i odnos prema ovim mrezama u Kini i Rusiji, gde se misli kako se potiskivanjem Facebooka i Twittera utiče na porast i čuva optimizam u narodu, što je on, naravno, lajkovao. 

Ali, moj odogovor je u osnovi bio twitteraški, mada ga ipak radje sagledavam u kontekstu mog zaziranja od aktuelne srbijanske zadivljenosti azijatskim autoritarzmom i voluntarizmom i tamošnjim antizapadnjaštvom, koje je u Srbiji gotovo uzor. Prisetite se, načas,  talasa zagovaranja da se po ugledu na Putinovu Rusiju, i u Srbiji kao strana agentura proglasi svaka organizacija civilnog društva ili NVO – osim, naravno, onih koje je u Srbiji osnovala i koje potpuno netrasparentno finansira Rusija ili za to zadužene njene paradržavne organizacije ili preduzeća u Srbiji.
Kako god ipak je moj prvi odgovor na Draganov post i na njegovo pitanje-konstataciju bio nedovoljan i nepotpun. Njegov post na Facebook-u sezao je dalje od današnje situacije,  možda i ka izvorištima, korenima  ovdašnjih jadikovanja,  mentaliteta duboko uvreženog, gotovo imanentnog kulturi Balkanoida, onog Hommo Blacanicusa  vazda  zatočenog u zakukavanju,  jadikovanju  i kletvama, od ljubavnih  u cajkama folkeraša, do političkih kletvi radikala u parlamentu i direktnim tv prenosima; što se samo razlilo po srpskim tabloidima koji su se otrgli pristojnosti i pameti;  u odnosu na koje je ono što nalazimo po društvenim mrežama samo to isto pakovanje, ili čak benignije, jer nije sistemsko i promišljeno, nego najčešće impulsivno. Obilje  toga je nepregledno.
Dragan je, dakle,  u izvesnom smislu u pravu. No podjimo redom. 
Nekakvo je pravilo da najviše pratilaca na društvenim mrežama uglavnom imaju oni koji najčešće i najviše postuju i tweetuju.
Ali, šta ako je učestalost postovanja i tweetovanja uglavnom obrnuto proporcionalna vremenu provedenom u razmišljanju o onome o čemu se piše! Ako je tačno da što neko češće postuje, to manje vremena provodi u razmišljanu o suštini sadržaja koji deli? 
Da li količina ispisanih postova i tweetova, i koliko, umanjuju njihovu vrednost?

Doba tweetova i FB postova, različitio je od doba novina.
Novinski članak, čak i onaj na srednjoškolskim zidnim ili u gimnazijskim novinama,  podrazumevao je kakvu takvu vrstu argumentacije u ekspoziciji teme o kojoj se piše. Autori danasnjih tweetova su lišeni te obaveze, čak i uskraćeni onemogućeni u tome brojem znakova koji im je na raspolaganju.
Onda su, isto tako, u redakcijama postojali urednici zaduženi da čitaju pisma čitalaca, a  važniji i odgovorniji od današnjih moderatora komentara na portalima novina i tabloida. Mada je i tada medju njima bilo zlonamernika i onih nečasnih primera radnji usmerenih da loše učine još lošijim; kao što je to bilo u doba ranog Miloševića i ''Politikine'' politike u onoj rubrici Odjeci i reagovanja, kad se istina ukršta sa lažima, i kad ove druge bivaju sve brojnije.  Što je naravno uvek lakše, pogotvo u današnjem dobu društvenih mreža  u kom je broj tweetova ili postova beskonačan i po šansma da se (pro)omaši, umesto da se saopšti istina ili suština.
Ipak, i  jedno i drugo doba u osnovi nerazdvojivo je od ‘’ljudskog kvaliteta’’, i onih u redakcijma, i onih koji su im pisali, kao što zavisi i od ‘’ljuskog kvaliteta’’ autora tweetova i postova, gde su, što je svojstveno  prirodi medija,  u pogledu lošijeg ljudskog kvaliteta drušvene mreže mnogo tolerantnije.

U takmičenju s Facebookom i Twitterom
U takmičenju s Facebookom i Twitterom


Nije teško složiti se da se danas o drugome i o tome kako kako se dozivljavaju i razumevaju ispisane reči, razmišlja manje nego ranije. A naspram novina koje su živele samo jedan dan, na sreću i postovi i tweetovi traju mnogo kraće, jer se novi pojavljuju svakog trena,  .

Ako se nekad i težilo pridobijanju drugog, bilo da je reč o novinskim tekstovima ili partijskim i drugim saopštenjima, pa se obraćala pažnja na argumentaciju, u očekivanju da bi taj drugi mogao, možda, i da uvaži drugačije stanovište od njegovog, danas s postovima i tweetovima to nije slučaj, a sve češće ni sa stranačkim saopštenjima.   
Tweetovi nas, kažu teoretičari društvenih mreža, vraćaju u doba plemeskog raspoznavanja i istomišljeništva, šireći svoj tribalizam poput zaraze i na novine i na televzije. Oni su više (samo)legitimisanje nego ubedjivanje drugog.

Ovde napisano ni jednog trenutka ne glorifikuje doba koje je prethodilo dobu  društvenih mreža na internetu. Nije se ni tada živelo u raju. Niti je sloboda štampe, tamo gde je bilo, bila garancija progresivnosti, da će se u novinama ili na televiziji čitati u slušati samo ono što je dobro i što koristi društvu. Pogotovo u našim krajevima.
Bilo je uvek podmetanja, surovosti, obmana i laži. Gradjanski diskurs nikad nigde nije (bio) siguran.  Ali su novine i televizija u to doba ipak bile nekakva garancija kvalitetnijeg diskursa.
Srpski tabloidi danas su možda više prostoprošireni tweetovi i postovi, nego štampani tekstovi, novine, sa sadržajima često i gorim od onih kojih se  užasavamo na Facebooku i Twitteru.
A televzije i njihovi gledaoci su omadjijane analitičarima tribalističke provinijencije.

U načelu,  demokratizacija koju su donele društvene mreže nije garancija kvaliteta.
Kvalitet argumentacije i pouzdanosti informacija na Twitteru i Facebooku je minimalan.
Vrednovanje izrečenog, brzo,  olako i najčešće površno.
Satisfakcija koju donose deljenja i like-ovanja je kratkotrajna i nedostatna i u individualnom, a kamo li u društvenom smislu.
U takvoj rasveti donekle je začudjujuće katkad i histerično regaovanje domaćih populista i političara, koji se  u (pre)velikoj meri opterećuju izrečenim na Facebooku ili Twitteru, ili pak to zlorabe u korist svojih (skrivenih) ciljeva.
Donekle ih se može razumeti,  da im je pre Facebooka i Twittera bilo  lakše da grade široku podršku javnosti za  svoja stanovišta, uključujući i pridobijanje onih koji nisu  delili njihova stanovišta, ciljeve i prioritete, što oni danas, u slučajevima pojedinaca do kojih im je stalo koji su im najznačjniji, rešavaju potkupljivanjem.

Izgovarajući se onim što se slobodno objavljuje na Twitteru ili Facbooku oni bi zaista  mogli  doći na pomisao da pribegnu rusko-kineskom ‘’modeliranju’’ društvenih mreža, mada je reč o kreiranju strogo kontrolisanog društveog sistema i sužavanju slobode; pokušavajući da kontrolisanjem Twittera i Facebooka reše problem koji su i sami proizveli kontrolom klasičnih tradicionalnih medija, a preusmerivši  time nezadovoljstvo javnosti i kritičku reč tamo gde se lakše probija, na Facebook i Twitter.  Ono što ‘’sreću kvari’’ je što tamo prognana javnost ili kritička reč, često i sama skončava u diskursu mržnje i netolerancije kojem pokušava izbeći, što ove druge, izvorne zloće i mrziteje,  neizmerno raduje čineći ih pobednicima ubijanja svega gradjanskog. 

Na društvenim mrežama na informacije se danas reaguje brzo. I često rigidno. Bez ostavljanja mogućnosti prilikama za dodatna objašnjenja ili dopunske informacije.
Sudi se odmah, bez priziva ili mogućnosti za (samo)odbranu druge strane, koja se često smatra neprijateljskom. Mada često to i jeste.

Emisija ''Hit tvit'': U korak s vremenom
Emisija ''Hit tvit'': U korak s vremenom

Nova tehnologija omogućila je instant reagovanje na na informacije koje plasiraju mediji, koje je ne tako davno bilo nezamislivo. Pinkova emisija  ''Hit-Tweet'', koja je, uz sve drugo, savremeni, digitalni eho ‘’Utiska nedelje’’ ipak još nije  uključila tweetovanje uživo, koje gledaoci ispisuju dok gledaju tu emisiju. 

Poslovica starije je jutro od večeri na Twitteru i Facebooku skoro da više i ne važi.  

Reaguje se promtno, sa celukupnim bagažom negativnih ljudskih osobina. Ishitrenost, plahovitost, bes, netrpeljivost, kavgadžijstvo, inaćenje, želja da se  namagarči ili ponizi druga strana.... 

Nema ni spoljašnjih ni unutrašnjih personalnih filtera, prevencije protiv onog što se skraćeno naziva govorom mržnje, sve češće i medju promoterima gradjanskog,  što zapravo neizmerno raduje aktuelne baštinike radikalske ''duhovnosti''.
Reaguje se odmah i često bez razmišljanja o posledicama.
Andrićevo upozorenje kako ni o čemu ne valja donositi prebrze, ishitrene zaključke, twitterašima i facebookašima (facebookačima?!)  deluje posve arhaično, nemoderno i neprikladno za situacije kojima svedočimo ili u kojima, često prinudjeni i  sami učestvujemo.
Kad bi srpski pesnik Branko Miljković pročitao samo delić od onog što Srbi ispisuju po društvenim mrežama, bio u čudu da smo još uopšte živi, da nas jake reči već nisu dokrajčile ili potakle na kolektivni suicid.

Korozivni socijalni uticaj Twittera i Facebooka samo dobija na snazi. Iako on nije svuda isti, vlasnici obe mreže ubrzano rade na programima kojima bi mogli umanjiti negativne efekte o kojima je i ovde bilo reči, nešto slično već uobičajenom pretraživanju potrošačkih afiniteta vlasnika njihovih naloga. Time će se privesti kraju aktuelna era potkazivača, na osnovu čijih dojava vam se može desiti blokiranje naloga, što ne retko zlorabi I produžena ruka vlasti pojedinih zemalja.
Ali  šta učinti dok se čeka da Facebook i Twitter i sami nešto učine.
Neki se još uvek nadaju da tu ima posla i za javnu politiku. Ipak, verovati da bi srpski politički korpus, ta panorama 50 nijansi radikalštine, tu išta mogao da unapredi,  bi bilo isto kao verovati da bi piroman sa uživanjem gasio vatru.
Čak i oni medju političarima na istaknutim funkcijama  koji bi po dužnosti i po defaultu trebalo da predstavljaju oličenje državničke odmerenosti i promišjenosti često nisu u stanju da se odupru svadjalakim podsticajima sa Facebooka ili Twittera, od predsednika Trumpa u Americi pa do predsednika Vučića u Srbiji.

Donald Trump: Tweetovanje kao poltika
Donald Trump: Tweetovanje kao poltika


U medjuvremenu ne preostaje nam ništa drugo nego da pokušavamo da nešto učinimo i sami.
Ima više saveta i na samim mrežama kako izbeći da budete korozivni twitteraš ili facebookač.
Osnovni je ne reagujte odmah. Sigurno znate bar jedan  primer iz sopstvene prakse kada ste zažalili zbog prebrzo izgovorene reči, zbog koje vam je ubrzo bilo žao. Obuzdajte sebe bar na nekoliko minuta.
Tweetus interruptus!
U medjuvremenu odustanite od očekivanja da na Facebooku i Twitteru sretnete Srbe optimiste.
A ako ste i sami vlasnici naloga na Facebooku ili Twitteru, proverite ili ukrstite informacije iz više izvora kako bi ono što ispisujete bilo što pouzdanije, nešto slično što se već primenjuje u sučeljavanju sa fenomenom fakenews.

***
I sad još samo reč dve o prvom povodu dovde ispisanih redova, koji bi možda izgledali drugačije da nije bilo tog posta Dragana Todorovića.
Na osnovu Twiiterove informacije da sam početkom juna premašio 20.000 tweetova izračunao sam da je to najmanje zastrašujućih 3.000.000 karaktera, a možda i više jer mi je Twitter odobrio prekoračenje od 180 slovnih mesta.
To je  oko 2000  stanica teksta. Budući da sam na Twitteru od 2011. to znaci oko 280 stranica godišnje.  Malo ili mnogo?
Kako god, bar sam dvestotinak od tih 2000 stranica, nekoliko hiljada od tih milona karaktera  mogao da posvetim programu Televizije Beograd. Bila bi to knjiga sećanja na 9 meseci tokom kojih sam ga pod znakom 3KTVB pokrenuo i uredjivao;  što je bilo  jednan od sjajnijih perioda u više od 6 decenija dugoj istoriji Takovske 10 u Beogradu i mojih 5  u svetu medija.  1. jula 2019. biće tome ravno 30 godina.  
Ali nisam.