Svaka tenzija između SAD i Irana namah uzburka vode između Persijskog i Omanskog zaliva, moreuza Hormuz koji je geopolitički i finansijski jedan od strateški najvažnijih pomorskih puteva sveta.

Da li će Iran posle američkog ubistva generala Kasema Solejmanija pokušati da blokira ili sabotira tesnac kojim njegovi veliki rivali iz Zaliva svakodnevno transportuju 21 milion barela nafte u vrednosti od 1,2 milijarde dolara – kao što je pretio tokom ranijih kriznih situacija?

Da li bi došlo do direktnog sučeljavanja Islamske Republike i Sjedinjenih Država koje u Bahreinu drže Petu flotu da bi zaštitile svoje arapske saveznike, a Iran je već uvežbavao operacije potapanja američkih nosača aviona?

Eksperti procenjuju da je malo verovatno da se Teheran odluči na blokadu najprometnijeg puta kojim prolazi blizu 30 odsto svetske nafte transportovane morem. Umesto remećenja energetske transverzale i napada na tankere koji bi raketirale cenu nafte, Iran je odabrao da se za likvidaciju generala Solejmanija u blizini bagdadskog aerodroma osveti raketnim napadom na dve američke baze u Iraku.

Tenzija je u međuvremnu počela da popušta, posebno pošto je iranska vojska, ljudskom greškom, oborila ukrajinski civilni avion pored Teherana u kome je stradalo 176 osoba. Na spisku putnika bilo je 82 Iranaca, a činjenica da su vlasti u prvim danima posle nesreće negirale da je Boing  737-800 oborila iranska raketa izazvala je masovni revolt Iranaca.

Incident je moguće pomerio fokus sa Hormuza, čemu je dodatno doprinela i namera Irana da ne nanosi štetu Kataru, velikom izvozniku gasa i svom usamljenom savezniku u Zalivu, kao i smrt sultana od Omana, zemlje koja pokušava da posreduje u sukobu šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, glavnih rivala za prevlast u regionu.

Bilo kakav oružani konflkt ne bi bio ni u interesu Kine koja kupuje 50-70 odsto iranske nafte, i to u vremenu kada je administracija Donalda Trampa pooštrila sankcije Iranu preteći državama i firmama koje kupuju iransku naftu, glavni izvor prihoda Islamske Republike.

Tramp se posle unilateralnog povlačenja SAD iz nuklearnog sporazuma koji su pet stalnih članica Saveta bezbednosti, plus Nemačka, 2015. potpisali sa Iranom oslanja na politiku “maksimalnog pritiska” na režim u Teheranu koji optužuje za razvoj programa balističkih raketa, umešanost u regionalne konflikte, za podršku libanskim Hezbolasima i drugim militantnim grupama po Jemenu, Iraku i Siriji koje Vašington smatra “terorističkim”.

Iranski predsednik Hasan Rohani je, uz podršku vrhovnog vođe ajatolaha Ali Hamneija, odmah posle američkog pokušaja rušenja sporazuma zapretio da će Islamska Republika blokirati moreuz Hormuz ukoliko SAD pokušaju da spreče izvoz iranske nafte.

Iran je u vodama Zaliva održavao velike pomorske manevre kao “poruku Americi” zbog zavođenja sankcija. Uvežbavana je operacija zatvranja Hormuza. Prvi put je na jedan ratni brod montiran “Božanski osvajač”, savremeni raketni sistem  proizveden u Iranu, a potom je predstavljen i prvi iranski borbeni lovac četvrte generacije. “Vi možete da počnete rat, ali mi smo ti koji ćemo pobediti”, poručivao je tada upravo general Kasem Solejmani.

Nisu se smanjivale potencijalne opasnosti od sukoba u moreuzu između Irana i Omana koji je na jednom mestu širok tek 33 kilometra. Hormuz je i dalje veoma neuralgična akvatorija u Persijskom zalivu između ostalog i zato što ne popušta rivalstvo Teherana i Rijada.

Saudijska nafta čini i dalje najveći deo transporta koji prolaze Hormuzom uprkos naporima da se gradnjom naftovoda nađu alternativni pravci. Kada su iranske rakete pogodile dve američke baze u Iraku, saudijska tankerska kompanija odmah je privremeno suspendovala prevoz.

Britanska kraljevska mornarica uputila je ratne brodove kao zaštitu svojih plovila. Sa dobrim razlogom: jula 2019. iranska Revolucionarna garda je za neko vreme zaplenila dva britanska tankera. Istog meseca sa broda američke mornarice je iznad nemirnih voda oboren iranski dron, a Tramp je pozvao Kinu, Japan i druge zemlje da zaštite svoje brodove koji prolaze kroz Hormuz.

Najveći deo, 76 procenata, nafte koja se transportuje kroz tesnac odlazi za Aziju, ali i SAD iz regiona uvoze više od 30 miliona barela mesečne. U potu je oko 1,7 milijardi dolara, 10 procenata ukupnog američkog uvoza za mesec dana. Svaka iranska pretnja zatvaranjem Hormuza beleži se na osetljivom svetskom tržištu nafte, a svaki konflikt bi uneo haos u svetsku trgovinu.

Kada je Tramp aprila 2019. saopštio da neće biti olakšica za zemlje koje kupuju iransku naftu, cene su odmah skočile na najviši nivo od novembra 2018. Tokom prvih dana poslednje krize premije osiguranja tankerskog transporta kroz Hormuz su za samo nedelju dana udvostručene: sa 0.15 odsto u decembru na 0,35 procenata. Zavisno od vrste broda, to znači da je jedno putovanje skuplje za između 150.000 i 200.000 dolara.

Vašington ima sve interese da štiti Hormuz. Iran bi pre mogao da se odluči da ometa naftni saobraćaj nego što bi ušao u direktni sukob sa Amerikom, ali i to bi bila složena i riskantna operacija. Eksperti procenjuju da bi iranske podmornice i brodovi morali da polože najmanje 1.000 mina u vode Hormuza – rizikujući izvoz sopstvene nafte na tržišta koja se ne obaziru na Trampove pretnje. Kina, Indija, Japan i Južna Koreja morale bi da potraže alternativne izvore uvoza, što bi bio dodatni udarac iranskoj naftonoj industriji koja je ozbiljno pogođena američkim sankcijama.

Teheran se nada da bi njegove pretnje američkim nosačima aviona mogle da primoraju Vašington da snizi tenziju. Još 2015. Iran je u blizini ostrva Larak, kod Hormuza, izveo masivni napad na napravljenu gigantsku verziju nosača klase Nimic. Prikazi operacije “Veliki prorok 9” na iranskoj TV, uključujući i brzo miniranje mora kako bi se nosač “izolovao”, značili su da Teheran želi da Amerikanci vide poruku o sposobnosti iranske armije da u napadu angažuje mornaricu, helikoptere i raketne snage sa kopna.

Vode Hormuza i dalje su više nego ustalasane.