Osjećaj sveopće sigurnosti u Hrvatskoj već dulji niz godina bilježi negativan trend. Nedostatak povjerenja u političare na vlasti kao i medije samo su prateći elementi sveopćeg nezadovoljstva koji su indirektno povezani i s globalnim trendovima. Svjedoci smo medijskim pričama koje svako malo najavljuju kako je svijet na rubu rata, propasti civilizacije zbog loše imigrantske politike, straha od terorizma i sukoba na ideološkom planu gdje se sve više država okreće konzervativnijim politikama, što možda Hrvatsku ne dotiče direktno, ali svakako ostavlja traga u svijesti hrvatskih građana.

Kao post-tranzicijska zemlja koja nakon raspada socijalističkog sustava uglavnom profitira od sezonskog turizma, zbog nedovoljno dobrog razvoja i snalaženja u društvenim i ekonomskim pitanjima u vrijeme tranzicije danas se nalazi u vrlo nezahvalnoj poziciji gdje svaki diplomatski pogrešan korak može biti koban za njezino daljnje razvijanje. Radi se pritom o nestabilnom ekonomskom stanju koja za sobom povlači paralele s udovoljavanjima zahtjeva Europske unije s pravne i diplomatske strane, te bavljenjem svojom unutrašnjom politikom s druge te s kojom, ako se nastavi provoditi na ovakav način, je za očekivati ostao jedino put u postepenu propast.

Kad bi detektirali neke od glavnih problema u Hrvatskoj, to bi svakako bili: visok stupanj iseljavanja, velika nezaposlenost, sporo i neefikasno pravosuđe, prevelika ovisnost o turizmu kao izvoru prihoda i korupcija u političkom državnom vrhu. Pri ovom zadnjem problemu kumuje cijeli niz ostavština prošlog sustava, a najviše se tiče postavljanja korumpiranih i/ili nekompetentnih ljudi na visoke državne funkcije u vrijeme kada je trebalo poduzimati određene i postepene mjere primjerenih za razdoblje tranzicije.

Posljedično, Hrvatska nije bila pripremljena na događaje koji su uslijedili: od propasti tvornica i velikih poduzeća kao odrednice prijelaza s industrijskog, sekundarnog sektora (što je do tog razdoblja bio glavni izvor prihoda) u tercijarni i kvartarni (dakle, prirodan i očekivan slijed događaja u razdoblju tranzicije) pa sve do ulaska u Europsku Uniju, što je možda i olakšalo razvoj određenih društvenih i ekonomskih procesa, ali je otežalo s obzirom na direktive i druge pravne aktove EU kojih se hrvatski građani nisu naviknuti pridržavati.

Da bismo približili neke od užih problematika stavova o osjećaju sigurnosti u Hrvatskoj, odabrali smo primjer visokog obrazovanja. Naime, unatoč sve većem broju visokoobrazovanih osoba, postotak hrvatskih građana s visokim stupnjem obrazovanja i dalje je nizak. Međutim, trend želje za studiranjem i fakultetskom diplomom sve više raste, a bio bi i veći da je tzv. „odljev mozgova“ u proteklim razdobljima bio manji. Iako se možemo složiti da je trend želje za diplomom pozitivan, stanje na hrvatskim sveučilištima se ne može opisati tim pridjevom.

Obrazovanje, kao esencija napretka društva, prije se može opisati zapuštenim. Naime, nijedno od devet hrvatskih javnih sveučilišta nije u obrazovnom vrhu svijeta, odnosno na listi top 500 sveučilišta u svijetu. Ključni razlozi lošeg obrazovnog sustava su, osim zastarjelog sustava, duboke ideološke podijele oko pitanja provedbe reformi vezanih uz obrazovanje, odnosno konsenzus oko pitanja obrazovanja. Uzmemo li u obzir činjenicu da čovjek u obrazovnom sustavu do visoke stručne spreme provede 17 godina unutar sustava, prvi rezultati funkcionalnosti sustava trebali bi biti vidljivi nakon barem isto toliko godina.

Nezadovoljstvo obrazovanjem, nesigurnost u okvirima vođenja financija države, golemi državni aparat, loši uvjeti zaposlenja, kao i katastrofalna gospodarska situacija (nedostatak proizvodnje, golem uvoz i nekonkurentnost) samo su neki od razloga zašto mladi, ali i stari ljudi odlaze u druge zemlje EU, najčešće Irsku i Njemačku. Drugim riječima, Hrvatska bi se vrlo lako mogla naći u situaciji poput, primjerice, Latvije. Budući da je sljedeći redovni popis stanovništva tek 2021. godine, ne može se sa sigurnošću govoriti o kojim brojkama ljudi koji su potražili svoje mjesto negdje drugdje. Neki podaci govore da se od ulaska u EU, odnosno ukidanja zabrana zapošljavanja određenih članica za Hrvate iz Hrvatske iselilo 200 – 250 tisuća ljudi.

Prethodno navedeni primjer, odnosno Latvija, na svojih 2,38 milijuna stanovnika 2000. godine pala na 1,98 milijuna stanovnika 2016. (Latvija je u EU ušla 2004. godine). Hrvatska, u trenutku pristupanja EU brojem stanovnika gotovo dvostruko veća od Latvije, u samo nekoliko godina gotovo je sustigla broj iseljenih. Slične trendove u iseljavanju imaju i Litva i Estonija.

Moramo imati u vidu da pad broja rođenih u odnosu na umrle prijeti kolapsom mirovinskog sustava, ponajviše zbog činjenice da se iz nekih krajeva Hrvatske, pogotovo Slavonije, ne odseljavaju samo pojedinci koji bi slali novac nazad u Hrvatsku i vratili se nakon nekog vremena, već su u odlasku cijele obitelji koje započinju svoj novi život unutar neke druge države EU. Iz ovog se može zaključiti da je Hrvatska samo nastavila trend tranzicijskih zemalja ulaskom u EU i da je objektivno očekivati da će ista sudbina zadesiti i ostale zemlje Balkana koje još nisu u EU.

Sve ovo upućuje na činjenicu da obrazovanje u Hrvatskoj nije u korak s vremenom. U doba interneta i digitalne komunikacije događa se to da je program, primjerice, informatike u osnovnim i srednjim školama isti kakav je bio 90-ih godina. Dok možda sustavi učenja u nekim školskim predmetima mogu funkcionirati po zastarjelim sistemima, činjenica je da je hrvatskom obrazovanju potrebna sustavna promjena koja bi prilagodila cjelokupni sustav onima koji kroz taj sustav i prolaze.

Primjerice, nije nepoznato da se obrazovanje uglavnom bazira na nekom općem znanju koje se sastoji od brojnih informacija, za koje se očekuje da ih se na ispitima „buba napamet“ za što veću ocjenu. U današnje vrijeme radi se o svjesno promašenom konceptu koji pogrešno vrednuje pojam znanja. Umjesto toga, puno je važnije ponuditi priliku za osobni razvoj kroz kritičko promišljanje prema danim informacijama, što same škole u svojstvu hrvatskog obrazovnog sustava ne nude. Takve sustave možda imaju pojedine privatne škole, koje su ionako neovisne o državnom aparatu te koje su za prosječnog hrvatskog građanina najčešće preskupe.

Da su i u tradicionalnim predmetima promjene nužne, možemo vidjeti na danas često pogrešnom tumačenju povijesnih činjenica u javnosti. Povijest bi se po tome prije nuđenja niza godina, događaja, razdoblja i pojedinih osoba trebala stavljati u kontekst uzročno-posljedičnih veza i baze za kritičko promišljanje puno prije baze za nove ideološke podjele, zbog čega često danas u ovakvom društvenom okruženju imamo osjećaj da živimo u neka prošla vremena.

Osim tradicionalnih školskih predmeta, novo vrijeme također zahtjeva uvođenje novih koji bi na moderan način približili shvaćanje načina na koji svijet danas funkcionira. Neka privatna učilišta s prepoznavanjem kvalitetnog obrazovnog programa u nekoj novoj branši pokazuje dobre rezultate već nekoliko godina nakon usustavljanja, što je pokazatelj dobrog smjera kojim se treba ići.

Taj isti smjer još nije preuzela država sa svojim propisima i zakonskim aktima, budući da je dosad svaki održani dijalog na tu temu neslavno propao, uvijek se vraćajući na ideološke podjele i općeniti strah od promjene i nesigurne budućnosti koji se najčešće javlja, ironično, zbog nedovoljne obrazovanosti onih koji su odluku o reformama već mogli donijeti.

Obrazovanje je, složit ćemo se, kamen temeljac bilokakvih promjena. S obzirom na cjelokupno stanje svijesti hrvatskog naroda, promjena je itekako nužna. Prije svih pokušaja rješavanja bilokakvih kriza i problema potrebno je promijeniti sustav obrazovanja jer samo noviji i mlađi obrazovaniji kadar može vratiti barem nešto na pravi put prateći svjetske trendove i pritom biti neopterećen ideološkim podjelama i duhovima prošlosti. Drugim riječima, biti lišen posljedica veće krize od bilokojih društvenih i političkih kriza.