Ovo je Pariz

“Ici est Paris” – ovo je Pariz, ili ovdje je Pariz, kaže ponosno bek brazilskog porijekla koji igra za Paris St. Germain, nogometnog prvaka Francuske koji u Evropi – makar da se njegovi igrači busaju u prsa sa tom njihovom “pariznošču” – nije osvojio ama baš ništa. Bolji su i Zvezda i Partizan koji su finale Kupa šampiona igrali, makar da pričamo o nogometnoj prošlosti.

“Ici est Paris” kaže dakle bek parizlija prije nekoliko godina spremajući se da najvažniju utakmicu opet izgubi – gledam ga na TV prenosu i uzdišem: zašto me put ne odvede ponovo u grad prosvjetiteljstva, u staru-novu Luteciju, u taj bivši-sadašnji centar svijeta?

I tako, dvije godine nakon tog TV prenosa, evo me u taksiju koji me vozi u centar Pariza sa aerodroma Charles de Gaulle. Taksi me košta 55 eura, taksista je crnoput poput onog brazilskog beka – prolazeći kraj orgomnog nogometnog Stade de Francea pokazuje mi plakat koji reklamira besmrtnu operu Karmen. Bizeova Karmen na nogometnom stadionu? To se valjda događa – ici est Paris – samo u Francuskoj.

Razlog puta u Pariz nije turistički. Susret u Francuskoj metropoli je organizovao tamošnji PEN klub, udruženje pisaca iz čitavog svijeta. Hotel u kojem odsjedaju pisci je na Porte de Versailles, a od tog literarnog svijeta jedini sprsko-hrvat (ako se tako mogu nazvati) sam ja, makar da, kao i obično, zastupam švicarske pisce koji pišu na italijanskom.

A baš je šteta što osim Slovenaca nema ljudi iz naših krajeva: tema susreta je ozbiljna i tiče se ne samo zapadne Evrope, Amerike i Afrike (koji su zastupljeni) nego i nas samih: pariska seansa priprema tradicionalni kongres o pisanju, toleranciji i miru koji se evo već 52 godine za redom održava na Bledu.

Tema susreta komiteta za mir PEN Internationala je dakle “Pariska rezolucija”: pisci se prisjećaju onih užasnih oružanih napada od prije pet godina kada su đihadisti u Parizu napali satirički list “Charlie Hebdo” ubijajući novinare i crtače da bi se odmah nakon toga ustremili na Jevreje i radnju košer proizvoda ostavljajući iza sebe crveni trag krvi i smrti. I na stadionu, onom koji se sprema za Karmen, pokušali su napraviti pokolj, ali tamo im ubijanje nije pošlo za rukom.

U svakom slučaju, PEN-ova rezolucija o toleranciji će imati nastavak u aprilu u Bledu, gdje će se takođe razgovarati o pravu na slobodu izražavanja i o staranju o kulturnoj baštini na koju se već groze ne samo talibani i đihadisti nego i sam predsjednik jedne od vodećih svjetskih demokracija, SAD.

Što reći o gradu, Parizu? Prije milijun godina, u gradskom vrtu Luxembourg, na šljunku, kraj umjetne bare, uz bocu slatkog vina zaprosio sam jednu fatalnu Ladu iz naših krajeva – odgovorila mi je, vjerovatno korektno: “Je li se ti to šališ, Sergej?, ti se uvijek šališ”. Sada me taj isti gradski vrt vuče na izložbu engleskih pejzažista: “Od Reynoldsa do Turnera”. Eh, da mi je viditi još ponekog Turnera, slikara kojeg dobro poznajem i još više cijenim, mislim truckajući se u taksiju sa madam-vozačicom koja mi objašnjava zašto je metro zatvoren i zašto se oni obučeni u žuto zajedno bune (evo novosti) sa dijelom sindikata koji, kad se sjeti, kao novi izraz protesta isključuje struju u jednoj ili drugoj četvrti, a kad smogne i u većem dijelu grada: na direktno pitanje madam odgovara da ne, nemaju pravo ni jedni ni drugi i samo otežavaju ostalim Francuzima svakodnevnicu. Budući da je Pariz “ici”, ali možda više nije ono što je bio, Turnerova izložba sadrži samo dvije njegove slike i jedan crtež, dakle nešto do čega sam mogao doći jednim letećim pogledom u njegovom hramu, londonskom muzeju Tate modern.

Organizatori nas vode u Muzej de Barreau da bi posjetili izložbu originalnih hartija, novinskih članaka i crteža koji podsjećaju na najpoznatiji od svih sudsko-izdajničkih procesa, onaj koji su namjestili jadnom Dreyfussu prije sto i nekoliko godina. Optužili su tog jevrejsko-francuskog oficira za prodaju vojnih tajni Njemačkoj i brže bolje ga poslali na Đavolji otok. Zatim je intervenirao pisac Zola, pa su i njega osudili usprkos onom slavnom “J’accuse – Optužujem” – da se ne bi obreo u zatvoru morao je da se skloni za neko vrijeme u London.

Odjednom, nasred Pariza, sjetim se da već nekoliko godina pokušavam upoznati Kišovu prevoditeljicu (i životnu saputnicu) Pascale Delpech. Svojedobno sam je bio nazvao u nadi – bio sam tada slavist talijanskog izdavača Zandonai – da se domognem prava za prevod njegovih neobjavljenih priča na talijanski. Počnem se grčevito raspitivati gdje bi je mogao naći, da bi mi nekoliko minuta kasnije bilo jasno da iz Pariza letim iduće jutro i još jasnije da više nisam slavist ni Zandonaia ni bilo koga drugog.

Teška, teška je sudbina pisca. Čak i u Parizu, čak i u misaonoj blizini (evo, imam dojam da mi je pozorište sjećanja priuštilo predstavu-susret sa njegovim najboljim stranicama) jednog velikana riječi, Danila Kiša. Pa ipak, ono što nas je nekad porazilo, jedna fatalna Lada, šljunak i umjetna bara u srcu romantičnog grada, sada je samo slatka uspomena na mladost-ludost koja je davno protekla mimo nas kao ova spora Sena – gledam je sa mosta – ali koja svakog časa može ponovo oživjeti u priči: dovoljno se nasloniti na ogradu, izvaditi iz đepa notes i olovku i započeti, kao da vrijeme nije prošlo – “tokom moje prve godine u Parizu često bih znao zalutati u gradski vrt Luxembourg. Metalne stolice, umjetna bara, šljunak, igre razdragane djece. Ženu koju sam primjetio, koja je znala sjesti s druge strane bare izgubljena u nekim svojim mislima pušeći i, jednom, prljajući šljunkom svoje crne cipele, ženu koju sam primjetio u gradskom vrtu Luxembourg htio sam pitati da li mi može nešto reći o jednom mom poznaniku šaljivdžiji, da li joj godi slatko vino i da li je jednom, ovdje kraj ove bare, taj moj poznanik malo predugo razmišljao prije no što je sročio dobru šalu”.