Ovaj intervju sa savremenim i u svetu čuvenim kineskim umetnikom objaviljen je  na website-u Televizije CNN  22. aprila 2020. godine 

U danima kada se svet suočava sa dosad neviđenim merama sveopšte karantinizacije, Aj Vejvej se kreće unutar granica njemu dobro poznate teritorije. Poznat i inače po svojim beskompromisnim stavovima, ovaj umetnik već je proveo bezmalo puna tri meseca izolovan u jednom malenom sobičku tokom 2011. godine, po odluci kineskih vlasti. Kasnije će protiv njega Kina podići i optužnicu na osnovu člana o neplaćanju poreza, što će širom sveta biti shvaćeno tek kao kazna za njegov politički aktivizam. Po izlasku iz pritvora, Ajev pasoš vlasti će konfiskovati, a njega će držati pod budnom paskom u Pekingu.

Ova fotografija je  snimljena 16. maja 2019. godine. Prikazuje pogled na ''SACRED'' instalaciju Ai Veivei prilikom retrospektive njegovog  stvaralaštva u umetničkom muzeju K21 Kunstsammlung Severna Rajna-Vestfalija u Dizeldorfu, Nemačka. Diorame u ovoj instalaciji  (2013)  prikazuju vreme aktiviste u pritvoru. Kredit: INA FASSBENDER / AFP / AFP preko Getti Images
Ova fotografija je snimljena 16. maja 2019. godine. Prikazuje pogled na ''SACRED'' instalaciju Ai Veivei prilikom retrospektive njegovog stvaralaštva u umetničkom muzeju K21 Kunstsammlung Severna Rajna-Vestfalija u Dizeldorfu, Nemačka. Diorame u ovoj instalaciji (2013) prikazuju vreme aktiviste u pritvoru. Kredit: INA FASSBENDER / AFP / AFP preko Getti Images

U Kembridžu, u Engleskoj, gde ovaj 62-godišnji disident danas živi, samozolacija će kod njega potvrditi samo onaj već dobro poznati osećaj usamljenosti: “Osećate se nekako disocirani, disfunkcionalni, nemate pojma kako će vaša budućnost uopšte da izgleda … pokušavate da zamislite svoje ponašanje u odnosu na druge ljude oko vas”, kako mi je rekao u telefonskom razgovoru povodom restrikcija nametnutih usled pandemije virusa korona.

Aj je od početka izbijanja epidemije bio veoma kritičan prema potezima kineskih vlasti oko njenog suzbijanja, počev od prvih slučajeva prijavljenih u Vuhanu, odakle se zaraza proširila na preko 210 zemalja, pogodivši preko 2 i po milijarde ljudi. U svom nedavnom komentaru za Art Njuzpejper, Vejvej će izneti argument kako mere za sprečavanje širenja influence od strane kineske Komunističke partije samo dodatno potvrđuju “naglašeno autoritarnu vlast” ove zemlje, dok će nespremnost drugih zemalja da se pandemija uspešno stavi pod kontrolu izneti na svetlost dana činjenicu o “greškama i nedostacima slobodnih i demokratskih društava”.

Ovakvi komentari u skladu su sa Vejvejovom širom slikom o nekontrolisanoj moći kineske države. Puno toga što je pandemija pokrenula, od cenzure do nadziranja građana, već godinama zaokuplja Ajovu pažnju.

Kontrolisanje narativa

Poslednjih nedelja dosta se govori o navodnim nastojanjima Kine da prikrije podatke o načinu na koji je izbila epidemija – optužbe koje zvanični Peking čvrsto odbacuje. Prema Aju, upravo je taj selektivni odnos Kine prema informacijama u prvoj, početnoj fazi “dao priliku virusu da se toliko raširi”. Svejedno, po Ajovom shvatanju stvari, podjednako je važno shvatiti prave motive Kine kao i navodni pokušaj prikrivanja podataka, u smislu smanjenja ukupnog broja zaraženih i umrlih u zvaničnim izveštajima.

Reakcije zapada bile su vrlo mlake”, kaže Aj. Na zapadu se uglavnom govori kako Kina ne dozvoljava slobodan protok informacija. Ali niko se ne pita zašto je to tako”.

Za Kinu, sve je u funkciji politike. Sasvim su jasni razlozi iz kojih se daju brojke koje vlastima odgovaraju, kao i zašto gledaju na sve načine da nekako ublaže, izmene ili iskrive tu tzv. istinu”, kaže Aj.  “Njima brojke ništa ne znače”, nastavlja, dodajući da od Kine ne treba očekivati nikakvo razumevanja za pojedinca i “žive duše” kad je u pitanju zvanična statistika o stopi smrtnosti. “U najvećem broju slučajeva niko ne zna koliko mrtvih ima, ni njihova imena. Oni su zauvek izgubljeni prosto stoga što je državi jedino stalo do toga da sačuva svoj dobar imidž”.

Za Aja ovo nije prvi put da dovodi u pitanje verodostojnost zvaničnih izveštaja. Nakon katastrofalnog zemljotresa u Sičuanu 2008, gde je, kako se veruje, nastradalo više od 90 000 ljudi u zapadnoj Kini, Aj je organizovao svoju grupu ljudi čiji je zadatak bio da se utvrde najmlađe žrtve, njihova imena, tačan datum rođenja kao i koju školu su pohađali, s tim što su pomenute podatke dobijali od njihovih roditelja – a što je država nastojala da prikrije.

Utvrđeno je da je nastradalo najmanje nekih 5 000 dece, od kojih su mnogi završili pod ruševinama loše sazidanih školskih zgrada. U umetničkoj instalaciji pod nazivom “Sećanje”, Aj je poređao 9 000 đačkih ranaca u vidu rečenice u kojoj stoji sledeće: “Sve što želim jeste da svet pamti da je proživela srećno prvih sedam godina svog života” – citat iz pisma jedne od majke stradale dece, koja je pisala Aju.

''Rememberintg'/''Sećanje'', instalacija Ai Veiveja na Haus der Kunst  u Minhenu, 2009.
''Rememberintg'/''Sećanje'', instalacija Ai Veiveja na Haus der Kunst u Minhenu, 2009.

Prema Aju, istorija u Kini je osuđena na ponavljanje sve dok se vlasti ne odluče na puno priznanje nekih grešaka počinjenih u prošlosti. “Kina odbija da shvati. Nju kao da se ne tiče s kakvom katastrofom se suočava. Sve što je zanima jeste kako će najbolje iskoristiti svoju autoritarnost u manipulativne svrhe. Upravo usled te arogancije i uspešnosti u tome, ona i dalje srlja iz jedne krize u drugu”.

Šteta što stvari stoje tako. Jasno je da bi trebalo da izmene svoje ponašanje i da nauče da imaju više poverenja u dostignuća nauke, kao i u sopstveni narod, ali, nažalost, u Kini nedostaje poverenja između vođa i naroda, kao i između onoga kako pojedinac shvata aktuelnu situaciju i njegove vlastite budućnosti”.  Državna kontrola u takvim uslovima samo ide na ruku vlastima. Tokom pandemije, kineske vlasti razvile su poseban sistem “zdravstvenog koda”, napravljen s ciljem da se lakše prati kretanje ljudi i spreči širenje virusa. Koristeći mobilnu tehnologiju i veliku bazu podataka, jedinstveni matrični QR kod dodeljen je stotinama miliona građana, na osnovu kojeg je sada mogućno pratiti njihovo zdravstveno stanje i onda, na osnovu toga, odobriti im (ili uskratiti) pristup javnom prevozu, restoranima i velikim tržnim centrima.

Po Ajovom uverenju, posledica toga je samo jačanje onoga što on naziva “policijskom državom”, zahvaljujući kojoj vlasti stiču mogućnost lakšeg prikupljanja podataka o građanima, kao i uvid o njihovim navikama. “Kina ima 1, 4 milijarde stanovnika, sa vlasti koja je koncentrisanu na jednom mestu. Da bi se održala takva vlast, neophodno je znati sve o svakome – o čemu ljudi misle, kako se ponašaju”. 

Stvaranje umetnosti

Aj se upustio u posmatranje prvih vesti o izbijanja epidemije u Vuhanu – gde inače živi veliki broj njegovih rođaka i prijatelja – još u januaru, imajući kraj sebe ekipu snimatelja koji su snimali neposredno na terenu i po bolnicama.

Noći su njemu pripadale. Preko dana je, u svojstvu režisera, bio na probama Pučinijeve opere “Turandot” u rimskom Teatro dell'Opera. Njegova interpretacija ovog libreta s početka XX veka zasnivala se na savremenim temama, bliskim njegovom srcu: globalna migrantska kriza i prodemokratski protesti u Hong Kongu. Kriza sa Kovidom–19 bila je tu kao zakasneli dodatak – ceo glumački ansambl se u poslednjoj sceni na pozornici pojavljivao obučen u belo medicinsko odelo.

Fotografija snimljena početkom marta na jednoj od proba Turandota
Fotografija snimljena početkom marta na jednoj od proba Turandota

U početku nije bio siguran u takav koncept, pitao se hoće li reference na virus “imati uopšte smisla”. Ispostavilo se da je u neku ruku bio vidovit. Rimska premijera morala je biti odložena na nekoliko nedelja pošto je početkom marta registrovano ogromno mnoštvo novih slučajeva zaraze u Italiji. “Bio sam u šoku”, priznao je. “Ne zato što smo morali da obustavimo rad na operi, već stoga što je moj umetnički rad, za koji sam se pripremao već duže od pune godine, na taj način doživeo sudar sa realnošću”. A realnost je bila više nego sumorna, sa virusom koji je na globalnom nivou odneo već više od 177. 000 žrtava. Veliki broj tih smrti odigrao se samotno, u bolničkoj postelji, gde je pacijent bio izolovan od prijatelja i najbližih. Pomisao da je toliki broj ljudi bio uskraćen za mogućnost “poslednjeg pogleda ili poslednje utešne reči neke njemu bliske osobe, pre nego što ode sa ovog sveta” duboko je pogodila ovog umetnika. 

Kao i svi drugi, bio sam očajan”, rekao je. Pitao se kakva je uopšte svrha umetnosti u takvim okolnostima. “Kako god tome pristupili, bilo posredstvom književnog izraza, filozofskog razmišljanja ili vizuelne predstave, svejedno se nikad ne možemo uhvatiti u koštac ili nekako parirati onom osećanju duboke tuge koje nas preplavljuje, žalu i razočarenju zbog trenutne situacije ili našoj predstavi o budućnosti.’’

Stoga se on, zasad, drži planova za neke buduće dokumentarce, uz pisanje kritičkih tekstova i poneki intervju. U pravom trenutku “forma će se pojaviti” – kao nedavno dok je šetao stazom u Kembridžu, kada je naišao na komad drveta što je, odbačen, ležao na travi. Odneo ga je kući i, uz pomoć svog sina, od njega izdeljao drvenu rolnu toalet-papira. 

                                                                Prevod s engleskog: Zoran Janić

Beleška o umetniku

Ai Weiwei, rođen 28. avgusta 1957. u Pekingu je savremeni kineski umetnik i aktivista. Ai je odrastao na krajnjem severozapadu Kine, gde je živeo u teškim uslovima zbog očevog progonstva. 
Kao aktivista, otvoreno je kritikovao odnos kineskih vlasti prema demokratiji i ljudskim pravima. Istraživao je korupciju vlade i zataškavanje, posebno skandala u sečuanskim školama posle propasti tofu dreg škola prilikom zemljotresa u Sečuanu 2008. godine .

2011. godine Ai Veivei uhapšen je 3. aprila na međunarodnom aerodromu u glavnom gradu Peking, i optižen zbog ''ekonomskog kriminala''.
81 dan proveo je u zatvoru - bez optužnice. 
Ai Veivei jedan od vitalnih pokretača kineske kulture i arhitekta kineskog modernizma, 
U mnogim skulpturama, fotografijama i javnim radovima Ai Weiwei sjedinjuje političko uverenje i svoju ličnu poetiku koristeći kineske umetničke forme i prikazujući kineska politička i društvena pitanja. 
Nakon što mu je dozvoljeno da napusti Kinu 2015. godine, živeo je u Berlinu, Nemačka, a od 2019. godine u Kembridžu, Velika Britanija, sa porodicom, radeći i putujući u inostranstvu. Sada se najavljuje njegovo preseljenje u SAD.