Glavna, dubinska linija razdora srpskog društva ostala je u najvećoj meri neprevladana i danas, na početku treće decenije XXI veka. I to stanje traje već više od dva veka. Srpsko društvo, uprkos relativnoj političkoj stabilnosti ostvarenoj tokom poslednjih godina, razdiru i dalje iste one dileme koje su ga mučile i ranije. U pitanju je, pre svega, sukob pripadnika građanske i njima oponirajuće »nacionalne« elite. Stoga se najnovije rasprave unutar društva i dalje kreću u dihotomijama istok/zapad, demokratija/autoritarizam, reforme/konzervacija postojećeg, moderno/tradicionalno, građansko/nacionalno, gde se koriste iste metode političke borbe kojima je svojevremeno nasilno bio srušen Zoran Đinđić. Zbog toga, pomenuti sukobi više liče na sukobe nepomirljivih neprijateljskih tabora negoli na političke diskusije članova jednog te istog društva i ljudi koji dele zajedničku budućnost.

Situacija danas, uoči parlamentarnih izbora, ni najmanje nije promenjena; naprotiv, podele su još izraženije. O tome svedoči i letimičan pogled na predložene izborne liste. Prvo što pada u oči jeste nejedinstvo prorevropskih, građanskih snaga. Normalno je bilo za očekivati njihov jedinstveni nastup ne bi li se time dao dodatni impuls procesu evrointegracija. Međutim, proevropske opozicione stranke odlučile su da nastupe u više kolona. Jovanovićev LDP je izabrao da izađe na izbore pod nazivom Koalicije za mir. Razlozi za to su više nego jasni – namera da se distancira od novoformirane Ujedinjene demokratske Srbije (UDS), sa kojom deli isto biračko, građansko proevropsko telo. Surevnjivost je i ovog puta nadjačala osećaj za solidarnost i brigu za zajedničko opšte dobro. Podsetimo se da su prve, najoštrije kritike na račun osnivanja UDS-a došle sa strane LDP-a i »uticajnih tviteraša«, uz korišćenje iste argumentacije koja se kao rep vuče za LDP-om – da su Vučićeva »lažna opozicija«. U, uslovno rečeno, » trećoj« koloni nalaze se Zoran Živković, Trifunovićev PSG i pokret 1 od 5 miliona. Za neke od njih nije baš jasno gde se, u odnosu na glavnu ideološku determinantu istok/zapad i građansko/nacionalno, uopšte nalaze (posebno u svetlu Trifunovićevog istupa u poslednjem »Utisku nedelje«, gde je bezrezervno podržao antimigrantske stavove novog »suvereniste« Radulovića).  

Vladajuća SNS baštini odrednice »nacionalno« i »zapad«, ali ovo drugo je neiskreno i nedovoljno. Pre svega, zbog dobro poznatog stava o »vojnoj neutralnosti«, koja je, u osnovi, »antizapadnjačka«. Kao i zbog naginjanja zamrznutom konfliktu oko Kosova, što je, istinitosti radi, i stav većinske Srbije. Na drugoj strani imamo stranke koje se manje-više otvoreno izjašnjavaju kao »nacionalne« i »antizapadne«, poput Šešeljeve SRS, ali i Radulovićevog DJB i Đilasove bojkot grupacije SzS, koje takođe dele antievropske sentimente.

Već iz ove predizborne političke ponude jasno je kako je ogromna većina stranaka sa liste zapravo za vojnu neutralnost, što predstavlja kontinuitet sa strateškim opredeljenjem prethodnih vlada nakon ubistva premijera Đinđića. A kad je reč o bojkotu, odluku da ove izbore bojkotuju doneli su upravo najviši predstavnici bivše vlasti, među kojima su, valja naglasiti, 4 bivša predsednika DS. Danas  svi odreda  imaju svoje stranke, a obavljali su zajedno, do 2012. godine, najvažnije državne funkcije. Tu su (sve bivši)  predsednik države, gradonačelnik Beograda, ministar spoljnih poslova, te predsednik Vlade Vojvodine. Stavovi ove bojkotaške grupacije mnogo su bliži antievropskoj političkoj opciji, pošto se u njihovim programima nigde ne spominje EU.

Dakle, u situaciji gde se na prste jedne ruke mogu nabrojati stranke koje su za brži put ka EU, evropska građanska opcija izlazi na izbore razjedinjena. Time, naravno, još jednom pokazuje nerazumevanje svoje političke misije, ali i nesposobnost da svoje ideje pretoči u operativni politički program i strategiju, koja bi imala realne šanse da bude sprovedena u delo. I ovog puta, kao i toliko puta dosad kroz istoriju,  izostaće konceptualizacija praktičnih političkih programa i nekih konkretnih strategija, koje bi dovele do pomaka u pogledu modernizacije i sprovođenja preko potrebnih reformi.

***

U tom smislu, i ovi najnoviji izbori proteći će u najboljem duhu gore navedenih dihotomija srpske istorije. Odgovornost pobednika (a sva ispitivanja daju prednost SNS-u), biće utoliko veća. Jer pobednik će biti u obavezi da svojim delovanjem pokrije i onaj deo političkog spektra za koji snage u znaku »građanskog« i »prozapadnog« nisu bile u stanju da iznedre alternativu – pre svega, u ideološkom, a još više u organizacionom smislu. Ipak treba verovati da će građanska alternativa biti realnost nakon ovih izbora. Što bi, nesumnjivo, bila dobra vest.