Plan izraelskog premijera da po hitnom postupku anektira sve teritorije Zapadne obale na kojima su izgrađena jevrejska naselja, blizu trećine zemlje, nailazi na otpor međunarodne zajednice.

Da li su izraelski premijer Benjamin Netanjahu i njegov bivši politički rival Beni Ganc posle sklapanja sporazuma o formiranju “vanredne Vlade” čiji je prioritet borba protiv pandemije, spremni na korak koji Izrael udaljava od demokratije?

Vođa desničarskog Likuda je uoči izbora u martu obećao da će anektirati više od 30 odsto teritorije okupirane Zapadne obale na kojima je tokom decenija kolonizacije podignuto 128 naselja u kojima danas živi 500.000 Jevreja. Lider centrističke Plavo bele koalicije, koji će posle 18 meseci preuzeti premijerski položaj, sporazumom je doveden u poziciju da se ne pita.

Netanjahu, premijer sa najdužim stažom u izraelskoj istoriji, pripravan je da pogazi sve rezolucije UN, da ignoriše upozorenja ne samo Palestinaca već Evropske unije i najvećeg dela sveta. Demokratija i aneksija ne idu zajedno, ali Netanjahu namerava da po hitnom postupku Knesetu predstavi zakon kako bi aneksija mogla da počne već od 1. jula – što bio po njegovim rečima bio još jedan “istorijski momenat u istoriji cionizma”.

Premijer ne sumnja da će dobiti podršku svog velikog patrona iz Vašingtona. Tim pre što mirovni plan Donalda Trampa, poznat kao Posao veka, predviđa da Izrael uspostavi punu kontrolu nad desetinama jevrejskih naselja, kao i nad strateškom dolinom reke Jordan, ali pod uslovom da Izrael paralelno pregovara sa Palestincima i obezbedi preostalu teritoriju za njihovu nezavisnu državu.

Netanjahu je tada, u januaru, nameravo da krene u aneksiju ali – u strahu od ljutite reakcije arapskog sveta – izjave Trampovog zeta Džareda Kušnera, jednog od arhitekata Posla veka, ohladile su entuzijazam jevrejskih naseljenika čiji je lobi uticajan faktor izraelske politike. Vašington se uzdržao, pa je osnovan zajednički američko-izraelski komitet koji treba da izradi mape planova aneksije.

Trampu se žuri i ne bi da propusti da podrškom aneksiji uoči novembarskih izbora privuče konzervativne hrišćane koji su veliki branitelji biblijskog Erez Izraela. Pri tom računa i da bi otpor mogao da bude slab pošto je javnost zaokupljena korona krizom.

Državni sekretar Majk Pompeo kaže da je “konačna odluka” na Izraelu, ali je jasno da se SAD neće protiviti gaženju međunarodnog prava. Kada je Rusija 2014. izvršila aneksiju Krima, Vašington je najoštrije kritikovao Moskvu i kasnije zaveo sankcije Rusiji.

Žuri se i Netanjahuu jer bi verovatno samo Trampova Amerika priznala aneksiju. Eventualna pobeda Džoa Bajdena znači da njegov projekat ne bi mogao da bude realizovan. Predsednički kandidat demokrata već je potučio Izraelu da ne preti aneksijom i pozvao Izrael i Palestince da učine više kako bi se sačuvalo rešenje po formuli dve države.

Izraelski premijer je u čuvenom govoru na univerzitetu Bar-Ilan 2009. prvi put podržao rešenje konflikta sa Palestincima po principu zemlja-za-mir i stvaranja nezavisne palestinske države, ali je od 2015. počeo da minira projekat pod uticajem ideoloških partnera sa ultra-religiozne desnice koja smatra da čitava Zapadna obala pripada “obećanoj zemlji” – iako se Izrael kontrole ove teritorije odrekao potpisivanjem sporazuma iz Osla 1993.

Da li će Tramp izaći u susret obnovljenim Netanjahuovim biblijskim vizijama? Mnogo je razloga da se veruje da hoće. Tramp je pozadinski inspirator Netanjauovih ambicija. Njegovom odlukom je ambasada SAD u Izraelu iz Tel Aviva prebačena za Jerusalim, protivno stavu UN. Tramp je Izraelu legalizovao aneksiju sirijskog Golana, okupiranog u junskom ratu 1967, kada je zauzeta i Zapadna obala.

Plan ne prestaje da izaziva negativne reakcije. Palestinci su zapretili da će se potpuno povući iz mirovnih pregovora ukoliko Netanjahu izvrši aneksiju, a predsednik Mahmud Abas je poručio da “niko ne treba da se zavarava činjenicom da je svet zaokupljen korona virus krizom” jer se radi o “kršenju naših prava, što nikome nećemo dopustiti”.

“Nećemo sedeti skrštenih ruku ukoliko Izrael proglasi aneksiju. Ako se to dogodi, smatraćemo da su sporazumi sklopljeni između Palestinaca, Izraela i SAD nevažeći”, precizirao je Abas dok je njegov predstavnik za štampu Nabil Abu Rudeine upozorio na “opasne posledice” po bezbednost u regionu.

Zapadna obala je, uz Pojas Gaze, predviđena kao teritorija buduće nezavisne palestinske države sa istočnim, pretežno arapskim delom Jerusalima kao glavnim gradom.

Budućoj palestinskoj državi već je otet značajan deo teritorije, a konstatna gradnja jevrejskih naselja na istoku Jerusalima, u kojima živi 200.000 Jevreja, pokazuje da Netanjahu nema nameru da odustane od jedinstvenog Jerusalima kao “večite i nedeljive” prestonice Izraela. Aneksija bi legalizovala status kvo i faktički zahteva kapitulaciju Palestinaca.

Plan aneksije naišao je na oštro protivljenje u Jordanu, ugrožavajući mirovni sporazum dve zemlje. Druge arapske zemlje, uključujući Saudujsku Arabiju i Egipat, takođe su sumnjičave svesne da bi aneksija izazvala revolt stanovništva. Uprkos pandemije, ideja unilateralne aneksije ne prolaze bez sve glasnije kritike od ekseprata izraelske bezbednosti, američkog Kongresa i lidera američkih jevrejskih organizacija.

Savez za reformisani judaizam, najveća jevrejska organizacija u severnoj Americi, apeluje na uzdržanost. “Pozivamo ovu novu Vladu da se uzdrži od unilateralnih akcija koje bi potencijalno mogle da koče ili spreče obnovu morovnog procesa na kraći ili duži rok, posebno od unilateralne aneksije”, kaže predsednik Saveza, rabin Rik Džejkobs.

Evropska unija, posebno Nemačka i Francuska, ali i Velika Britanija, takođe su protiv Netanjahuovih aspiracija. “Pozicija EU oko statusa teritorija koje je Izrael okupirao 1967. ostaje neizmenjena”, napisao je šef diplomatije EU Džozef Borel. “Evropska unija ne priznaje suverenitet Izraela nad okupiranom Zapadnom obalom”. Francuski ambasador u UN Nikolas de Rivijer pojačao je ton rečima da aneksija “ne bi prošla neosporavano” i da bi uticala na odnose sa Izraelom.

Izvestilac UN za Bliski istok Nikolaj Mladenov je u Savetu bezbednosti izjavio da aneksija delova Zapadne obale predstavlja “ozbiljno kršenje međunarodnog prava” i uništava ideju dve države koja je dugo osnov mirovnih pregovora kojih više nema.

I u Izraelu se mobilišu organizacije koje su protiv aneksije iako se njihove platforme donekle razlikuju. Jedni veruju da je aneksija na terenu već izvršena i da bi zakon samo značio zvaničnu legalizaciju. Drugi akcenat stavljaju na zaključak da bi aneksija definitivno razorila rešenje konflikta po formuli dve države. Čak 56 bivših ministara i poslanika najavilo je protivljenje aneksiji.

Ukoliko ne bude Palestine, Izrael je osuđen da postane dvonacionalna a ne jevrejska država. Funkcionisala bi po principima aparthejda sa milionima Palestinaca bez učešća u demokratskim procesima, izborima, Knesetu, Vladi, armiji.

Izrael je taj koji donosi odluke o razvoju događaja na Zapadnoj obali. Nema mesta razgovoru o demokratiji, još manje o vladavini prava. Značenje reči “zakon” određuje Izrael, pa je “legalno” ubiti nenaoružane demonstrante, hapsiti decu, razarati kuće, otimati zemlju, uskraćivati Palestincima vodu, struju ili pristup zdravstvenom sistemu.

Okupacija je privremeno rešenje dok Palestinci ne postanu partneri mira, govorio je i lider Likuda koji je 11 godina na vlasti. Ispostavlja se da nije tako. Ko podiže naselja na teritorijama koje namerava da napusti? Okupacija, po Netanjahuovom tumačenju, nije privremena. Posle 53 godine barem čujemo pravu, surovu istinu o budućnosti koja se Palestincima planira: život u malom Bantustanu. Arogantna segregacija.

“To je diktatura koju smo stvorili da bi ukrali palestinsku zemlju”, konstatuje liberalni izraelski Haaretz.

Sve optužbe i predviđanja, kao i obično, ne brinu premijera koji je svestan koliko su puta tokom proteklih decenija SAD svojim vetom spasle Izrael osuda u Savetu bezbednosti. Prateći istoriju okupacije, Netanjahu se podseća serijala sličnih optužbi i verovatno zaključuje: Šta može svet sem da ljutito ispija čaj. Siguran je da će se istorija ponoviti.

Odluka o aneksiji je u Netanjahuovim rukama, a Tramp je dobio moć da uništi perspektivu mirnog rešenja izraelsko-palestinskog konflikta.