„Nekoliko godina čekanja naciji ne znači ništa“, pamtim reči funkcionera sirijskog guvernorata Kuneitre dok smo sa sirijskog dela Golanske visije posmatrali pitoresknu panoramu doline čije su Izrealeci značajne delove zauzeli u ratu 1967.

Grad Kuneitra je u ratu pretvoren u razvaline koje pokojni sirijski predsednik Hafez el Asad nije želeo da raščišćava čuvajući scenografiju uništenih kuća, bolnica i džamija kao memorijal okupacije. S druge strane linije razdvajanja povučene 1974. umnožavaju se jevrejska naselja. Zemlja koju su Izraelci anektirali 1981. se kolonizuje.

Prolaze godine čekanja ispunjene obećanjima iz Damaska da će čitav Golan ponovo biti sirijski, a Izrael najavljuje da bi strateški plato mogao da stavi pod puni suverenitet, suprotno međunarodnom pravu i rezolucijama UN, ali uz podršku svog strateškog savetnika – SAD.

Američki predsednik Donald Tramp nije mogao da izraelskom premijeru Benijaminu Netanijahuu daruje veći poklon od tviter poruke koja je poput bombe eksplodirala na Bliskom istoku preteći globalnoj arhitekturi međunarodnih odnosa:

“Posle 52 godine vreme je da Sjedinjene Države potpuno priznaju suverenitet Izraela nad Golanskomn visijom koja je od ključne strateške i bezbednosne važnosti za Državu Izrael i regionalnu stabilnost”.

Trampova odluka je najava kapitalnog zaokreta Vašingtona koji, uprkos snažnoj podršci Izraelu, nikada nije zvanično priznao aneksiju Golana i nije stavio veto na rezoluciju Saveta bezbednosti iz 1981. po kojoj se odluka Izraela da na Golanu sprovodi svoje zakone, jurisdikciju i administraciju proglašava za “ništavnu i nevažeću i bez međunarodnog pravnog efekta” i zahteva povratak teritorije pod sirijsku kontrolu.

Netanijahu se uoči puta za Vašington odmah zahvalio strateškom savezniku od koga je tokom prvog susreta februara 2017. tražio da SAD podrže njegov zahtev za pun suverenitet nad Golanom. “Napravili ste istoriju”, rekao je Izraelac u telefonskom razgovoru sa šefom Bele kuće.

Tramp je za kratko vreme popravio odnose sa izraelskim vladajućim desničarima koje je njegov prethodnik Barak Obama sveo na najniži nivo poslednjih decenija. Provokativno je odlučio da američku ambasadu preseli iz Tel Aviva za Jetusalim, a podrška oko Golana mogla bi Netanijahuu da pomogne uoči neizvesnih ozbora 9. aprila na kojima premijer traži četvrti uzastopni mandat, ali je suočen sa dosad nezabeleženom neizvesnošću i pritisnut najavom podizanja optužnice zbog tri odvojene istrage korupcije.

Golanska visija je ključna za postizanje bilo kakvog mira kojim bi se prekinulo stanje rata koji Sirija nije ukinula još od vremena kada je izgubilan strateški plato. Golan je istovremeno i ključni deo saudijske inicijative iz 2002. koja je Izraelu nudila mir sa Arapima u zamenu za povlačenje sa svih teritorija okupiranih u ratu 1967. Iako se pod tim najčešće podrazumevaju palestinska Zapadna obala i istočni Jerusalim, međunarodna zajednica anektirani Golan takođe kljiži kao okupiranu teritoriju.

Više izraelskih premijera pregovaralo je sa Sirijom o budućnosti 600 kvadratnih kilometara Golana, ali aktuelni premijer je aprila 2016, na prvoj sednici kabineta posvećenij Golanu, izazvao diplomatsku nepogodu kada je izjavio: “Golanska visija će zauvek ostati u izraelskim rukama. Posle 50 godina došlo je vreme da međunarodna zajednica konačno prizna da će Golanska visija stalno ostati pod izraeslkim suverenitetom”.

Usledila su oštre međunarodne kritike, uključujući i saopštenja Vašingtona da Golan “nije deo Izraela”. Kritike su uputili Evropska unija, Arapska liga i Organizacija islamske konferencije. Savet bezbednosti izrazio je “duboku zabrinutost”.

Izraelski zvaničnici potom su objasnili da je premijer pogrešno protumačen ali da ostaje na snazi odluka iz 1981. da se na strateškom platou primenjuju izraelski zakoni. Debata je ostavila mogućnost da, uprkos pritiscima izraelske krajnje desnice, Vlada nađe pregovorno rešenje kada se završi građanski rat u Siriji. Rat se primiče kraju, Golan je sirijska regularna armija očistila od raznih milicija, ali Tramp taj prozor zatvara ohrabrujući Netanijahua da u frontu sa ekstremnim desničarima definitivno prisvoji Golan.

Svaka pomisao da bi Golan trebalo vratiti Siriji veoma je nepopularna u izraelskoj javnosti uz snažan otpor najmanje 20.000 jevrejskih naseljenika koji su kolonizirali Golan pretvarajući ga u u popularno turističko izletište prekriveno vinogradima, rustičnim restoranima i stičnim farmama. Oko 23.000 lokalnih sirijskih Druza, pripadnika mističe erničko-verske zajednice kojih ima u Izraelu i Libanu, i dalje su lojalni Damasku ali su se uklopili u život sa jevrejskim okupatorima koji su im ponudili izraelsko državljanstvo.

Područjem i dalje krstare međunarodne snage UN (UNDOF) osnovane 1974, kako bi nadzirale liniju primirja između Izraela i Sirije posle rata 1973, ali “plavi šlemovi” napustili su neke posmtračke punktove zbog borbi koje su posle početka građanskog rata 2011. na Golanu izbile između pobunjenika i snaga Asadovog režima.

Golan je deo pravnog kaleidoskopa koji je Izrael stvorio posle junskog rata 1967. Odmah posle šestodnevnog blitz kreiga Izrael je anektirao mahom arapski istočni Jerusalim gde se nalaze najvažnija sveta mesta sve tri monoteističke religije. Golan je ostao okupiran, ali nedefinisanog pravnog statusa. Izarelski zvaničnici su sirijski rat iskoristili da poruče: “S kim bi Izrael trebalo da pregovara budućnost Golana – Islamskom državom? Al Kaidom?Hezbolasima? Iranskim i sirijskim snagama koje su pobile stotine hiljada ljudi? “Sugestija da Izrael treba da napusti Golan je nerazumna”, saopštavalo je izraelsko Ministarstvo inostranih poslova.

“Teritorija mora da ostane pod izraelskom kontrolom iz jednostavnog razloga. Kada je Sirija držala Golan, bio je korišćen kao prostor za napade na izraelske civile. Bio je miniran i prekriven bodljikavim žicama. Bio je mesto rata. Tokom decenija od kako je Izrael oslobodio Golan on se koristi za poljioprivredu, turizamm za sjajna vina. Danas je to mesto mira”, govorio je Netanijahuov predstavnik za štampu.

“Golanska visija će, sa ili bez sporazuma, ostati pod izraelskim suverenitetom”, ponovio je izraelski premijer tokom jednog susreta sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom, najvećim saveznikom sirijskog predsednika Bašara el Asada, precizirajući da je to “crvena linija” za Izrael.

“Zamislite šta je moglo da se dogodi da Izrael nije prisutan na Golanu”, rekao je Netanijahu američkom državnom sekretaru Majk Pompeu dan pre Tramovog dramatičnog tvita koji preti da promeni zamrznuti konflikt.

Tokom dve decenije gotovo sve izraelske vlade bile su umešane u tajne ili javne pregovore sa Damaskom oko mira koji bi podrazumevao teritorijalne ustupke. Najozbiljniji razgovori vođeni su u vreme kada je izraelski premijer bio Jichak Rabin 1992. Tadašnji američki državni sekretar Džejms Bejker je po dolasku iz Damaska Rabinu preneo da je Hafez el Asad spreman za mir “kao Sadat”.

Rabin je nudio potpuno povlačenje sa Golana na granice pre rata 1967. u periodu od pet godina u zamenu za punu normalizaciju odnosa i bezbednosne aranžmane. Ne direktno, pošto je novog državanog sekretara Vorena Kristofera zamolio da predlog drži kao “depozit” dok ne dobije čvrste sirijske garancije. Izraelci su se potom okrenuli dijalogu sa Palestincima koji je vodio sporazumu iz Osla, a Sirijcima su se vratili 1994. – bez uspeha.

Kada je Netanijahu prvi put došao na vlast, Amerikanci su mu poručili da ga Rabinov “depozit” ne obavezuje, pa je premijer bez ikakvih obaveza obnovio tajne pregovore 1998. uz posredovanje svog prijatelja, jevrejskog milijardera Rona Lodera. Posle serije susreta sa Asadom starijim u Damasku, sirijski lider je navodno Loderu rekao da se “vrati sa mapom, ili da se ne vraća”. Inicijativa je propala.

Tokom premijerskog mandata Ehuda Baraka takođe je bilo pokušaja ali posle smrti Hafeza el Asada kontakti su zamrznuti. Amerikanci su izvršili invaziju Iraka i sukobili se sa Sirijcima, dok je novi premijer Arijel Šaron bio zaposlen oko palestinske intifade i tako postao jedini koji nije imao nikakve tajne razgovore o eventualnom povlačenju sa Golana.

Premijer Ehud Olmert prihvatio je 2008. posredovanje Turske, ali pokušaj ponovo nije uspeo delom i zbog izraelskih operacija u Gazi, iako je dospeo do faze da se iscrtavaju veoma detaljne granice.

Netanijahu nije izuzetak. Poslednja runda njegovih pregovora sa Asadom je uz posredovanje Amerikanaca otvorena septembra 2010. Obavešteni izvori tvrde da je izraelski premijer bio spreman da raspravlja povlačenje na linije pre rata 1967. – na Galilejsko more – uslovljavajući to zahtevom da Damask prestane da podržava Hezbolahe u Libanu s kojima je Izrael na kratko ratovao leta 2006. Onda je sve stalo marta 2011, kada je u Siriji izbio građanski rat. Govorilo se, istina, da je Netanijahu pripravan na povlačenje u zamenu za sirijsko udaljavanja od Irana i Hezbolaha, ali Asad nije bio u prilici da odustane od saveznika koji su mu čuvali vlast.

Izraelska vlada je u međuvremenu zaoštrila poziciju očekujući priznavanje de fakto suvereniteta nad Golanom. “Nikada neću sići sa Golana i čuvam Golan”, rekao je nedavno Netanijahu. Takav stav, čak istim rečima, dele i premijerovi izborni rivali. Njegov glavni suparnik, bivši načelnik generalštaba Beni Ganc, kaže: “Nikada nećemo sići sa Golana. Nasuprot, on će biti intenzivno razvijan”.

Izraelski konsenzus kreće prema kampanji unilateralnog priznavanja aneksije – koju je Tramp nedvosmisleno podržao – ali pregovori o budućnosti Golana stigli su do detalja pa je teško pretpostaviti da je ideja diplomatskog sporazumevanja definitivno napuštena. Nasuprot. Podrazumeva strateške ustupke obe strane, ali Izraelu se ne žuri. Sada je Netanijahu u prilici da kaže „Nekoliko godina čekanja naciji ne znači ništa“. Golan ipak nije Jerusalim.

A što se Trampovog tvita tiče, ne treba biti teoretičar zavere pa zaključiti da je američki predsednik požurio da svom miljeniku pruži podršku uoči izbora. Nije čak mogao da sačeka da Izraelac dođe u Vašington.