Posetu Italiji ruski predsednik iskoristio je da osnaži veze sa evroskepticima i zatraži njihovu pomoć da EU ukine sankcije Rusiji

 Vladimir Putin uspešno po svetu plasira svoja dva janusovska lica. Prvo zavodljivo, drugo metalno koje pripada nasledniku imperije.

Šef Kremlja počeo je da kapitališe na ofanzivi šarma koja je usledila pošto je pre četiri godine Rusija bila isključena iz G-8 zbog vojne podrške pro-ruskim separatistima na istoku Ukrajine i aneksije Krima 2014.

  Putin je na samitu G-20 u Osaki bio u središtu pažnje, a potom je, uz svu pompu, posle četiri godine otišao u posetu Italiji. Čitava dva i po minuta je njegova kolona prolazila Pjacom Venecija, a 50 ulica bilo je blokirano.

Destinacija je pažljivo odabrana: italijansku Vladu drže desničarski nacional-populisti koji su godinama, širom Evrope, omiljeni partneri ruske vlasti i korisnici svake moguće Putinove podrške: od političke i finansijske, do medijske. Lideri evroskeptične koalicije – krajnje desne anti-imigracione Lege Mateo Salvini i lider anti-establišment Pokreta 5 zvezda Luiđi di Majo – otvoreno ispoljavaju pro-ruske pozicije više od svih članica EU i neprestano pozivaju na smanjivanje tenzije u odnosima sa Rusijom.

Putin je zatražio pomoć od prijatelja.  U razgovoru sa premijerom Đuzepe Konteom bio je jasan:  Moskva očekuje da Italija pomogne normalizaciji odnosa između Rusije i Evropske unije i da nove lidere EU ubedi da su sankcije zavedene Rusiji kontraproduktivne.

“Evropske zemlje propustile su priliku da na ruskom tržištu prodaju robe vredne milijarde. To je gubitak za sve nas”, rekao je Putin dok procene kažu da su sankcije od 2014. Rusiju koštale oko 50 milijardi dolara.

Putinov ključni adut trebalo bi da bude Salvini koji ne krije bliskost Rusiji. Lega, danas najpopularnija stranka u Italiji, potpisala je 2017. sporazum o saradnji sa Putinovom strankom Jedinstvena Rusija. “Ovoj zemlji trebale bi desetine ljudi kao on (Putin) koji rade u interesu svoje zemlje”, izjavio je Salvini neposredno po izboru za jednog od dvojice zamenika premijera i ministra unutrašnjih poslova.

U oktobru 2018. je u Moskvi izjavio da se oseća “više kod kuće” u Rusiji nego u mnogim evropskim državama, a sankcije EU je opisao kao “ekonomsku, socijalnu i kulturološku ludost”. Upamćena je i njegova izjava da su oni “koji se poigravaju sa Putinom idioti”.

Italijanski mediji učestano su ponavljali da Lega dobija novac iz Moskve, ali Salvini je u više navrata demantovao da je Kremlj uoči majskih izbora za Evropski parlament ponudio finansijsku podršku. “Nema para u Luksemburgu, ili na Kajmanima ili u Švajcarskoj. Nema rublji, jena ili barela nafte”, uzvraća zamenik premijera na optužbe opozicije.

Naravno da je Putin uzvratio komplimentima. Uoči puta za Rim u intervjuu za “Korijere dela sera” hvalio je Salvinijev “dobrodošao pristup” Rusiji.

Pre susreta sa italijanskim predsednikom Serđom Matarelom i premijerom Konteom Putin se već treći put sreo sa papom Franjom, prvi put posle 2015. kada je poglavar Rimokatoličke crkve apelovao na sve strane u ukrajinskom konfliktu da učine “iskrene napore” za mir. Audijencija je trajala 50 minuta i samo su Barak Obama i Emanuel Makron dobili više vremena.

Salvini i drugi vicepremijer, Luiđi di Majo, prisustvovali su svečanij večeri, ali je Putin posle toga požurio da se vidi sa starim prijateljem – Silviom Berluskonijem.

Poseta Italiji potvrdila je prijateljstvo Rima i Moskve koje decenijama opstaje uprkos atlantskoj lojalnosti Italije i povremenim nesporazumima. Domaćini su se trudili da ne deluju anti-trampovski, ali su sa gostom podelili zabrinutost zbog novih američki pritisaka na Iran i pretnji opstanku nuklearnog sporazuma iz 2015. Brine ih sve češće uvođenje carina kao vida trgovinskih ratova.

Evropa je veoma kritična zbog ukidanja raketnih dogovora između SAD i Rusije, ali se posle samita u Osaki nada da će biti očuvansporazum o interkontinentalnim projektilima. Bilo je razgovora i o Libiji gde obe strane nemaju recept za uspostavljanje mira.

Italijani su ponovili zahtev da se oslobode ukrajinski mornari koje je Rusija uhapsila posle presretanja njihovog broda u moreuzu Kerč u novembru. Analizirala se i sutuacija u Ukrajini posle pobede Vladimira Zelenskog na predsedničkim izborima , a potom se neizbežno prešlo na osetljivo pitanje evropskih sankcija Rusiji.

Bila je to prilika da Putin iskaže razumevanje za učešće Italije u kaznenim merama EU i žaljenje što kontra-sankcije Rusije pogađaju Italiju možda i više od drugih država koje traže njihovo ukidanje.

Kratak Putinov boravak u Rimu, propraćen podjednako uspešnom posetom Vatikanu, potvrdio je da je ruski lider oberučke prihvatio poklon koji je dobio zahvaljajući evro-američkim tenzijama, mada ga svakako manje raduje što su ga zapadne sankcije ubacile u zagrljaj sa Kinom.

Da li je ipak rešiva “ruska enigma”, kako je svojevremeno nazivao Vinston Čerčil? Šta Putin misli kada kaže da je liberalna demokratija “zastarela” dok u isto vreme hvali “modernost” populista i suverenista? Moskva je rodonačelnik novog nacionalizma i protivljenja liberalnim vrednostima na kojima je stvorena EU. Potom je Putin krenuo u izvoz nove ideologije i brzo stekao simpatije Najdžela Faradža u Britaniji, Marin le Pen u Francuskoj, nemačkog AfD, Viktora Orbana u Mađarskoj. Konačno i Salvinija koji se nameće kao budući lider zemlje.

Putin je shvatio da u Evropi nema nostalgije za vremenima Hladnog rata, čak ni među herojima promena koji se pozivaju na Donalda Trampa i od njega dobijaju blagoslov. U međuvremenu je rešio da kešira ono što je moguće naplatiti od transatlantskih nesporazuma. Ali, ukoliko nacional-populisti pobede – što ipak nisu uspeli na izborima za Evropski parlament – onda bi EU mogla da eksplodira, haos bi se prelio na obale Atlantika uz zahteve da povratak na bilateralne odnose sa SAD koji favorizuju moć. Što je poželjan scenario koliko Trampu toliko i Putinu.

Ali, komentator “Korijere dela sera” upozorava: “Pažnja, postoje dva Vladimiira Putina. Prvi je racionalan i zavodljiv. Drugi je legitimni naslednik jedne imperije”. Naslov kao da je pozajmljen iz knjige “Gospodin Putin, operativac u Kremlju” koju je napisala Fiona Hil, odlazeća Trampova savetnica i jedan od najuvaženijih kremljologa u SAD: “Otkriti ‘pravog Putina’zahteva gledati iza njegovih performansa na pozornici i namerno pretpostavljenih oblika koji čine Putinov politički brend“.

Putin sada govori da je liberalizam „zastareo“, iako se pre nekoliko godina predstavljao kao liberal. Šta je tačno? I jedno i drugo. Ruski predsednik je pragmata kome nedostatak konzistentnosti uopšte ne smeta. Osetio je evropsku krizu i pokušava da kapitališe sa novim saveznicima.

Putin je u marketinškom zaletu koji je dodatno ojačao intervjuom britanskom Financial Timesu u kome je sebe, zahvaljujući i oportunizmu intervjuera, prikazao kao žrtvu međunarodnih pritisaka. Ni reči o ratovima u koje je Rusija bila umešena poslednjih decenija, bilo u sovjetskoj ili postsovjetskoj inkarnaciji: Avganistan 1979-89, Abhazija 1992-93, Čečenija 1994-96. i 1999-2009, Gruzija 2008, Ukrajina od 2014, Sirija od 2015.

Bez podsećanja na ovu hroniku, kojoj se Putin pridružio tokom rata u Čečeniji, teško je razumeti šefa Kremlja i način na koji oblikuje rusko društvo. Posetu Italiji istovremeno je iskoristio da ruskoj javnosti pošalje snažnu poruku koja će dodatno cementirati njegovu autoritarnu vlast i neutralisati domaće tenzije: Rusija ima partnere i unutar Evropske unije. Zahvaljujući diplomatskim veštinama njenog predsednika.