Od dana kada je preuzeo dužnost Donald Tramp je dao do znanja da se neće pridržavati normi sistema koji je nasledio. Bilo je pitanje vremena kada će demokrate zvanično zatražiti njegov opoziv.

“Opozoviti Trampa. Spasite Ameriku”, poručio je u naslovu kolumne u The New York Times trostruki pulicerovac Tomas Fridman. “To je jedina stvar koju treba učiniti kako bi demokratija naše zemlje preživela”, nastavio je u tekstu.

Posle dve novembarske nedelje javnih svedočenja u Kongresu, pisanja dokumenta koji je prošao dva komiteta Predstavničkog doma i konsultacija sa ustavnim ekspertima, demokrate su kompletirale argumente za Trampov opoziv: molio je za strano mešanje kako bi pomogao kampanji reizbora 2020, za to je trošio stotine miliona dolara novca poreskih obveznika, njegova administracija je pokušala da sakrije dokaze a potom blokirala ustavni mandat Kongresa da kontroliše izvršnu vlast. Aktivirana su dva člana za opoziv: zloupotreba vlasti i opstrukcija Konegresa.

Tramp ne poriče da je tokom telefonske konverzacije sa predsednikom Ukrajine po principu quid pro quo nudio “usluge” u zamenu za podatke koji bi diskreditovali Džoa Bajdena, njegovog eventualnog takmaca iz demokratskih redova na izborima novembra 2020. Ne poriče da je potom iste preporuke nudio Pekingu, ali je duboko uveren da nije učinio ništa loše. Čini se da u to veruju i republikanci.

Demokratska javnost time je najviše zaprepašćena. “Predsednikov plan podrio je američku spoljnu politiku prema Ukrajini i našu nacionalnu bezbednost u korist dve politički motivisane istrage koje bi pomogle njegovoj kampanji za reizbor“, stoji u izveštaju od 300 strana koji su demokrate objavile početkom decembra i u kome se kaže da je istraga o opozivu razotkrila višemesečne napore predsednika Trampa da koristi položaj da bi tražio strano mešanje u predstojeće izbore u svoju korist.

Iako je samog sebe opozvao priznanjem, Tramp odbija da je zloupotrebom položaja ugrozio nacionalnu bezbednost. Počeo je da zamenjuje teze. Posegnuo je za lažima i teorijama zavere i u javnosti se predstavljao kao žrtva. Oglušivao se o zahteve da kongresnoj istrazi obezbedi svedoke i dokumenta, a republikancima je naložio da ga brane tako što će ignorisati činjenice prikupljene tokom višemesečne istrage.

Kada je dobio priliku da se brani, predsednik je odbio “nelegalni, stranački pokušaj udara”, tvrdio da su veštice iz Salema imale bolji tretman. Sebe je proglasio nedodirljivim. Odbijanje da prizna da je i najmanje pogrešio ili da ponudi svedoke koji bi potvrdili njegovu nevinost, ostavilo je Kongres bez izbora.

Konačno, 18. decembra, Predstavnički dom je posle 10-časovne debate izglasao zahtev za opoziv koji je najveća kazna koju su kongresmeni izvukli iz ustavnog arsenala. Tek treći put u 231 godini proradila je mašina koju su Očevi osnivači konstruisali kako bi utvrdila da li Kongres mora da zahteva opoziv predsednika.

Glasalo se po dva osnova: član 1 – zloupotreba vlasti i član 2 – opstrukcija Kongresa. Rezultat prvog glasanja bio je 230:197 a drugog 229:198. Pokazala se sva dubina američkih raskola. Republikanci su svi do jednog ostali lojalni šefu Bele kuće, odabrali su put oportunizma, odbacili standarde i pozicije iz prošlosti i odlučili da slepo slede Trampa. Dvojica demokrata bila su protiv optužbe o zolupotrebe vlasti a u kasnijem glasanju o opstrikuciji Kongresa pridružio im se još jedan. Umesto mogućih razlika u mišljenju, na sceni je bila timska disciplina.

Demokrate su odluku Predstavničkog doma hvalili kao “istorijski trenutak” Amerike i pobedu vladavine prava, ponavljali da “niko nije iznad zakona” i ukazivali na moralni pad republikanaca. Držali su se činjenica. “Predsednik je zaustavio vojnu pomoć koju je Kongres odobrio zemlji pod opsadom (Ukrijini) da bi izvukao lične političke koristi. To je hladna čvrsta činjenica”, izjavio je Džon Mekgovern iz Masačusetsa.

Sledbenici GOP (Stare dobre partije kako republikanci vole da se zovu) horski su demokrate – gotovo po podeljenim ulogama – optuživali za sve ono za šta je optužen Tramp. Govorili su da se radi o “zapanjujućoj zloupotrebi vlasti”, tvrdili da su demokrate u dosluhu sa Rusijom i Ukrajinom i da prikrivaju “najveći sa liste zločina”, da se radi o “napadu na Ustav”, da “ometaju američke izbore” ili da su “podmukle snage koje prete našoj republici” i “zaverenički pokušavaju da skinu predsednika Trampa”. Ton je dao Tramp svojim tvitim: Grozne laži... Napad na Ameriku.

Prva ispitivanja javnog mnjenja koje je obavio Reuters/Ipsos posle odluke o opozivu pokazala su da je sasvim retka i visoko sporna odluka kongresmena malo šta učinila da se promene mišljenja podeljene zemlje. Upitani oko specifičnih optužbi, 53 odsto se slaže da je Tramp zloupotrebio položaj a 51 odsto da je opstruirao Kongres. Ali, tek 42 procenta – većina demokrate – kažu da bi predsednika trebalo opozvati, 17 je stava da bi Kongres trebalo da ukori Trampa dok 29 odsto misli da bi optužbe trebalo odbaciti.

Predstoji suđenje u Senatu gde je ubedljiva republikanska većina garant da će Tramp biti oslobođen optužbi i da će se osloboditi “lova na veštice”. Senatska pravila prihvaćena 1868. za suđenje predsedniku Endrju Džonsonu određuju da senatori prvo polože zakletvnu da će obaviti “nepristrasnu pravdu u skladu sa ustavnim zakonima”, ali Tramp krši pravila igre.

Lider senatske većine Mič Mekonel ne krije da neće dopustiti nepristrasno suđenje koje će voditi predsednik Vrhovnog suda. “Ja nisam nepristrasni porotnik. Ovo je politički proces”. Predsednik senatskog pravnog komiteta Lindzi Greem, republikanac iz Južne Karoline, takođe je jasan: “Ne pokušavam da se pretvaram da ću biti objektivni porotnik”. “Niko ne sugeriše da su demokrate u Predstavničkom domu iznad političkih igara, ali oni su barem držali saslušanja, razmatrali evidenciju i činili sve da bi došli do istine. Gospodin Mekonel čak ni toliko nije obećao”, piše u redakcijskom komentaru The New York Times.

Demokrate sa svih strana pokušavaju da apeluju na savest rivala. Bivši senator demokrata iz Viskonsina Ras Fingold podseća u autorskom tekstu za The Washington Post da uloga senatora na suđenju za impičment ne može da se svede samo na “porotnike”. Senat nije jednostavno porota, on je u ovom slučaju sud. Sudije nisu ograničene argumentima dve strane, presuđuju na osnovu sveukupnosti svog znanja i iskustva. “Senatori bi trebalo da učine isto... Veoma je neprikladno da senator unapred izjavi da on/ona neće biti nepristrasan tokom suđenja za impičment”.

Kako su šanse da Tramp bude opozvan ipak teoretske, demokrate žele da nacija u Senatu barem čuje svedoke koje je on sprečio da govore, među njima državnog sekretara Majka Pompea, šefa štaba Bele kuće Mika Malvanija i bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona. Šanse da se to dogodi takođe su male pošto Mekonel namerava da Senat izglasa oslobađajuću presudu Trampu pre nego što bi dozvolio svedočenja.

Kada će biti suđenje? Predsednica Predstavničkog doma Nensi Pelosi, demokrata iz Kalifornije, odbila je da Senatu prosledi obrazloženje dva člana na kojima počiva opoziv sve dok lider republikanske većine u Senatu ne definiše pravila suđenja koja će prihvatiti i demokrate. Svako odlaganje suđenja u Senatu krnji argument demokrata da je opoziv bio toliko hitan da nisu mogli da čekaju da sudovi reaguju na Trampovo agresivno ponašanje.

Istovremeno, sedmoro kandidata za predsedničku nominaciju demokrata bi da opoziv što pre ostave iza sebe i posvete se svojim trkama. Jedan od njih, bivši potpredsednik Džo Bajden – koji je zajedno sa sinom u epicentru Trampove ukrajinske afere – pokušava da smiri strasti i obećava da će sarađivati sa republikancima jer je Amerika, u suprotnom, “mrtva zemlja”.

Tramp je dve stranke udaljio svetlosnim godinama, a zemlju polarizovao do dosad neviđenih razmera. Većina birača demokrata je uverena da Trampa i nije trebalo izabrati 2016, pa opoziv posmatraju kao korekciju greške od pre tri godine – što je loše po demokratiju jer gubitnik mora da nauči da prihvati poraz. Tramp ih posredno u tome ohrabruje svojom politikom i stavovima.

Aktivisti demokrata i mediji koje imaju kao moćnu podršku ne identifikuju Trampa kao najvećeg krivca, već i kongresmene i birače republikanaca smatraju odgovornim za kriminalne radnje i urušavanje demokratije. Prema nedavnom istraživanju PRRI čak 80 odsto demokrata veruje da su rasisti preuzeli punu kontrolu nad GOP.

Velika vašingtonska igra primiče se kraju, ali niko ne veruje da će se išta bitno promeniti. Samo su otvorena vrata koja se neće zatvoriti: Šta će biti kada se demokratski predsednik suoči sa republikanskom većinom u Domu? Naći će se povod za revanš.

Bez obzira na očekivani epilog, na mogućnost da Tramp iz jedinstvene afere izađe i jači, zahtev za opozivom izglasan u Predstavničkom domu pokazao je zdravlje američke demokratije. Bio je neophodan. Demokrate su procenile da je dužnost odbrane Ustava daleko važnija od političkih kalkulacija. Nisu sebi mogli da dozvole da Trampovo glatko odbijanje svih optužbi ne bude predmet ozbiljnog ispitivanja kojim su se bavila tri kongresna komiteta. Da eklatantna zloupotreba vlasti prođe nekažnjeno. Da trijumfuju “alternativne činjenice”.

Republikanci su, sa svoje strane, monolitnom podrškom predsedniku pokazali koliko su čvrsto u Trampovom zagrljaju. Ujedinjeni, nisu mnogo vremena trošili za odbranu svog šefa već su, Trampovim vitriolskim jezikom i ignorisanjem realnosti, organizovali pomalo zastrašujući spektakl optuživanja demokrata koje su poredili sa Pontijem Pilatom i Staljinom. Čak i oni koji su se ranije usudili da kažu da su predsednikovi postupci neodgovarajući, nisu smeli to da pokažu tokom glasanja.

A Tramp? On je od početka odredio ton obračuna sa “sudom kengurova”. Nije birao reči da političke rivale predstavi kao “socijaliste”, “lopove” i “neprijatelje naroda” koje bi trebalo pohapsiti. Arogantno je odbacivao zahteve Kongresa. Ipak, uspeo je da demokrate predstavi kao one koji mrze ne samo njega, već i 63 miliona Amerikanaca koji su glasali za Trampa. Na toj demarkacionoj liniji okupio je svoje birače koje buka oko opoziva gotovo da ne dodiruje. Možda privatno i misle da je predsednik grešio, ali ne žele da ga kazne zato što je to namera demokrata.

Impičment se pretvorio u izjašnjavanje ne samo o Trampu već i o onima koji ga podržavaju u Kongresu, o svim biračima koji su mu dali glas. Jaz između dve partije nikada nije bio evidentniji. Pokazao je da republikanci i demokrate žive u dva sasvim različita ideološka, pa i intelektualna sveta.

Granice stranačke lojalnosti pređene su na način koji potvrđuje gotovo nezabeležen politički raskol u istoriji koji se direktno reflektuje na duboko podeljenu zemlju ukopanu u rovovima koji ne uspevaju da uspostave elementarnu komunikaciju.

Republikanci su pokazali da mogu da idu protiv nepobitnih činjenica udarajući u srce ustavnih normi koje se položili Očevi osnivači. Egzemplarnoj vladavini prava preti da utone u autokratiju dosad neviđenu u istoriji SAD.

Desetočasovna debata u Predstavničkom domu, koja je okončana izglasavanjem zahteva za Trampovim opozivom zbog zloupotrebe vlasti i okstrukcije Kongresa, izbacila je sav mulj “vašingtonske močvare” koji je 45. predsednik pažljivo prikupljao poslednje tri godine u Beloj kući.

Predsednik koji vređa insistucije, sudstvo i medije ubacio je američku demokratiju u krizu iz koje će se on lično izvući, ali ožiljci ostaju. Republikanci će u Senatu Trampa spasti, ali braneći nebranjivo omogućiće predsedniku da nastavi da krši demokratske norme. Republikanska partija rizikuje da ne bude pamćena kao stranka Abrahama Linkolna već Donalda Trampa, stranka koja gubi svoju dušu postrojavajući se iza jednog agresivnog narcisa.

Predsednik je od republikanaca stvorio poslušničku mašinu čiji lideri strahuju da će ih skinuti brzinom kojom je menjao svoje državne sekretare ili savetnike za nacionalnu bezbednost. Čak i oni koji su ga kritikovali sada su spremni da cinično izdaju principe demokratije. Tramp je učinio da ignorišu obaveze koje imaju prema Ustavu i zemlji.

Tramp je dao do znanja da smatra da je iznad zakona. Republikanci to prihvataju. Demokrate ne. Tribalizacija američkog političkog sistema dostigla je vrhunac. Sve na površini lični na neviđeno ostrašćeni ideološki rat demokrata i republikanaca, ali u pozadini opoziva je mnogo ozbiljnija borba između dobra i zla, moralnosti i koruptivne vlasti, elementarnog dostojanstva i vulgarne bahatosti.

Tramp je pretnja demokratiji i mora da bude sklonjen, najčešća je ocena pobornika opoziva jer on nema koncept istine, integriteta i časti. Jedini put koji vodi njegovom uklanjanju su izbori u novembru.

Gotovo polovina zemlje opoziv doživljava kao pokušaj državnog udara, baš kao što su demokrate gledale na pokušaj impičmenta Bila Klintona 1998. Gorčina koja se akumulira u dva tabora postaje najveća pretnja demokratiji koja po pravilu slabo funkcioniše kada se druga strana doživljava kao neprijatelj, a ne rival.

Javnost je podeljena kao i ranije. Ni demokrate ni republikanci iz ove sage ne izlaze kao pobednici ili gubitnici. Gubitnik je demokratija.

Impičmen će definisati Trampovu politiku do kraja mandata, moguće i tokom drugog ako pobedi. Teško da će moći da obuzdava svoj bes protiv demokrata koje ipak nije uspeo da spreči da pokrenu proceduru opoziva. Njegov najveći košmar je da bude ponižen – što će možda izbeći danas ali ne i u budućnosti koja će ga oceniti kao čoveka nedoraslog funkciji koju je držao.

Trampov doprinos što se impičment doživljava kao kulminacija stranačkog krstaškog rata je kolosalan iako je ishod bitke predodređen. Predsednik će ostati u Beloj kući i svakako će odatle emitovati radijaciju koja kontaminira globalnu ideju liberalne demokratije. Ohrabrivaće Tramp-trolove širom sveta. 

Demokratija će moguće biti resetovana na izborima u novembru a Tramp će, bez obzira da li pobedi ili izgubi, do kraja života nositi mrlju da je bio tek treći predsednik protiv koga je pokrenut postupak opoziva. Koliko će se na tkivu nagriženog društva držati mrlja na demokratiji sasvim je neizvesno. Zato je Vašington D.C. danas najopasnije mesto sveta. Barem do izbora u novembru.