Poput britanske imperije koja je svoje uporište na jugoistoku Azije obezbeđivala iznajmljivanjem Hong Konga na 99 godina od Kine, tako i Rusija 49-godišnjim lizingom mediteranske luke Tartus od Sirije pokazuje dugoročnu ambiciju fizičkog prisustva na Bliskom istoku.

Skoro potpisivanje ugovora koje je zamenik ruskog premijera Juri Borisov najavio u Damasku svakako nije iznenađenje posle svega što je Moskva od vojne intervencije novembra 2015. učinila za spas režima svog klijenta, sirijskog predsednika Bašara al Asada.

Da će Rusi duboko baciti lenger u vode istočnog Sredozemlja postalo je jasno već 2017. kada su Moskva i Damask potpisali sporazum o jačanju tehničke i logističke podrške pomorske baze u Tartusu koju je još u vremenima Hladnog rata koristila sovjetska Peta flota.

Izlazak Rusa na toplo more davnašnja je želja svih kremaljskih lidera. Vladimir Putin je ostvario istorijski san careva, generalnih sekretara i predsednika. Rusija je tri decenije nemoćno posmatrala razvoj događaja na Bliskom istoku bez mogućnosti da na njih odlučnije utiče, ali Moskva je u kratkom rasponu pokazala da nije toliko važno koliko moći imate, već kako je koristite.

Neopterećen ideološkim balastom nepopularnog sovjetskog komunizma, Putin je zaključio da je Bliski istok područje na kome će na najefikasniji promovisati Rusiju kao silu koja želi da se za sve pita. Pokazalo se da poseduje strategiju dugoročnog ostanka u regionu. 

Kontrola Tartusa pažljivo je planirana. Prvi koraci su oprezno kalkulisani. Krajem decembra 2017, na sastanku sa ruskim komandantima koji su upravljali kampanjom u Siriji, predsednik Putin im je rekao: “Ostvarili ste sve misije koje su vam bile poverene. U Siriji, dve ruske baze – vazduhoplovna u Hmeimimu i pomorska u luci Tartus – operisaće na permanentnoj osnovi. To je važan faktor u odbrani naših nacionalnih interesa kao i osiguranje ruske bezbednosti na jednom od ključnih strateških sektora”.

Odmah posle prve vojne intervencije van granica Rusije posle raspada SSSR-a, Moska je svoju stratešku komandu postavila u bazi Hmeimim gde su dopremljeni savremeni sistemi vazdušne odbrane. Potom je oktobra 2016. najavljena obnova baze u Tartusu propraćeno ojačanjima u ljudstvu.

U januaru 2017. sa  Asadovom vlašću potpisan je sporazum koji je ruskim vojnim brodovima obezbedio pristup u sirijske teritorijalne vode i luke. Krajem decembra iste godine ruski ministar odbrane Sergej Šojgu saopštio je da su ruske vojne snage odobrile planove utvrđivanja dve baze u Siriji. “Počeli smo tamo da instaliramo stalne snage”, citirali su ga ruski mediji.

Decembra 2018. zamenik ruskog ministra odbrane Timur Ivanov izjavio je za list “Komersant” da ruska ministarstva odbrane i trgovine i industrije zajednički rade na gradnji brodogradilišta u Tartusu, što je bila nova potvrda gradnje infrastrukture za dugogodišnje prisustvo. Član 31 rusko-sirijskog ugovora ne samo da predviđa proširenja pomorske i vazduhoplovne baze, već precizira da Rusi u luci mogu da na vezu drže 11 velikih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon.

Rusko vojno ukotvljavanje u Tartusu ima važne implikacije za odnos snaga velikih sila u regionu jer je jasno da sporazum nadilazi potrebe logistike za ruske snage čije produženo prisustvo u Siriji Moskva pravda nastavkom borbe protiv terorizma – iako su svi ključni akteri koalicije protiv Islamske države zvanično proglasili pobedu nad borcima nekadašnjeg kalifata. Rusija je ušla na akvatoriju koja je poslednjih decenija ekskluzivno bila pod kontrolom američke Šeste flote.

Damask ima svoju računicu pošto je sporazum izraz zahvalnost Putinu i neka vrsta potvrde suvereniteta Asadovog režima koji je pre ruskog vojnog angažmana bio na ivici kolapsa. Obezbeđuje se zaštita moćne sile, a sem što se oslanja na Rusiju u procesu političke stabilizacije, Sirija očekuje učešće Rusije u aranžmanima za obnovu zemlje u kojoj se štete cene na najmanje 400 milijadri dolara.

Bivši sirijski ministar komunikacija Amr Salem izjavio je “zaključili smo sporazum sa zemljom koja ima iskustvo i novac da opremi i upravlja (lukom u Tartusu) na način koji je u korist njihovih i naših interesa. Bez obzira na detalje sporazuma sklopljenog sa Rusijom, on će svakako koristiti obostranim interesima”.

Rusija se nada da će slične sporazume sklopiti i sa drugim zemljama regiona, pre svega sa Iranom. Sve je to rezultat Putinove bliskoistočne politike: odredio je tok rata u Siriji i preuzeo kontrolu nad mirovnim procesom, sačuvao redak kanal komunikacije sa Iranom i Izraelom, poseduje posrednički kapacitet za krize u Jemenu i Libiji, uspostavio je saradnju sa tradicionalnim američkim saveznicima kao što su Egipat i Saudijska Arabija, a turski predsednik ga je prihvatio kao neočekivano bliskog partnera.

Šta je tolike bliskoistične lidere približilo Moskvi? Zaokret je počeo u vreme Baraka Obame koji je – tragajući za nuklearnim sporazumom sa Iranom i donekle balansiranim pristupom palestinsko-izraelskom konfliktu – odnose sa Izraelom i Saudijskjom Arabijom spustio na decenijski nizak nivo. Rat u Siriji pokvario je odnose sa Turskom, a netrpeljivost prema vojnom udaru u Kairu pokvarilo je saradnju sa Egiptom.

Saveznici koji su se oslanjali na SAD nervozno su počeli da sumnjaju u sposobnost Amerike da ih zaštiti. Rusija se ponudila kao alternativa. Delovi Bliskog istoka okrenuli su se Moskvi – što je proizvod jednog od najvećih promašaja američke spoljne politike.

Rusija ne može da zameni SAD na Bliskom istoku, poručivao je bivši američki sekretar za odbranu Džim Matis, ali Putin nema osvajačke ambicije niti nameru da istisne SAD iz regiona. Njemu je dovoljno da važne bliskoistočne saveznike udalji od Vašingtona u meri u kojoj će ih približiti Rusiji.

Putin se predstavlja kao kompetentan, neideološki partner spreman da deli interese sa regionalnim igračima i tako odredi odnose za naredne decenije. Rusija je uspela da stvori utisak da je moćnija, sposobnija i kredibilnija od Amerikanaca koji su decnijama gubili kapital kojim su raspolagali.

Šef Kremlja je posle intervencije u Siriji sebe predstavio kao odlučnog i efikasnog lidera koji isporučuje ono što je odredio kao cilj: ne samo Asadov ostanak na vlasti, već je sirijskom predsedniku omogućio da ga i oni koji su sve činili da ga sruše prihvate kao nezaobilaznog u političkim pregovorima o budućnosti. Sve to znači da je Rusija obezbedila dugoročno vojno prisustvo u Siriji. Luka u Tartusu je simbilična nagrada Putinove bliskoistočne politike. Pomorska baza na istoku Mediterana je signal da se Rusija na Bliski istok vratila da tu ostane. Barem 49 godina.