Konzervativni iranski Vrhovni vođa Sejed Ali Hamnei znao je šta radi kada je nedavno za najveće nemire u zemlji proteklih godina optužio “neprijatelje Irana” ne pominjući poskupljenje jaja. Iran ima duga sećanja na strane zavere i mešanja, od državnog udara CIA i britanske tajne službe 1953, kojim je skinut premijer Mohamad Mosadek, a vlast predata šahu Rezi Pahlaviju, preko zapadne podrške Sadamu Huseinu da pokrene rat 1980-1988, sve do mnogo skorijih napora SAD i Izraela da sabotiraju nacionalni nuklearni program. Umereniji i reformama sklon predsednik Hasan Rohani, bio je odmereniji, pokazujući razumevanje za hiljade ljudi koje je na ulice pre svega izvelo nezadovoljstvo što je političko-klerikalna elita nacionalnu ekonomiju stavila u službu sopstvenih interesa.

Konzervativni iranski Vrhovni vođa Sejed Ali Hamnei znao je šta radi kada je nedavno za najveće nemire u zemlji proteklih godina optužio “neprijatelje Irana” ne pominjući poskupljenje jaja. Iran ima duga sećanja na strane zavere i mešanja, od državnog udara CIA i britanske tajne službe 1953, kojim je skinut premijer Mohamad Mosadek, a vlast predata šahu Rezi Pahlaviju, preko zapadne podrške Sadamu Huseinu da pokrene rat 1980-1988
Konzervativni iranski Vrhovni vođa Sejed Ali Hamnei znao je šta radi kada je nedavno za najveće nemire u zemlji proteklih godina optužio “neprijatelje Irana” ne pominjući poskupljenje jaja. Iran ima duga sećanja na strane zavere i mešanja, od državnog udara CIA i britanske tajne službe 1953, kojim je skinut premijer Mohamad Mosadek, a vlast predata šahu Rezi Pahlaviju, preko zapadne podrške Sadamu Huseinu da pokrene rat 1980-1988

Prvi govori o “sabotaži” spolja bez potrebe da identifikuje o kome se radi, drugi priznaje da veliki broj demonstrira zbog sve težeg života, socijalnih nepravdi, opadajućeg standarda, nezaposlenosti, korupcije, profiterstva na crnim tržištima i nedostatka sloboda.

Prvi smatra da se radi o pretnji Islamskoj Republici, drugi u protestima prepoznaje priliku da se hronični problemi utvrde i reše. Prvi pokazuje da je silom spreman da brani sistem, drugi podržava kažnjavanje “male grupe” izgrednika ali uviđa da narod “ne traži hleba i vode, već više slobode”.

Čini se da od ishoda sučeljenih vizija konzervativnog velikog ajatolaha koji je nedodirljivi autoritet vlasti i reformističkog predsednika zavisi budućnost Irana, ali dimenzije raskoraka ne treba preceniti.

Dva simbola establišmenta zemlje lako može da ujedini činjenica što su ravnopravno na meti ljudi koji veruju da su zaslužili da im bude mnogo bolje, i još više podrška, koju demonstranti primaju iz Amerike i Izraela.

Dva simbola establišmenta zemlje lako može da ujedini činjenica što su ravnopravno na meti ljudi koji veruju da su zaslužili da im bude mnogo bolje, i još više podrška, koju demonstranti primaju iz Amerike i Izraela
Dva simbola establišmenta zemlje lako može da ujedini činjenica što su ravnopravno na meti ljudi koji veruju da su zaslužili da im bude mnogo bolje, i još više podrška, koju demonstranti primaju iz Amerike i Izraela

Najnoviji talas nemira po više iranskih gradova počeo je spontano i ubrzo poprimio karakter nezabeležen poslednjih godina: od cepanje postera ajatolaha Hamneija do provokativnog bacanja hidžaba pred snagama reda, čime su i žene želele da izraze sopstveni bunt.

“Poslednjih dana nereda, neprijatelji Irana su ujedinili sva sredstva koja imaju, uključujući novac, oružje, političke i bezbednosne aparate kako bi stvorili probleme i naudili sistemu Islamske Republike”, poručuje Hamnei.

Rohani se pridružio onima koji upozoravaju da se vlasti neće ustručavati da udari na demonstrante koji krše zakon, ali smatra da su protesti prilika da se identifikuju problemi i za njih nađu rešenja.

“Čini se da protesti predstavljaju pretnju, ali oni su u stvari prilika da vidimo gde su problemi”, poručio je Rohani iranskim poslanicima. “Ne vode sve demonstrante strani elementi. Veliki broj njih su ljudi koji su izašli na ulice zbog svojih problema”.

“Nisu svi izašli zbog ekonomskih nedaća”, nastavio je predsednik još jednom se suprotstavljajući ocenama Vrhovnog vođe: “Jedan od zahteva naroda je otvorenija atmosfera. Treba da slušamo ove glasove i pretvorimo ih u priliku, da vidimo šta su problemi i kako ih rešiti”.

Najnoviji talas nemira po više iranskih gradova počeo je spontano i ubrzo poprimio karakter nezabeležen poslednjih godina: od cepanje postera ajatolaha Hamneija do provokativnog bacanja hidžaba pred snagama reda, čime su i žene želele da izraze sopstveni bunt
Najnoviji talas nemira po više iranskih gradova počeo je spontano i ubrzo poprimio karakter nezabeležen poslednjih godina: od cepanje postera ajatolaha Hamneija do provokativnog bacanja hidžaba pred snagama reda, čime su i žene želele da izraze sopstveni bunt

Počelo je tako što je otkriveno da u predlogu novog budžeta od 104 milijarde dolara,milijarde odlaze konzervativnim organizacijama, vojci, Islamskoj revolucionarnoj gardi ili verskim fondacijama.

Armija je dobila 11 milijardi dolara – povećanje od 20 odsto. Uvećan je budžet predstavnika Vrhovnog vođe po univerzitetima, a institut kojim upravlja uticajni krajnje konzervativni šiitski sveštenik Mohamad Tagi Mesbah-Jazdi prima osam puta više novca nego pre jedne decenije.

Tako se, u vreme kada budžet predlaže ukidanje novčanih subvencija milionima Iranaca, povećanje cene benzina i privatizaciju državnih škola, u vreme dok se bogata Iranka sa severa Teherana na Instagramu hvali da mesečno troši 3.000 dolara za kućne mezimce, desilo nešto što u Iranu nije viđeno od islamske revolucije 1979. Pubunili su se frustrirani ljudi iz sela i malih gradova, oni koji su svojim konzervativizmom i odbojnošću prema promenama predstavljali uporište moći tvrdih ajatolaha.

Mobilni telefoni učinili su svoje. Telegram, socijalna mreža koju koristi 40 miliona ljudi – polovina stanovnika zemlje – usijao se od ljutitih komentara.

Prvi protesti buknuli su u istočnom gradu Mašadu, drugom najvećem u zemlji. “Smrt diktatoru”, “Smrt Hamneiju” uzvikivali su demonstranti poklič kakav u Iranu nikada nije mogao da se čuje od 1989, kada je ajatolah Hamnei nasledio Homeinija i izabran za Velikog vođu. Nisu štedeli ni Rohanija što je, barem zasad, znak da su demonstracije van političkog konteksta.

Direktan povod bio je bankrot finansijskih institucija koje su poslovale po sistemu “piramidalnih šema” i nisu mogle da isplate depozite. Dok je Rohani pokušavao da smiri situaciju tvrdeći da je država do sada za obeštećenje građana potrošila tri milijarde dolara (ne nudi objašnjenje zašto takve institucije uopšte postoje), njegov najveći rival na ovogodišnjim predsedničkim izborima Ebrahim Raisi je iz Mašada optužio Rohanija za poskupljenje hrane, uključujući skok cene jaja i piletine za 40 procenata.

Armija je dobila 11 milijardi dolara – povećanje od 20 odsto. Uvećan je budžet predstavnika Vrhovnog vođe po univerzitetima, a institut kojim upravlja uticajni krajnje konzervativni šiitski sveštenik Mohamad Tagi Mesbah-Jazdi prima osam puta više novca nego pre jedne decenije.
Armija je dobila 11 milijardi dolara – povećanje od 20 odsto. Uvećan je budžet predstavnika Vrhovnog vođe po univerzitetima, a institut kojim upravlja uticajni krajnje konzervativni šiitski sveštenik Mohamad Tagi Mesbah-Jazdi prima osam puta više novca nego pre jedne decenije.

Javno negodovanje zbog teške ekonomske situacije zahvatilo je odmah i druge gradove iako je režim odmah blokirao društvene mreže i platforme poput Instagrama i Telegrama.

Konzervativno krilo oslonilo se na represiju. Najmanje 21 osoba je ubijena iako se u prvim izveštajima iranskih medija o poginulim ne navodi ko ih je ubio. Najavljeno je da su snage reda posle prvih stradalih ublažile stav prema demonstrantima, ali činjenica da se broj mrtvih od tada udvostručio demantuje da je policija dobila neke nove instrukcije.

Ajatolah Hamnei pribegao je istoj metodologiji kao u vreme krvavih nereda posle predsedničkih izbora 2009. kada je u danima “Zelenog pokreta” na ulice Teherana izašlo tri miliona ljudi optužujući vlast da je pokrala izbore. Tada je urbana srednja klasa zahtevala više sloboda. Danas okosnicu demonstranata čine mladi po manjim sredinama nezadovoljni postojećim standardom života. Novi element u odnosu na 2009. su optužbe za korupciju dosad nedodirljive klase “ruhanija”, šiitskih sveštenika koji su na vlasti u Iranu sve vreme od Islamske revolucije.

Uzbunilo se najmanje 40 gradova širom zemlje. Iz grada Kahdarijana javlja se da su demonstranti pokušali da otmu oružje iz lokalne policijske stanice. Ima vesti da su se neki pripadnici snaga reda pridružili narodu – kao u vreme rušenja šaha Reze Pahlavija. U gradu Najaf Abad, u provinciji Esfahan, ubijen je policajac.

Zbog visoke doze neizvesnosti, elitna Iranska revolucionarna garda raspoređena je u tri provincije iako je ranije brigadni general Ramazan Šarif procenio da nema potrebe da se interveniše. Garda se smatra mačem šiitske teokratije i imala je ključnu ulogu u gušenju pobune 2009.

Usledila su i masovna hapšenja. Samo u prva tri dana protesta u Teheranu je uhapšeno 450 osoba, javila je poluzvanična iranska agencija ILNA. Šef iranskog sudstva Sadek Laridžani naredio je tužiocima da demonstrante “oštro kazne”.

Onima koji pred sudom budu optuženi za Moharebah, rat protiv Alaha, preti smrtna kazna, potvrdio je za agenciju Tasnim predsednik Revolucionarnog suda u Teheranu Musa Gazanfarabadi. Drugi će biti optuženi za ugrožavanje nacionalne bezbednosti, za uništavanje javne imovine i za učešće na mitinzima koji su ilegalni jer nisu imali dozvolu policije.

Konzervativno krilo oslonilo se na represiju. Najmanje 21 osoba je ubijena iako se u prvim izveštajima iranskih medija o poginulim ne navodi ko ih je ubio. Najavljeno je da su snage reda posle prvih stradalih ublažile stav prema demonstrantima, ali činjenica da se broj mrtvih od tada udvostručio demantuje da je policija dobila neke nove instrukcije
Konzervativno krilo oslonilo se na represiju. Najmanje 21 osoba je ubijena iako se u prvim izveštajima iranskih medija o poginulim ne navodi ko ih je ubio. Najavljeno je da su snage reda posle prvih stradalih ublažile stav prema demonstrantima, ali činjenica da se broj mrtvih od tada udvostručio demantuje da je policija dobila neke nove instrukcije

Lokalni protesti su deo iranske stvarnosti, redovno zbog ekonomskih problema kao što su neisplaćene zarade ili teški uslovi na poslu. Slogani protiv Rohanija nisu retkost jer nije uspeo da ispuni izborna obećanja.

Iranska Vlada je inflaciju koja je 2013. iznosila 35 odsto svela na samo devet procenata prošle godine, obezbedila je trgovinski suficit od 30 milijardi dolara, sklopila unosne poslove sa Rusijom, Kinom i Pakistanom i trgovinu sa Evropskom unijom udvostručila na 10 milijardi dolara.

Rohani međutim nije uspeo da dočeka da novac oslobođen posle ukidanja sankcija nakon iranskog nuklearnog sporazuma i ulaska stranih investicija u zemlju stigne do sve nestrpljivijeg stanovništva.

Iran se po cenu milijardi dolara nametnuo kao regionalna sila na Bliskom istoku, što je utvrdilo međunarodni položaj zemlje, ali i to je plaćeno iz džepova običnih Iranaca. Nisu dobili poslove i više zarade, posebno blizu 40 odsto nezaposlenih mladih ljudi koji čine 60 procenata od 80 miliona stanovnika.

Zahvaljujući stalnom otporu s kojim je suočen, predsednikov program otvaranja prema Zapadu i reformisanja iznutra, novac je u međuvremenu odlazio na korupciju i ambiciozne militantne regionalne projekte Iranske revolucionarne garde koja je uspostavila kontrolu nad najvažnijim sektorom nacionalne privrede, trgovinom nafte i gasa.

Predsednik pokušava da smiri situaciju. Na ruku mu ide što neredi po zemlji zasad nisu ugrozili proizvodnju nafte treće po snazi sile unutar OPEK-a koja je oko 3.8 miliona barela dnevno. Rohani je pozvao Parlament da preispita protivljenje predlogu Vlade da se subvencionisana cena benzina podigne za 50 odsto kako bi se povećani prihodi uložili u otvaranje novih radnih mesta i smanjilo zagađenje po gradovima. Medžlis je ovaj predlog odbio u strahu od povećanja inflacije.

Režim tvrdi da je stanje u Teheranu pod kontrolom, kriza pokazuje znake smirivanja. Događaji su lagano okreću u drugom smeru ali vlast će morati da se okrene uzrocima protesta.

Usledile su, očekivano, i demonstracije podrške režimu po većem broju gradova, u Teheranu posle molitve petkom. Desetine hiljada onih koji su izašli na ulice okupljaju se pred pretnjom destabilizacije spolja.

Lokalni protesti su deo iranske stvarnosti, redovno zbog ekonomskih problema kao što su neisplaćene zarade ili teški uslovi na poslu. Slogani protiv Rohanija nisu retkost jer nije uspeo da ispuni izborna obećanja
Lokalni protesti su deo iranske stvarnosti, redovno zbog ekonomskih problema kao što su neisplaćene zarade ili teški uslovi na poslu. Slogani protiv Rohanija nisu retkost jer nije uspeo da ispuni izborna obećanja

Dok je ajatolah Hamnei uopšteno govori o “sabotaži” spolja, sekretar Vrhovnog saveta nacionalne bezbednosti Ali Šamhani identifikovao je osumnjičene: SAD, Britanija i Saudijska Arabija. Glavni urednik teheranskog lista Kejhan, Hosein Šarijatmadari, tvrdi da su Izrael, SAD i Britanija odgovorni za “teške uslove života” u Iranu i da stoje iza zavere protiv Irana i islama.

Teheran podseća da je američki državni sekretar Reks Tilerson govorio da će SAD tražiti promenu iranskog režima, da je saudijski prestolonaslednik princ Mohamad bin Salman “obećavao da će doneti nemire na ulice Irana”, kako piše Tehran Tajms.Pominju se i teroristi iz organizacije Mudžahedin-e Halk.

Kako prozvani reaguju? Američki predsednik Donald Tramp – koji je odustajanjem od nuklearnog sporazuma Irana sa svetom već dao vetar u leđa konzervativcima u Teheranu – podržava demonstrante.

“Vreme za promene”, poručuje “velikom iranskom narodu” tviter-predsednik pokušavajući da ih uveri da je sav novac koji je “budalasto dao” Barak Obama otišao za terorizam, iranski angažman u ratovima po Bliskom istoku i u džepove korumpirane vlasti.

Iranci su tvrdi i ponosni. Ne žele američku podršku koja je “dvolična i oportunistička”, “jeftina i bezvredna”, uzvratio je na “zapaljive” Trampove tvitove predstavnik za štampu Ministarstva inostranih poslova.

Tramp, isti taj koji je nespremnošću da ukine neke sankcije i uvođenjem novih zabrana sprečio da više stranog novca uđe u Iran, sada Irancima otkriva istine zbog kojih su oni, pre njegovih poruka solidarnosti, izašli na ulice. Omogućio je i Rohaniju da deo odgovornosti za sadašnje stanje prebaci na Trampovu administraciju.

Kakva Trampova kratkovidost! Protestovati u Iranu ne znači po automatizmu podržavati Zapad, posebno ne Ameriku. U Vašingtonu to ne razumeju. Misle da će, ako ohrabruju Irance da koriste virtuelne mreže koje omogućavaju enkriptovanu vezu između kompjutera, demonstranti biti očarani. Neće. Tramp samo dodatno pomaže konzervativce u Teheranu koji proteste isključivo tumače u okvirima teorije spoljne zavere, koji zatvaraju oči pred autentičnim zahtevima nezadovoljnih Iranaca.

Podstiče i homogenizaciju nacije koja se uvek okuplja u protivljenju SAD i Izraelu, od nedavno i Saudijskoj Arabiji. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu uzvratio je da su optužbe “ne samo lažne, već i smešne”, a onda poput Trampa podržao demonstrante i njihove zahteve za slobodom i pravdom. Netanjahu uz Irance! Ko da mu poveruje.

“Vreme za promene”, poručuje “velikom iranskom narodu” tviter-predsednik pokušavajući da ih uveri da je sav novac koji je “budalasto dao” Barak Obama otišao za terorizam, iranski angažman u ratovima po Bliskom istoku i u džepove korumpirane vlasti.
“Vreme za promene”, poručuje “velikom iranskom narodu” tviter-predsednik pokušavajući da ih uveri da je sav novac koji je “budalasto dao” Barak Obama otišao za terorizam, iranski angažman u ratovima po Bliskom istoku i u džepove korumpirane vlasti.

Demonstracije su pružile priliku Teheranu da očita lekciju Rijadu: “Iran je demokratska zemlja u kojoj ljudi mogu da izađu na ulice i protestuju protiv politike svoje vlade, a takve scene ne mogu da se vide u arapskim zemljama Zaliva”, ponosno se citira pisanje arapskog vebsajta Al-Raj al-Jom.

U Vašingtonu ponavljaju istu grešku koju su učinili i tokom protesta 2009. Opčinjeni željom da vide leđa ajatolasima, mnogi na Zapadu su okršaje tumačili kao “početak kraja” režima. Nisu hteli da vide da lideri opozicije nisu nameravali da uruše sistem već da ga poprave, kao što ni demonstranti nisu osporavali temeljne vrednosti islamske revolucije već su želeli nešto više sloboda.

Danas ponavljaju istu grešku: Rohani jeste obećavao otvaranje prema spoljnom svetu, privlačenje stranih investitora i ekonomski oporavak, ali ne i preveliku liberalizaciju. Popularni reformisti ne menjaju sistem, oni bi samo da ga reformišu.

Isto važi i za ogromnu većinu Iranaca. Potvrđuje se da ima mnogo nezadovoljnih, ali ni oni nisu za rušenje Islamske Republike. Mnogi s kojima sam nedavno pričao u Teheranu ne očekuju ništa više nego da se sistem popravi, da se uskladi sa obećanjima o pravdi i slobodama kojima ih je zasipao prvi vođa revolucije, ajatolah Homeini.

Rohani je u pravu kada kaže da će iranski narod podržati jedinstvo Medžlisa, Vlade, sudstva, oružanih snaga i svih odgovornih – pod uslovom da to jedinstvo znači rešavanje problema zbog kojih su Iranci izašli na ulice. Nije rekao šta bi značilo “ignorisanje glasa kritike i protesta”, ali je sasvim jasno na šta je i na koga mislio.

Nešto ne funkcioniše u zemlji koja je jedinstven hibrid teokratije i republike, ali oba krila iranske politike u demonstracijama vide svoje šanse.

Rohani bi proteste mogao da iskoristi da pogura liberalnije reforme. Reformsko krilo, koje do sada nije dalo blagoslov demonstrantima, moglo bi da pokaže snagu otpora sistemu koji se protivi otvaranju prema svetu, reformama i ljudskim pravima. Konzervativci već počinju da ukazuju na slabosti svog glavnog rivala u nameri da neutrališu predsednikov autoritet.

Islamska Republika moraće da odgovori na zahteve rastućeg broja nezadovoljnih Iranaca. Predsednik će morati da troši više Vladinog novca na otvaranje novih radnih mesta, obuzdavanje inflacije i suzbijanje korupcije. Sve to zahteva političke promene i – podršku Vrhovnog vođe.

Ali, obezbediti posao i svesti korupciju u razumne okvire biće lakše nego suočiti se sa neizbežnim političkim reformama autoritarnog sistema čiji vrhovi imaju dve različite vizije razvoja.

Problem sa demonstracijama je da one u startu ništa ne kažu o njihovom budućem razvoju. Iranski lideri moraće da shvate da indoktrinirana nacija može da se uruši pod težinom sopstvenih političkih ili ekonomskih dogmi koje su u sve većem raskoraku sa rastućim očekivanjima javnosti . Posle masovnih nemira, pitanje je da li i Hamnei i Rohani imaju bilo kakvav drugi izbor sem reformi.

Problem sa demonstracijama je da one u startu ništa ne kažu o njihovom budućem razvoju. Iranski lideri moraće da shvate da indoktrinirana nacija može da se uruši pod težinom sopstvenih političkih ili ekonomskih dogmi koje su u sve većem raskoraku sa rastućim očekivanjima javnosti . Posle masovnih nemira, pitanje je da li i Hamnei i Rohani imaju bilo kakvav drugi izbor sem reformi
Problem sa demonstracijama je da one u startu ništa ne kažu o njihovom budućem razvoju. Iranski lideri moraće da shvate da indoktrinirana nacija može da se uruši pod težinom sopstvenih političkih ili ekonomskih dogmi koje su u sve većem raskoraku sa rastućim očekivanjima javnosti . Posle masovnih nemira, pitanje je da li i Hamnei i Rohani imaju bilo kakvav drugi izbor sem reformi