Posle istorijskog poraza u Istanbulu, predsednik Turske suočen sa rastućim ekonomskim nevoljama ali i pretnjom kolapsa u osnosima sa Amerikom

 Pobeda opozicionog kandidata na izborima za gradonačelnika Istanbula obnovila je posle 25 godina nadu kod mnogih u Turskoj i van nje koji su počeli da veruju da je demokratija na izdisaju i da će režim Redžepa Tajipa Erdogana uspostaviti apsolutističku vlast udaljavajući Tursku od Zapada i približavajući Rusiji.

 “Poverenje je povraćeno”, izjavio je Kemal Kiličdaroglu, lider Republikanske narodne partije (CHP) čiji je smireni kandidat Ekrem Imamoglu i na ponovljenim izborima trijumfovao nad kandidatom vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP), bivšim premijerom Binali Jildirimom.

Erdogan je, kao vlasnik izjave “Ko pobedi u Istanbulu, pobedio je u Turskoj”, suočen sa jednim od najtežih poraza svoje duge političke karijere započete 2002. od kada AKP kontinuirano drži vlast.

Pošto je u martu izgubio Ankaru, Erdogan je sada izgubio Istanbul, krunski dragulj, megapolis koji kontroliše trećinu turskog bruto proizvoda i glavni je finansijer nacionalne politike. Propali su svi pokušaji da se Imamogluu, doskorašnjem šefu malog istanbulskog distrikta, ospori tesna pobeda na izborima u martu, posle čega je Izborna komisija – na zahtev AKP – poništila glasanje.

Imamoglu je sada dobio ubedljivo više glasova – što je bio signal da deset miliona istanbulskih birača nisu verovali u argumente o poništavanju glasanja, štaviše, takva odluka izazvala je masovni revolt. Kandidat opozicije je za manje od šest nedelja broj pristalica povećao za više od pola miliona. Na izborima 31. marta, razlika dvojice glavnih kandidata bila je tek 13.000 glasova u korist kandidata CHP. Na ponovljenim izborima, Imamoglu je dobio ubedljivih 800.000 glasova više – što je direktno izraz nezadovoljstva kako su prvi izbori bili poništeni.

Drugi važan faktor koji je doprineo ovakvom rezultatu je otpor birača prema opasnoj polarizaciji društva koju agresivno promovišu Erdogan i njegova stranka. Istovremeno, nije prošla kampanja ličnog blaćenja Imamoglua – od njegovog grčkog porekla do navodnih veza sa “teroristima” iz zabranjene Radničke partije Kurdistana.

Građani su pokazali da se ne plaše pritisaka režima. Pobedila je demokratija uz jasno poslatu poruku da Turci hoće predsednika koji nije stranački isključiv. AntiDot je u maju, posle poništavanja izbora, pisao o “novom posrnuću turske demokratije”, a posle ponovljenih izbora može da se kaže da je demokratija na putu oporavka i da najavljuje novu eru turske politike.

Erdogan, predsednik Turske i predsednik AKP, svakako pomno analizira kako je u Istanbulu dva puta poražen za menje od tri meseca, a novog gradonačenika moraće da prihvati kao ozbiljnog rivala čekajući da vidi kako će se novi politički trendovi oporavljene opozicije manifestovati po ostatku zemlje.

Mladi socijaldemokrata Imamoglu, čija pobeda umnogome podseća na vreme 1994. kada je Erdogan izabran za gradonačelnika i tu meteorski započeo svoju karijeru, odmah je predsedniku ponudio da sarađuju u “harmoniji” – i u tome bi mogla da se sadrži najava kvalitativne promene politike i uspostavljanja dosad nepostojećeg dijaloga.

Predsednik bi morao da se brine i da li će njegovi rivali iz AKP – poput bivšeg predsednika Abdulaha Gula i bivšeg šefa diplomatije Ahmeta Davutoglua – ovaj poraz iskoristiti da formiraju sopstvenu partiju koja bi mogla da povuče značajan broj sadašnjih poslanika AKP.

Turska se u kratkom vremenu suočila sa izazovima na tri fronta. Na političkom, jedna faza je završena porazom AKP u Istanbulu. Na ekonomskom, režim više nije u stanju da prikrije da je zemlja u krizi. Problemi na vojnom frontu dobili su veoma ozbiljnu spoljnopolitičku dimenziju.

Koliko će neuspeh vladajuće elite uticati na spoljnu politiku Turske koja svoje potencijale u poslednje vreme troši na “tenziju sa svima”, ponajviše sa strateškim partnerom kakve su SAD? Posle godina debate o simultanom raspoređivanju ruskog raketnog sistema S-400 i poslednje generacije američkih lovaca F-35, Ankara je suočena sa trenutkom istine. Pošto je ignorisala upozorenja Vašingtona da rakete S-400 ne mogu da koegzistiraju sa američkim avionima, Ankari je jasno poručeno da bira.

Erdogan je izabrao – S-400, pa se nad Turskom nadvija opasnost američkih sankcija. Kaznene mere lako bi mogle da zadaju ozbiljan udarac nacionalnoj ekonomiji koja je upala u recesiju.

Erdoganu je neophodno hitno rešenje. Može li da se dogodi čudo da u ličnom kontaktu sa Donaldom Trampom na samitu G-20 i Osaki ublaži bes američkog predsednika koji smatra da Turska zadaje udarac koheziji NATO. Već je  zahtevano da se Turska do 31. jula isključi iz programa po kome bi dobila američke lovce F-35. Pentagon je početkom juna saopštio da je prekinuta obuka turskih pilota u vazduhoplovnoj bazi u Arizoni. Sve to je prva faza sankcija, a na drugim se u Vašingtonu radi.

Ankara pokušava da predstavi da je kupovina ruskog raketnog sistema bilateralni problem sa SAD, a ne sa NATO. Iako u to teško da može da ubedi šefa Bele kuće, turski ministar odbrane Hulusi Akar pokušava da sve stranke u parlamentu, uključujući i opozicione, okupi na istoj platformi odbrane nacionalnog interesa.

Erdogan ne popušta. Poručuje da ni jedna zemlja ne može da nameće pritiske zbog suverene turske odluke. Potvrdio je da su turski vojni stručnjaci već prošli obuku u Rusiji i da će sistem S-400 na turskoj teritoriji biti rasporđen tokom jula. Šef diplomatije Mevlut Čavušoglu je potvrdio da će rakete biti raspoređene bez obzira na bilo kakve američke sankcije. Biće to istorijski momenat u istoriji NATO kome se Turska pridružila još 1951.

Vlasti u Ankari izgleda da su računale na “Trampov efekat” – razlike između predsednika i nižih funkcionera. Čini se da su naivno verovali da će Tramp prihvatiti blaži pristup zaoštravanju sa važnim NATO partnerom i da će teret prebaciti na obaveštajnu zajednicu, Pentagon i Stejt department. Takav scenario se ne ostvaruje, pa je prostor za diplomatske manevre minimalan.

Preti potpuni kolaps tursko-američkih odnosa i njihovog bezbednosnog partnerstva. Što bi mogao da budu povod rastu unutrašnjeg pritiska protiv Erdoganove vlasti koja pokazuje sve elemente autoritarnosti i gušenja demokratije.

Erdogan će na samitu u Osaki više pažnje posveziti liderima Kine, Rusije, Brazila ili Saudijske Arabije nego kolegama sa Zapada, ali veliko je pitanje da li većina Turaka zaoštravanje sa Zapadom doživljava kao najpovoljniji kurs zemlje.