(1) Bosna i Hercegovina
(Ne)istine o Herceg - Bosni
Piše: Zija Dizdarević

Pravomoćna presuda šestorici funkcionera tzv. «Hrvatske Republike Herceg-Bosna» i čelnika Hrvatskog vijeća obrane uzburkala je (po)ratne emocije u tri susjedne zemlje, potakla nanovo nacionalističke strasti, užarila političku i medijsku scenu u regiji i digla usplahireni državni vrh Republike Hrvatske na noge. Sadržaj, pravne i političke reperkusije posljednje presude koju je izrekao Međunarodni sud za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) imaju i akutne i moguće trajnije posljedice za odnose u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, između te dvije države i Hrvata i Bošnjaka.     

Žalbeno vijeće ICTY-a [1] potvrdilo je visinu kazni iz prvostepenih presuda za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berisalava Pušića. Postupak je obuhvatio je događanja iz perioda 1992. do 1994. godine, u osam opština i pet zatočeničkih centara na teritoriji Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da predstavljaju dio «Hrvatske zajednice Herceg-Bosne», a kasnije «Hrvatske Republike Herceg-Bosne». Prlić je bio predsjednik vlade te tvorevine, Stojić je u tom organu bio načelnik Odjela za obranu, Ćorić šef Uprave Vojne policije i kasnije ministar unutarnjih poslova. Praljak i Petković su bili na položaju zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Pušić je radio u Vojnoj policiji, a kasnije je imenovan za šefa službe za razmjenu i Komisije za zatočeničke objekte. Praljak je radio kao pomoćnik, a zatim zamjenik ministra obrane Republika Hrvatske, prije nego se vratio u Zagreb kao savjetnik ministra obrane u vladi RH.

U sažetku presude za medije [2] se dalje navodi da je Pretresno vijeće konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercgovini koji bi omogućio «ponovo ujedinjenje hrvatskog naroda». Formulacija  o ponovnom ujedinjenju hrvatskog naroda je neprecizna i kontraverzna, ali nije zadaća ove analize da se bavi tumačenjem haške presude. Po mišljenju Pretresnog vijeća, udruženi zločinački poduhvat je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u «Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni» putem entičkog čišćenja muslimanskog stanovništa. Ovdje treba ukazati da nisu samo muslimani bili na meti vlasti HRHB već i Srbi.

Haški sud potvrdilo je visinu kazni iz prvostepenih presuda za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berisalava Pušića, a postupak je obuhvatio je događanja iz perioda 1992. do 1994.
Haški sud potvrdilo je visinu kazni iz prvostepenih presuda za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berisalava Pušića, a postupak je obuhvatio je događanja iz perioda 1992. do 1994.

Za članove udruženog zločinačkog  poduhvata utvrđeno je da su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva u HRHB. To se činilo širokim spektrom zločina: raseljavanja i zatočenja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacije deložacije, zlostavljanja i vrlo teških uslova u centrima HVO, korištenja zatočenika za fizički rad na linijama sukoba ili kao živog štita, te raseljavanja zatočenika i njihovih porodica na druge teritorije nakon što su bili pušteni iz zatočeništva. Pretresno vijeće je zaključilo da su sva šestorica žalilaca bili učesnici u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu. Njima su izrečene osuđujuće presude za teške povrede Ženevskih konvencija, kršenje zakona ili običaja ratovanja, te zločine protiv čovječnosti, uključujući ubistvo, progon, zatočavanje, protivpravan rad, prisilno premještanje, deportaciju, nehumana djela, nečovječno postupanje, unuštavanje imovine širokih razmjera koje nije bilo opravdano vojnom nuždom, uništavanjem ustanova namjenjenih religiji ili obrazivanju, protipravan napad na civile, te protivpravno terorisanje civila. Pored toga, na osnovu odgovornosti po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, Prliću, Stojiću, Petkoviću i Ćoriću takođe su izrečene osuđujuće presude za silovanja i seksualno nasilje, a svi žalioci su, izuzev Pušića, proglašeni krivim za pljačkanje i oduzimanje imovine širokih razmjera. Za Ćorića je utvrđeno da snosi komandnu odgovornost za određena krivična djela koja su počinjena 1992. godine.

Žalbeno vijeće je izreklo kaznu Prliću u trajanju od 25 godina, Stojiću, Praljku i Petkoviću kazne zatvora od 20 godina, Ćoriću kaznu zatvora od 16 godina, a Pušiću u trajanju od 10 godina.  Tako je okončan ovaj maratonski proces koji je počeo još 2006. pretresnim postupkom. Šestorka se predala Haškom tribunalu 2004. godine. Vrijeme provedeno u pritvoru računa se u odsluženje kazne, ali ne period u  kojem su privrmeno puštani na slobodu. Postoji i mogućnost puštanja na slobodu nakon dvije trećine odsluženja kazne.

Samoubistvo Slobodana Praljka, generala i HV i HVO, unijelo je novi emocionalni naboj među pripadnike tih vojnih postrojbi i hrvatske političare, posebice u obje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ i HDZBiH).

Presuda i njene posljedice

Postavlja se pitanje koje sve pravne i političke posljedice mogu uslijediti nakon ove presude. Braniteljica Brune Stojića, sarajevska advokatica Senka Nožica za BH TV FACE [3] je izjavila da se presuda tiče i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, ministra obrane, Gojka Šuška, generala HV Janka Bobetka što krivi Hrvatsku i politiku dva HDZ-a. Nožica je pojasnila: «Mrtvima se ne može suditi, ali osim ove «šestorke» ja bih protumačila da je osuđena cijela jedna politika. Sada slijedi velika rasprava, kada svi koji su proveli vrijeme u nekom od loga tzv. Herceg-Bosne počnu tražiti materijalnu oštetu, jer je Hrvatska proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat. Presuđeno je politici HDZ Hrvatske i HDZBiH onog vremena, dakle presuđeno je tim strankama iz ratnog perioda za njihovu objektivnu odgovornost. To se može manifestovati time time što se od sadašnjih stranaka može tražiti materijalna odgovornost za njihovu nekadašnju politiku, ali tek predstoji pravna bitka i  dokazivanje eventualne odgovornosti odnosno traženja pravnog kontinuiteta».

Senka Nožica izjavila je da se presuda tiče i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, ministra obrane, Gojka Šuška, generala HV Janka Bobetka što krivi Hrvatsku i politiku dva HDZ-a.
Senka Nožica izjavila je da se presuda tiče i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, ministra obrane, Gojka Šuška, generala HV Janka Bobetka što krivi Hrvatsku i politiku dva HDZ-a.

Nožica se požalila da branitelji «šestorke» nisu imali potporu Hrvatske, koju je i sama tražila, a nastojanje vlasti da se uključe u proces ocjenjuje zakašnjelim, jer je urađeno nakon prvo presude 2013. godine. ICTY je odbio zahtjev kojim je «Hrvatska tražila da joj se dopusti uključenje u žalbeni postupak kako bi osporila zaključke prvostupanjske presude u kojoj stoji da su šestorica optuženih sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu skupa s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, bivšim ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom». Prema navodima Hrvatske: «prvostupanjska presuda iz svibnja 2013. krši presumpciju nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka, koji su u međuvremenu preminuli, te donosi pogrešne zaključke u odnosu na navodnu uključenost Hrvatske u zločine nad Bošnjacima».

Haški tužitelji tražili su da se zahtjev Hrvatske odbaci kao neosnovan [4] i evo finala: «Žalbeno vijeće podsjeća da se zaključci o kaznenoj odgovornosti u određenom predmetu pred Sudom odnose samo na optužene u tom predmetu. U vezi s tim napominjemo da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu optuženi u ovom predmetu. Prvostupanjsko vijeće nije donosilo posebne zaključke u vezi s njihovim sudjelovanjem u udruženom zločinačkom pothvatu, niti ih je posebno oglasilo krivim za neke zločine (...) Presuda se odnosi samo na šestoricu optuženih te presumpcija nevinosti trojice hrvatskih dužnosnika nije narušena", navodi se u odluci suda.
Sudac Agius je također naveo da spominjanje imena Tuđmana, Šuška i Bobetka u presudi "ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao zemlje".»

Hrvatska histerija

Međutim, kao da konačna presuda «šestorki» poručuje drugačije, pa otud takvo uznemirenje i žestoka retorika u Hrvatskoj, posebice u vrhu vlasti, koju zagrebački odvjetnik Ante Nobilo naziva i histerijom.

I Nobilo je govorio za TV FACE, a Oslobođenje široko prenijelo. [5] Uz ostalo, kazao je: «Po načelu funkcioniranja pravne države, po mom mišljenju, hrvatska država, hrvatska politika 1993. godine ta je koja je počinila to za šta je sada pala presuda šestorki u Sudu u Hagu. Oni su krivi, nije kriva vlast iz 2000. godine, koja je dala dokaze o konkretnim zločinima. Vlast 2000. je surađivala sa Međunarodnim sudom. To je bila ustavna obaveza iz Ustavnog zakona koji govori o saradnji sa Haškim tribunalom i to je naša međunarodna obveza».
Na pitanje o mogućoj odšteti za žrtve, Nobilo je rekao: «To je jedna složena pravna situacija koja se nikad prije nije desila, ali mi u Hrvatskoj imamo zakon po kojem svu štetu van ratne, preko kaznenih djela koja su počinile Hrvatska vojska i hrvatska policija prema civilima plaća država. To je gotovo rutinska stvar u Hrvatskoj. Zna se da za mrtvu glavu Vrhovni sud dosuđuje 220.000 kuna. Sada u ovoj presudi imamo definiran međunarodni oružani sukob, imamo definisano da je HVO bio pod zapovjedništvom, pod općom komandom i općom kontrolom hrvatske države, predsjednika, ministra obrane, ne samo HVO već cijela Herceg-Bosna. Dakle, da su oni djelovali kao agenti hrvatske države u ime i za račun hrvatske države, u cilju ostvarivanja političkih ciljeva države Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Dakle, ako je sve to tako i ako će sve tako pisati u presudi, onda smatam da se šteta može tražiti od hrvatske države jer je HVO djelovao u njeno ime i ima status kao i Hrvatska vojska.»

Nobilo smatra da su hrvatska država, hrvatska politika 1993. godine te koje su počinile to za šta je sada pala presuda šestorki u Sudu u Hagu. Oni su krivi, nije kriva vlast iz 2000. godine, koja je dala dokaze o konkretnim zločinima.
Nobilo smatra da su hrvatska država, hrvatska politika 1993. godine te koje su počinile to za šta je sada pala presuda šestorki u Sudu u Hagu. Oni su krivi, nije kriva vlast iz 2000. godine, koja je dala dokaze o konkretnim zločinima.
Foto: Boris Scitar

Čelnik HDZBiH, trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH, Dragan Čović ne bi da ispašta Hrvatska već BiH, pa kaže: «Pozivam sve logoraše u BiH, bez obzira na to u kojem su logoru  bili, da tuže Bosnu i Hercegovinu, jer sve što se dešavalo u BiH, ugrađeno je u državu koju prepoznajemo kao dejtonsku BiH. To se odnosi na logoraše Bošnjake, na logoraše Hrvate i na logoraše Srbe.» [6]  Čović, očito pod stresom zbog mogućih reperkusija političke i druge naravi, čak je konačnu presudu «šestorki» nazvao zločinačkom.

Priopćenjem za javnost «povodom izricanja presude Haškog tribunala i smrti generala Praljka» obratili su se zajedno Predsjedništvo i Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora [7] koji okuplja stranke u BiH s hrvatskim predznakom. Osnovna tvrdnja je da je «teza o udruženom zločinačkpm poduhvatu ideološki i politički konstrukt koji nema utemeljenje u međunarodnom pravu». U nastavku se razrađuju tvrdnje o navodnoj odlučujućoj ulozi hrvatske politike u odbrani bh. države. Na kraju, HNS izražava «duboku zahvalnost i poštovanje prema svemu dobrom i korisnom što su naši prijatelji i suborci Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valenti Ćorić i Berislav Pušić napravili u procesu borbe za opstojnost i samobitnost Hrvata u BiH».

Priopćenje Biskupske konferencije BiH [8] je smirenije i izbalansirano s pozivom Hrvatima katolocima da ne gube nadu i da se ne plaše te im poručuju da ne zaborave da je bilo i nepravednijih vremena: «I ovim povodom ponavljamo da se protivimo i osuđujemo svaki zločin i da za svaki treba odgovarati. Ponavljamo i to da su nas tijekom rata najviše boljeli zločini koje su počinili ljudi 'koje je oprala krsna voda u Katoličkoj crkvi'. Dosljedni tomu, i svjesni u kakvom svijetu živimo, te kakvih su sve interesa i nepravdi napose cijeli mali narodi žrtve bili i ostali, ne želimo komentirati presude Haškog suda». Na kraju, biskupi upozoravaju da se od Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma šalju poruke da BiH nije njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta.  

Životopis hrvatske paradržave

«Hrvatska Republika Herceg-Bosna» [9] uspostavljenja je 28. 8. 1993. godine na temeljima svoje predhodnice «Hrvatske zajednice Herceg-Bosne» osnovane 18. 11. 1991. «kao političke, kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u Bosni i Hercegovini». Tome je predhodilo akcija HDZBiH regionalnih zajednica počevši od jula 1991. – Travničke, Hercegovačke, Posavske, Sarajevske, Dobojsko-zeničke, Banjalučke, Bihaćko-kladuške i Tuzlanske. Naredna faza, u decembru 1991. bila je uspostava Hrvatskih zajednica u BiH – Bosanska Posavina, Hercegovačka i Travnička. Kada su se sastala rukovodstva Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice donijela su zaključke da «u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, hrvatski narod mora povesti odlučnu aktivnu politiku, koja treba dovesti do zajedničke hrvatske države. Treba pristupiti formiranju Hrvatske banovine u BiH, kao prve faze do konačnog rješenja pitanja».

Kada je u Grudama novembra 1991. formirana «Hrvatska zajednica Herceg-Bosna» sa sjedištem u Mostaru, uključivala je 30 općina (Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš. Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Uskoplje, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno). Tada je na tom prostoru, prema popisu stanovništva iz marta 1991. godine živjelo: 44,91 % Hrvata,  32,14 % Muslimana (Bošnjaka), 16, 44 % Srba, 4,53 % Jugoslavena i ostalih 1, 98 %.  Dakle, Hrvata nije bilo ni 50 odsto.

«Hrvatska Republika Herceg-Bosna» uspostavljenja je 28. 8. 1993. godine na temeljima svoje predhodnice «Hrvatske zajednice Herceg-Bosne» osnovane 18. 11. 1991. «kao političke, kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u Bosni i Hercegovini».
«Hrvatska Republika Herceg-Bosna» uspostavljenja je 28. 8. 1993. godine na temeljima svoje predhodnice «Hrvatske zajednice Herceg-Bosne» osnovane 18. 11. 1991. «kao političke, kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u Bosni i Hercegovini».
Foto: Wikipedia/Rubinbot Quahadi

Već ovi podaci govore o monoetničkim i teritorijalnim pretenzijama u vidu HZHB. U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će «HZBH poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju».

Ali HDZBiH već nije poštovao BH vlast i njen Ustav, uspostavljajući jednonacionalne regionalne zajednice, pa potom i HZHB, jer za takvo što nije bilo nikakvog zakonskog uporišta, naprotiv to je bio antiustavni čin uperen protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine što će biti tragično dokazano uspostavom paradržave «Hrvatske Republike Herceg-Bosne» i okretanjem oružja HV(O) protiv Armje BiH i Bošnjaka usred srbijanskocrnogorske agresije i njene kvislinške tvorevine «Republike Srpske» na nezavisnu bh. državu. Političko i vojno samoorganizovanje Hrvata u aranžmanu vlasti u Zagrebu i HDZBiH pravdano je time što je to učinjeno i od strane Srpske demokratske stranke sa režimom Slobodana Miloševića i otuđenim dijelom rukovodstva Jugoslovenske narodne armije 1991. godine i neodlučnošću SDA i stanja u Predsjedništvu Republike BiH.

SDA je spriječila regrutaciju u tzv. JNA na prostoru svog uticaja u vrijeme kada je počela agresija na Hrvatsku. U Predsjedništvu RBiH su izvorna bila i dva člana SDS-a (Biljana Plavšić i Nikola Koljević) koji će stati na stranu velikosrpskog projekta i napustiti Predsjedništvo RBiH. Sa hrvatsko-bošnjačkim sukobom isporovociranim od HDZ-a, iz kolektivnog šefa države otićiće i članovi iz HDZ-a. Istina Stjepan Kljujić, koji je bio jedno vrijeme predsjednik HDZ, napustiće položaj zbog pritiska predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na Aliju Izetbegovića, pa se opet vratiti ali sad van HDZ-a jer je ostao uz RBiH i protivio se politici Zagreba prema BiH.

Navodeći da se vlast u Sarajevu oglušila na zahtjeve bh. Hrvata da se zaustavi korištenje teritorije za agresiju na Hrvatsku i da je time BiH izgubila element neutralnosti, političko vođstvo bh. Hrvata stvorilo je osnovu sa političko i vojno samoorganizovanje. Kriviti bh. vlasti je manipulacija.

Prvo, u toj vlasti su bili i hrvatski predstavnci.

Drugo, znalo se da u tim okolnostima vlast ne može funkcionisati u punom sastavu.

Treće, BiH je već praktično bila okupirana od jedinica otuđene JNA. One su naoružavale i pripadnike SDS-a koji je organizovao neustavnu vlast na području svoje dominacije a nije imala svoje oružane snage.

Četvrto, za razliku od Hrvatske i Srbije, BiH nije imala nikakvo međunarodno zaleđe. 

U Predsjedništvu RBiH su izvorna bila i dva člana SDS-a, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, koji će stati na stranu velikosrpskog projekta i napustiti Predsjedništvo RBiH.
U Predsjedništvu RBiH su izvorna bila i dva člana SDS-a, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, koji će stati na stranu velikosrpskog projekta i napustiti Predsjedništvo RBiH.

Tuđman i BiH

U pozadini je i prećutni i formalni dogovor Tuđmana i Miloševića [10] o podjeli BiH. Sastanak između predsjednika Hrvatske i predsednika Srbije je održan u martu. 1991. godine u Karađorđevu (Srbija) o tadašnjoj situaciji u SFRJ. Tačni detalji tog sastanka nikad nisu objavljeni javnosti, ali je Dušan Bilandžić, hrvatski istoričar i Tuđmanov savjetnik, koji je prisustvovao sastanku, kasnije objavio knjigu u kojoj tvrdi da je «suština sastanka bila podjela Bosne i Hercegovine».

Prema tom izvoru, Milošević je zahtjevao sve teritorije na kojima su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Tuđman i njegovo vođstvo su tražili prvenstveno zapadnu Hercegovinu gde su Hrvati imali većinu. Između takve proširene Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti muslimanska državica.

Isti izvor navodi da je Dobrica Ćosić, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, u oktobru 1992. godine u Ženevi sa Tuđmanom potpisao sporazum o zamjeni teritorija i «humanom preseljavanju stanovništva». Neki u ovome vide konkretizaciju prethodnog dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine.

Tuđman je od početka ima negativan stav prema opstanku BiH i averziju prema Muslimanima, kasnije Bošnjacima. Istina, drugog dana referendumskog izjašnjavanja o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 29. 2. i 1. 3. 1992. godine, [11] Hrvati su dobili nalog iz Zagreba da glasaju za, uz podršku Katoličke crkve. U tom trenutku to je politički i vojno odgovaralo Zagrebu koji nastavlja voditi dvostruku igru.

U BiH je to kulminiralo transformacijom HZHB u «Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu» avgusta 1993. kada je «Republika Srpska Bosna i Hercegovina» preimenovana u «Republiku Srpsku». [12]  HRHB je bila organizovana kao (para)država sa svim atributima državne organizacije. Broj i struktura ministarstava te nelegalne tvorevine daleko nadmašuje sastav aktuelnog Vijeća ministara BiH.

U decembru 1991. su organizovane Hrvatske obrambene snage u BiH, a Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u aprilu 1992. U tim postrojbama bilo je i Muslimana.  

Sastanak između predsjednika Hrvatske i predsednika Srbije je održan u martu. 1991. godine u Karađorđevu (Srbija) o tadašnjoj situaciji u SFRJ, a tačni detalji tog sastanka nikad nisu objavljeni javnosti.
Sastanak između predsjednika Hrvatske i predsednika Srbije je održan u martu. 1991. godine u Karađorđevu (Srbija) o tadašnjoj situaciji u SFRJ, a tačni detalji tog sastanka nikad nisu objavljeni javnosti.

Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) je službeno osnovana 15. 4. 1992., od jedinica Teritorijalne obrane BiH i organiziranih dobrovoljaca, kao odgovor na srpsku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. [13]

U prvo vrijeme ARBiH i HVO su zajednički dejstvovali na nekim područjima što je donosilo dobre rezultate. U Sarajevu su jedinice HVO pretpočinjene ARBiH. S odmicanjem agresije politička i vojna strategija se mijenja dolazi do sukoba dviju strana što bitno slabi  vojnu, političku, međunarodnu i pregovaračku poziciju vlasti u Sarajevu i BiH.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država William Bill Clinton odlučuje da se Vašington angažuje i prva zadaća je bila smirivanje sukoba između  HV(O) i ARBiH i postizanja političkog dogovora Zagreba i Sarajeva. Došlo je do tzv. Vašingtonskog sporazuma februara 1994. godine [14] kojim je na prostoru  vlasti ARBiH i HVO bar nominalno uspostavljena Federacija BiH i ukinuta «Hrvatska Republika Herceg-Bosna». SAD su u prvo vrijeme planirale da se u Federaciju BiH inkorporira «Republika Srpska», pa i da dođe do konfederacije Hrvatske i BiH. Sporazum iz Daytona [15] promijenio je taj koncept. BiH je oduzet naziv Republika a Republika Srpska, kao jedino postignuće velikosrpske agresije s genocidnim učinkom postala je bh. entitet. To je teško pogodilo i hrvatsku stranku jer je HRHB ugašena.

Sve bi bilo strateški drugačije da nije Vašington spriječio jedinice HV(O) i ARBiH da oslobode Banju Luku. Na osnovu Splitske deklaracije, s potpisima Tuđmana i Izetbegovića, dogovoreno je da HV može ući, sada legalno, na teritoriju BiH u sklopu operacije «Oluja» kojom je u Hrvatskoj uništena paradržava «Republika Srpska Krajina» [16] a najveći broj Srba izbjegao u Srbiju i BiH.    

Hrvati protiv Hrvata

Šta se zbivalo pod vlašću HRHB i o hrabrosti i stradanjima Hrvata koji su se protivili tom krimogenom konceptu, evo priča s portala TV N1: [17] Novinarka Štefica Galić iz Mostara i njen pokojni suprug Neđo Galić, tokom sukoba HVO-a i ARBiH, uz pomoć krivotvorenih garantnih pisama, spasili su oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom. Zbog hrabrih gesta, ali i nakon emitovanja filma o njenom mužu, Štefica je godinama izložena verbalnim, pa i fizičkim maltretiranjima.

Štefica i njen pokojni suprug Neđo, inače Hrvat iz Ljubuškog, do rata su imali miran i sretan život. Okruženi porodicom i prijateljima, radili su u vlastitoj fotografskoj radnji. Živjeli su lijepo sve do ratnog doba, kada je njihov dom postao posljednja luka spasa za Bošnjake iz Ljubuškog.

"15. 8. pred našom kućom koja se nalazi u blizini policijske stanice i zatvora, ujutro su osvanuli svi Bošnjaci iz Ljubuškog stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Stajali su pred kućom u blizini. Ja sam plakala, bila sam prestrašena, nisam znala šta se dešava, gdje će s njima, rekli su evidencija neka, međutim onda su ih natrpali u tri kamiona, ljudi su bili izbezumljeni, prestrašeni, gledali su u nas, mi smo gledali u njih", kaže Štefica Galić, urednica portala Tačno.net.

Odmah su, kaže prepoznali kriminalnost tih deportacija. U svojoj radnji krivotvorili su pozivna pisma zatočenih Bošnjaka da bi mogli biti pušteni iz logora Heliodrom. Vlasti bi puštale zarobljenike ako dokažu putem pozivnog pisma da poznaju nekoga van BiH kod koga mogu otići.

"Mi smo to krivotvorili, izvlačili smo jednog po jednog sa Heliodroma, kad su svi izišli, zadnji je izišao Mujo Špago naš prijatelj. Ljudi su se vraćali sa Heliodroma, za jedno 15-ak dana, svi su bili mršavi, prestrašeni, sagnute glave, rasprodavali su sve što su imali i odlazili su. To je bilo nestvarno tih dana, osjećala sam se poniženo, mrzila sam sav taj fašizam koji se provodio. Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka, bilo nas je stid. Neđo je govorio stid me hodati ulicom, stid me da se zovem kako se zovem, nas su u to vrijeme zvali mudžahedinska ambasada", kaže Galić. 

Bilo je, kaže Štefica dobrih ljudi koji su pomagali tajno, no jedino su oni pomagali javno i nikad se nije kajala zbog dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti.

"Osjećala sam da je najnormalnije biti s njima, protiv svakog sam fašizma, protiv hiljadu puta proklete Herceg-Bosne i njenog fašizma", kaže Galić.

Novinarka Štefica Galić iz Mostara i njen pokojni suprug Neđo Galić, tokom sukoba HVO-a i ARBiH, uz pomoć krivotvorenih garantnih pisama, spasili su oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom.
Novinarka Štefica Galić iz Mostara i njen pokojni suprug Neđo Galić, tokom sukoba HVO-a i ARBiH, uz pomoć krivotvorenih garantnih pisama, spasili su oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom.

A prisjeća se i sudbine Sretana Kapetanovića, komandanta odbrane Počitelja. Kaže bio je to heroj Hercegovine, jedan od rijetkih koji se suprotstavio tom progonu.

"Od njih je traženo da ostave oružje , da se predaju, da zajedno sa svim ljudima idu u Dretelj i u Gabelu u logor, on je odbio to, nije želio biti dio Herceg-Bosne, međutim oni su postrojili žene, djecu, civile na parking ispred Počitelja i tražili su ukoliko se on ne preda da će ubijati jedno po jedno i on čim je to čuo predao se, odveli su ga u policijsku stanicu, pa u zatvor gdje je mučen. Njegova porodica je saznala da ga je bojna za posebne namjere Ludvig Pavlović odvela, oni su ga mučili, malteritrali, bacili su mu tijelo u Neretvu, tijelo je isplutalo oko Metkovića, nakon obdukcije je sahranjen u Splitu u zajedničku grobnicu", navodi ona.

Sramotno je, kaže, da ni danas niko nije kažnjen, nalogodavci su u Hagu, ali izvršioci su u Čapljini i hodaju slobodno. Zgađeni nasiljem tokom rata nad njihovim sugrađanima s kojima su godinama živjeli u miru i prijateljstvu, Neđo i Štefica napustili su Ljubuški krajem 1993., i otišli su u Prag. Nakon godinu dana ponovo se vraćaju i žive jako teško, u kuću i radnju im niko nije svraćao. Nakon nekoliko godina Neđo se razbolio i umro. Štefica ostaje sama s djecom, ali hrabro nastavlja tradiciju suprotstavljanja šovinizmu i nacionalizmu. Nakon emitovanja dokumentarca o njenom mužu “Neđo od Ljubuškog” postala je meta prijetnji nasiljem. Biva pretučena, pa stoga odlučuje napustiti Ljubuški i život nastaviti u Mostaru.

"Rekla sam tada odlazim iz Ljubuškog, ovo nije moj grad, ono što je nekad bio. Otišla sam jer nisam mogla živjeti s tom osvetom palanke koja je licemjerno šutila o istini koja se dogodila, o kojoj sam ja javno progovorila kad se događala, govorim danas i govorit ću do smrti".

No promjena adrese za Šteficu nije značila mirniji život, vrijeđanja i prijetnje ipak su nastavljene.

"Dosta mojih 'prijatelja' zvali su me vrijeđali, govorili 'zašto ti govoriš, neka oni laju, ti ne smiješ govoriti, ti si naša'. Ja nisam ničija, ja sam svoja, govorit ću, jer u službi sam istine, i uvijek ću govoriti istinu ma koliko me to koštalo".

Štefica je poznata kao jedna od rijetkih osoba u BiH koje kontinuirano upozoravaju na fašizaciju društva. Prošle godine je podigla krivičnu prijavu povodom okačenih zastava tzv Herceg-Bosne u Mostaru, nakon čega je dodatno prikazana kao izdajica hrvatskog naroda. Istraga u ovom slučaju ostala je u toku i nakon godinu dana.

"O tim zastavama, svi su rekli da ih niko nije postavio, međutim moj prijatelj koji je izlazio iz kina u 00:40,vidio je da je policija obezbjeđivala postavljanje zastava, sve ima na snimkama koje su u Mepasu".

Politika Herceg-Bosne živi i danas, a prvi pokušaj revitalizacije tog projekt datira iz vremena kada je na čelu HDZBiH bio Ante Jelavić.
Politika Herceg-Bosne živi i danas, a prvi pokušaj revitalizacije tog projekt datira iz vremena kada je na čelu HDZBiH bio Ante Jelavić.
Foto: Dnevni list

Politika Herceg-Bosne živi i danas, a živjet će i nakon presude haškoj šestorci, kaže Štefica. A iako su napadi na nju ostavili brojne traume i posljedice, ona ipak ne odustaje, odlučno nastavlja borbu protiv fašizma.»

Bilo je, dakako, brojnih građana, intelektualaca, političara, svećenika i posebno fratara Bosne Srebrene koji su se protivili od početka politici Tuđmana prema BiH i praksi HDZ-a, a i danas su žestoki kritičari politike Zagreba i HDZBiH pod vođstvom Čovića.

Ali, Štefica Galić je u pravu kad kaže da su živi ideja i cilj koje simbolizuje «Hrvatska Republika Herceg-Bosna».

Pokušaji oživljavanja Herceg Bosne

Prvi pokušaj revitalizacije tog projekt datira iz vremena kada je na čelu HDZBiH bio Ante Jelavić.

Hrvatski narodni sabor, kao neka vrsta paralamenta i vlasti u sjenci, u martu 2001. donio je odluku o uspostavi Međužupanijsko-međuopćinskog vijeća kao privremni oblik «Hrvatske samouprave u BiH» [18] s ciljem «da se zaustavi majorizacija i otvori hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini nakon odluke Ustavnog suda BiH kojom se odbacuje zahtjev da se preispitaju izmjene Izbornih pravila i propisa koje je podnio član Predsjedništva BiH Ante Jelavić». Za predsjednika Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora izabran je Jelavić koji će, uz ostalo, proglasiti da Federacijia BiH više ne postoji i potaknuti pobunu među pripadnicima HVO jedne od komponenata tadašnje Vojske FBiH. Visoki predstavnik Wolfgang Petrisch smjenio je Jelavića s pozicije u državnom Predsjedništvu i zabranio mu političko djelovanje. Protiv Jelavića je vođen i sudski proces u BiH zbog zloupotrebe vlasti ali je prebjegao u Hrvatsku, gdje je i rođen, koja ga ne želi izručiti BiH tvrdeći da je riječ o političkom progonu.

Hrvatski narodni sabor je ostao kao tijelo koje okuplja hrvatske stranke i njime u potpunosti vlada Čović. HNS je na posljednjim izborima bio i koalicija s HDZ-om na čelu.

Na području vladavine HDZ kantoni se neustavno nazivaju županijama, [19] sve je u znaku zastava s hrvatskim oznakama, niz ulica u zapadnoj Hercegovini, uključivši Mostar, nose imena ustaških čelnika i zlikovaca, ne osuđuju se ni politički ni sudski neoustaške i nacifašističke provokacije, u Neretvansko-hercegovačkom kantonu Srbi nisu ni do danas konstitutivan narod uprkos ustavima i odluci Ustavnog suda BiH. [20] 

Visoki predstavnik Wolfgang Petrisch smjenio je Jelavića s pozicije u državnom Predsjedništvu i zabranio mu političko djelovanje. Protiv Jelavića je vođen i sudski proces u BiH zbog zloupotrebe vlasti, ali je prebjegao u Hrvatsku.
Visoki predstavnik Wolfgang Petrisch smjenio je Jelavića s pozicije u državnom Predsjedništvu i zabranio mu političko djelovanje. Protiv Jelavića je vođen i sudski proces u BiH zbog zloupotrebe vlasti, ali je prebjegao u Hrvatsku.
Foto: faktor.ba

Ustavni sud BiH djelomično je prihvatio zahtjev za ocjenu ustavnosti izbornog zakona koji diskriminira Hrvate, a koji je prije dvije godine podnio Božo Ljubić [21], predsjednik Glavnog odbora Hrvatskog narodnog sabora BiH. Parlamentu BiH Ustavni sud je naložio da uskladi odredbe izbornog zakona s Ustavom. Tom odlukom potvrđeno je da je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike. Naime, u Federaciji za bošnjačkog i(li) hrvatskog člana Predsjedništva BiH mogu glasati svi građani pa je dva puta bio izabran kandidat koji nije hadezeovac. Željko Komišić

Ni ta kao ni brojne druge odluke ustavnih sudova nije provedena. Načelno postoji dobra volja, u igri su tri inicijative za Izmjenu izbornog zakona u FBiH ali HDZ insistira samo na svojoj. Taj prijedlog je komplikovan i višestruko nakaradan. Uz ostalo, praktično izbacuje iz izborne utrke i Hrvate tamo gdje su manjina. To je izazvalo revolt među Hrvatima van zapadne Hercegovine.

HDZBiH se u ovom pitanju ponaša stalno ucjenjivački. Spriječio je provedbu odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju «Sejdić-Finci» [22] kojom se uspostavlja pravo građanima koji nisu iz tri konstitutivna naroda da se kandiduju na položaje u vrhu države. Ima još sličnih presuda strazburškog suda koje čekaju na provedbu, kao i osiguranje konstitutivnosti Srba u FBiH. Sve to HDZ uslovljava zahtjevom za ostvarivanje zaštite političkih interesa bh. Hrvata po njihovom receptu.

I zbog opstrukcije u slučaju «Sejdić-Finci» BiH nije postala kandidat za Europsku uniju, izgubljene su najmanje četiri godine u integracionom procesu. A Čoviću su puna usta zalaganja za EU i europeizaciju BiH. A praksa HDZ je drugačija ne samo na tom primjeru. Čović Hrvate proglašava historijskim liderom europeizacije BiH, posebice, nakon što je Hrvatska postala članicom NATO-a i EU. Otud i uvjerenje da je put BiH u EU, prije svega, stvar volje HDZ-a. O tom govori izjava data u Zagrebu nakon susreta s premijerom Andrejem Plenkovićm poslije presude «šestorki» [23]: "Na nama je da ispravimo kičmu i da za sva vremena kažemo da sve ono što je časno nikada ne dozvolimo da bude procesuirano. Moramo naše ljude hrabriti i moramo im reći da smo i mi vlast i da naše zalaganje za evropski put ima svoju cijenu. Mi ćemo jasno kazati – ako treba da čeka evropski put, neka dugo čeka. Mi ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini", kazao je Čović.

Dakako, to je naišlo na osudu u EU, kao i negiranje odgovornosti «šestorke».

Dvoličnost prema stabilizaciji bh. države i njenim evroatlanstkim integracijama, Dragan Čović dokazuje i njegovanjem strateškog saveza HDZBiH i SNSD i političkog bratstva sa Miloradom Dodikom, vođom te stranke i predsjednikom Republike Srspke. Čović nikad nije prigovorio Dodiku zbog nepovratka Hrvata u RS i diskriminacije prema njima u tom entitetu.

Prema popisu iz 1991. na području sadašnje Republike Srpske bilo je oko 45 odsto građana što se nisu izjašnjavali kao Srbi. Prema popisu na nivou BiH iz 2013., u RS-u je 81,5 % Srba, 14% Bošnjaka, 2,4% Hrvata. Banjalučki biskup tvrdi da više od 90 posto predratne katoličke populacije na području Republie Srpske, danas više ne živi na ovom području s tendencijom da ih bude još manje. Imamo sada manje vjernika na području banjolučke biskupije nego što je bilo koncem 1995. godine. Gdje je tu održivi povratak?", kazao je banjalučki biskup Franjo Komarica [24].

To je poražavajući rezultat velikosrpske agresije ali i politike hrvatskih vlasti.

Dvoličnost prema stabilizaciji bh. države i njenim evroatlanstkim integracijama, Dragan Čović dokazuje i njegovanjem strateškog saveza HDZBiH i SNSD i političkog bratstva sa Miloradom Dodikom.
Dvoličnost prema stabilizaciji bh. države i njenim evroatlanstkim integracijama, Dragan Čović dokazuje i njegovanjem strateškog saveza HDZBiH i SNSD i političkog bratstva sa Miloradom Dodikom.

Uloga Hrvatske u BiH

Nakon presude Prliću i društvu, Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović primila je po prvi put (?!) 240 Hrvata iz BiH. Tom prilikom, uz  ostalo, izjavila je da Hrvatska nije sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, što implicira presuda Prliću i drugima, te da je četiri godine sudjelovala u odbrani BiH [25].

Tomu se suprostavlja dokument OUN [26]. Evo službene izjava predsjednika Vijeća sigurnosti OUN, izrečenoj na sjednici 3. 2. 1994. godine:

«Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine.

Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon presude Prliću i društvu, Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović primila je po prvi put (?!) 240 Hrvata iz BiH.
Nakon presude Prliću i društvu, Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović primila je po prvi put (?!) 240 Hrvata iz BiH.

Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio.

Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije.

Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju
», piše u izjavi predsjednika Vijeća sigurnosti.
 
I da nije ovog dokumenta iz OUN, kako se «zaštitičkim sudjelovanjem» Hrvatske u BiH može nazivati, primjerice, pokolj Bošnjaka u Ahmićima i užasi u logoru Dretelj i sličnim [27], ubijanja, progoni, fizička maltretiranja i silovanja hiljada Bošnjakinja i Bošnjaka, a da ne zaboravimo i zlodjela nad Srbima. Sa druge strane, sramotno je što nisu sudski sankcionisana i sva zlodjela nad Hrvatima za koja su odgovorni pripadnici ARBiH i njihovi naredbodavci.

Kada je riječ o vojnom sudjelovanju Hrvatske u BiH, tačno je da je 1995. došlo do političkog i vojnog sporazuma koji su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništa Republike BiH Alija Izetbegović [28], koji je omogućio prvi put legalan ulazak Hrvatske vojske u BiH u okviru operacije «Oluja», u okviru normalizacije odnosa dvije vlasti u aranžmanu Vašingtona 1994. godine. Tačno je da je to bitno pomoglo Bihaću koji je bio u krajnje teškoj situaciji. Ali je i tačno da su snage 5. korpusa Armije BiH ušle u Hrvatsku pomažući operaciju HV. Kao što je tačno da je sve vrijeme rata BiH vezivala veliki dio oružane sile otuđene JNA i Vojske RS i tim spriječila njihov angažaman u Hrvatskoj i spajanje dviju paradržava Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Prema nekim izvorima, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj učestvovalo je oko 25 hiljada Muslimana-Bošnjaka a oko 1.100 je poginulo [29].

Tačno je da je 1995. došlo do političkog i vojnog sporazuma koji su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništa Republike BiH Alija Izetbegović, koji je omogućio prvi put legalan ulazak Hrvatske vojske u BiH u okviru operacije «Oluja».
Tačno je da je 1995. došlo do političkog i vojnog sporazuma koji su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništa Republike BiH Alija Izetbegović, koji je omogućio prvi put legalan ulazak Hrvatske vojske u BiH u okviru operacije «Oluja».

Tako je govorio Tudjman

Dokazi o politički namjerama Hrvatske prema i u Bosni i Hercegovini su u tzv. Predsjedničkim transkriptima – razgovorima predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa saradnicima i političarima iz BiH. Evo izvoda Tuđmanovih stavova tokom sastanka u Zagrebu 27. 12. 1991. [30]:

 «Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak su Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane (....) Čak i kad bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao država, šta to znači...Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo? Hoćemo li carine postaviti (...) Znači, opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim uvjetima sa hrvatskog gledišta je takav da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda (...) Tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš i 30 općina ili 28 – to je čak s tog stanovišta od manje važnosti».

U članku Jutarnjeg lista koji sadrži ove izvode, autorica Snježana Pavić, uz ostalo, navodi:

 «Taj transkript je i danas fascinantan, Tuđman saziva vođstvo Hrvata iz Bosne i Hercegovine kako bi, kaže, od njih čuo šta treba napraviti u Bosni i Hercegovini, a pritom ih uopće ne sluša. Oni mu redom govore da je u interesu Hrvata ovdje i tamo podrška suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, da je podjela Bosne ludost, da Hrvata ima malo i preslabi su, svi će im odmah dati zapadnu Hercegovinu da je pripoje Hrvatskoj, ali šta će sa većinom bosanskohercegovačkih Hrvata.? Jer u zapadnoj Hercegovini živi ih najviše 150.000, od 760.000 koliko ih je po popisu stanovništa 1991. živjelo u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da se njih nekoliko usudilo suprotstaviti Tuđmanu: to su Stjepan Kljujić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, koga će uskoro izgurati Mate Boban i njegova hercegovačka struja, zatim Jerko Doko, ministar obrane Republike Bosne i Hercegovine, fra Ivan Markešić, glavni tajnik HDZ-a BiH, Miro Lasić, Martin Udovičić i Damjan Vlašić, članovi predsjedništva HDZ-a BiH

Evo i izvoda sa sastanka državnog vođstva Republike Hrvatske sa hrvatskim predstavnicima iz BiH 17. 9. 1992. [31] Tuđman: «Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica...Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati interese hrvatskog naroda, ili molimo podjela, s tim da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi ni imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi (...)  Znači,, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a sli i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli kazali jednu tačku da (u) održavanje hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska...».

Tuđman saziva vođstvo Hrvata iz Bosne i Hercegovine kako bi, kaže, od njih čuo šta treba napraviti u Bosni i Hercegovini, a pritom ih uopće ne sluša. Oni mu redom govore da je u interesu Hrvata ovdje i tamo podrška suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini i da je podjela Bosne ludost.
Tuđman saziva vođstvo Hrvata iz Bosne i Hercegovine kako bi, kaže, od njih čuo šta treba napraviti u Bosni i Hercegovini, a pritom ih uopće ne sluša. Oni mu redom govore da je u interesu Hrvata ovdje i tamo podrška suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini i da je podjela Bosne ludost.

Uključivanjem Banovine Hrvatske [32] iz vremena Kraljevine Jugoslavije u važeći Ustav [33], kao elementa svoje državnosti, Republika Hrvatska pokazuje trajnost teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. I to nije sve. Ustavom je RH samo sebe ovlastila da skrbi nad Hrvatima ma gdje bili. Zagreb kontinuirano insistira na konstitutivnosti i jednakopravnosti Hrvata u BiH, a istodobno ih  time i izbornim propisima tretira kao dijasporu i(li) manjinu. Zahvaljujući dvojnom državljanstvu i dvoličnoj politici u Saboru Hrvatske su sada tri zastupnika kao bh. Hrvati, sadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović (šef jedne države kao birač u drugoj državi) uredno glasa na izborima u Hrvatskoj, a donedavana ambasadorica BiH Željana Zovko sada je u Evropskom parlamentu kao predstavnik Hrvatske [34].

Reakciije na presudu

Kada je riječ o reakcijama na presudu «šestorki» u BiH, vrijedi izdvojiti dvije. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i čelnik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović smatra je presudom ICTY-a stavljen «pečat na tamni dio istine» o razlozima stvaranja HZHB ali «i o ulozi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske» [35]. Izetbegović je pojasnio:

«Namjerno sam kazao dio istine. Hrvatska politika i ona koja se kreirala u Zagrebu i ona koja se kreirala u BiH je lutala, imala dvije dimenzije i dva lica. Jedno je lice neuspjeli udruženi zločinački pothvat koji je nanio strahovite patnje žrtvama a drugo svijetlo lice hrvatske politike je ono koje se izborilo za prestanak sukoba, brinulo se i u ratu o protjeranim Bošnjacima i omogućilo postizanje Washingtonskog sporazuma i zajedničku borbu do kraja rata».

«Bilo je što je bilo», kazao je Izetbegović dodajući kako su ''Bošnjaci spremni pojačati svijetlu stranu odnosa sa Hrvatskom i Hrvatima u BiH i izgraditi bolje odnose''.

Potpredsjednica Socijaldemokratske partije (SDP) BiH Lana Prlić oglasila se nakon izricanja konačne presude zločincima samoproglašene Herceg-Bosne [36]. Nećakinja Jadranka Prlića kojem je potvrđena kazna od 25 godina zatvora kazala je kako poštuje i uvažava presudu Haškog tribunala. Prlić je istakla kako je iznad svega ''važnija budućnost naše zemlje koja će biti temeljena na pomirenju, poštovanju i izgradnji zajedničkih vrijednosti''.

«Kao socijaldemokratkinja duboko žalim za svakom žrtvom koja je patila zbog djelovanja Herceg-Bosne. Svojim političkim angažmanom godinama pokazujem kako vidim BiH, njenu prošlost, a za mene još bitniju budućnost u kojoj ćemo prije svega biti građani i građanke, komšije i susjedi, iznad i ispred svega ljudi», napisala je Prlić na Facebooku.

Bakir Izetbegović smatra je presudom ICTY-a stavljen «pečat na tamni dio istine» o razlozima stvaranja HZHB ali «i o ulozi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske».
Bakir Izetbegović smatra je presudom ICTY-a stavljen «pečat na tamni dio istine» o razlozima stvaranja HZHB ali «i o ulozi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske».

Prlić je dodala kako je Socijaldemokratska partija BiH njena porodica koju je izabrala 2010. godine sa željom da doprinese izgradnji jedinstvenog Mostara i jedinstvene BiH. «U životu imamo više porodica. Dijele se na onu porodicu koju biramo i onu u kojoj smo se rodili. Ne mogu i ne želim pobjeći od porodice čije prezime nosim od 1993. kada sam i rođena. Svi moraju preuzeti odgovornost za svoja djela i nedjela», naglasila je Prlić.

Potpredsjednica SDP-a BiH potom je zamolila sve političare i utjecajne osobe iz BiH i regije da «nas poštede izjava koje su populističke i služe samo za prikupljanje jeftinih političkih poena na ovoj presudi».  Zamolila bih vas da poštujete Sud te prije svega žrtve i njihove porodice koje su patile i pate dugi niz godina. Ako smijem biti sebična zamolila bih vas da zbog mene i moje generacije budete odgovorni i da nam ne odmažete u stvaranju bolje budućnosti jer prošlost ne možemo učiniti boljom», zaključila je Prlić.
Ovim i zaključujemo priču «(Ne)istine o Herceg-Bosni».   

                                                  
*     *     *
                              
(2) Hrvatska posle presude šestorici iz Herceg Bosne.

Propisivanje patriotskih istina

Piše: Ivica Profaca

Na dan kad je u Mostaru pogocima HVO-a srušen Stari most, već sasvim nagrižen ratom, autor ovih redova zatekao se u zapadnom dijelu grada, kojega je tada držalo Hrvatsko vijeće obrane. Pogled s brda Hum, jedine točke u zapadnom Mostaru odakle se mogla snimiti fotografija "mosta bez mosta" nudio je strašnu sliku razaranja u opkoljenom istočnom Mostaru. Dio razaranja bio je posljedica srpskih napada, kako ga Mostarci zovu "prvog rata". No, tih mjeseci dok je u BiH buktao hrvatsko-bošnjački rat istočni dio grada bio je pod opsadom HVO-a, ali i njima priključenih vojnika i postrojbi Hrvatske vojske. Na Humu se toga dana čuo sleng sa zagrebačkih ulica, a među novinarima je kružio vic da na pitanje odakle su ti vojnici odgovaraju sa "Mi smo vam tam, iz Ćitluka".

U to vrijeme u Hrvatskoj se za to znalo, i o tome se govorilo. Nisu samo nevladini aktivisti prigovarali hrvatskom vrhu katastrofalnu politiku prema BiH, nego su to radili i etablirani političari. Uostalom, Stipe Mesić i Josip Manolić su zbog Herceg Bosne izašli iz HDZ-a i osnovali novu stranku.

Novinar Jurica Pavičić ovih se dana sjetio i da je grupa uglednih intelektualaca javno zatražila ostavku Franje Tuđmana, kardinal Franjo Kuharić je pisao protestna pisma, čak i HOS-ovci su se zbog svojih razloga protivili podjeli BiH, pisalo se o tome i u medijima poput Feral Tribunea.

Stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica boravili su bez ikakvih problema i bez incidenata u hrvatskim hotelima, a do malo prije izbijanja krvavih sukoba vojna suradnja dviju strana bila je uzorna.

Pogled s brda Hum, jedine točke u zapadnom Mostaru odakle se mogla snimiti fotografija mosta bez mosta nudio je strašnu sliku razaranja u opkoljenom istočnom Mostaru.
Pogled s brda Hum, jedine točke u zapadnom Mostaru odakle se mogla snimiti fotografija "mosta bez mosta" nudio je strašnu sliku razaranja u opkoljenom istočnom Mostaru.

Preokret mnenja

Skoro četvrt stoljeća kasnije, reakcije na haašku presudu herceg-bosanskoj šestorci za ista ta (ne)djela govore nešto sasvim drugo.

Niti deset dana nakon što se cijela Hrvatska s pravom zgražala nad reakcijama Srbije i Republike Srpske na presudu Ratka Mladića, doživjeli smo da najveći mediji, sav politički vrh i ogroman dio opozicije  jednoglasno presudu suda u Haagu proglase nepravednom, pokušajem revidiranja povijesti, udarcem na opstanak Hrvata u BiH, i koječim drugim, sve do teza kako će sada Hrvatska, a ne Srbija ispasti glavni krivac i pokretač balkanskog ratnog užasa u devedesetima.

Sasvim sigurno, premda je teško reći što bi bilo da se nije dogodilo, takvom razvoju pridonijelo je samoubojstvo Slobodana Praljka pred kamerama. Taj čin dodao je političkim raspravama tešku, emocijama ispunjenu oblogu.

Kad se shvatilo da je Praljak doista cijankalijem okončao čitanje presude i vlastiti život, uobičajene teze o nepravednosti cijeloga svijeta prema nama jadnima i napuštenima dobile su potpuno nezamisliv zamah, s pokojnim kazališnim redateljem i generalom kao novim nacionalnim integrativnim faktorom, tragičnim junakom, skoro pa svecem.

Ono što je u vrijeme kad se događalo bilo skoro općeprihvaćeno - da je politika HDZ-a prema BiH pogrešna i da će trajno uništiti status žrtve koji je Hrvatska dotad bez ikakve dileme imala - sada je pretvoreno u nacionalnu izdaju.

Rječnik koji se tom prilikom koristi kao da je došao iz devedesetih, dalo bi se sigurno naći izravnih citata u ondašnjim izjavama Tuđmana, Gojka Šuška, Mate Bobana...

Nisu samo nevladini aktivisti prigovarali hrvatskom vrhu katastrofalnu politiku prema BiH, nego su to radili i etablirani političari. Stipe Mesić i Josip Manolić su zbog Herceg Bosne izašli iz HDZ-a i osnovali novu stranku.
Nisu samo nevladini aktivisti prigovarali hrvatskom vrhu katastrofalnu politiku prema BiH, nego su to radili i etablirani političari. Stipe Mesić i Josip Manolić su zbog Herceg Bosne izašli iz HDZ-a i osnovali novu stranku.
Foto: Damjan Tadić

I nije tako samo na višim političkim razinama, društvene mreže užarile su se od rasprava dojučerašnjih prijatelja, a i sam Mark Zuckerberg je htio-ne htio upleten, jer je Facebook tolikom revnošću krenuo brisati s privatnih profila sve što im je nalikovalo veličanju osuđenog ratnog zločinca da je bilo i kolateralnih žrtava u vidu stranica i profila na kojima se ukazivalo na suprotno: neprihvatljivost veličanja Praljkovog lika i djela.

Policija je zasuta prijavama prijetnji smrću upućenih novinarima pojedinih nacionalno onesviještenih medija, pa i parlamentarnim zastupnicima. Uz izostanak zastupnika SDP-a i Glasa, Sabor je dan nakon presude kojom je proglašen za ratnog zločinca Praljku odao počast minutom šutnje, a na zgradi splitske gradske uprave (i ne samo tamo) zastave su spuštene na pola koplja.

Bilo je, naravno, za očekivati da će sud koji je po općehrvatskom sudu tako pravedno samo tjedan dana prije odvalio doživotnu robiju Ratku Mladiću, i ne tako davno oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača opet postati crvena krpa, s kvalifikacijama o "političkom sudu", teorijama o izjednačavanju odgovornosti i sličnom. Pa još i prije presude šestorki čule su se izjave koje su bile praktički ijekavizirana verzija verbalnih urnebesa Aleksandra Vučića, tako da je nakon presude histerija mogla samo eskalirati.

Zaboravljene žrtve

U izjavama i izvještajima glavnih medija, posebno televizija, jedva da je itko spomenuo žrtve koje su ostale iza šestorke pravomoćno osuđene na sudu čiji je osnivač (i) Republika Hrvatska. Da nije bilo bivšeg predsjednika Ive Josipovića i nekoliko zastupnika novoosnovane stranke Glas, nastale iz Hrvatske narodne stranke, to se još danima ne bi dogodilo.

Istina je, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković su izrazili sućut svim žrtvama, no učinili su to na način kao da je riječ o stradalima u nekoj prirodnoj nepogodi. Nije stvar u tome da im nije stalo do ubijenih i zatvorenih, to bi bilo pretjerano reći. Naprosto se dogodilo da je važnije upeti se objasniti da "naši" zločinci nisu tako loši kao tuđi.

Doista zvuči nevjerojatno, ali premijer Plenković je tek pet dana nakon presude izrekao rečenicu da Hrvatska poštuje odluke žalbenog vijeća, makar i uz ogradu da su joj sporni neki dijelovi presude. Tko zna, možda je dobio i nešto oštrije packe od onih izrečenih u Guardianu koji ga je proglasio jedinim liderom u povijesti EU koji je podržao nekog osuđenog ratnog zločinca.

Ključni element reakcija svakako je propisivanje nacionalne istine. Čim je obrazloženje presude pročitano, pa i prije, posegnulo se za saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu kao nekom vrstom svetog pisma.
Sama činjenica da presuda odudara od Deklaracije uzeta je kao gotov dokaz da ono što je čitano u haaškoj sudnici naprosto nema ni jednog uporišta u činjenicama. Pritom, vlast odbija svaku pomisao na dijalog, za što su našli vrlo jednostavno sredstvo, tako nalik jugoslavenskim vremenima, ali i vrhuncima tuđmanizma: svako odstupanje ili propitivanje na neviđeno su proglasili "hibridnim ratom". I to ne samo s državom i nacijom kao ciljevima, nego i kao sredstvo osobnih obračuna, pa je ministar obrane Damir Krstičević i članak o sumnjama (dijelom demantiranih) u originalnost jednog rada na američkom ratnom collegeu na portalu Index proglasio hibridnim ratom protiv njega. Pritom, nitko pouzdano ne zna - čini se ni ovi koji taj pojam najčešće izgovaraju - što bi "hibridni rat" zapravo biti.

Bilo je za očekivati da će sud koji je po općehrvatskom sudu tako pravedno samo tjedan dana prije odvalio doživotnu robiju Ratku Mladiću, i ne tako davno oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača opet postati crvena krpa, s kvalifikacijama o političkom sudu.
Bilo je za očekivati da će sud koji je po općehrvatskom sudu tako pravedno samo tjedan dana prije odvalio doživotnu robiju Ratku Mladiću, i ne tako davno oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača opet postati crvena krpa, s kvalifikacijama o "političkom sudu".

Nekoliko je glavnih elemenata koji se mogu pročitati iz reakcija na presudu, neke smo već spomenuli: propisana istina, javno samoubojstvo kao viteški čin u slavu domovine i kao otpor pravosudnim dušmanima, ali prije svega pokušaj usmjeravanja javnog mnijenja krivim ili polovičnim informacijama.

Na svaki pokušaj ukazivanja na zločine koji jesu počinjeni odgovara se nizanjem primjera zločina "onih drugih", kao da spominjanje prvih negira ove druge.
Druga "polovična" istina je navodna nekažnjenost Srbije za agresiju na Hrvatsku i BiH, premda je to izričito navedeno u presudama Milanu Martiću i Milanu Babiću. Dalje, citiranjem "svete" Deklaracije dokazuje se savezništvo Armije BiH i HVO-a, a posebno Hrvatske, ali se "zaboravlja" da je to savezništvo imalo "pauzu" (kasnije je obnovljeno Splitskim sporazumom) baš u vrijeme za koje je šestorka osuđena.
Na koncu, žestoko se negira uloga ondašnjeg državnog vrha u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, da bi pogled na stenograme iz Tuđmanovog ureda ukazao na sasvim suprotnu realnost.

Ono što je možda i najopasnije u cijeloj priči - makar naizgled nevažno s obzirom na prestanak rada ICTY-ja - jest pokušaj da se sva "krivica" za presudu svali na one koji su svjedočili o danima opisanim u optužnici, posebno je na tapetu Stipe Mesić.

Podjednako zvuče teze da Hrvatska nije smjela Haagu dati građu iz koje je stigao dio dokaznog materijala. Kad iz vrha, ili krugova bliskih vrhu stigne teza da zločine treba prikriti ako su "naši", onda je jedini mogući konačni rezultat zaborav i nastavak balkanskog crnog kruga. Posebno kad su u kolu i drugi igrači spremni, pa i spremniji, na isto.