Dvadeset godina provedenih u miru je isto što i dvadeset dana rata. Pišući tokom kampanje bombardovanja Srbije i Kosova, nastojala sam da zauzmem stanovište obične žene koja i dalje vodi svoj svakodnevni život u Beogradu, u krugu dece i prijatelja ... dovijajući se kako zna i ume da dođe do vode, hrane, cigareta i struje. Nužda je kralj invencije, te sam stoga bila praktično prisiljena da izmislim svoj prvi ratni dnevnik na netu, pre nego što su blogeri i blogovi uopšte postojali. Ti moji ratni dnevnici viralno su se širili internetom još pre 20 godina. „Dnevnik političkog idiota“ doneo mi je mnoštvo prijatelja i neprijatelja, i u dobroj meri izmenio moj život.a

Ratni dnevnik počinje u trenutku kada prvi avioni nadleću Beograd, i to sledećim rečima:

„Nadam se da ćemo svi mi preživeti ovaj rat i bombe: Srbi i Albanci, dobri i loši momci, oni koji su uzeli oružje u ruke i oni koji su dezertirali, izbeglice koje se vuku po kosovskim šumama, ali i izbeglice ovde u Beogradu, što lutaju ulicama sa decom u naručju, uzalud tragajući za nepostojećim skloništima, uz prodorne zvuke sirena za uzbunu.“

Iz tih ratnih dana sećam se odlično onih trenutaka što zauvek menjaju nečiji život, gde sam toliko toga naučila o ljudskoj solidarnosti, ljubaznosti, spremnosti da se sve podeli, kao i o životu i smrti. Sećam se čoveka koji me je biciklom posetio iz Novog Sada, udaljenog stotinak kilometara, samo zato da bi kupio od mene knjigu Hane Arent „Poreklo totalitarizma“. Moja feministička izdavačka kuća štampala je pomenutu knjigu u svega 100 primeraka, zbog sveopšte oskudice tih dana.

Dala sam mu poslednji primerak knjige besplatno, a on me je potom zamolio da se istušira kod mene pošto u njegovom gradu nije bilo tekuće vode.

Sećam se kako je moja kćerka (tada tinejdžerka) buntovno izjavila kako više voli da pogine zajedno s drugaricom ispod nekog mosta negoli u glupom, dosadnom skloništu sa mnom, njenom majkom. Sećam se mojih drugarica-aktivistkinja kako na Trgu republike drže proteste protiv Miloševićevog režima, otposlavši na njegovu adresu grupno napisanu poruku/pesmu; sve smo kod sebe imale ličnu kartu, u slučaju da nas vojska ili policija privede. Sećam se i onih dugih noći dok je trajalo bombardovanje, provedenih u podrumu kod stare Ciganke u susedstvu, gde smo pušili njene cigarete i pili njenu rakiju, kao idealnu zamenu pilula za spavanje.

To su bili krizni, nikad teži dani gde su emocije i goli opstanak značili više od svega, gde smo konačno shvatili da građanske navike u ratu ne znače mnogo, da smo svi u istom rovu kad zloćudni bogovi rata to odluče.

Tada sam shvatila da mnoge stvari koje smatramo neophodnim to zapravo uopšte nisu, da su novac i kupovina raznih roba za novac samo običan izgovor, da su struja i tekuća voda luksuz, da su lekovi crnoberzijanska roba i da naši susedi najčešće nisu onakvi kakvima ih zamišljamo. Čovekov položaj u tim ekstremnim uslovima bio je jednostavan da jednostavniji nije mogao biti: svaki dan koji bismo preživeli bio je poklon i svaka noć u kojoj bismo ugrabili malo sna prava orgija sreće.

Danas, nakon dvedeset godina, mogu se pohvaliti mnogobrojnim prijateljima iz celoga sveta, uvek radih da se u razgovoru spomenu neobičnih okolnosti pod kojima smo se upoznali. Putem elektronskog onlajn teksta, u danima kada sam živela u krajnjoj neizvesnosti, vodeći svoje dnevničke beleške kao da ću sutra umreti, krstareći gradom uzduž i popreko u potrazi za priključkom gde bih mogla da napunim svoj laptop i nađem najzad telefonsku liniju u funkciji, ne bih li poslala mejl... tragajući takođe i za bilo kakvim plinskim šporetom, na kojem bih mogla konačno da ispečem meso koje sam nosila u torbi, namenjeno mojoj porodici.  

Svi dani su bili nalik jedan drugom, u znaku stalnih vazdušnih uzbuna, CNN i BBC satelitskih vesti i srbijanske TV propagande. Napad na centralni beogradski TV studio ostavio je za sobom 16-oro mrtvih, mada je režim imao saznanja da će NATO gađati zgradu. Neke moje filmske materijale i sama sam pohranila u toj masivnoj zgradi, nadajući se da ću tako sačuvati ono najbolje što sam napravila na filmskoj traci, što su, međutim, bombe pretvorile u dim i pepeo.

Za nemačku TV snimila sam u to vreme i dokumentarac o aktuelnom bombardovanju. Snimke smo pravili po dunavskim mostovima, dok su oko nas padali propagandni leci NATO u kojima je, na lošem srpskom, stajalo obaveštenje da će mostovi biti bombardovani. Milošević je u autobusima dovozio ljude, kao žive štitove na tim istim mostovima.

Svakog bogovetnog dana moja kćerka – tinejdžerka kojoj je sve dosadno – besciljno je šetala ulicama, u društvu svojih školskih drugarica i, što tada nisam znala, obilazila i izbliza zagledala rupe od avionskih bombi. Ustanove za mentalno obolele bile su zatvorene i svake noći neki od tih pacijenata došetao bi do mojih vrata. Bili su, naime, čuli kako sam napisala u svom blogu da se plašim bombi i da nudim sklonište, piće i društvo svima koji dele iste strahove kao i ja. Mnogi su došli sa vrećom za spavanje, ljudi koje ću teško ikad zaboraviti, mada ih više nikad neću sresti u životu.

Najteže je bilo one noći kad su gađali obližnju školu. Naša kuća se tresla i ljuljala iz temelja; i dan danas muči me onaj košmarni osećaj vrtoglavice, neke fizičke senzacije da se zidovi oko mene ruše. Moja kći i danas se trzne na zvuk probušene gume.

Ali se takođe sećam i onih divnih ljudi, sa beogradske periferije, koji bi nam udelili besplatno hranu na obližnjoj pijaci, kao i crnoberzijanaca od kojih smo mogli da kupimo odnekud čudesno nabavljen toalet-papir i sapun, za šaku sitniša.

Nikad neću zaboraviti ono osećanje krivice i odgovornosti koje sam gajila prema svima onima neznanima, koji su do nedavno bili jugoslovenski građani kao i ja, a sada su nam saveznici ili neprijatelji, često u mnogo gorem položaju od mene jer su osuđeni na progon, deportaciju ili smrt.

Civili i prisilno regrutovani vojnici, često zbrda-zdola sakupljeni u čete, bili su dovedeni u situaciju da pucaju jedni na druge i ispaljuju smrtonosne rakete, dok su se drugi šunjali u senci kao ratni dezerteri, skrivajući se kod nas po gradovima.

Danas se vode neki drugi ratovi u svetu, bremeniti isto takvim prizorima očaja i detonacijama rasprslih granata, moderni naslednici onoga kroz šta smo mi već prošli. Globalne sankcije su daleko gore od posledica neke eksplodirane granate, jer se zna da je oskudica zbog sankcija „tihi ubica bez lica“. Majka mi je umrla zbog nestašice antibiotika u lokalnoj bolnici. Ali generalno, ratovi danas postali su uobičajena stvar: ako nisi siguran ko je napadač, onda si to ti.

Svejedno, i tada kao i danas, odbijam da budem svrstana u kategoriju žrtve nasilja Drugog. Ako nisi siguran ko je uistinu žrtva, postani mirovni aktivist i potrudi se da to saznaš.

 

(Uz dozvolu autorke, preuzeto sa sajta Balkan Transitional Justice)

S engleskog: Zoran Janić