Analiza politke fondova Evropske unije
Hoće li išta ostati za Crnu Goru i Srbiju
Nove i stare članice EU nemaju ista ocekivanja i isti sistem vrednosti, što otvara sve dublji jaz izmedju istoka i zapada Unije –pred očekivanjima kandidata koji bi u nju.
Posljednjih godinu dana, i više, u Bruxellesu se vodi prava borba oko očuvanja Kohezijske politike. Kohezijska politika, to je jedna od najbirokratskijih, najzamornijih procedura u Europskoj komisiji, čiji su dijelovi jako tehnički, nepotrebno komplicirani - ali ovakva Unija, u dobrom smislu riječi Europska unija, stvarno više neće postojati ako tu politiku ukinu.
Ne samo to, nego će postati labava, krhka i iznutra će se podijeliti na grupe zemalja koje će se pitati koji je smisao njihovog ostanka u toj političko ekonomskoj zajednici. Možda je takva podjela prirodnija nego ovo sad, i više će odražavati realnost.
Nije prvi put da se Europa rekadrira. Ali, nakon izlaska Britanije, što će se jako osjetiti čak i dnevno u životu Unije, pa u većem kontekstu povlačenja Sjedinjenih Država, imigracionog vala, dubiozne uloge Rusije, takva podijeljena Europa nije nešto što bi nas umirivalo.
No, činjenica je da Europa puca po tom šavu. Tko bi rekao! Ne nešto dramatično, odjednom, nego po šavu koji je obilježen birokracijom, nerazumljivim žargonom, ciframa, beskrajnim sastancima i kriptičnim političkim govorima koji se trebaju odgonetavati.
Ko (ne)spada u EU prvog reda
Oko ishoda Kohezijske politike već dulje vremena u Bruxellesu se vodi prava borba. Svaka kancelarija je kota, svaka institucija rov. Paralelno, odvojeno, vode se debate o reformama Unije, potaknute gore nabrojenim primjerima od Brexita nadalje, ali stalni imajući na umu i što će biti s Kohezijskom politikom. Od ishoda ove borbe i eventualnih reformi, ovisi i daljnje primanje novih država, prvenstveno Crne Gore i Srbije.
Ukratko, što će njena struktura biti slabija, EU će biti otvorenija za proširenje, ali će manje biti ona prava Europa koja je za nedavno primljene države istočne Europe, i za elite kandidatskih zemalja, cilj članstva.
No, što bi trebala biti ta prava Europa, i tko i što u pravu Europu, Europu prvog reda, u ono što je nesumnjivo Europa, spada?
To ćemo vidjeti kad se završi borba oko budućnosti Kohezijske politike u narednom budžetskom razdoblju 2020-2027 godine. Neke zemlje, npr. Nizozemska, ali i neki visoki funkcioneri u Europskoj komisiji koji razmatraju reforme Unije, smatraju da je Kohezijska politika postala nepotrebna, i da je treba ostaviti simbolički, ali svakako ne zadržati na ovoj razini, gdje se za nju godišnje odvaja 50 milijardi eura zajedničkog novca. Do tog su zaključka došli i zdravoraumski i, da tako kažemo, filozofski.
Zdravorazumski, zemlje istočne Europe su se uglavnom dobro izgradile uz pomoć europskog novca i stvarno, zašto dalje ne bi same sebe financirale?
Ali ima i regija koje su dokazale su da im je novac iz EU kontraproduktivan. Na primjer, južna Italija je posebno problematična jer se novac iz EU-a skretao prema Mafiji. Nedavno ubojstvo novinara Jana Kuciaka u Slovačkoj, možda je povezano s Mafijom koja se tamo infiltrirala.
Filozofski pak, razlika između zapada i istoka Europe, zemalja stare jezgre i Višegradskih zemalja, toliko je već značajna, a jaz dubok, da se dvije strane vrlo slabo razumiju, makar postoje pokušaji razgovora i objašnjavanja.
Ali, u načelu, zemlje stare jezgre, zapadna Europa, ne vidi zašto bi plaćala u fond iz kojeg se razvija neka Europa koju oni vide kao razornu za temeljne vrijednosti Europe. Ne slažu se s Orbanom ili Kaczyńskim, zašto bi onda plaćali toj dvojici koji jako vješto iskorištavaju fondove, osim ako nisu budale?
To je vrlo jak argument i skupina zemalja i briselskih funkcionera i dalje se zalaže za ukidanje Kohezijske politike.
Opasnost da Kohezijska politika posve nestane iz europskog plana bila je, u punoj ozbiljnosti te tvrdnje, vrlo realna.
Alternativno bi se zemljama i regijama nudili neki oblici pomoći pri financiranju. Čak i ako ostane Kohezijska politika, ti alternativni oblici financiranja će se i dalje gurati..
Kohezija posle Brexita
Otkada je Njemačka stala na stranu očuvanja Kohezijske politike, ta se opasnost smanjila, i Europska komisija, kako je i njena zadaća, sačinila je prijedlog plana za Kohezijsku politiku nakon 2020 godine, dakle nakon Brexita.
Komisijin kompromis morao bi moći barem donekle zadovoljiti sve strane. Ali, nije zadovoljio na primjer, regije i gradove Europske unije, pa se tako krajem devetog mjeseca u Bruxellesu održala konferencija gradonačelnika glavnih gradova Europske unije.
Gradovi, lokalna samouprava, zainteresirana je jer se sve visoke ili visokoparne ideje provjeravaju u praksi i provode na terenu, a teren je lokalna samouprava.
Što je Europska unija, konačno? To je ono što se odvija na terenu kao suradnja, projekti, veze. U tome je njena snaga, a naprotiv, odsustvo aktivnosti, pothvata, inicijativa, muvinga na terenu, to bi bila njena slabost i njen kraj.
Politika kohezije, također, želi bolju suradnju između regija i gradova, veću i jaču ulogu lokalne samouprave, razmjenu dobre prakse i iskustva, te suradnju s privatnim sektorom. Ponovo, to je ono što je život Unije, zato Europa i dalje funkcionira kao fini sat, neproblematično, i zapravo malo dotaknuta potresima visoke politike o kojima javljaju mediji. Ako se tako želi nastaviti, najbolje da se ništa ne dira!
Gradonačelnici su potpisali Deklaraciju u korist očuvanja kohezijske politike i time dali dosta jak politički potisak taboru koji je za očuvanje kohezije, i posredno za očuvanje jedinstvene Europe.
Zanemarivanje kohezijske politike vodilo bi daljnjem udaljavanju bogatijih i siromašnijih članica. To udaljavanje bilo bi političko, reflektirano bi se na istok i zapad, i sjever i jug. Jedinstvena Europa znači da se odbacuje podjela Europske unije na zemlje prvog i drugog i trećeg reda važnosti. Konzekventno, znači i da bi dvije nove zemlje kad bi se primile, ušle u normalnu, ovu Europsku uniju, kako poznajemo, a ne u neki njenu rubnu varijantu, za koju bi zaključili - hej, pa nije to ona prava Europa.
Sada se vode pregovori oko novog sedmogodišnjeg zajedničkog europskog budžeta EU-a (MMF 2020-2007), a iz toga što će se dogovoriti, vidjet će se što EU sprema, kako ona sebe vidi, na što je spremna.
Jedno je priča, a drugo je novac. Kad alociraju novac, a ne samo pričam ti priču, onda im se može vjerovati. Iz tog budzeta, vidjet će se i planovi prema proširenju, ali i to što konkretno, koja korist - ako je korist u novčanim sredstvima - čeka zemlje kandidate kad se priključe briselskom bloku zemalja. No, ako pobijedi struja koja je protiv Kohezijske politike, onda će se vidjeti kako narastaju obrisi dvije Europe u ovoj Uniji, koja će biti podijeljena na zapad i na istok. I sad, čemu bi se kandidati mogli nadati, kojem klubu?
Interpretacije, tumačnja I razumevanja EU vrednosti
Odjeci borbe oko Kohezijske politike dolaze do šire javnosti kao prijetnje da bi se iz Bruxellesa mogla obustaviti materijalna pomoć preko fondova članicama koje krše tzv vrijednosti.
Upozorenje se odnosi na Poljsku i na Madjarsku. Time se upozorava na postulirani sistem vrijednosti na kojem je Europska unija zamišljena. Prema članku 2 Lisabonskog ugovora, koji postoji umjesto Ustava EU-a, “Unija je utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštivanja ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Ove su vrijednosti zajedničke državama članicama u kojima vladaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca”.
Nekima je ovaj sistem vrijednosti samorazumljiv, drugima i nije, nego ga smatraju opresivnim ili smiješnim, ili već dostignutim kod njih i vrijeđaju se kad se njihovi partneri u Uniji opominju na te vrijednosti.
Istom Orbanu od prije 20 godina taj bi tekst bio očigledan i nekontroverzan, no ovom, koji je doživio političku konverziju i koji danas vodi Madjarsku, nije.
Češkom predsjedniku Vaclavu Havelu, kad se njegova zemlja primala u EU, i kad je on bio idol intelektualne svjetske elite, te bi riječi bile ostvarenje sna, a današnji češki predsjednik Andrej Babiš vjerojatno bi bio ciničan kad bi ga se pitalo da ih protumači.
Konzervativni, legendarni poljski lider, Lech Wałęsa, makar samo lučki radnik, doduše i genije, razumio je pitanje vrijednosti i koliko god bio društveno konzervativan, kritizirao je sadašnju poljsku vlast da te vrijednosti krši.
Ali, nesumnjivo je da je generalno raspoloženje u zemljama istočne Europe podijeljeno.
Dio istočnoeuropske javnosti želi ugurati u vrijednosti ono do čega je njima duboko stalo, na primjer kršćanske temelje ili definicije obitelji. Premijer Mateus Morowiecki tako je u Europskom parlamentu zahtijevao pravo da Europska unija bude zajednica nacija koju svatko može uređivati u skladu sa svojom tradicijom.
Na Zapadu, pak, to jednostavno ne prolazi. Za zapadni dio Unije to više nisu vrijednosti koje treba naglašavati.
Stvar je u tome tko drži pravo interpretacije i procjene. Ali, i još nešto: Da li oni koji zagovaraju i propovijedaju poštivanje vrijednosti, doista i žive po tim postulatima? Da li su razlike u modernosti društava između zapadne i istočne Europe prevelike, a to prije nije bilo uočeno?
Bogati i siromašni u EU
Da bi to bolje vidjeli, vratimo se na sekund Kohezijskog politici. Kohezijska politika je volja i provedba raspodjele sredstava iz zajedničke blagajne siromašnijim dijelovima Unije kako bi se ti siromašniji dijelovi podigli na istu razinu razvijenosti kao i bogati. To je glavna linija financiranja koju EU pruža svojim članicama i koja ima za cilj poravnjanje ekonomskih, društvenih i regionalnih razlika unutar EU-a.
Drugim riječima, kad se ugrožava postojanje Kohezijske politike, ugroženi su fondovi koji su mnogim članicama pomogli da izgrade modernu infrastrukturu, provedu strukturne reforme, učvrste kapacitete, obrazuju kadrove i generalno poboljšaju kvalitetu i standard života. Cilj Kohezijske politike je harmoničnija Europa, prosperitet ne samo u centru, nego i na rubovima briselske zajednice zemalja. U zajedničku blagajnu daju svi, ali najviše bogate članice. Svi se koriste tim sredstvima. Svugdje ima krajeva kojima treba pomoć.
Evo, Britanci sad rade studije što će s pokrajinima koje su živjele na europskoj pomoći, kad više neće biti Kohezijske politike.
Kohezijska politika je u samoj srži konstrukcije Europske unije. Utemeljitelj europske zajednice naroda nakon Drugog svjetskog rata, Robert Schuman, najavio ju je kao ključni dio Unije. Prema njegovom mišljenju, koje se održalo nekoliko dekada, nije se mogla zamisliti ni postojati jedinstvena Unija ako su razlike u razvoju i progresu unutar zajednice prevelike. (To baš, a ne dogovor oko ugljena i čelika, bilo je u temelju ove prve europske zajednice, no ugljen i čelik su bili dva jaka simbola francusko njemačke povezanosti i svakako su imala jači emocionalni naboj nego kad se kaže “kohezijska politika”).
Tokom godina nastajali su fondovi i tzv.mehanizmi, ali i prve svađe tko daje kome koliko novaca, tko radi, a tko troši. Na primjer, bogate zemlje koje su davale u zajedničku blagajnu, tzv neto uplatitelji, nervirali su se jer im se činilo da koliko god novaca ulijevaju u jug Italije, da je tamo vreća bez dna, i nema dovoljnih pomaka u odnosu na uloženo. To se pogotovo pojačalo kad su Uniji pristupile siromašne Grčka 1981., i pet godina poslije, ekonomski, infrastrukturno i društveno zapušteni Portugal i Španjolska. (Neke pokrajine, kao Ceuta ili Extremadura, i dalje su siromašnije od prosječnih pokrajina u istočnoj Europi.)
Vizije i pragmatizam
Veliki predsjednik Europske komisije, najveći i možda jedini s vizijom i sa snagom da je provede, Jacques Delors, uspio je, oko 35 godina nakon Schumana, objasniti zašto je jedinstvo Europe, koje se gradi preko kohezijske politike, važno do te mjere da zemlje članice, njeni političari, nađu smisao u takvim plaćanjima.
Dakako da je postojao i pragmatični moment, jer Unija nije nikada ni počinjala ni uspijevala učiniti bilo što, ako nije bilo pragmatične koristi. Siromašni se podižu da bi bili bolji potrošači i da bi se tržište širilo. Pa i dan danas, jedinstveno tržište EU-a jedan je od najvećih razloga u korist opstanka Kohezijske politike, naime, kohezijska ublažava udarce koje manje razvijeni doživljavaju kad se suoče s jedinstvenim tržištem.
Ali, čak i ako se gleda strogo pragmatički, ako se maknu vizije, Kohezijska politika nije samo neposredan novac, nego dugoročni progres.
Onima koji su je razumijeli, Kohezijska politika osigurala je koherentan dugoročni okvir za regionalni i lokalni razvoj s jasnim ciljevima i tematskim prioritetima. To nije bilo lagano, jer su birokracija i procedura postajale sve složenije, višegodišnji budžet fragmentiran je na godišnji proračun, ali ipak, ako se uspije ukrcati na taj vlak, Kohezijska politika pomaže da članica bude dio strateškog razvoja Europe, i to mjereno prema najboljim primjerima, i to na i u centralnom nivou države i u lokalnoj samoupravi. Dakle, nije stvar u tome da li ću izgraditi most, nego da li će taj most biti jednako dio generalnog razvoja kao u Njemačkoj, tako da i jedno i drugo bude Europa. To je smisao Kohezijske politike.
Ne razumiju to svi, pa je tako Hrvatska, bila izrazito slaba, po razini reagiranja jednako slaba kao južna Italija ili Grčka. Razlog za slabost Hrvatske u snalaženju u fondovima bilo je što nije znala prepoznati, a onda se niti uključiti u strateške pravce razvoja Unije, tako da ju se sada iz Bruxellesa upozorava na nedostatak inovacija, stagnaciju obrazovanja i slabu upotrebu tehnoloških sistema u odnosu na prosjek EU-a.
Prema tome, do sada nije iskoristila mogućnosti Kohezijske politike. U narednom budžetskom razdoblju, Hrvatska će davati više u zajedničku blagajnu EU-a, ali će izvući više koristi. Ako ostane Kohezijska politika, zna se točno i gdje će EU gurati, odnosno, prema čemu će otvarati linije novaca. To su inovacije, znanstvena istraživanja, poduzetništvo, potpora malim i srednjim poduzećima, otvaranje radnih mjesta i demografski problem u nekim jedinicama lokalne samouprave.
Da, i izbjeglice. Čak 70 posto zapadnih Europljana, prema Eurobarometru, smatra da je moguća integracija migranata u europsko društvo, uz uvjet da se omoguće tečajevi jezika, obavezni integracijski programi i mjere za pristup tržištu rada. Bogate zemlje žele da se novac koji uplaćuju u blagajnu vrati kroz te programe.
Nepoparvljiva Grčka i najbolji ‘’djaci’’ u EU
Osim južne Italije, posebno enervantna za Bruxelles bila je Grčka. Kako je ta zemlja hitno i preko reda (na američki zahtjev) primljena u europsku zajednicu, nije izvršila niti minimum reformi koje je tadašnja Europska komisija postavila. A kako nije, tako je novac iz europskih fondova za Grčku bio prokletstvo.
Visoke sume novca slile su iz Bruxellesa u Atenu gdje nijedna institucija nije bila funkcionalna, nijedan kontrolni mehanizam postojao ili bio uvažavan. Tamo je ionako vladala kultura klijentizma, a ovako se uglavila korupcija. Europski novac omogućio je bogaćenje ionako bogaktih, zatim održavanje klijentističke demokracije (isplata 13., i 14., plaće državnim službenicima na primjer), ali bilo ga je toliko da je ipak mnogo toga i sagrađeno. Ali, u redu, mislili su u Bruxellesu, svaka familija ima jednu trulu jabuku, plaćajmo da ne bude gore, plaćajmo jer moramo, jer je geostrateški važna.
Grčka je bila toliko loša, nepopravljiva, da se europskim kadrovima u Bruxellesu činilo da gore ne može, pa kad je počelo proširenje na istočnu Europu, smislili su sisteme kontrole, osiguranja, prepreka korupciji i zahtjeva za visokom kompetencijom u domeni iskorišavanja fondova.
Najbolji đaci u razredu istočnoeuropskih zemalja koje su željele postati članice bile su Mađarska i Poljska.
Tamo su se marljivo učili strani jezici, slali su se mladi ljudi na školovanje u zapadnu Europu i Ameriku, razvijala se kompetencija kadrova u svim aspektima.
Na putu prema uspjehu, pridružile su im se Češka, zatim Slovačka, pa Balti.
Poljska se izgradila preko europskih fondova, skoro, ako ne i doslovno, iz pepela. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, prije prevrata koji je postigla Solidarnost uz pomoć pape Woytile i Amerike, i okretanja prema Zapadu, tamo je mjestimično vladalo strahovito siromaštvo. Trideset i pet godina poslije, Poljska je promijenjena zemlja - promijenjena uz pomoć Europe, uz pomoć fondova, baš Kohezijske politike - ali je iznutra podijeljena oko toga kako doživljava Europu.
Jako su se razvili, imaju vrhunsku kompetenciju za sve što se može dobiti iz Bruxellesa. Ali, ne uzvraćaju tu pomoć ljubavlju i zahvalnošću, nego nezadovoljstvom i odbijanjem vrijednosti, makar su se, za vrijeme primanja u Uniju, također zaklinjali u njih. Kako to, čude se na Zapadu. Zašto nisu zahvalni?
Bugarsko-američko-hrvatska politička ekonomistica, dr Andreana Baeva, ekspert za EU i istočnu Europu kaže: "Nove članice bile su uspješne u smanjenu razlika prema starim članicama EU-a, i razlika u BND-u između novih i starih članica, istoka i zapada Europe značajno se smanjila. Problem je što europske fondove nisu efikasno koristili u smanjenju razlika na nacionalnoj razini. Razlike unutar jedne zemlje se povećavaju, ne samo u istočnoj Europi. U svim članicama EU-a, a ne samo u Poljskoj, značajan je segment društva nezadovoljan članstvom u EU. Oni su u siromašnijim regijama, obično manje mobilni, manje obrazovani, drže se čvrsto svoje zajednice i imaju i takav pogled na svijet. Ne vide zašto bi bili zahvalni, kad se osjećaju zapostavljeno i ugroženo. Ne identificiraju se s liberalnim vrijednostima EU-a, odnosno, u najmanju ruku ih ne razumiju. Štoviše, prepoznaju određene ekstremne političke frakcije kao mogućnost da pobijede liberallizam i elite koje ga promoviraju”.
Odlazak Velike Britanije
Paralelno s ovime, odvija se i proces izlaska Velike Britanije iz Europske unije. Kako to znači da EU ostaje bez jednog velikog neto uplatitelja, protivnici Kohezije smatrali su to dobrom prilikom da se materijalna podrška siromašnijima likvidira. Neoliberalni ideal što manje države prenio se i na supranacionalnu EU. Ovdje neki žele što manje odgovornosti Europske komisije za ono što je zajedničko svima, za zajedničke ideje, vizije, ciljeve. Od mandata Jacquesa Delorsa, kad je Europska komisija bila na vrhuncu utjecaja, pa do danas, snaga i utjecaj te europske vlade, koja se bori za dobrobit Unije kao zajednice, sve je manja, na račun rasta utjecaja zemalja članica koje odluke donose brže i efikasnije. To se baš jako vidi na primjeru odluka o Kohezijskog politici. Naime, što Europska komisija predlaže, važno je, ali svi znaju da su i na njen prijedlog velike zemlje već jako utjecale, a da se glavni pregovori vode između samih članica. Nećete vjerovati, ali čak i vlada Velike Britanije ima svoj stav o budućnosti Kohezijske politike, makar će do tada napustiti EU! (Neki programi nastavit će se u UK-u i nakon Brexita.)
Među zemljama članicama, oni sa zapada su jači i bogatiji, a s istoka, siromašniji i slabiji. Neke su zemlje bogate i dugačke demokratske tradicije i tradicije dobrih institucija, a druge baš obratno.
U nastupu, interpretaciji, vlasništva nad narativom, zapadne zemlje su u velikoj prednosti. U prvom planu su, očekivano, Njemačka i Francuska.
Stav Njemačke obilježen je time što je ona neformalno glavna zemlja Unije, i u tom smislu, mora ostati dosljedna temeljnim idejama. Prema tome, Berlin je objavio da se zalaže za ostanak Kohezijske politike, da će nakon Breixta uplaćivati još više nego do sada, ali da bi opravdao ta davanja u zajedničku blagajnu u vlastitoj zemlji, zahtijeva promjene u tome kako se sredstva dodjeljuju. Berlin je jasan, kao i Nizozemska, ili Švedi: Slažemo se da ostaje Kohezijska politika, ali želimo da se veliki dio uloženog vrati nama, preko programa za integraciju migranata. Zamisao je da svi moraju naći korist, pa i bogati neto uplatitelji, ako želite da dajemo novce u zajedničku blagajnu.
Linija podela Emmanuela Macrona
Manje jasan u svom stavu prema Kohezijskoj politici - a to znači prema jedinstvenoj Europi - je francuski predsjednik Macron. On je dosad održao dva važna, programatska govora, koja su u prvi mah dočekana sa žarkim oduševljenjem. Javnost shvaća da je Angela Merkel na zalasku, i traži u Macronu novog europskog lidera. No, u prvom govoru, u četvrtom mjesecu ove godine, rekao je da su Europi vodi “rat između demokratskih i antiliberalnih snaga”, “da ne vidi Europu od 32 zemlje prije velikih reformi”, da “EU treba preuzeti kormilo od SAD-a” . No, kad je riječ o Kohezijskoj politici, o hic Rodus, his salta,bio je kontradiktoran. Podržava, ali uvjetuje drugačijim pristupima. Hvali, ali kaže da je ponegdje dovela do pogrešnih upotreba, pa je umjesto poticanja ekonomskog razvoja i konvergencije, bila ulozena u krive svrhe. Dakle, pred nepunih šest mjeseci nije bilo jasno kakav je njegov stav, je li za očuvanje ove Kohezijske politike, ove jedinstvene Europe ili nije. Nije izrazio spremnost na povećanje uplate temeljem bruto nacionalnog dohodka.
Konačno, u devetom mjesecu održao je još jedan govor, pred francuskim ambasadorskim korom, a to je prilika kad francuski predsjednici udaraju takt za cijelu narednu godinu. Tada je vrlo oštro kritizirao Orbana i Poljake i pojave neliberalnih demokracija, pogotovo kad je riječ o prihvatu izbjeglica, ali nije istu oštrinu pokazao i prema Italiji, gdje je također na vlasti populistička desnica! Da, kritizirao je i Talijane, ali ne jednako kao i Mađare. Talijanima je pružao ruku.
Svakako, povukao je liniju u napukloj Europi, na nas i na vas.
Sve što je predbacivao istočnoj Europi faktički stoji. Još konkretnije od njega govorio je francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian, koji je rekao da Francuska ne želi financirati populističku Europu! E, sad, to znači osipanje Kohezijske politike i mogući udarac Europi veći od onog koji bi dobio Viktor Orban.
Ubrzo nakon toga, Europski parlament saslušao je i kritizirao Viktora Orbana, simbolički ga upozoravajući na moguće sankcije Mađarskoj. Do tih sankcija neće doći, ali je činjenica da su Mađarska i Poljska, ta dva prijašnja najbolja đaka među kandidatima, sada na meti kritika. S njima u društvu su i Česi i Slovaci. Višegradska grupa drži se zajedno. Ali za njima, za sada, ne kreću Balti, ni Slovenci i Hrvati, niti Bugari i Rumunji.
Zanimljivo: Macron bi, dakle, nastavio financirati jug Italije, gdje je jedino Mafia dobro iskorišavala fondove, a zaustavio bi davanja u istočnu Europu koja ih znade iskorstiti!
Zašto se, pitali smo se, nakon tih govora, nametanje ideje da se zmeđu istoka i zapada vidi granicu Europe. I isto tako, da slijepi istočnoeuropski lideri, zadivljeni snagom Putina ili Erdogana više nego Angelom Merkel koja ih je stalno nešto kritizirala i zahtijevala, prihvaćaju tu podjelu, koja na dulje staze vodi podjeli Europe na istok i zapad.
Kaže dr Andreana Baeva: Pogrešno je percipirati takozvani istok kao koherentnu cjelinu. Činjenica je da osim Poljske i Mađarske, koje otvoreno kritiziraju EU, ostale istočne zemlje neće podržati bilo kakve aktivnosti koje bi ugrozile Uniju i svoje članstvo u njoj. Jednostavno rečeno, Između Poljske i Njemačke, Češka će uvijek izabrati Njemačku kao partnera. Upitno je koga bi izabrala između Njemačke i SAD-a, ali nadajmo se da to pitanje neće postati aktualno.
Dakle, i u istočnoj Europi, osim ove dvije zemlje koje se smatraju dovoljno jakima, su pragmatični.
Mirganti kao nova vrednost
Čini se da je prihvat migranata, nova vrijednost koju zahtijeva zapadna Europa od istočne Europe. Objašnjenje bi bilo da su istočne zemlje Višegradske skupine dobile puno, ako ne i previše od EU-a, i da je sada vrijeme da vrate dug. Ali, Poljaci, u velikom broju, odbijaju i pomisao na prihvat migranata. Jedan od razloga jest da promatraju napetosti u zapadnoj Europi, i ne žele svoje društvo izložiti tom izazovu. Do te su mjere odlučni u toj odluci, koji smatraju važnom za svoje države, da su spremni plaćati u posebni fond kako bi u Bruxellesu našli rješenje ili kako bi kvotu koja bi bila namijenjena njima, EU smjestio u neku drugu zemlju. Pritisnuti uza zid, možda bi neki žrtvovali i Kohezijsku politiku.
To odbijanje prihvata izbjeglica zapadnoj je Europi neprihvatljivo i neshvatljivo. Nije riječ samo o doslovnoj solidarnosti podjele problema, nego i o tome da liberalne i demokratske elite na zapadu dubinski ne shvaćaju i intimno izrazito osuđuju ovakav postupak istočnih zemalja kao rasistički i diskriminatorski.
Iako i kod kuće imaju populističke i antiimigracijske pokrete, a ti su pokretni možda i signal da elite na vlasti u nečemu griješe kad vode nacionalne migracijske politike, ipak smatraju da se time dokazuje europejstvo Europe.
“No, pogrešna je percepcija da je ekstremizam samo problem istočne Europe. To su trendovi na razini cijele EU, samo bit će oprezniji u kritici prema, na primjer Italiji, ili Austriji, nego prema istočnim zemljama”, kaže dr Baeva.
Čini se da onda istočna Europa prima dvostruku i kontradiktornu poruku, koja ih muči. Jedna je poruka na razini deklaracija o vrijednostima i zahtjeva, a druga ono što razumijevaju na osnovu medija i vlastitih strahova. I sad je pitanje, na koju stranu bi krenuli.
Čini mi se da je razlog i u tome da isto vrijeme ne teče isto za istočnu i zapadnu Europu. Ovo vrijeme, ili modernitet, drugačije je zahvatio istok i zapad Unije.. Što je na zapadu društveni mainstream, na istoku Europe doživljava se duboko potresno i provokativno. Raspon je od promjene shvaćanja društvenih institucija, (redifiniranja onog što je Hegel zvao običajnost, a to je prostor između morala i zakona) - od gay brakova, ili usvajanja djece u gay brakovima, pa do izbornih lista za žene na kojima jednako sudjeluju i samodeklarirano rodno fluidne osobe, do - odnosa prema naciji i imigraciji.
Kolokvijalno govoreći, istok i zapad Europe nisu na istoj valnoj duljini.
Odvojeni razvoj društva za vrijeme Hladnoga rata još nije nadoknađen.
To je, mislim, glavni razlog prekida u vezama, i podjela Unije koje idu od popularne kulture, preko običajnosti, nacionalnih politika do supranacionalne Kohezijske politike, čiju je vrijednost teško očuvati.
