Lideri Zapadnog Balkana oprostili su se u Bruxellesu s ekipom koja je dosada vodila politiku proširenja prema regiji. Niti Talijanka Federica Mogherini niti Austrijanac Johannes Hahn nisu bili suviše zainteresirani za regiju. 
Junckerova komisija vodila je ovaj dosje mlitavo i oportuno, a zemlje članice nisu imale volje dublje zagristi u taj problem. 
Tokom ovih pet godina, kristaliziralo se da postoje dvije zemlje koje imaju stvarne šanse, a to su Crna Gora i nakon nje, Srbija, a ono što se očekivalo jest da će vlada u Skopju biti nagradjena za promjenu imena zemlje, koju su napravili samo zato jer im je pred očima u mraku nepovoljne geopolitike, svijetlio svjetionik iz Bruxellesa i što im je, vrlo jasno, bio obećao 
Emmanuel Macron.

Zagrebački samit o proširenju

Naredna prilika za otvaranje pregovora s Makedonijom i Albanijom bit će u maju 2020, u Zagrebu, na summitu koji će u fokusu imati proširenje.  
Plenkovićevoj vladi vrlo je stalo, iz niza razloga, da zagrebački summit bude uspješan, a uspješnost je mjerljiva pozitivnim pomacima svake zemlje u procesu. Do tada uštimat će se nova Europska komisija, u kojoj će dosje proširenja držati, kako su to sami zatražili, Mađari.

DA LI ĆE ZAGREBAČKI SAMIT USPETI: Andrej Plenković, premijer Hrvatske
DA LI ĆE ZAGREBAČKI SAMIT USPETI: Andrej Plenković, premijer Hrvatske

Taj zagrebački summit o proširenju, bit će ključan za na Balkan: Tada i tamo će se vidjeti hoće li i koliko, Emmanuel Macron uspjeti nametnuti svoju volju i ideju o tome kako treba izgledati proširenje na Balkan. 
Summit se još nije počeo pripremati, jer još je vrlo rano, ne samo vremenski, koliko to da nakon Macronove bombe još nije jasno što bi se trebalo napraviti. Ipak, već sad možemo sugerirati da će Macron popustiti i da će u maju Makedonci dobiti zeleno svjetlo za pregovore o članstvu, što su i zaslužili.  Albanci - teže. Moguće je da će još pričekati.
Macron se suočio se s jedinstvenom kritikom i nezadovoljstvom drugih zemalja članica i svih releventnih promatrača, ali tek treba vidjeti što se tu dade učiniti. 

U Bruxellesu su sada novi Europski parlament, novo je izvršno tijelo - Europska komisija kojoj je na čelu Ursula Von der Leyen. U Njemačkoj je na redu velika smjena, jer je period jakog, neupitnog liderstva u glavnoj, CDU partiji, period koji je najprije obilježio Helmuth Kohl, a onda Angela Merkel, pri kraju.
Druga velika stranka, SDP, traži se još od odlaska Gerharda Schrodera i Joschke Fischera. Neki dan završeni lokalni izbori, pokazali su da AfD postaje nesrazmjerno jaka, a to ruši sve koncepte. Takva situacija u Njemačkoj slabi i ionako relativno slabu novu Europsku komisiju. Nije problem Francuska, problem je Njemačka, ta centralna točka i Europe i Europske unije. Centar mora naći svoj balans. 

MOŽE LI UBETITI MACRONA: Ursula von der Leyen
MOŽE LI UBETITI MACRONA: Ursula von der Leyen

Francuski predsjednik je  uoči izbora za novi Europski parlament, prije osam mjeseci objavio svoj plan, svoju viziju „Europske renesanse“ koju je u obliku otvorenog pisma poslao u 12 nauglednijih europskih dnevnih listova. U tom pismu sugerirao je pet velikih reformi koje bi se provele širom Unije. To bi bile: revalorizacija socijalnog sistema, reforma Schengena,  obrana od cyber napada i tzv obrana demokracije, klimatska politika, te organiziranje goleme, kapilarne građanske debate o tome kakva treba biti budućnost Europe.

Paralelno, ali na nižim političkim razinama, preko sudjelovanja u briselskim institucijama, preko svojih minsitara, prenio je namjeru da reformira proces proširenja. Reforma tog procesa, u najosnovnijem, najbitnijem, sastojala bi se u tome da Europska komisija ima manji upliv, a mnogo veći zemlje članice.

Za zemlje u procesu, na Balkanu, to može biti i dobro i loše, ako su si postavile cilj ulaska – ako Macron uspije svoju ideju provesti.

Macronova agenda

Od sada nadalje, a dok može, Macron će koristiti prilike da avanzira svoju agendu. Tako će to biti i na zagrebačkom summitu o proširenju. 
To će biti i pokazatelj koliko je jak sam Macron kao on što želi biti, a to je lider Europske unije. On se već sada tako ponaša, jer od Angele Merkel simbolički preuzima, dosje za dosjeom velikih tema EU-a. Vrlo kvalitetan kadar, možda najbolji kojeg Francuska ima, Michel Barnier, sa strane EU-a vodi pregovore oko Brexita, a Christine Lagarde ima najvažniju funkciju u Europi, mjesto šefice Europske centralne banke u Frankfurtu.

NABOLJI FRANCUSKI KADAR: Michel Barnier i Christine Lagarde
NABOLJI FRANCUSKI KADAR: Michel Barnier i Christine Lagarde

Pred svima nama je, kako se najavljuje, nova ekonomska kriza. U toj situaciji, prioritet je da se što prije obavi Brexit, i to zadovoljavajuće. Zadovoljuvajuće za EU jest da UK što brže ode, ekspresno, ako može, ali ne na štetu Unije.

Emmanuel Macron komentirao je da se već tri godine EU bavi Brexitom, umjesto sama sa sobom i treba priznati da ta njegova poruka ima velik pozitivan odjek u svim članicama. Dakle, tu se, oko momentalno najvažnije teme za EU, nametnuo. Kako će njegov put liderstva izgledati dalje, zavisi prvenstveno o događajima u Njemačkoj. Naredna, 2020. bit će pretposljednja godina Merkelice na vlasti, jer ona silazi sa scene 2021. Do tada, valjda će se CDU izabrati novog, jačeg lidera, jer je osoba koja je sada na čelu, očigledno privremeno rješenje. Dakle, u CDU sad slijede unutrašnji ratovi, a sve u sjeni ekonomskog usporavanja, koje će se reflektirati na sve europske ekonomije koje ovise o snazi Njemačke.

U toj situaciji Emmanuel Macron ima prostora da se razmaše i koliko može, napravit će tako. On se želi pokazati kao čovjek koji je spreman žrtvovati ne samo pijune, nego i kulu da bi spasio kraljicu. Tako je otpala Sjeverna Makedonija i Albanija, a hoće li naprijed u maju mjesecu, čini se, ovisi o tome koliko će ostale zemlje biti spremne igrati po njegovim pravilima. 

Opozicija Macronu, zemlje koje zagovaraju proširenje su slabe. Madjarska je vjerojatno najslabija zemlja u Uniji, njena je snaga usporediva, recimo, s Maltom. Višegradske zemlje će već i zato jer im se ne sviđa Macronova vizija Europe, stati uz proširenje. Sad slijedi paradoks: ako izgube prema Macronu, on će pustiti ove dvije, ili barem Makedoniju. Ako kao pobijede, Macron drži veto.

Ali, ako te zemlje izgube, znači da se produbljava procijep između zapada i istoka Europe, između starih i novih članica. Kad su se nove članice primale, tada se podrazumijevalo da će te nove članice automatski, infuzijski prihvatiti cijeli set vrijednosti zapadne Europe. Dobro, razmišljalo se, njihov standard života decenijama neće biti na nivou zapada, ali ono što očekujemo od politike, od države, od demokracije, to je valjda isto. Međutim, pokazalo se upravo obratno - standard života uopće nije problem, nije problem čak niti socijalna zaštita. Problem je način života, ono što pojedinac očekuje od zajednice, pa i od države. To je eskaliralo do mjere da zapadne zemlje smatraju one na istoku Europe zaostalim, autarkičnim, ksenofobnim kočničarima, a istočne su alergične na svaki pokušaj nametanja rješenja. Primjer koji skače u oči su rješenja za migrantske valove. Realnost je nijansiranija, jer je i zapadna Europa, kao i istočna, potopljena u nacionalizmu, a pri tome su stare, prokušane demokracije. Kad će se u maju odlučivati o tome za koga će dignuti rampu, već će se stvoriti interesne skupine. Ono što je trebalo biti relativno lagan summit, predvidljivih rješenja, pretvorit će se u okršaj. Odnosno - taj okršaj bit će gotov prije summita, iza zatvorenih vrata. Summit će morati prikazati neka rješenja.

To je ta situacija.

Macron i Francuzi

U međuvremenu,  blokiranje dvije zemlje, pozitivno se reflektiralo na Macronovu popularnost u Francuskoj. Kod kuće, Macron nije baš jak, a trebao bi biti, jer se snaga u Bruxellesu, mjeri podrškom domaćih birača.

KAKO UTICATI NA FRANCUZE: Emmanuel Macron
KAKO UTICATI NA FRANCUZE: Emmanuel Macron

U Francuskoj su indiferentni prema Makedoniji, ali su protiv otvaranja pregovora Albaniji, jer su Albanci, nakon Sirijaca, bili drugi po broju tražitelja azila. Tamo se s pravom pitaju - zašto da otvaramo pregovore s kandidatom koji ne može srediti svoju situaciju do te mjere da od tamo ljudi bježe i traže kod nas azil. Dakako da znaju da nije u pitanju politika, nego socijalna pomoć. Ali, ovo je francuski paradoks: sindikati ne daju smanjenje troškova socijalne države, smanjenje niti jednog jedinog prava osvojenog u doba najvećeg procvata i u vrijeme kad je Mitterand povlasticama kupovao ljubav birača; to je smanjenje troškova neophodno da bi se održao još uvijek sjajan nivo socijalnih prava; ta visoka socijalna prava privlače migrante, tj.azilante, a domaći ih neće, jer su ipak svjesni da nema dosta i ne žele dijeliti.

Ali, inače, kad god čuju da bi se primio netko iz istočne Europe hvataju se za glavu. Jedine zemlje koje bi primili u EU su Švicarska, Norveška i naravno, Velika Britanija. Ali, na tanjuru se nude samo Albanija, Makedonija, i zemlje bivše države koje su već u procesu, sve osim Bosne i Hercegovine, koja još nije ništa počela, i niti neće.

Ne može se provoditi europska vizija, ako su ti ankete popularnosti kod kuće mizerne. I u Francuskoj je, kao i u Njemačkoj, najveća opasnost od desnog populizma. Angela Merkel bila je jaka, jer je njemačka ekonomija bila najjača u Europi i jer je ona kao osoba emanirala zdrav razum, ozbiljnost, uzemljenje, odgovornost, jer je balansirala interes Njemačke i interes Unije.

Jedino što je možda dobro u ovom Macronovom potezu, jest da će se dogovoriti i smiriti Brexit, prije nego se odluči krenuti dalje s proširenjem. Da se europska javnost suoči sa činjenicom da izlazi Britanija, ali nema veze, ulaze Albanija i Sjeverna Makedonija, zavladila bi crna depresija. 
Macron kod kuće ima problem žutih prsluka, amorfne mase nezadovoljnika životom, gubitnika globalizacije i gubitnika reformi. Oni su gotovo euforično pozdravili zaustavljanje proširenja. Francuzi su na referendumu 2005. odbili zajednički europski ustav. Kasnije, 2007. godine, Nicolas Sarkozy zaustavio je Tursku u napredovanju prema EU,  a to je kasnije podržao i Francois Hollande.

ON JE ZAUSTAVIO TURSKU: Nicolas Sakozy
ON JE ZAUSTAVIO TURSKU: Nicolas Sakozy


Međutim, prostor bivše Jugoslavije nije nikad dolazio u pitanje. Što bilo da bilo, znalo se da svi, pa barem jednog dana, ako ne ranije, trebaju postati zemlje članice. U bitnome, to se nije promijenilo. Što se promijenilo je to da više faktički nema Angele Merkel – čim je najavila odlazak, otvorila je prostor drugim političarima i drugačijim politikama.
Ovaj francuski predsjednik je čovjek koji ima degolovsku ambiciju da Francusku ponovo postavi na vodeće mjesto u Europi. Da je kapacitet De Gaullea nije, ali nisu ni ova vremena pogodna za takvu ambiciju. I za vrijeme De Gaullea Francuska je bila iznutra rastrzana između vrlo jake krajnje desnice i staljinističke ljevice, ali je bila ekonomski jaka, i svakim danom rasla. De Gaulle je zamislio Uniju na način da Francuska bude vodeća i najjača. To je ostala i nakon što što je prestala ekonomski rasti, jer je Njemačka podmirivala račune. E, to se je sada promijenilo. Pariz neće imati snage da tu opciju više nametne Berlinu, i dok se Njemačka ponovo ne nađe,  i nakon što te dvije zemlje ponovo ne sklope dogovor, patit će sve druge „politike“ u EU, pa tako i proširenje.

Europsko trojstvo

Proširenje je, međutim, pravo, i to stoji u prvim, utemeljiteljskim dokumentima. Ono što se spajalo u jedno bila je „Europa geografije“, „Europa slobode“, i „Europa volje“ – pod volje misli se na zemlje koje bi bile voljne pridružiti se. 
Razumije se da klub zemalja ima svoja pravila, koje nadgleda Europska komisija, ali nije mišljeno da se veto upotrebljava u svrhe zaustvljanja. Francuska administracija je toga svjesna, zato i kažu da su za proširenje uz promijenjena pravila. 
Zamislimo da se provede ono što želi Pariz – a to je  da zemlje članice izravno i stalno, skupa s Komisijom, odlučuju da li će neka zemlja napred ili nazad, ili da će joj udariti negativne poene i poslati nekoliko polja nazad.  Proces proširenja bio bi izrazito podložan momentalnim političkim interesima. Tko zna koji bi interes u Siriji, utjecao na odluku na Balkanu, tko zna koja politička trgovina.

Ono što je baš kritično loše u Macronovom potezu jest to da nije našao balans. Njegova odluka podriva EU, baš ono što je htio izbjeći. Tim potezom pridobio je desne populiste, ali ne sve nezadovoljnike, jer su žuti prsluci stalni izvor nelagode,i nema političkog rješenja koje njih može zadovoljiti, ta voda dere preduboko.

Svejedno, Macron se nije pokazao. Podrovao je vjerodostojnost Unije. Nije fraza, nego  EU mora stajati iza svojih riječi, a kad ne stoji,  to znači da EU gubi utjecaj i snagu, a gubljenje utjecaja i snage je pogubno za samu Uniju. To je onda veliko geopolitičko pitanje.

Makar Njemačka slabi, ona je ipak još uvijek najbolji prijatelj proširenja. Macron sada trpi udar, ne samo preko europskih medija, nego i preko partija u Europskom parlamentu. Sad već udaraju i EPP, najprije preko za Macrona ubitačnih analiza svojih analitičkih instituta, a onda će krenuti i glasanja za neke druge odluke do kojih je Macronu stalo, pa i više stalo nego do dokazivanja o proširenju.

Što je ljepota Europske unije, a to je da i najveći i najjači shvate da se ne mogu posvađati sa svakim u selu.